Pavao Pavličić - Zeleni tigar

Vrsta djela - roman

Mjesto radnje - Vukovar

Vrijeme radnje - ljeto, kraj srpnja

Stara ekipa iz zagrebačkog kvarta - Dugava: Hrvoje, Braco i Tut, odlazi na ljetovanje kod Bracina ujaka u Vukovar. Sretni što su užareni gradski asfalt zamijenili predivnom prirodom i prekrasnim Dunavom, već prvi dan po dolasku dečki su zaplovili ujakovim čamcem zvanim Zeleni tigar. Tijekom ove plovidbe, mladi pustolovi nailaze na tajanstvenog utopljenika... Uzbudljiv roman s kratkim poglavljima, napetim završetcima i lažnim tragovima, oduševit će mlade čitatelje - ljubitelje krimića. Problem je u tome što je Zeleni tigar (koji je naslov posudio od istoimenog čamca koji se nalazi u središtu radnje) toliko dobar u svome poslu (za slučaj da ste se pitali, ne, to nije krijumčarenje umjetnina – naši su junaci na strani pravde i povijesti umjetnosti!) da, jednom kad ga pročitate, ne možete ne zaželjeti se Dunava, ali onako baš stvarno, ozbiljno, defešta. Toliko ozbiljno da ćete se prisjetiti, čak i ako ste roman posljednji put čitali prije nego je promijenio naslovnicu tamo negdje ranih dvijetisućitih, da imate prijateljicu koja ima neke korijene nedaleko od Osijeka koji, iako nije baš Vukovar, u kojem se Zeleni tigar privezao, također krasi obale Dunava, i možda... možda... 

Danas je, reći će se, za doživljaj Dunava dovoljno upaliti televiziju i imati sreće, ili utipkati njegovo ime u tražilicu i nauživati se fotografija rijeke do mile volje. Ipak, čak i nekome odraslome u gradu na jednoj drugoj rijeci, u slučaju ovoga romana upravo je tisuću riječi značilo mnogo više od čak i tisuću slika, barem kad su te riječi potekle iz pera Pavla Pavličića. Štoviše, Zeleni tigar toliko je vješto napisan da se može nositi i s nekim klasicima sedme umjetnosti u istom žanru – napeti akcijski triler (ipak, namijenjen mlađoj publici – dakle, s nešto manje krvi). Možda je manje razvikan (pa nije to neka Agatha ili Conan Doyle!), svakako nije na popisu lektire u bilo kojoj od mnogobrojnih država kroz koje rijeka na kojoj se njegova radnja odvija teče, zapravo, možda čak ni mnogo ljudi nije čulo za njega, ali za one koji znaju o čemu se radi, reći ćemo samo jedno: Ljudi, Dunaaaav!

Ljeto je već odavno počelo, no za nekolicinu dječaka je kraj srpnja značio početak jedne velike avanture, a da toga nisu bili nimalo svjesni. Jedan dan su se igrali u svojim dvorištima u Dugavama u Zagrebu, a drugi dan su već bili na putu za Vukovar i veliki Dunav. Evo kako je sve to počelo. Braco, Hrvoje i Tut bili su nerazdvojna družina. Tut, iako nešto mlađi od ove dvojice, nije bio isključivan iz njihovih svakodnevnih aktivnosti, koje su im pomalo sve već dosadile, s obzirom na to da je početak ljetnih praznika već poprilično odmakao te su sve igre već bili isprobali. Jednog dana u suton stigao je Bracin ujak imenom Braco iz Vukovara u namjeri da Bracu i njegove prijatelje odvede na Dunav, pa da provedu nezaboravan ostatak ljeta u Vukovaru, kad već nisu mogli ići na more.

Iako je trebalo malo nagovaranja, ujak Braco uspio je u svojem naumu te su i Tutovi i Hrvojevi roditelji pristali na to da njihovi sinovi odu na putovanje. Stigavši na odredište, Tut i Hrvoje upoznali su Dodu, Bracinog bratića, sina ujaka Brace, koji ih je bez oklijevanja povezao čamcem u razgledavanje Dunava. Čamac je bio vlasništvo Dareta, ujakova prijatelja, a zvao se Zeleni tigar. Nedugo nakon isplovljavanja, dok su ostali promatrali putnički brod, maleni Tut je počeo vikati da je čovjek u moru, no nitko ga nije shvatio ozbiljno sve dok i sami nisu ugledali dječaka koji je plivao prema njima. Vidjevši da se počeo gušiti zbog gutanja vode, Dodo je bez razmišljanja skočio u vodu i izvukao dječaka van. Tut je odjednom viknuo da je dječak obučen, na što su svi shvatili da tu nešto ne štima. Čim su počeli razgovarati s njime, vidjeli su da je lukav i da se s njime ne mogu previše zezati. Saznali su da se zove Grga, a nadimak mu je Gaga. Rekao im je da su mu roditelji rastavljeni te da je skočio s broda u namjeri da pobjegne od oca, koji ga je iz Osijeka vodio u Beograd.

Dječaci su to uzeli kao razumno objašnjenje za mahnito plivanje Dunavom u odjeći. Odveli su ga na kopno i sakrili ga u Daretovom "paviljonu", u kojem je Dare obično kartao s prijateljima ili spavao ako bi kasno došao s posla. Drugo jutro dječaci su donijeli nešto hrane Gagi, te su zajednički listali novine ne bi li možda našli nekakav članak, ali sve što su pronašli bila je vijest o nestalom jedanaestogodišnjem dječaku Goranu Tribuniću iz Doma za nezbrinutu djecu u Brčkom. No to je bilo sve. Nije bilo niti riječi o dječaku iz Osijeka. Shvatili su da možda ipak imaju malo vremena vidjeti što će i kako te uspjeti sakriti Gagu od njegova oca, koji je vjerojatno već bio u potrazi za sinom. Nakon ručka Hrvoje, Braco, Tut i Dodo spustili su se do grada. Između ostalog, prošli su i pokraj majstorove urarske radnje, čiji je vlasnik trenutno na bolovanju pa Dodin tata povremeno ode unutra i navije satove umjesto majstora. Hrvoje je putem razmišljao o tome da li im je Gaga lagao, no Braco mu je rekao da je sigurno govorio istinu.

Ubrzo su se vratili kući. Ušli su u paviljon u kojem na prvi mah nisu vidjeli nikoga. No nakon što je čuo njihov glas, Gaga se izvukao od ispod kreveta i rekao da je čuo korake te da se zato sakrio. Na povratku s Dunava pred Daretovom kućom ugledali su policijski auto, nakon čega se Gaga brzinom munje sakrio u obližnji grm. Policija je otišla, a dječaci su od tete Slavice, Daretove žene, odlučili saznati zašto su policajci došli kod njih. Ispostavilo se da se u muzeju dogodila pljačka pa su samo htjeli pitati Dareta nije li slučajno vidio nešto neuobičajeno ili čudno posljednjih dana u luci, gdje je zaposlen. To je značilo da ne traže Gagu te su mogli odahnuti. Gaga se uputio u paviljon, a ostatak družine je otišao u grad vidjeti što se zbiva oko muzeja. Stigavši tamo, vidjeli su većinom službene osobe u civilu i uniformama, među kojima je bio i istražni sudac Joksim, kojeg je Braco prepoznao. Također, ondje se nalazio i Gregori Pek, mađioničar, koji je kratko čavrljao s Dodom. Bio je obučen u bijelo odijelo, na glavi mu je bio bijeli šešir, oko vrata je imao crvenu maramu, a na nosu zelene naočale. U dječacima je proradila ogromna znatiželja. Htjeli su saznati kako su iz muzeja nestali pehari, bodeži i ostalo zlato, tko je to mogao učiniti i na koji način.

No isto tako su znali da je nemoguće uopće ući u muzej s obzirom na to da ključ jedino ima Vinko, kustos muzeja, a u tom trenutku je dvorište bilo i puno policije. Odlučili su otići kući, jer je već bilo vrijeme ručka. Tijekom ručka Tut je pokušavao neprimjetno sakriti jedan odrezak za Gagu u džep, no s obzirom na to da je to učinio veoma nespretno, svi su vidjeli, ali nitko nije reagirao. Nakon ručka ujak Braco je odlučio dječacima pokazati majstorsku radnju prepunu satova. U međuvremenu su sreli Vinka, kojeg su zamolili da ih provede muzejem, na što je on pristao. Dječaci su pozorno promatrali unutrašnjost muzeja i svaku dvoranu u kojoj su bili. Zaboravili su i na Gagu i na njegovu hranu koju su mu trebali odnijeti.

Vinko im je rekao da su pljačku odradili pravi profesionalci, kakvih nema u Vukovaru, s obzirom na to da nije bilo nikakvih otisaka prstiju. Pretpostavka je da su pljačkaši već otputovali sa svojim blagom, odmah nakon pljačke. Zajedno s ujakom i Daretom, kojeg su upravo upoznali, uputili su se k Daretu. Dječaci su se uplašili kada su vidjeli da ih Dare vodi u njegov paviljon te da vadi ključeve s namjerom da otključa vrata, što bi značilo da je Gaga ili pobjegao prije nego ga je Dare pronašao ili je ostao zaključan u paviljonu. Ispostavilo se da je njihov strah bio točan. Gaga je sjedio na krevetu, još uvijek prljav po licu od kremšnita koje je netom prije njihova dolaska pojeo. Unatoč Daretovoj zezanciji o tome kako se Gaga otkrio jer je kihnuo dok je ovaj ležao na krevetu, ujak je htio saznati što se događa. Tako su dječaci ispričali svoju priču.

Pao je dogovor, koji je dao dječacima još dva dana vremena da provedu vrijeme skupa, a onda će se morati naći rješenje u vezi Gaginog bijega. Na povratku kući fićo je počeo proizvoditi čudne zvukove, a zatim se ugasio. Kako su bili samo 20-ak metara udaljeni od majstorske radnje, ujak je odlučio pogledati nema li možda unutra kakvog alata. Svatko je tražio alat u jednom dijelu radnje. Odjednom je Dodo iznenađeno uzviknuo i dozvao tatu, ujaka Bracu. Začulo se zveckanje, premještanje, a zatim tišina. Ujak Braco je rekao Dodi da ode naprijed, sav blijed kao krpa, u nemogućnosti progovoriti niti jedne riječi. Zatim je ujak pozvao dječake, jednog po jednog, da dođu otraga i vide što su našli. Kako su ulazili i izlazili jedan po jedan, tako je svatko od njih bio u nevjerici, ne skrivajući jednako šokirane izraze lica. Otraga se nalazila škrinja u kojoj je bilo blago ukradeno iz muzeja. Ubrzo je došao Dare sa svojim automobilom, koji je nakon obilaska stražnje prostorije sa škrinjom, rekao da ide po policijske službenike, kako bi se napravio zapisnik o pronađenom blagu i kako bi se moglo možda otkriti tko je počinio pljačku. Umjesto da se pojave službena vozila, da sve ori od sirena i da policajci izlijeću naoružani, pojavilo se samo nekoliko osoba koje su mirno ušetale u majstorsku radnju, s namjerom da pretraže prostor i uzmu eventualne otiske prstiju.

Pokušali su odgonetnuti tko bi mogla biti osoba koja može ući u radnju osim majstora i ujaka Brace, no nisu daleko odmakli sa zaključivanjem. Dare je prekinuo njihov razgovor dozivajući ih iz stražnjeg dijela radnje. Odmaknuo je zavjesu s jednog dijela zida i otkrio je vrata koja vode u vrt gospodina Jozića. Ugledavši ta vrata, postalo je jasno na koji način su pljačkaši sakrili umjetnine u majstorsku radnju, bez da im je trebao ikakav ključ, jer je brava na tim vratima mogla bez problema biti otvorena i s običnim komadom žice. Dječaci su također promatrali cijeli razvoj događaja, što ih je još više zainteresiralo za cijelu situaciju. Iako su se dječaci trudili zainteresirati Gagu za cijeli događaj s muzejom i majstorskom radnjom, on je dobar dio vremena bio veoma zamišljen, pomalo odsutan i neaktivan u razgovoru. Oni su zaključili da on trenutno ima većih briga, kao što je skrivanje od pomahnitalog oca i povratak majki u Osijek. Za razliku od njega, ostali su bili neumorni u traženju odgovora i rješenja te pokušaja da shvate tko bi mogli biti potencijalni optuženici.

Pogotovo im je bila čudna činjenica da niti nakon otkrivanja tajnih vrata nema nikakvih čuvara ispred radnje, no složili su se da vrlo vjerojatno sjede unutra u zasjedi i čekaju pljačkaše da se vrate po zlato. Već su čamcem bili na povratku prema obali, svaki od njih zamišljeno gledajući u svoju stranu, dok ih odjednom nije preplašilo Gagino munjevito bacanje na dno čamca. Svi su ga u čudu pogledali i počeli ga u isti glas ispitivati što mu je. U prvi mah dječak se samo tresao od straha i dalje ležeći na dnu, jedva rekavši da je vidio oca, koji je na obali. Mislio je na čovjeka u bijelom odijelu, sa šeširom na glavi i naočalama na očima. Dječaci su mu rekli da je to čovjek iz Vukovara, kojeg neki od njih i osobno poznaju. Dodin tata odlučio je otići do Osijeka kako bi posjetio Gaginu mamu, da sam vidi kako stoje stvari. Međutim, nije htio povesti Gagu odmah sa sobom, jer bi, kako kaže, trebao prvo malo onjušiti zrak. Za to vrijeme dječaci su se uputili u grad. Prošli su pokraj muzeja i primijetili da su vanjska vrata širom otvorena. Bez puno razmišljanja ušli su u predvorje muzeja. Tut je, iako plašljiv, ušao prvi u muzej, jer su ga počeli zezati da se svega boji. Promatrali su dvorište, ali nisu vidjeli ništa posebno, ništa što bi im moglo biti od koristi. Dodo ih je ubrzo zovnuo s druge strane dvorišta gdje je osim bačvi, lopata i drvenog korita za miješanje žbuke, bio jedan zid, malo viši od dva metra, iza kojeg je bila uličica.

Podmetnuvši lopovske ljestve, Dodo je pomogao Tutu da se popne na vrh zida. Dečki su u jednom trenutku skrenuli pogled s Tuta, a njega u sljedećem trenutku već nije bilo na zidu niti na obližnjem krovu. Uhvatila ih je panika. Htjeli su vikati, a znali su da ne smiju biti preglasni, jer će ih netko čuti. Ubrzo su vidjeli nekakve sjene na prozorima muzeja. Netko je hodao onuda, a Tuta još uvijek nije bilo. Tut se napokon vratio, nakon čega su svi odahnuli. Živ je. Ispričao im je da je ušao u ventilaciju od zahoda kroz rupu u zidu, do koje je došao kada se popeo na krov blizu zida. Rekao je da netko veći od njega ne bi nikako mogao ući kroz taj otvor na zidu. Sve ukazuje na to da se u muzej uvuklo dijete i odradilo pljačku. U bijegu iz dvorišta muzeja uhvatio ih je policajac Dane, a malo je nedostajalo i da ih odvede u postaju, no ipak nije. Sjedili su kući u dvorištu. Padao je već mrak. Razmišljali su poznaju li neke ljude patuljasta rasta, koji bi bili sposobni proći kroz onaj otvor na zidu, no bezuspješno. Nitko nije poznavao nikoga takvog rasta. Jedva su čekali da se ujak Braco vrati iz Osijeka, jer su htjeli razgovarati s njime o svemu što se dogodilo to popodne.

Tako je i bilo. Vratio se i zatim je poslušao njihovu priču. Zatim je on njima rekao da na adresi, koju je naveo Gaga, ne stanuju nikakvi Markovići, niti itko zna za desetogodišnjeg dječaka čiji su roditelji rastavljeni, a otac živi u Beogradu. Shvatili su da je Grga lagao. Kada su stigli do Dareta, ujak Braco i dječaci su mu rekli da moraju pričati s Gagom, na što im je Dare rekao da je već išao spavati. Svi su sjeli u čamac s Daretom i ujak mu je potom ispričao sve novosti od tekućeg dana. Dare je nekoliko puta ponovio riječ "um", čime je htio reći dečkima da malo razmišljaju glavom i da će shvatiti neke stvari. Nedugo zatim Hrvoje je rekao da misli da je Gaga sudjelovao u pljački muzeja. No, nije mogao sam to sve obaviti.

Netko mu je morao pomoći da se popne na zid. Odlučili su oni ipak probuditi Gagu i pitati ga s kim je izveo svoj ne tako slavni pothvat, no dječak je već pobjegao iz paviljona. Bilo je već poprilično kasno, no družina je, na čelu s ujakom Bracom, odlučila da nemaju vremena čekati jutro te da moraju odmah sve reći istražnom sucu Joksimu. Kada je čuo sve, bez riječi se izgubio iz sobe, na što su dječaci pomislili da su u nevolji. Vratio se i rekao im da nisu postupili baš najpametnije, ali da možda na koncu ipak to sve skupa i nije ispalo tako grozno kako je moglo biti. Suca je zanimalo zašto je dječak, ako je već sudjelovao u pljački, skočio s broda. Jedino normalno objašnjenje je da je bježao od svog sudionika. Iako su prethodnu noć jako kasno legli, dječaci su svejedno odlučili ujutro ići na pecanje. Iako nisu svi govorili, sve ih je mučilo pitanje tko je zapravo Gaga.

Na svojoj plovidbi vidjeli su brod koji prolazi nedaleko od njih. Tut je opet počeo vikati da je netko u vodi. Ovaj put je također bio u pravu. Sustigli su plivača i shvatili da je to zapravo Gaga, koji je pokušavao ukrcati se na čamac privezan na stražnju stranu broda. Nije trebalo puno vremena da se Gaga nađe unutar čamca, okružen dječacima i njihovim pogledima, koji žele čuti istinu. Opet im je htio lagati, no rekli su mu da niti ne pokušava išta slično. Rekao je da se zove Goran Tribunić te da je on onaj izgubljeni dječak iz Brčkog, a osoba koja je došla po njega bio je njegov stariji brat, lopov samo takav. Imao je on i još jednog suradnika iz Vukovara, no tome se identitet još nije znao. Policijski gliser se pažljivo primakao te su odveli Gagu na razgovor. Navečer su dječaci načuli razgovor o tome kako će biti postavljena zasjeda za pljačkaše. Odlučili su išuljati se iz kuće i otići do grada. Nisu nego stigli u grad, a Dare ih je već zgrabio s leđa i povukao u sigurno, tako gdje ih nitko ne može vidjeti. Odrasli su im izričito zabranili da nipošto ne izlaze, jer ih može bilo tko vidjeti i onda sve pada u vodu.

Neki policajci su bili skriveni u majstorskoj radnji, dok je ostatak čekao znak za pokret. Napokon su se pojavile tajanstvene siluete dvojice muškaraca koji su vješto preskočili zid, preko kojeg mogu doći do vrata od majstorske radionice. Dječaci nisu imali mira. Izašli su iz skloništa i odjurili u vrt u blizini Jozićeva vrta, gdje su se sakrili u sjenu ogromnog drveta. Čuli su se pucnjevi iz pištolja. Na trenutak im se sledila krv u žilama. Znali su da neće biti dobro ako se pred njima pojavi netko s oružjem. Čuli su kako netko ulazi u vrt otvorivši ulazna vrata. Taman u trenutku kada je krenuo preskočiti zid, i već je bio sjedio na ogradi, Braco se s grabljama zaleti na njega i udari ga, na što ovaj padne na pod.

Ostali su ga držali i vukli, samo da se ne oslobodi i pobjegne. Došli su i ostali policajci i s drugim privedenim, tako da je tada sve bilo riješeno s veoma pozitivnim ishodom. Avantura za ovu godinu je privedena kraju. Stigavši kući u Dugave, svi roditelji su rado poslušali priču, no bilo im je najbitnije da su njihova djeca zdrava i čitava. S obzirom na to da je Dare preuzeo skrbništvo nad Gagom, dječaci će se moći s njime viđati svake praznike, bilo u Vukovaru ili u Zagrebu. Njima je to predstavljalo veliku radost i oduševljenje.

Likovi - Hrvoje, Tut, Braco, ujak Braco, Gaga, Dare, Dodo, Joksim...

Hrvoje – Bracin vršnjak i glavni lik u romanu. Nije brzoplet, pa voli razmisliti dobro o stvarima koje on sam smatra nelogičnima. Ako ima neku ideju ili zamisao, pomno izabere riječi kojima će to objasniti.

Tut – najmlađi od dječaka. Kako je uvijek bio veoma energičan i često je jako puno pričao, čak i onda kada je bio u pravu, nisu ga isprva ozbiljno shvaćali. No, kako je vrijeme odmicalo, pokazao je da i on može biti hrabar te da nije istina da je plašljiv.

Braco – Hrvojev vršnjak i nećak ujaka Brace. Veseo je i razigrani dječak, a uz to, bio je i hrabar i odvažan. Nije ga niti mrak niti opasnost spriječila da se suoči s pljačkašem, iako se inače svega bojao.

Ujak Braco – veseo i zabavan čovjek, koji se jako puno trudio omogućiti dječacima vesele praznike, ali učiniti ih i što ljepšima. Također je mudar je i promišljen.

Dodo – sin ujaka Brace. Bracin je i Hrvojev vršnjak. Trudio se biti najbolji vodič te je tako na svakom koraku objašnjavao Tutu i Hrvoju tko su ljudi koji ga pozdravljaju, jer on poznaje, kako kaže, gotovo sve.

Dare – ujakov prijatelj. Iako se na prvi pogled čini kao veoma šaljiva osoba, s nimalo ozbiljnosti i zrelosti, Dare je pokazao upravo suprotno u nekim situacijama. Nekoliko puta se dogodilo da je upravo on taj koji je dječacima govorio da koriste um te da razmisle nekoliko puta o nečemu, dok pokušavaju riješiti problem.

Grga – Gaga (Goran Tribunić) – lukavi i spretni dječak koji je isprva lagao tko je i odakle je, jer ga je bilo strah posljedica. Iako se na prvi pogled činio veoma hrabrim i odvažnim, ipak je u nekim situacijama pokazivao strah.

__________________________________

Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946. U rodnom je Vukovaru završio osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Sastavio je desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. U žanru fantastične proze, što će kasnije postati jedna od stalnih značajki njegovog stvaralaštva, svoje priče najprije počinje objavljivati u časopisu Vidik već kao student. Pavao Pavličić danas je najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prvu knjigu Lađa od vode objavio je 1972. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika.

Djela - novele: Dobri duh Zagreba, Radovi na krovu, Lađa od vode; romani: Stroj za maglu, Koraljna vrata, Umjetni orao, Nevidljivo pismo, Trojica u trnju, Rakova djeca, Večernji akt; feljtoni: Dunav, Zagrebački odrezak, Svoj svome, Leksikon uzaludnih znanja.

U 70 - im je godinama počeo pisati i kriminalističku prozu koju prepoznajemo u zbirci priča ''Dobri duh Zagreba'', al i u nizu kriminalističkih romana i nekoliko kriminalističkih romana za djecu. 80 - ih godina u svoja djela počinje uvoditi motive koji problematiziraju funkciju i smisao literature i našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. U svoja djela uvodi klasična djela kao pokretače glavnih događaja koji počinju na nekoj fantastičnoj pretpostavci (npr. ''Osman'' - u ''Koraljnim vratima'' filolog na Lastovu pronalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva ''Osmana''). 90 - ih godina počinje stvarati autobiografsku i dokumentarističku prozu. U Pavličićevim je djelima također važno primijetiti da gotovo svi njegovi glavni junaci imaju vezu s njegovim zanimanjem i njim samim (''Koraljna vrata'' - glavni je lik filolog; ''Rupa na nebu'' - glavni je lik prevoditelj; ''Numerus clausus'' - glavni je lik student književnosti). U svojim djelima jednako zastupljuje književne i znanstvene interese te ih međusobno isprepliće. Jedna od trajnih značajki Pavličićevih djela jest miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Koristi i postupke karakteristične za tzv. zabavnu književnost, a to su dinamična fabula, jednostavan izraz, plošni likovi (tj. likovi svedeni na funkciju koju nose u strukturi zapleta).

Pavao Pavličić - Dobri duh Zagreba

Pavao Pavličić - Dunav

Pavao Pavličić - Koraljna vrata

Pavao Pavličić - Trojica u Trnju

Pavao Pavličić - Večernji akt