Pavao Pavličić - Dunav

Vrsta djela - Roman
Tema - rijeka Dunav

Svaki mjesec u godini posebna je priča o Dunavu. Početkom svake godine, u siječnju, Dunav postaje čudan poput sivog mačka u doba parenja. Tada gotovo da nije vidljiv, samo se može osjetiti njegova sveprisutnost ispod sivkastih slojeva magle. Svakih desetak - dvanaest godina iznenada se zamrzne i umjesto Dunava osvane siroka bijela cesta. Kod većine ljudi ta cesta izaziva tihu jezu i strah od smrti, ali uvijek postoje oni koji žele pokazati svoju neustrašivost i hrabro se upućuju u šetnju dunavskim ledom. Među ljudima tada kola legenda o nesretnim svatovima koje je Dunav povukao u svoje dubine kroz razlomljeni led. Osim šetača na rijeci se pojavljuju ledolomci i ribići koji pecaju kroz rupe u ledu. Ribolov je zimi oskudan i kada Dunav nije prekriven ledom, a ribe. hirovite ćudi, koje se tada pojavljuju na tržnici (fišplacu), izazivaju pravo ćuđenje među ljudima. U siječnju su rijetki čamci na rijeci, samo ponekad se rijekom otisne kakav usamljeni čamac uvijek ravno preko vode, nastojeći najkraćom mogućom putanjom povezati dvije točke na suprotnim obalama. Dunavski čamac, čiklja, gradi se najcešće u proljeće, no za stare graditelje zima ne predstavlja nikakav problem.

U veljači počinje pucanje leda i sante kreću na svoj put prema moru, taru se jedna o drugu i škrguću. To je zvuk zime koja uzmiče pred prolječem. Ponekad se dogodi da na santi pluta neka životinja koju je zateklo pucanje leda pa se poneki smjeli pojedinac upušta u plovidbu među santama kako bi pomogao ubogoj životinji. Ti pokušaji spašavanja često završavaju nesrećom pa nastrada i sam spasilac. Sante se znaju zaustaviti na nekom panju ili bilo čemu što ih može zadrzati te stvaraju branu. U spas dolaze mađarski ledolomci i oslobađaju put. Ta plovidba santi zapravo je nekakvo pretproljetno, simbolično ujedinjenje svih rijeka dunavskog sliva. Kada sante prestanu ploviti, pojavljuju se šlepovi sa zanimljivim i neobičnim ljudima iz raznih krajeva, a ribiči se počinju pripremati za ribičku sezonu: produljuju se dozvole i sređuje príbor.

U ožujku padne topla proljetna kiša, sitna i dugotrajna, kiša koja budi. Promet na Dunavu već se sasvim ustaljuje, pojavljuju se šlepovi, lađe, motorni čamci, skela započinje svoj uobičajeni promet - svi nastoje pokazati da nisu zaboravili Dunav i da Dunav nije zaboravio njih. Uz sliku Dunava na početku proljeća, pripovjedač objašnjava kako nastaje dunavska luka. U tom opisu zrcali se znanje pravog stručnjaka, ali ima u njemu i dječačke zanesenosti i ushičenja. U ožujku započinju i prvi treninzi veslačkog kluba, razrađuje se strategija, pravi se pian nastupa na regatama, a počinje i obuka novih veslača. Bodrenje trenera, koje nije upućeno veslačima, nego rijeci, miješa se s tihim šumom dunavske vode. Dolaskom travnja desna obala postaje sve žuča, a lijeva sve zelenija, Dunav, među njima, mješavina je tih dviju boja. Proljeće je u punom jeku i na Dunav pristižu hobisti, jer to je razdoblje njihove najveće aktivnosti. Pripovjedač ih dijeli u nekoliko skupina, u svakoj od njih ima različitih ljudi, a svima je zajedničko da se istim žarom posvećuju svojim hobijima. Svibanjsko sunce i meka zelena voda mame prve dunavske kupače. To prvo proljetno kupanje nalik je tajnom ritualu i sve vezano uz njega neobično je: voda, zrak, ljudi. Jer prvo kupanje u Dunavu zapravo je neka vrsta krštenja, i to krštenje pojedinog čovjeka, kupača, a svi su drugi na tom krštenju svjedoci.

U toplim svibanjskim noćima spavače ponekad bude zvukovi koji dopiru s rijeke, to su zvukovi tajnog ribolova. Nekada se mnogo lovilo noću, ali danas je sve manje takvih zvukova - ribari su vrlo stari, njihova su djeca otišla u druge zanate. Uz objekte na dunavskoj obali redovito se nalaze i krčme u kojima se vode samo na Dunavu poznati razgovori, po nepisanim, ali starosjediocima poznatim pravilima. Lipanj je doba poplava. Počinju se topiti lanjski snjegovi u Schwarzwaldu i dunavska voda postaje sve hladnija, vodostaj sve viši. Porast vode nikoga ne zabrinjava, samo ga vatrogasci ozbiljno shvačaju i počinju se užurbano pripremati za poplavu. Jer, kao i led, svakih desetak - dvanaest godina poplava doista i dođe. Tako je barem bilo dok nisu podzidali obalu. Ispočetka ljudi poplavu doživljavaju kao praznik: radnici uzimaju godišnji odmor, dječaci veselo šljapkaju bosi po centru grada, u grad se odlazi čamcima umjesto autobusima.

Takvo stanje potraje obično dva - tri tjedna, no ponekad Dunav sve iznenadi i pokaže svoju nestalnu ćud. To se dogodilo 1965. godine, kada je poplava potrajala sve do srpnja i ostala poznata po nazivom katastrofalna poplava 1965. godine. Dunav se u srpnju spušta na najbolju razinu za kupanje i tada dolaze ljudi koji su Dunav izabrali za ljetovanje. Povratnici uvijek pristižu u suton: našijenci koji rade u inozemstvu, gosti koji na Dunavu imaju rođake i študenti. Dunav je nekada osim za kupanje služio i kao kupaonica. U čistom i pitkom Dunavu tada se lovila riba na košare. Dunav postaje središte društvenih odnosa: karta se, igra šah, doživljavaju prve ljubavi. Sve je u kolovozu tako bogato i tako obilno da izgleda nevjerojatno, kao madioničarski trik. Kolovoška noč kratka je i prepuna zvukova: spavače budi zujanje komaraca, iz bara se čuju žabe.

Dunav noću drukčije diše. U kolovozu svaka obitelj koja drži do sebe odlazi na zajednički izlet, posljednji u godini. Na Dunavu ostaju cijeli dan, jedu, spavaju, pecaju, kupaju se i zajedno su. Pripreme obitelji za izlet odvijaju se u prilično kaotičnim okolnostima i stvari nikako da krenu kako su planirali, no kada se napokon smjeste uz Dunav, sve sjeda na svoje mjesto i obitelji če se činiti da je jedan dio rijeke samo njihov. U kolovozu se dogada najviše utapljanja, jer tada čovjek ostaje dugo u vodi i misii da mu Dunav više ništa ne može. Dunav uvijek vrača utopljenike, on nije ničiji grob, on sve vrača, (...) vrača ih nama, jer netko ih mora primiti. Rujan je vrijeme mirisa. Gradom se širi miris octa u kojem se kuhaju paprike pomiješan s mirisom kestenova lišča, a u sve te mirise miješa se i Dunav. U rujnu se jedan dan mora izdvojiti za pripremu fiš - paprikaša.

U ovo doba godine Dunav pripada svima i u životima ljudi igra važnu ulogu, u ostalim mjesecima pripada samo odabranima, onima koji su se za njega doista vezali. Tada su sve društvene manifestacije okrenute prema rijeci, uz Dunav se šeće, jede, pije ili kroje planovi. Listopad je most između ljeta i zime, vrijeme kada prestaje kupanje, a aktivnosti ljudi sve su više vezane uz dunavske obale. Igra se nogomet, glavomet i puštaju jedrilice. Dječaci maštaju o budućnosti, a mladići se prisječaju dječaštva. U listopadu vodostaj je jako nizak te se mogu vidjeti oni dijelovi dna koji inače ostaju pod vodama Dunava. Tada Dunav pažljivom promatraču otvara svoje podrume i otkriva svoju prošlost.

U studenom počinju ozbiljnije kiše i voda stane rasti. Dolazi vrijeme da se čiklje povuku na obalu kako bi se zaštitile od valova, leda i santi. Do proljeća čamac više nitko neće pogledati. Duge jesenske kiše tjeraju ljude u zatvorene prostore, ali uvijek uz dunavsku obalu, najčešce u krčmu, gdje se odvijaju duge kartaške partije. Prosinac nad Dunav ponovno spušta zastor snijega i sakriva ga od ljudskih pogleda. Oko Dunava nastaje tišina, samo se ponekad može čuti usamljeni krik neke ptice koja se izgubila u oluji. Za hladnih zimskih večeri ljudi se prisjećaju proteklih mjeseci i svega što im je Dunav pružio, ne tražeci ništa zauzvrat. Glasanje snježne ptice koje se tada javlja uvjerava nas da je Dunav još tu, pa nam tvrdi -pa nam, dapače, garantira - da će proljeća opet doći.

__________________________________

Svima onima koji su rođeni na području Vukovara i njegove bliže okoline, ovo će svakako biti izuzetno zanimljivo štivo. Autor, inače rođenjem Vukovarac, je ovaj roman napisao pre nešto više od trideset godina, a sam roman govori o vremenima kada je bio mlad. Međutim, ovo nije svojevrsni životopis Pavla Pavličića, već hronolgija Vukovara i njegovih stanovnika. Iako u samom romanu nigde nije napomenuto na koji vremenski period se odnose opisani detalji, iz konteksta se može zaključiti da se radi o Vukovaru u periodu iza Drugog svetskog rata, iako se povremenim digresijama pisac vraća i u stariju prošlost Vukovara.

Roman je struktuiran tako da je podeljen u dvanaest poglavlja, a svako poglavlje nosi naziv jednog meseca u godini. U četvrtom izdanju ovog romana autor je dodao i odeljak koji je napisao desetak godina nakon prvobitne verzije i koji je nazvao "Sedam vukovarskih razglednica". Ove "razglednice" govore o novijim vremenima, ali se i u njima nazire isti duh pisanja kao i u originalnom romanu.

Uromanu su opisani ljudi, događaji, mesta, vremena... Opisani su brojni događaji koji su predstavljali svojevrsnu prekretnicu u životu i razvoju Vukovara, kao što su izgradnja benta na obali Dunava, velika poplava 1965. godine, ali i oni sitni događaji koji svakom čoveku predstavljaju mala ali značajna zadovoljstva, poput lova ribe, kuvanja fiša, svakodnevnog kupanja na Dunavu u letnjim mesecima, prelaska sankama preko zaleđenog Dunava, vožnje u čikljama, odlaska na Adu, prolaska šlepova i stranih lađa, ali i neki od nemilih događaja, poput utapanja. Sve ovo čini dunavsku i vukovarsku svakodnevnicu koja, kako i sam autor opisuje, nije ništa posebna u odnosu na bilo koji drugi grad, ali je za Vukovarce jedinstvena.

Na kraju romana autor je kao napomenu zapisao jednu apsurdnu, ali neobičnu situaciju: - Ja sam rođen u Vukovaru, na Dunavu. Otkad znam za sebe, znam i za njega. Prve moje fotografije potječu s Dunava; na njima imam tri godine, a glava mi je omotana gazom da ne dobijem sunčanicu. Kupao sam se svake godine od svibnja do listopada. Šezdeset i pete godine, kad mi je bilo devetnaest, otišao sam u Zagreb na studij i ondje ostao. Kad bih se, kao student, vratio kući na ferije, nakon prvih kupanja uvijek bi me uhvatilo nesnosno kihanje, oči bi mi se upalile, a grlo svrbjelo. Otišao sam kliječniku. Pokazalo se da sam postao alergičan na dunavsku vodu.

__________________________________

Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946. U rodnom je Vukovaru završio osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Sastavio je desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. U žanru fantastične proze, što će kasnije postati jedna od stalnih značajki njegovog stvaralaštva, svoje priče najprije počinje objavljivati u časopisu Vidik već kao student. Pavao Pavličić danas je najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prvu knjigu Lađa od vode objavio je 1972. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika.

Djela - novele: Dobri duh Zagreba, Radovi na krovu, Lađa od vode; romani: Stroj za maglu, Koraljna vrata, Umjetni orao, Nevidljivo pismo, Trojica u trnju, Rakova djeca, Večernji akt; feljtoni: Dunav, Zagrebački odrezak, Svoj svome, Leksikon uzaludnih znanja.

U 70 - im je godinama počeo pisati i kriminalističku prozu koju prepoznajemo u zbirci priča ''Dobri duh Zagreba'', al i u nizu kriminalističkih romana i nekoliko kriminalističkih romana za djecu. 80 - ih godina u svoja djela počinje uvoditi motive koji problematiziraju funkciju i smisao literature i našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. U svoja djela uvodi klasična djela kao pokretače glavnih događaja koji počinju na nekoj fantastičnoj pretpostavci (npr. ''Osman'' - u ''Koraljnim vratima'' filolog na Lastovu pronalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva ''Osmana''). 90 - ih godina počinje stvarati autobiografsku i dokumentarističku prozu. U Pavličićevim je djelima također važno primijetiti da gotovo svi njegovi glavni junaci imaju vezu s njegovim zanimanjem i njim samim (''Koraljna vrata'' - glavni je lik filolog; ''Rupa na nebu'' - glavni je lik prevoditelj; ''Numerus clausus'' - glavni je lik student književnosti). U svojim djelima jednako zastupljuje književne i znanstvene interese te ih međusobno isprepliće. Jedna od trajnih značajki Pavličićevih djela jest miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Koristi i postupke karakteristične za tzv. zabavnu književnost, a to su dinamična fabula, jednostavan izraz, plošni likovi (tj. likovi svedeni na funkciju koju nose u strukturi zapleta).

Pavao Pavličić - Dobri duh Zagreba

Pavao Pavličić - Koraljna vrata

Pavao Pavličić - Trojica u Trnju

Pavao Pavličić - Večernji akt

Pavao Pavličić - Zeleni tigar