Miroslav Antić - Prvi tango

Pesma govori kako dečaci i devojčice prvi put odlaze na igranku, kako sazrevaju i odrastaju, zaljubljuju se u svoj izgled u svetu odraslih i u ceo svet... Devojčice prestaju uspavljivati svoje lutke a dečaci prvi put mažu kosu uljem. Ozbiljni, teže da budu slični odraslim ljudima, susprežući svoj strah prvi put igraju tango. Prvi tango je opraštanje sa detinjstvom, otvaranje prema mladosti i ulazak u svet odraslih.

Pesma Prvi tango objedinjuje i premošćava nepomirljive svetove različitih generacija i njihove stavove prema ljubavi. U njoj je naročito snažno fiksiran trenutak strepnje koju osećaju dečaci i devojčice kada se opraštaju sa detinjstvom i stupaju u svet odraslih. Njihova zbunjenost je posledica emotivnog zrenja i neizvesnosti koja stiže sa prvim plesom, prvim poljupcem, ili neispunjenom ljubavnom čežnjom. Za Antića ljubav nije privilegija samo odraslih. Ona prati čoveka u svim fazama njegovog života. Ljudi se rađaju, odrastaju, stare i umiru, a ljubav ih ispraća i dočekuje, jer ona nema godina, ne stari i večno traje. Antićevo shvatanje ljubavi blisko je Balzakovom stavu po kome je ljubav jedina strast koja ne trpi ni prošlost ni budućnost. Prvi tango je lirski iskaz koji predstavlja oproštaj sa detinjstvom, prvi dodir mladosti i nagoveštaj ljubavi. Po tome, ali i drugim porukama svoje tematske strukture, ova pesma se može smatrati poetskim programom Antićeve ljubavne lirike:

Zbogom olovni vojnici!
Zbogom detinjstvo sa kikama i plavom mašnom!
Zbogom sve ono što je bilo juče!
Dobro nam došlo sve ono što je ispred nas!

U pesmi Prvi tango pesnik peva kako se odlazak na prvu igranku i prva igra – tango pamte celog života. Dečaci i devojčice se dugo i brižno spremaju za odlazak na igranku. Devojčice o tome me-đusobno pričaju i stalno sebe proveravaju da li su napavile dobar izbor odeće i da li treba baš tako da se obuku. Dečaci, takođe, muče svoju muku, nesigurni u sebe i svoje postupke. Od tog prvog nastupa mnogo se strepi.

Pesnik se prvo obraća devojčicama, podsećajući ih da su poslednji put uspavale svoje lutke i došle na svoju prvu igranku. Dolazeći, one su donele i svu svoju ustreptalost, sretne što postoje i nešto drugo, zaljubljene u svoju loknu na čelu, u koju su unele sve svoje strpljenje i želje. Na igranci su i dečaci. Prvi put su uljem zalizali kosu, ponašaju se ozbiljno, kao da su odrasli, a srce im „kao miš drhti u grudima".

Prvi tango u životu dečaka i devojčica je u stvari oproštaj od olovnih vojnika i detinjstva sa kikama, od plave mašne. To je trenutak kada počinje da se otvara novo razdoblje – mladost. Umesto lutaka, u svesti devojčice počinje da se javlja lutak, a umesto klikera u srcu dečaka „dva topla na-smejana oka", na koja on stalno misli

Miroslav Antić - Prvi tango

__________________________________

Počnimo s djetinjstvom kada je vještina podučavanja presudna za daljni razvoj osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti. Shvatimo li i spoznamo tijelo kao igračku možemo se igrati s njim, možemo postati djeca puna znatiželje i želje za igrom, a igra je aktivno edukativni potencijal i način da se lakoćom dječije naivnosti dođe do stvaranja nove slike o sebi i mudrosti svoga tijela.

Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovaj tekst.

Sjetite se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojte nikada zaboraviti kako ste s lakoćom brojali prve korake u prvom zagrljaju. Učinimo to sada zajedno. Zamislite da stojite na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražite oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazite svoj osmjeh.

Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno. Tada ste se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije.

Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radite, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirite se na trenutak, ovo je ulazak u svijet vaših snova, u svijet vječne mladosti od koje ste se, mučeni brigama, davno oprostili. Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji vas je tada nosio parketom vi ste prestali povezivati osjećaj s pokretom.

Nekada mi se čini, dok vas promatram kako jurite životom, da ste uistinu postali La Mettrieev davno naslućeni "Čovjek mašina".

Zarekla sam se da neću djeliti opaske, ali vas ipak moram potsjetiti da se danas nalazimo na ulasku u jedan novi svijet, svijet o kojem se piše znastvena poezija i naslućuje cjelina. Aparati su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.

Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna. Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba. Neznate?

Zatvorite oči i zamislite ponovo parket i prvi tango, osjetite onu vatru koja je tada u vama počela da gori. Da, istina je, vi spoznajete da ona sada još samo malo tinja. Zaplešte ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno energije, puno pokreta koji se sjedinjuju u vaš korak. Plamen davnih dana se u vama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u vama budi, sreća u treptaju očiju koje niste zaboravili, u zagrljaju koji nosite u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom vašeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomiranih ispita.

Misli ste onda da sreća kapa s neba, a ona je bila u vama i vašoj spokojnoj duši, u vašem velikom srcu i vašem, brigama neopterećenom, umu. A onda ste se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i niste shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.

Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti.
Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje. Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.

Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život. Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo? Zar su otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva. Možemo li ih vratiti u zrelost?

__________________________________

Miroslav Antić (1932-1986) rođen je u Mokrinu. Studirao je nafilozofskom fakultetu u Beogradu a živeo u Novom Sadu. Radio je kao novinar unovosadskom "Dnevniku" a jedno vreme i u dečjem listu "Neven". Izraziti jeliričar.

U svoju poeziju uneo je mnoge osobine jezika bačvanskih seljaka. Bavio se raznovrsnim radom. Radio je na filmovima, pisao poeziju, slikao, režirao, bio urednik i džudista. Najvažniji njegov rad je na poeziji. Počeo je rano da piše. Prva zbirka je objavljena 1950. godine. Zbirke pesama za decu su: Ispričano za proleća, Roždestvotvoje, Psovke nežnosti, Koncert za 1001 bubanj, Kikinda, pesme za decu, Poslednjabajka, Plavi čuperak, Nasmejani svet, Šašava knjiga, Prva ljubav, Povečerje, Garavi sokak. Antić piše i za decu i za odrasle ali ne postoji neka oštra granica između tih pesama. Iz književnosti za odrasle izdvajam: Krov sveta, Nebo u oku, Horoskop, Hodajući na rukama... Jedna od njegovih zadnjih knjiga je Savršenstvo vatre. Za svoj književni rad dobio je Sedmojulsku nagradu 1980. godine i više drugih nagrada i priznanja.

Najbolja i najslavnija knjiga Miroslava Antića je Plavi čuperak, ta knjiga "tajanstva i mašte". O njoj je razmišljao još dok je bio mokrinski mladić, da bi tek nakon 14 godina prvi put, od mnogih kasnije, ta zbirka bila odštampana. Veoma dobro razume buru u duši deteta zagledanog u svet odraslih jer verovatno i sam nikada nije u potpunosti odrastao. Uvek je ličio na velikog dečaka kojeg talasa ljubav, pobuna i snovi. Sve prisutna tema Antićeve poezije je ljubav.

Miroslav Antić - Đački korzo 

Miroslav Antić - Kad bi jastuci progovorili 

Miroslav Antić - Mile Dileja 

Miroslav Antić - Oči

Miroslav Antić - Plava zvezda

Miroslav Antić - Plavi čuperak

Miroslav Antić - Tako zamišljam nebo