Ivana Brlić Mažuranić - Lutonjica Toporko i devet župančića

Lutonjica Toporko i devet župančića jedna je od pripovjedaka iz knjige bajki Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić. Radnja započinje događajem kada župan ugleda male javoriće kojima nedostaje vode za rast i odluči im pomoći. To sve vidi djed Neumijka, čarobnjak koji odluči pomoći županu tako što mu daruje devet sinova koji su se pretvorili upravo iz tih javorića.

Vrsta djela - pripovijetka (bajka)

Mjesto radnje - u jednoj županiji

Vrijeme radnje - nekada davno

Tema: Kako su devet javorića postali devet mladića - župančića, a od grabića malešan momak Toporko.

Ideja: Čovek je deo prirode i svaka izolacija predstavlja udarac na slobodu i pravilan fizički i psihički razvoj.

Fabula - Priča počinje o tome kako je seoski župan Jurina video na livadi devet javorića koji niotkud nisu imali vode, pa naredio seljanima da do njih dovedu vodu. Čarobnjaku Neumijku ovo bi milo, te odluči da u znak zahvalnosti pomogne županu. Bogati Jurina je, naime, mnogo bio tužan jer nije imao dece. Deda Neumijko savetuje  župana šta da radi sa devet javorića da bi od njih postali župančići. Uz javoriće zajedno je rastao i jedan grabić. Kad je po čarobnjakovom savetu posečeno devet javorića, posečen je i grabić. Njega župan da drvodelji da  napravi toporište (držalje). Drvodeljina žena, međutim, postupi isto kao i županova.

Stavi grabov panjić u kolevku i stane ga ljuljati do ponoći, a tad se od njega stvori sitan momčić kao što se od javorova stvoriše župančići, koji su, pak, bili znatno krupniji. Pošto je bio namenjen za držalje (toporište), baka mu dade ime Toporko. Drugi deo imena Lutonjica u vezi je sa legendom o detetu stvorenom od komada drveta. Rasli župančići, ali bez kose, jer Jurina nije do kraja ispoštovao Neumijkov savet. Rastao i Toporko i jednog dana poželi da se sretne sa braćom. Otkriva im tajnu da su zajedno rasli. Župan sa sinovima izlazi na konjima van kapija tvrđave. Njegov glavni zapovednik postaje zavidan i namerava da sekirom pobije župančiće. Međutim, Toporko se pretvara u držalje sekire i sprečava nesreću.

Deda Neumijka, čudnom moći, u oblake odvodi Toporka i devet župančića. Oni postaju njegovi đaci. Prolaze kroz nevolje i patnje, a osvetoljubivi deda Neumijka nikako im ne da da se vrate na zemlju. Malešni, ali mudri Toporko lukavstvom doznaje od Neumijka tajnu povratka na zemlju. Takođe, savetuje župana kako će doznati koje među njegovim dvorjanima hteo nauditi župančićima. Zatim, uz bakinu pomoć ostvaruje svoj plan o bekstvu sa devet župančića od Neumijke. Zlobnog županovog zapovednika stiže zaslužena kazna. Župan naređuje da se sruše zidovi kojima je grad bio odvojen od ostatka županije. Župan je ostario, ali su dorasli župančići.

Likovi

Lutonjica Toporko je fizički znatno slabiji od župančića, ali je od njih mudriji, pametniji, odlučniji, snalažljiviji i  za pravi život spremniji. Stalni dodir s prirodom očvrsao je u njemu moć prilagođavanja, dao mu je prirodnu snagu i izdržljivost uprkos slabašnom telu.

Djed Neumijka (čarobnjak) nebom prolazi zorom u svitanje i noću u smiraj. U dva koraka nebo pređe; po livadama rosu polaže; bradom vetar razmahuje, a noktima oblake para, pa gde treba kišu obara; maglu rasteruje da sunce ogreje... nit se mije, nit se brije, niti nokte podrezuje.

Razgovor o bajci

Kako su postali župančići i Toporko?
- Od devet javorića i jednog grabića.

Zašto je čarobnjak Neumijko nagradio župana Jurina?
- Zato što je Jurina naredio da se javorićima dovede voda.

Kakva je razlika između Toporka i župančića?
- Toporko je sitan momčić, a župančiće znatno krupnije, ali je od njih mudriji i izdržljiviji.

Kakav utisak na tebe ostavlja ded Neumijka?
- Meni je vrlo simpatičan lik, dobroćudan i pravedan, zaštitnik biljnog sveta, spreman je da nagradi svakog ko drveće voli.

Ivana Brlić Mažuranić - Lutonjica Toporko i devet župančića - verzija 2

___________________________________

Književnica koja je čvrsto vjerovala da se put prema dobru nalazi u ljudskoj duši, zauvijek je osvojila srca generacija djece koja su odrastala uz njezine pripovijesti. Pišući svoju autobiografiju, Ivana Brlić Mažuranić naglasila je da su njezina djela sadržajem i opsegom skromna. Također je naglasila da je njezin izvanjski život protekao smireno i polako te da nikada nije izašao iz kruga obitelji Mažuranićevih, u kojoj se rodila, i Brlićevih, kojoj je pripala udajom. Zato je i svoj životopis preporučila više kao ispovijest jednog misaonog i osjetljivog bića nego kao životnu povijest istaknute književnice.

Iako se o njezinim djelima pisalo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se čitav život kretala među uglednim književnim i kulturnim djelatnicima, doživjela svjetska priznanja, brojne prijevode, čak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno nastupala pa se gotovo sama i nije držala pravom književnicom. Poziv majke i odgojiteljice, čuvarice doma i duha, za nju je čini se bio važniji od književničkog samoisticanja, a pisanje je držala samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, dopunom obiteljskog sklada.

Ivana Brlić Mažuranić rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao kći pravnika i pisca Vladimira Mažuranića te unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića, autora najvećeg spjeva u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

Nakon dva razreda javne škole daljnju je naobrazbu stjecala privatno te je već u najranijoj dobi naučila francuski, potom njemački, engleski i ruski. Iz Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara iz Slavonskog Broda. Bila je majka petero djece, aktivno je pratila politička i duhovna zbivanja svojega doba, a bogata knjižnica u obitelji Brlić omogućila joj je samoobrazovanje te sadržajan unutarnji život.

Kao izdanak pjesničke loze Mažuranića, Ivana Brlić Mažuranić već se u djetinjstvu okušala u pjesništvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz njezinog najbližeg okružja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana Mažuranića, koji je umro kad joj je bilo šesnaest godina, doživjela je kao osobu idealno uravnotežena pjesničkoga dara s visokim etičkim načelima i pragmatična političara pronicljiva uma. Na nagovor rođaka Frana Mažuranića, autora lirskih crtica naslovljenih Lišće, započela je pisati mladenački dnevnik pun djevojačkih sanjarija, domoljubno - političkih ushita i osjećajnih razmišljanja.

Pjesnik i estetičar Franjo Marković nadahnuo ju je posebnim estetskim osjećajima, a biskup J. J.  Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem književnosti, govorništvom i dubokom religioznošću. Na tim je temeljima, težeći posebnom mažuranićevskom "miru u duši", Ivana Brlić Mažuranić izgradila svoju građansku svijest o dobru, čestitosti, milosrđu, pokazala težnju k estetskom skladu i etičnoj dužnosti, i sve to ugradila u svoja djela.

Unatoč ranim književnim počecima Ivana Brlić-Mažuranić ozbiljnije je zakoračila u književnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je počela ozbiljnije pisati: - Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem - učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati - koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem - da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?

No u doba sazrijevanja njezinih književnih odluka, u književnosti su središtima već bili zabilježeni značajni događaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena mađarska zastava (1895.); mladi su se hrvatski intelektualci prisilno uputili prema odredištima svojih modernističkih inspiracija, u Beč  i Prag, jer su bili protjerani sa zagrebačkog sveučilišta. Sa smjenom stoljeća počela je književna borba "starih" i "mladih", tradicionalista i modernih pisaca, tj. očeva naklonjenih realističkim konvencijama i prognanih sinova koji su težili novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brlić - Mažuranić u tim borbama naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoišli. Sedam godina nakon druge knjige proza i pjesama za djecu Škola i praznici, 1905. ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.

Nacrt impresionističkog programa koji slijedi modernistička nastojanja onoga doba sažela je u predgovoru toj zbirci iz 1912..Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave slike u boji i gibanju. Ne posjedujući umieća, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je nastojanje na riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.

U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjećuje se obilje vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za pojedinačno koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropološke simbole također je u temelju poetike romana za djecu Čudnovate zgodne šegrta Hlapića (1913.), Kako je Potjeh tražio istinu te u bajkovitoj prozi koja ju je proslavila - Pričama iz davnine, Regoč, Šuma Striborova, Jagor, Sunce djever i Neva Nevičica (1916.), Basne.

Ivana Brlić Mažuranić - Basne

Ivana Brlić Mažuranić - Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica

Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Ivana Brlić Mažuranić - Jagor

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Ivana Brlić Mažuranić - Priče iz davnine

Ivana Brlić Mažuranić - Regoč

Ivana Brlić Mažuranić - Šuma Striborova

Ivana Brlić Mažuranić - Sunce djever i Neva Nevičica