Ivana Brlić Mažuranić - Priče iz davnine

 

Evo kako su nastale PRIČE IZ DAVNINE: Jedne zimske večeri bio je naš dom, protiv običaja, potpuno tih. Nigdje nikoga, sobe velike, svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u pećima oganj. Iz posljednje sobe - velike blagovaonice - začuje se: "kuc! kuc!" - Tko je? - upitam. Ništa! Opet: "kuc! kuc!" - Tko je? - i opet ništa. Nekim tajnovitim strahom stupim u veliku blagovaonicu, i najednom: radosni prasak, udarac, mala eksplozija! U velikom kaminu prasnula je na vatri cjepanica, - na vratašca kamina izlete mi u susret iskrice, ko da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj žilavi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop i ... nije ih više bilo. I tako onaj roj iskrica - zvjezdica ipak bi uhvaćen - i to u Šumi Striborovoj - i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove prve priče nastadoše još ostale, njih još sedam, dakle su i one kao i Šuma Striborova izletjele kao iskra sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.

 

Književni rod - epika

Književna vrsta - bajke

Kad budete čitali priče iz ove knjige, učiniće vam se da ste nešto slično već čuli ili pročitali. To je zato što se u njima osim o realnim likovima i mogućim zbivanjima, govori i o neobičnim i nestvarnim događajima i likovima: vilama, divovima, patuljcima, čudotvornim predmetima, zmajevima ili nekim drugim čudovišnim bićima, koja su stvorena maštom nepoznatog pripovedača ili umetnika - književnika. Reč je, dakle, o bajkama. U ovoj knjizi imamo pet bajki, koje su nastale po motivima slovenskih legendi.

 

U Pričama iz davnine također se uz pomoć neobičnog djeluje na obično. Naime, čuda obitavaju posvuda, ona mogu biti dobra i naopaka, svakome prema zasluzi, kaže autorica. Priče se temelje na hrvatskoj i slavenskoj mitologiji te izvrsno postižu privid davnine. Usporedo s čudesnim bićima iz narodne predaje, Domaćima, Bjesovima, Striborom, Regočem, Baganom, Kosjenkom i dr. sudjeluju i ljudska bića iz svakidašnjice: djeca, starci, ribari, junaci i žene. Književnica izvrsno oponaša mitsku shemu moćnog zla i moćnog dobra, a pritom naravna bića od nadnaravnih preuzimaju djeliće mitske snage koji im pomažu svladati kompliciranu zbilju. I oni poput Hlapića često kreću na putovanja. Putujući začaranim šumama, jedreći morima, probijajući se podmorjem, leteći među oblacima oni se na muževan, dječji ili ženski način približavaju cilju. Povratak s putovanja donosi ispunjenje osnovne etičke zadaće a time i veliku završnu sreću te mir u duši ispunjen ljubavlju prema bližnjemu.

 

Jezik i stil - Na jezično-stilskoj razini Priča iz davnine primjećuju se stalni epiteti iz usmene književnosti, formulizirani bajkoviti počeci, hiperbole, kontrasti, pitalice i zagonetke, nerijetko također ritmički organiziran ili rimovan prozni iskaz. Za oživljavanje raznih arhetipskih slojeva u jeziku značajne su raznovrsne magijske riječi, arhaizmi, lokalizmi, riječi iz slavenskog folklornog naslijeđa; znatna je uloga prepuštena i magijskim brojevima: primjerice, Palunko tri dana ne lovi ribu da bi prizvao čudo, Regoč triput magijski udara nogom o zemlju da bi mu se otvorio put u podzemlje, guja daje tri smrtonosne naredbe majci i sl.

 

Mitsko pravrijeme sugerira se uz pomoć glagolskih oblika, za davnu prošlu radnju pluskvamperfektom, za preteritnu trajnu i doživljenu radnju imperfektom. Blagu arhaičnost književnica je postigla uz pomoć aorista, dramatičnost historijskim ili pripovjedačkim prezentom, a za izricanje prošlosti rabila je također futur, kondicional pa i vrlo stilogeni historijski imperativ. O postanku Priča iz davnine, pisala je u pismu sinu Ivanu koje je objavljeno u „Hrvatskoj reviji" 1930. godine, a poslije u predgovorima više izdanja te knjige. Pritom je na mit gledala kao na sažetu sliku svijeta, kao na repeticiju opće ljudske povijesti, a na pisca koji se tom građom služi, kao na proroka koji dopire do same jezične srži.

________________________________

 

RIBAR PALUNKO I NJEGOVA ŽENA

 

Ribaru Palunku dozlogrdio njegov bijedan život. Poželio je da bude bogat, da i on, kao bogati župani i gavani, pozivi u slasti i lasti, u zlatu i raskoši. Zato se zarekao da tri dana neće loviti ribe nadajući se kako će mu taj zavjet pomoći da dođe do željenog bogatstva. Tri je dana sjedio u svojemu čunu, a trećega dana izroni pred njega Zora-djevojka i ponudi mu nagradu jer je tri dana čuvao život njezinim ribicama. Palunko poželi da mu pomogne da se izbavi iz bijede i pustoga života. - Idi kući, naći ćeš što ti treba, reče njemu Zora-djevojka. Palunko pođe kući i tamo nađe sirotu djevojku koju uze za ženu. Svake večeri pričala mu žena čudesne priče o carskim dvorima, zmajevima i kraljevnama pa je Palunko pomislio daje ona žena vilinska koja će mu pokazati put do blaga, samo se treba strpjeti. Rodio im se u međuvremenu i sinak Vlatko. No jednoga dana izgubi Palunko strpljenje, baš se žena bila raspričala o bogatstvu Kralja Morskog, pa ščepa ženu za ruku i naredi joj da ga sutra ujutro vodi do dvora i blaga Morskoga Kralja. Kad mu žena reče da ona nije nikakva vila nego sirota žena, to još više razgnjevi Palunka i on naredi ženi da sutra krenu morskim žalom, on na lijevu, a ona s djetetom na desnu stranu i da se ne vraćaju dok ne nađu put do Morskoga Kralja.

 

Uzalud je žena sutradan molila Palunka da se ne rastaju, ali Palunko nije popuštao. Hodala jadna žena dva tjedna i na koncu umorna zaspala na kamenu uz more, a kada se probudila, vidje da je nestalo njezinoga djeteta. Od užasa i velike žalosti onijemjela je i vratila se kući, kamo sutradan stiže i Palunko, bijesan i jarostan nakon neuspješne potrage. Sad je kuća bila tiha i pusta kao grob. Podnosio je Palunko neko vrijeme tu žalost, a onda mu dozlogrdilo pa se ponovno zaputio na more. Opet je kao i prvi put tri dana postio i nije ribu lovio i treći dan pojavi se pred njim Zora-djevojka. Palunko od nje ne traži da mu se dijete vrati niti da žena progovori, već samo moli za put do Kralja Morskoga. Zora-djevojka mu odluči udovoljiti i objasni mu da o mladom mjesecu kada dan stane svitati sjedne u čun i pričeka vjetar koji će ga odnijeti prema istoku do otoka Bujana, do kamena Altira gdje će ga dalje uputiti.

 

Palunko posluša upute i domogne se otoka Bujana, koji kao zeleni vrt pliva na moru. Tu ga na kamenu Altiru dočeka Zora-djevojka. Pokazala je Palunku plivajuće mlinsko kolo i oko njega plešuće Morske Djevice i naučila ga kako će kolo namoliti da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga ne progutaju jazi morski. Obećala mu je svakakve raskoši kod Morskoga Kralja, ali gaje upozorila da nema više povratka na zemlju jer je priječe tri strahovite straže: jedna valove diže, druga vjetar vije, treća križa munje. No Palunku povratak nije ni na kraj pameti. Kad je pred mlinskim kolom izgovorio što gaje naučila Zora-djevojka, Morske Djevice zavrtješe kolo, nastade na moru dubok vir koji ga povuče nadolje i Palunko se nađe na sitnom pijesku od suhoga zlata na morskome dnu. Našao se zapravo u velikoj dvorani Kralja Morskoga. Od silne raskoši podmorskoga svijeta Palunko se izbezumio, pa potrčao kao dijete po zlatnome pijesku i stao se prebacivati kao kakav derančić. Svidio se Palunko Morskome Kralju pa mu ovaj pokloni granu bisera i naredi vilama pomorkinjama da ga počaste biranim jelima i pićem medenim.

 

Kad je Palunko poručao, zapita ga Kralj Morski želi li još štogod. Kako se Palunko slabo najeo biranih jela, on zaželi dobar pladanj varene lobode. Nasmijao se tome Morski Kralj i obećao mu ispuniti želju ako se još tri puta prebaci. Palunkovo prebacivanje najviše je zabavljalo mladoga kralja u zlatnoj kolijevci i svilenoj košuljici. Kad je Palunko pogledao mladoga kralja, prisjelo mu veselje jer je u njemu prepoznao svoga sina Vlatka. Kako bi mogao s djetetom nasamo razgovarati, uteći s njime i vratiti ga majci, učini se Palunko njegovim slugom. Jednoga dana dočekao je priliku da ostane sam s djetetom i stao ga nagovarati da zajedno pobjegnu. Ali mali je Vlatko već bio oca zaboravio, pa ga je proglasio ludom koja se prebacuje pred Morskim Kraljem. Palunko sad osjeti gorku tugu za svojim siromašnim domom, koji je ostavio, maštovitom ženom i sinčićem što mu se uz bradu penjao.

 

Za to vrijeme Palunkova je žena kod kuće tugovala. Kako nije imala koga pitati za savjet, uputi se na majčin grob tražiti utjehu. Tamo pred nju iziđe lijepa košuta pa je savjetuje kako da vrati Palunka: neka mu svake večeri sprema večeru, a iza večere tanku kudjelju razrješuje. Ne dođe li Palunko, neka ide u krš i svira u dvojnice, zmije će večeru pojesti, a galebovi kudjeljom gnijezdo oblagati. Kad se ni nakon tri mjeseca Palunko nije vratio, žena ponovno ode na majčin grob i opet pred nju išeće košuta, reče joj kako Palunko ljutu muku muči i da mu može pomoći ako na mjesečini uhvati velikog lubina sa zlatnom perajom na kojoj je zlatna jabuka. Ali da bi došla do mora neznanog, mora svladati tri prepreke, tj. proći kroz tri pećine od oblaka koje čuvaju orijaška zmija, majka sviju zmija, orijaška ptica, majka sviju ptica, i zlatna pčela. Još joj majka savjetovala da na put ne nosi ništa nego dvojnice i udicu, a ako se u nevolji nađe da otpori svoj desni rukav.

 

Drugog dana uzela kćerka čun i zaputila se put mora neznanoga. Kad je došla do prve pećine i do orijaške zmije, sjetila se svojih dvojnica, pa zasvirala u desnu sviralu, na što dođoše male zmije pa nagovoriše majku-zmiju da malo odrijema, a one je propustiše kroz pećinu. Kod druge pećine, kod orijaške ptice, ponovno zasvirala u dvojnice, u lijevu sviralu, na što doletješe mali galebići pa nagovaraju pticu-majku da propusti ženu. Ptica ne pristade da je propusti već ženi ponudi da će joj vratiti dar govora, ali žena to odbije i nastavi tražiti prolaz. Onda galebići prevariše majku-pticu: nagovoriše je na san, a ženu propustiše. Kod treće pećine, kod zlatne pčele, sjetila se žena svog rukava, otparala ga i njime uhvatila pčelu. Moleći da je pusti na slobodu, zlatna joj pčela kaže neka pogleda na more i da će veliku radost ugledati. I zaista, na moru žena ugleda kako Zora-djevojka jutrom malog kralja po moru šeće. U malom kralju prepozna žena svoga izgubljenog sina. Ako joj pokloni slobodu, pčela joj obeća pokazati put do sina. Između vlastite sreće i vjernosti Palunku, tj. hvatanja velikog lubina, žena se teška srca odlučuje za ovo drugo.

 

U međuvremenu naredio je mali kralj Palunku da mu isplete dobre vodice od svile kako bi ga sutra mogao upregnuti u kola pa da ga Palunko vozi po zlatnome pijesku. Povrijeđen tim zahtjevom Palunko se odluči na bijeg, pa kad su svi pozaspali, iskoristi spletene vodice da njima veže kolijevku s malim kraljem sebi na leđa i dade se u bijeg. Kad je već bio posustao, zapelo nešto za kolijevku i počelo ga vući na površinu. Bila je to udica koju je bacila njegova žena da uhvati velikog lubina. Velika ih je radost sve troje obuzela kada se prepoznaše.

 

No Morski Kralj poslao je za njima u potjeru Morske Djevice. Kad je dan svanuo, Morske su Djevice već opkolile čamac i digle oko njega vihor i silne valove. Prestravljen Palunko opet stade dozivati Zoru-djevojku. I zaista, iziđe iz mora Zora-djevojka, pogleda Palunka i malog kraljevića, ali im ništa nije darivala, jedino je vjernoj ženi dala vezeni rubac i iglu pribadaču. Od rupca se podignulo jedro, a od igle se stvorilo kormilo i čamac s napetim jedrom poleti put obale. Što je vihor bio jači, to je čun brže pred njim letio. Na koncu se ukaže krševita obala, a hajka stade slabjeti. Naletio je čun na obalu, razbio se o hridinu, potonulo jedro i kormilo, potonula i zlatna kolijevka, a Palunko, žena i dijete našli se pred svojom kućom. Kad su te večeri lobode večerali, već su svoju muku zaboravili. Ali su zato ostale dvojnice, pa tko u njih puhne može čuti pjesmu o ludom Palunku koji je na dnu mora dopao ljutih jada i o vjernoj ženi koja može donijeti sreću pa makar je i triput potopljena.

 

Vrsta djela - Kao i ostale priče iz Priča iz davnine priča o ribaru Palunku je bajka, i to umjetnička bajka. Važno je ovdje istaknuti atribut umjetnička, jer je Ivana Brlić Mažuranić, davši svjesno svojim bajkama privid drevnosti i narodne predaje, mnoge nedovoljno upućene navela na pogrešan zaključak da su njene bajke stvarane "na narodnu", tj. oponašajući narodnu predaju. I pored svih posuđivanja iz slavenskih mitologija i narodne usmene književnosti, bajke Ivane Brlić Mažuranić prije svega su plod jedinstvene i neponovljive autoričine umjetničke imaginacije.

 

Kompozicija - Priča ima kratak uvod ili ekspoziciju koji podsjeća na početke narodnih priča {Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni život. Živio on sam na pustome morskome kraju i hvatao po vas dan ribe na koštanu udicu...). U isto tako naglašenom stilu usmenog narodnog pripovijedanja je i epilog priče koji je začinjen stihovima: E, kad one večeri lobode večerali, što je bilo, sve zaboravili. Pa da nije one dvojnice, nitko ne bi ovo već pamtio. Nego tko god u dvojnice dune, tomu krupna svirala dudi o Palunku ovako:

 

Čudo ludo Palunko,
Na dno mora propao,
Ljutog jada dopao.
A sitna svirala ženu spominje:
Sini, sini, zorice,
Evo nove srećice;
Da je tri put potopljena,
Izbavi je vjerna žena.

 

Tema i ideja - Davno je zapažena etička komponenta u djelu Ivane Brlić Mažuranić. Dapače, ta etička i poučna strana njezina djela toliko je vidljiva da se o njoj govori kao o istinskoj motivaciji i pravoj svrsi njezinog pisanja. Kao bitne značajke autoričine etike ističu se dobrota, poštenje, ljubav, istinoljubivost, dužnost i spremnost na žrtvu za druge i beskrajno povjerenje u krajnju prevagu dobra nad zlom. Njezini likovi zato slijede glas svoga srca, intuitivno streme k dobru, pa se kada se govori o etici njezinih likova često koristi pojam "etika srca". Nije teško prepoznati kako je i u bajci o ribaru Palunku istaknuta ta etička i poučna strana. Bajka o ribaru Palunku zapravo je bajka o ženskoj vjernosti i apsolutnoj nesebičnosti. Samoživi i lakomi Palunko, koji ne prepoznaje da pravo blago ima u vlastitoj kući: privrženu i maštovitu ženu i umiljata sinčića, teži za bogatijim životom i zato izgubi sina i zapadne u nevolje u dvorcu Morskoga Kralja. Samo zahvaljujući odanosti, dobroti i spremnosti na žrtvu Palunkove žene spašeni su i on i dijete.

 

Mjesti i vrijeme - U ovoj bajci prepoznajemo dva suprotstavljena prostora zbivanja: stvarni prostor Palunkova života: krševiti morski kraj u podnožju planine (Živio on sam na pustome morskome kraju... Palunko ribu hvata, a žena obdan po planini za lobodom prebija...) i fantastični prostor podmorskih dvora Morskoga Kralja u čijem je opisu do izražaja došla sva slikovitost autoričina stila: Ono samo misli Palunko da je poljana kolika je, ali ono bila velika dvorana Kralja Morskoga. Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi, nad dvoranom stoji more kao svod stakleni. Od kamena od Altira plavi svjetlo kao plava mjesečina. Ovjesile se nad dvoranom grane od bisera, uzdigli se po dvorani stolovi od koralja.

 

Kao i u ostalim bajkama iz zbirke, ali i klasičnim bajkama općenito, vrijeme radnje je neko mitsko, drevno i neodredivo, osim u onim svojim odrednicama koje označuju protok vremena za trajanja radnje (Čeka Palunko - dan za danom prolazio, prošla godina, prošle dvije.)

 

Likovi

Palunko je siromašan ribar kojemu je dozlogrdio njegov bijedni život. Kako je čuo da na svijetu ima bogatih župana i gavana, rodila se u lakoumnom Palunku pohlepa, silna želja da i on živi u zlatu i raskoši. I tu će započeti Palunkove nevolje. Zelja za bogatstvom toliko ga je zaslijepjela da nije shvatio smisao riječi Zore-djevojke kad mu ova kaže: - Idi kući, naći ćeš, što ti treba. A kod kuće je našao djevojku koju je uzeo za ženu i koja gaje zabavljala čudesnim pričama, a uskoro mu i sina rodila. Ali Palunko na umu ima samo jednu misao - bogatstvo. Za svoju ženu, zbog njezinih prekrasnih priča, vjeruje da je vila, pa jednoga dana grubo skoči na nju i zaprijeti joj smrću ako mu ne pokaže put do blaga Morskoga Kralja. Ni za vlastito izgubljeno dijete ni za ženu ne mari Palunko: Al u Palunka samo jedna luda pamet, te kako sebi bijaše upiljio u glavu, da se nagleda i naužije bogatstva Kralja Morskoga, tako i ne zatraži da mu se čedo vrati, niti da mu žena progovori, nego se moli Zori-djevojci:

- Hajde mi, svijetla Zoro-djevice, pokaži put do Morskoga Kralja.

 

Sve do njegove katarze i preobrazbe u dvoru Morskoga Kralja o Palunku se nema što dobra reći. On je slika neodgovorna oca koji ne prepoznaje ljepotu očinstva i ne cijeni obiteljsku sreću koja mu stoji pred nosom. Tek kada se promijeni, zahvaljujući mukama i poniženjima koja je trpio na dvoru Morskoga Kralja, spoznaje da sreću zapravo čine obitelj i dijete.

 

Palunkova žena jedan je od likova koji utjelovljuju majčinstvo i brigu za obiteljsko ognjište. Palunkova žena nastoji svim silama sačuvati sina i obiteljski dom, što može učiniti samo ako svog lakomislenog i lakomog muža privede razumu i ako od njega napravi čovjeka koji će biti sretan zbog onoga što ima, a neće maštati o onome što mu je nedohvatno. Za razliku od Palunka njegova žena se ne mijenja, ona je od početka postojana i beskrajno odana svome mužu. I ona će poput majke iz Šume Striborove biti stavljena na veliku kušnju kad joj zlatna pčela pokaže već prežaljena sina i ponudi da ponovno bude s njime ako joj dade slobodu, tj. odustane od cilja da spasi muža: Pečal gorka jadnu majku obrvala, obrvala i uzdrmala. Čedo svoje bijaše ugledala, želju svoju željkovanu uočila - uočila, ugledala, a ne ogrlila, ne izljubila! Uzdrmala pečal ženu: ili će biti Palunku vjera il nevjera? 

 

Kao i majka iz Šume Striborove i Palunkova žena uspijeva se prelomiti u sebi i pokazuje spremnost na najveću moguću žrtvu: zatomit će svoje majčinske osjećaje, odreći se onoga što joj najviše znači kako bi ispunila ono što smatra svojom dužnošću. Spremnost na žrtvu čini lik Palunkove žene tako uzvišenim da ne možemo zamisliti drugačiji rasplet bajke nego da Palunkova žena dobije na kraju i muža i sina.

 

Jezik i stil - U jezično - stilskom pogledu i za priču o ribaru Palunku karakterističan je arhaičan ton, ona patina drevnosti koju autorica stvara unoseći u priče obilje arhaičnih riječi (čun,pečal...), i čestom uporabom rijetkih ili stilski obojenih glagolskih oblika za pripovijedanje prošle radnje kao što su pluskvamperfekt, aorist, historijski prezent, krnji perfekt (Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni život. Živio on sam na pustome morskome kraju... (...) Bijaše pak dočuo Palunko da imade po svijetu bogatih župana i gavana silnika... (...) Kad Palunko ovo izrekao, šiknuše Morske Djevice kao srebrne ribice, okupiše se oko kola, uhvatiše se bijelim rukama za žbice te zavrtješe kolo, zavrtješe ga vrtoglavo.)

 

U bajci Ribar Palunko i njegova žena posebno se ističe česta uporaba krnjega perfekta koji je inače čest u narodnom pripovijedanju i kao i pluskvamperfekt, imperfekt i aorist ostavlja dojam starine i drevnosti.

 

Posebna je vrijednost stila Ivane Brlić-Mažuranić ritmičnost te zvučnost njezine rečenice koje autorica postiže izborom riječi, ponavljanjima, gomilanjem i nabrajanjem, inverzijama i drugim sredstvima. Kao ilustracija neka nam posluži opis potjere Morskih Djevica:

- Veslaju Palunko i njegova žena, veslaju što im snaga daje, a za njima pustila se hajka; šibaju za njima Morske Djevice, lete za čunom hitre prekomorke, valja se za njima more uzburkano, maše, vije bura s oblaka. - Sve se bliže oko čuna hajka sklapa - ne bi joj utekla ni najbolja brodica, kamoli mali čunak na dva vesla! (...)

 

Prekrilio vihor čunak, stigli ga šumni talasi, splele se oko čunka u vijenac Morske Djevice. Ljulja, ljulja vijenac oko čunka, propuštaju Morske Djevice strahotne talase, ne propuštaju čunka sa talasom. Pisti, prska more i vjetrina.

 

Razgovor o bajci - Ribar Palunko i njegova žena

Zašto je Palunko nezadovoljan?
- Zbog siromaštva. Želi lagodan život bez truda i rada.

Šta čini Palunko da promeni život?
- Tri dana i tri noći samo je sedeo u čunu, a ribe nije pecao.

Šta se onda dogodilo?
- Iz mora se pojavila Zora djevojka u srebrnom čunu.

Šta je Zora djevojka rekla Palunku?
- Tri dana čuvao si život mojim ribicama, a sad reci, što želiš da ti dobro učinim?

 

Objasni u čemu je zagonetka dara Zore - devojke u obličju sirote devojke!
- Palunko nije svestan veličine poklona čak ni onda kad dobije sina, jer sreću vidi samo u bogatstvu i raskoši. Kad je izgubio sina, žena onemela Palunko ponovo se susreće sa Zorom djevojkom i traži pomoć.

 

Šta kaže na to Zora djevojka?
- Velikoga ćeš se dobra i raskoši nauživati u Kralja Morskoga, ali znaj: na zemlju ne možeš da se vratiš, jer su ti strahovite straže postavljene.

 

Da li je Palunko dobro procenio tu opasnost?
- Nije. Rekao je: Neću se... zemlje zaželjeti, gdje ostavljam pustu nevolju.

Kod Kralja Morskog Palunko je našao silno bogatstvo, ali ga je čekalo veliko iznenađenje. Koje?
- Prepoznao je svoga sina u liku mladog princa.

Bio je to tužan trenutak. Zašto?
- Dok se Palunko, da zabavi Kralja, premetao preko glave kao veverica, ovome su se svi dvorjani smejali, a posebno mladi princ, tj. njegov sin.

 

Da li je Palunko ikad spoznao u čemu je sreća?
- Jeste, kad je izgubio sina, a žena mu zanemela, a naročito kad je kod Morskog Kralja shvatio da sloboda vredi više od srebra i zlata.

 

Dok Palunko kod Morskog Kralja "uživa" u slasti i lasti, šta radi njegova žena?
- Odlazi na majčin grob. Majka se javlja u liku košute i savetuje je kako da pomogne Palunku.

 

Na kakva sve iskušenja nailazi Palunkova žena?
- Morala je da prođe kroz tri pećine. U prvoj pećini srela je groznu veliku zmiju, majku svih zmija; a u drugoj pećini pticu orijašku, majku svih ptica, i na kraju u trećoj zlatnu pčelu.

 

Zbog čega Zmija orijaška i Ptica kljuna gvozdenoga dozvoljavaju Palunkovoj ženi prolaz kroz pećine?
- Zato što je ona usput hranila njihovu decu, a deca za uzvrat molila majke da malo odmore dok Palunkova žena ne prođe.

Na kraju, izdvoj u priči najuzbudljiviji trenutak po sopstvenom mišljenu.

 

Ivana Brlić Mažuranić - Ribar Palunko i njegova žena

 

Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni život. Živio je on sam na pustome morskome kraju i hvatao po vas dan ribe na koštanu udicu, jer se za mreže u onome kraju još nije znalo. A šta možeš da uhvatiš na udicu!

– "Kakav li je ovo bijedni život?" – govorio Palunko sam sebi, – "što danas uhvatiš, to večeras pojedeš – i nikakove radosti nema za mene na ovome svijetu."

 

Bijaše pak dočuo Palunko, da imade po svijetu bogatih župana i gavana silnika, što žive u slasti i lasti, u zlatu i raskoši. Uvrtio si dakle Palunko u glavu, kako bi i on jednom takvo bogatstvo vidio i u njemu proživio. Zato se zarekne, da će tri dana sjediti u svom čunu na morskoj pučini, a ribâ hvatati neće, ne bi li mu ovaj zavjet pomogao.

 

Tako Palunko sjedi tri dana i tri noći u svom čunu na morskoj pučini – tri dana sjedi, tri dana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad treći dan istom počelo svitati, al se iz mora izdigne srebrn čun, na njemu zlatna vesla, a u čunu, kao kraljevna jasna, stoji blijeda Zora-djevojka.

– "Tri dana čuvao si život mojim ribicama, a sad reci, što želiš da ti dobro učinim?" – progovori Zora-djevojka.

– "Pomozi mi iz ove bijede i pustoga života. Evo po vas dan se probijam uz ovaj pusti kraj. Što danas nahvatam, to večeras pojedem, te za mene nikakve radosti nema na ovome svijetu", – reče Palunko.

– "Idi kući, naći ćeš, što ti treba", – reče njenu Zora-dje­vojka. Kako rekla, tako propala sa srebrnim čunom u more.

 

Požurio Palunko na obalu pak do svoje kuće. Kad on do kuće, ali pred njega izađe sirota djevojka, sva umorna od daleka hoda onamo iz zagorja. Reče djevojka: "Eno mi mati umrla, nikoga na svijetu nemam, uzmi me za ženu, Palunko."

 

Ne zna sada Palunko, što da uradi. "Je li ovo, bolan, sreća, što mije šalje Zora-djevica?" Vidi Palunko, da je ono bijedna sirotinja kao i on, al opet se boji, da ne bi krivo učinio i svoju sreću proigrao. Zato pristane i uze ovu sirotu za ženu. A ona, kako bila umorna leže i spavaše do drugoga dana.

 

Jedva Palunko dočeka drugoga dana, da vidi, kakova će ono sreća da nastane. Al drugoga dana nije ništa bilo, nego kad Palunko uze udice, da ide u ribu, žena ode u planinu, da bere lobodu. Vratio se uvečer Palunko, vratila se žena, te uz ribu i nešto lobode večerali. "E, ako li je ovo sva sreća, onda sam i bez toga mogao biti", pomisli Palunko. Kad prošla večera, sjela žena uz Palunka, da mu krati vrijeme, da mu priča priče. Priča ona o gavanima i carskim dvorima, o zmajevima što blaga čuvaju i o kraljevini što u vrtu biser sije a alem žanje. Sluša Palunko, sve mu srce od radosti poigrava. Zaboravio Palunko bijedu svoju – tri bi godine ovako slušao gdje mu priča. Al se još više obradovao Palunko, kad se domislio: "Ovo je žena vilinska, pokazat će mi put do blaga zmajeva ili do vrata kraljevne. Treba samo da se strpim, da je ne ojadim."

 

Čeka Palunko – dan za danom prolazio, prošla godina, prošle dvije. Već im se i sinak rodio – nazvali ga Vlatkom malim. Al ono u stvari jednako ostalo: Palunko ribu hvata, a žena se obdan po planini za lobodom prebija, uvečer večeru vari, a za večerom dijete nuna i Palunku priča priče. Sve ljepše ona priča, a sve teže čeka Palunko, dok mu jedne večeri ne dogrdjelo, te kad se žena raspripovijedala o gole­mom bogatstvu i raskoši Kralja Morskoga, skoči gnjevan Palunko, ščepa ženu za ruku i reče:

– "Sada više oklijevanja nema, nego ti mene sutra na uranku vodi do dvorova Morskoga Kralja."

Uplašila se žena, gdje je Palunko onako skočio. Reče ona njemu, da ne zna gdje su dvorovi Morskoga Kralja, ali Palunko jarostan izbije ženu i zaprijeti joj, da će je ubiti, ne oda li mu tajnu vilinsku.

 

Sad spozna sirota žena, da ju je Palunko držao za vilu, te se rasplače i reče:

– "Nisam ja, bolan, vila, nego sam sirota žena, koja čarolija ne zna. A šta tebi pričam, to mi srce kazuje, da te razonodim."

 

Još se više na ovo razjario Palunko, gdje se tako varao za dvije duge godine, te gnjevan zapovijedi ženi, da sutra prije zore pođe sa djetetom morskim žalom na desnu stranu, a Palunko će poći na lijevu – i da se ne vraćaju, dok ne nađu puta do Morskoga Kralja.

 

Kad u zoru, al plače žena i moli se Palunku, da se ne rastaju. – "Tko zna, gdje će koje od nas nastradati na ovom kamenitom žalu", – govorila ona. Al Palunko opet nasrnuo na nju, te ona onda uze dijete i ode plačući, kuda joj muž zapovijedio. Palunko pak ode na drugu stranu.

Išla tako žena sa djetetom, malim Vlatkom, išla za sedmicu, išla za dvije. Nigdje ne nalazila puta do Morskoga Kralja. Umorila se već jadnica kruto te jednoga dana zaspala na kamenu uz more. Kad se probudi, ali nestalo čeda, neja­koga Vlatka. Koliko se uprepastila, ukočile joj se suze na srcu, a od velike joj se žalosti prekinula riječ, te ona onijemila. Vratila se sirota njemica uz obalu morsku i stigla kući. Sutradan došao i Palunko. Ne našao puta do Morskog Kralja, vratio se jarostan i bijesan. Kad on u kuću, al nema čeda Vlatka, a žena nijema. Ne može da mu kaže, što se slučilo, nego sva propada od tuge.

 

Tako od onog dana u njih bilo. Žena niti plače, niti kuka, nego nijema po kući radi i Palunka dvori, a kuća tiha i pusta kao grob. Za neko vrijeme podnosi Palunko ovu žalost, al onda mu sasvim dojadilo: gdje se biješe najbolje ponadao raskoši Kralja Morskoga, tu mu došla ova bijeda i nevolja.

Riješi se, ele, Palunko, te se jednog jutra opet poveze na more. Na moru tri dana sjedi, tri dana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad treći dan, pred njega iziđe Zora-djevojka.

 

Priča njoj Palunko, što se slučilo i potuži se:

– "Gori je ovo jad negoli prije bijaše. Nestalo djeteta, žena nijema, kuća pusta. Da svisnem od jada!" "Što si zaželio? Još ću ti jednom pomoći."

 

Al u Palunka samo jedna luda pamet, te kako sebi bijaše upiljio u glavu, da se nagleda i naužije bogatstva Kralja Morskog, tako i ne zatraži, da mu se čedo vrati, niti da mu žena progovori, nego se moli Zori-djevojci:

– "Hajde mi, svijetla Zoro-djevice, pokaži put do Mor­skoga Kralja."

I opet ništa ne reče Zora-djevojka, nego lijepo uputi Palunka:

– "Kad o mladom mjesecu stane dan svitati, ti sjedni u čun, čekaj vjetra i otiđi vjetrom prema istoku. Odnijet će te vjetar do ostrva do Bujana, do kamena do Alatira. Tamo ću te dočekati i put ću ti do Morskog Kralja pokazati."

 

Ode Palunko radostan kući. Kad bilo o mladome mjesecu, al on ništa ženi ne govori nego rano zorom u čun sjeda, vjetra čeka i ode vjetrom prema istoku. Nosi vjetar čun i nanese ga do mora neznanoga, do ostrva do Bujana. Pliva bujno ostrvo kao zelen vrt. U njemu bujna trava i tratina, u njemu loza vinova, u njemu mandula rascvjetana. Nasred ostrva dragi kamen, bijel gorući kamen Alatir. Pol kamena ostrvom žari, pola pod ostrvom u more svijetli. – Tuj na ostrvu na Bujanu, na kamenu na Alatiru, sjedi Zora-djevojka.

 

Lijepo Zora-djevojka Palunka dočekala, lijepo ga upu­tila. Pokazala mu, gdje do ostrva na moru pliva kolo mlinsko, a oko kola Morske Djevice igre igraju. Još ga lijepo naučila, kako će se kolu namoliti, da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga ne progutaju jazi morski.

 

Još mu reče Zora-djevojka:

– "Velikoga ćeš se dobra i raskoši nauživati u Kralja Morskoga, al znaj: na zemlju ne možeš da se vratiš, jer su ti strahovite straže postavljene. Jedna valove diže, druga vjetar vije, a treća munje križa."

A Palunko radostan u čun sjeda i poveze se do kola mlinskog, misleći u sebi:

– "Ne znaš, Zoro-djevice, što je bijeda na ovom svijetu. Neću se zemlje zaželjeti, gdje ostavljam pustu nevolju!"

 

On do kola mlinskoga, a oko kola Morske Djevice pustopašne igre igraju. U val rone, po moru se gone, kose im se po valu rasteple, srebrne im peraje trepere, a rumena im se usta smiju. I po kolu sjedaju i oko kola more zapjenjuju.

 

Doplovi čun do kola mlinskoga, a Palunko, kako ga Zora-djevica učila, tako učinio: dignuo veslo nad more, kako ga ne bi morski jazi progutali, te ovako mlinskom kolu progovorio:

– "Kolovrta navrta, ili do jaza mrtvoga, ili do Kralja Morskoga."

 

Kad Palunko ovo izrekao, šiknuše Morske Djevice kao srebrne ribice, okupiše se oko kola, uhvatiše se bijelim rukama za žbice te zavrtješe kolo – zavrtješe ga hitro, vrto­glavo. Učini se vir u moru, učini se vir strahovit, vir dubok, utegnu vir Palunka, zakruži Palunkom kao tananom šibicom i spušta ga do silnih dvorova Kralja Morskoga.

 

Još Palunku u ušima šum morski i pustopašni smijeh Morskih Djevica, ali već se on našao na krasnome pijesku, na sitnome pijesku od suhog zlata. Oglednu se Palunko i kliknu: "E, čuda mi divnoga, čitava poljana od zlatnoga pijeska!"

 

Ono samo misli Palunko, da je poljana, kolika je, ali ono bila velika dvorana Kralja Morskoga. Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi, nad dvorom stoji more kao svod stakleni. Od kamena od Alatira plavi svjetlo kao plava mjesečina. Ovjesile se nad dvoranom grane od bisera, uzdi­gli se po dvorani stolovi od koralja.

 

A na kraju, na drugom kraju, svirale gdje svire i sitni praporci gdje biju, onamo u zlatnome pijesku uživa i počiva Kralj Morski. Pružio se u zlaćani pijesak, samo volujsku glavu podigao – ukraj njega ploča od koralja, iza njega živica od zlata.

 

Što ono tanke sviralice brzo i tanano svire, a sitni pra­porci strelovito biju, što se ono sja i raskoši blista – ovoliko sreće i blaženstva ne bijaše Palunko mislio, da gdjegod ima na svijetu!

Pomahnitao Palunko od puste radosti, učini mu se kao da se vinca nakitio, zaigralo mu srce, pljesnuo u dlanove, potrkao po zlatnom pijesku ko hitronogo dijete, prebacio se po dva, po tri puta, kao ludi derančić.

 

Vrlo se ovo svidje Morskom Kralju. U Morskoga Kra­lja teške noge preteške, a još teža glava volujska. Nasmija se grohotom Morski kralj, te kako u zlatnome pijesku počiva, tako oko njega pijesak prši od smijeha.

– "Baš si momče lakonogo", – reče Morski Kralj i skine vrhu sebe granu bisera te Palunka dariva. Zapovijedi zatim Morski Kralj, te iznijele vile pomorkinje na zlatnim pladnji­ma jela biranoga i pića medenoga. Blaguje Palunko uz Morskog Kralja na ploči od koralja, ele, u časti najvećoj.

 

Kad Palunko odručao, upita njega Kralj Morski:

– "Jesi li još čega zaželio, momče?"

 

A što znade da zaželi bijedna sirotinja, koja još nikada dobru nije privirila? Nego kako Palunko bio gladan od daleka puta, to se on slabo najeo jela biranijeh i pića medenoga, pa zato reče Morskome Kralju:

– "Baš kad me pitaš, Kralju Morski, zaželio sam, da mi je dobar pladanj varene lobode."

 

Začudio se ovome Kralj Morski, ali se onda dosjetio te se nasmijao i Palunku govorio:

– "E, brate moj, draga je u nas loboda, draža nego biser i bisernjak, jer je od nas daleko do nje. Al kad si baš zaželio, poslat ću vilu, prekomorsku, donijet će ti iz kraja lobode. Al ti se meni još tri puta prebaci."

 

Kako je Palunko radostan, ništa ovo nije njemu teško. Skače on na noge lagane, a ono se brzo prikupiše i pomor­kinje i sitna čeljad u dvoranu, da ovo čudo vide. Zaleti se Palunko po zlatnome pijesku, prebaci se vješto jedan, pa dva, pa tri puta kao vjeverica, a Morski Kralj i sva čeljad grohotom se nasmijali toj vještini. Al se najslađe nasmijalo neko dijete nejačko, a bio to kralj mali, što ga od igre i obijesti sebi pomorkinje zakraljile. Sjedi mladi kralj u zlatnoj kolijevci, u svilenoj košuljici. Po kolijevci biserni praporci, a djetetu u ruci zlatna jabuka.

 

Kad se Palunko prebacio, a mali se kralj onako slatko nasmijao, oglednu se Palunko na njega. Poglednu maloga kralja – prenerazi se Palunko: ono je sinak njegov nejaki, Vlatko mali.

Ele, prisjelo ovo Palunku odmah. Ne bi ni sam mogao pomisliti, da bi mu ovako brzo prisjelo.

 

Smrknu se Palunko onim časom – razjadio se, te kad se malo razabrao, pomisli:

– "Gle ga, derančića, kuda se djenuo, da kraljuje u igri i obijesti, a mati mu kod kuće od tuge onijemjela."

 

Kivan je Palunko, ne može da gleda ni sebe ni sina u ovim dvorovima; al ne smjede ništa da reče, kako ga ne bi od djeteta rastavili. Zato se on učini slugom svoga sina, Vlatka maloga, misleći: "Ostat ću kadgod na samu s djete­tom, spomenut ću dijete na oca i majku, uteći ću s njime, odnijet ću prkonjicu sina, vratiti se s njime k materi."

 

Tako mislio Palunko te jednog dana dočekao, ostao nasamu s djetetom te malome kralju prišapnuo: "Hajde, sinko, sa ocem da uteknemo."

Al Vlatko bijaše čedo sasvim nejačko, te kako je dugo pod morem boravio, tako oca već i zaboravio. Nasmija se on, nasmija se mali kralj, misli on: šali se Palunko – te Palunka nožicom gurnuo:

– "Nisi ti otac moj, ti si luda, što se pred Morskim Kraljem prebacuje."

 

Ujede ovo za srce Palunka, od srdžbe bi svisnuo. Ode on tako i rasplače se od gorkoga jeda. Okupila se oko njega čeljad Kralja Morskoga, te ovako jedan drugomu govorio:

– "E, ovo mora da je veliki velmoža na zemlji bio kad u ovolikoj raskoši plače."

– "Duše mi, bio sam isti kao i Kralj Morski. Imao sam dijete, što mi se u bradu penjalo, ženu, što mi čuda kazivala – a lobode, brate, koliko hoćeš, ne trebaš se ni pred kim prebacivati!" – govori ojađen Palunko.

 

Čudi se čeljad ovolikomu gospodstvu te puštaju Palun­ka, da tuguje za svojom srećom. A Palunko osta slugom u maloga kralja. Ugađa sinku svakojako, misli: pregovorit ću ga kakogod, da sa mnom utekne. A mali kralj svakim danom objesniji i pustopašniji, te što više dani pretječu, to dijete za veću ludu Palunka držaše.

 

***

Dok ovo tako bijaše, dotle žena Palunkova u kući samovala i tugovala. Prve večeri na ognjištu oganj podržavala i večeru varila, a kad Palunka nije dočekala, onda oganj zapustila i više ga nije palila.

 

Sjedi sirota njemica na pragu, niti radi, niti sprema, niti plače, niti kuka, nego se ubija jadom i čemerom. Niti može da u koga upita savjeta, kada je nijema, niti može morem poći za Palunkom, kad je od tuge preklonula.

 

Kud će, dakle, jadna, nego jednog dana ode u daleko zagorje, gdje joj je majka ležala sahranjena. Tako ona nad grobom materinim stala, a pred nju iziđe lijepa košuta.

 

Progovori košuta nijemim jezikom:

– "Nemoj da sjediš i da se ubijaš, kćeri moja, jer bi ti srce puklo, a kuća bi ti se raspala. Nego ti svake večeri Palunku večeru spremaj, a iza večere tanku kudelju razrešuj. Ne dođe li Palunko, a ti u zoru uzmi njegovu večeru i mekanu kudjelju i još ponesi tanke dvojnice, pa dođi u krš. Tamo u dvojnice sviraj, zmije i zmijići će večeru izjesti, a galebovi kudeljom gnijezda oblagati."

 

Dobro kćerka sve razumjela, što joj mati govorila, i tako učinila. Svake večeri večeru sprema, iza večere kudjelju razrešuje. Ne vraća se Palunko, uzima žena u ranu zoru dvojnice, iznosi u krš večeru i kudjelju. Kako ona u dvojnice svira, tanano u desnu sviralu svira, tako izlaze iz krša zmije i zmijići. Večeru blaguju, ženi nijemim jezikom zahvaljuju. A kad u lijevu sviralu prebira, dolijeću galebovi i galebići, kudjelju u gnijezda raznose, a ženi zahvaljuju.

 

Ovako žena radila svakim danom – i već se mjesec tri puta povratio, a Palunka svejednako nema.

Opet teška tuga obrva jadnu njemicu, te ona ode opet na grob materin.

 

Išeće pred nju košuta, a žena joj nijemim jezikom govo­rila:

– "Evo, majko, sve sam tako uradila, al Palunka nikada! Meni dojadilo čekanje. Il da skočim u more, il da se razbi­jem o stijenu?"

– "Kćeri moja", reče košuta, "nemoj da budeš nevjera. Ljutu muku muči tvoj Palunko. A ti slušaj, kako ćeš mu pomoći. U neznanome moru ima lubin veliki, na lubinu zlatna peraja, na peraji zlatna jabuka. Uhvatiš li na mjesečini lubina, olakšat ćeš jade tvom Palunku. Al do mora nezna­noga treba proći tri pećine od oblaka: u jednoj je zmija orijaška, majka sviju zmija, more diže i valove pravi; u drugoj ptica orijaška, majka sviju ptica, buru razmahuje; u trećoj zlatna pčela, majka sviju pčela, munje križa i izvodi. Pođi, kćerko, do mora neznanoga, ništa ne ponesi doli udice i tamnih dvojnica, a nađeš li se u teškoj nevolji, ti otpori svoj desni rukav, bijeli nerubljeni."

 

Upamtila kćerka, drugog dana čun uzela, otisnula se na more debelo, a ništa ne ponijela doli udice i tankih dvojnica.– Luta i tumara morem, dok je more ne nanese do jednog mjesta, a tamo na moru tri strahotne pećine od teškog oblaka.

 

Na ulazu prve pećine glavu digla zmija grozovita, majka sviju zmija. Strašna glava sav ulaz zatvorila, a tijelom se u pećini ispružila te tamo orijaškim repom omahuje, more muti i valove diže.

Ne smije žena ni blizu čudovištu, nego se sjetila svojih dvojnica te u desnu sviralu stala prebirati. Kako svira, tako sa kraja daleka, krševita, hite, plivaju zmije i zmijići. Doplivaše, dohitaše zmije šarolike i sitni zmijići, te se molili zmiji strahovitoj:

– "Puštaj, majko naša, ženu, da prođe čunom kroz peći­nu. Ona je nama veliko dobro učinila, gdje nas je svake zore nahranila."

– "Kroz pećinu je puštati ne mogu, jer mi danas valja velo more dići!", – odvrati strašna zmija. "Ali ako vani je dobro učinila, dobro ću joj i vratiti: il joj volja težak grumen zlata, il joj volja šest nizova bisera?"

 

Ne prevari se vjerna žena na biser i zlato, nego ovako zmiji nijemim jezikom govorila:

– "Ja sam došla radi malene stvari, radi lubina iz mora neznanoga. Ako sam ti dobro učinila, ti me puštaj kroz pećinu, zmijo strahovita."

– "Puštaj, majko naša", – prihvatile zmije i zmijići, "eto kolike nas je hranila, kolike othranila. A ti lezi, majko naša, pa prospavaj malko, a mi ćemo za tebe more dizati."

 

Ne mogaše zmija odoljeti onolikoj svojti, a bila ona željna sna od tisuću godina. Pusti dakle ženu kroz pećinu, pa se onda po pećini pruži te strašna zaspi. Prije negoli zaspi, zmijama i zmijićima naloži:

– "Dobro mi more podignite, djeco moja, dok ja malo počinem."

 

Prošla nijema žena kroz pećinu, ostale zmije i zmijići u pećini. Umjesto da more burkaju, a oni more taže i smiruju. Isplovila žena, stigla do druge pećine, a u drugoj pećini ptica orijaška, majka sviju ptica. Na ulazu strahovitu glavu ispružila i gvozdeni kljun razvalila, a golema krila po pećini raskrilila i krilima maše, vihor razmahuje. Latila se žena dvojnica te u lijevu sviralu prebira. Doletješe sa kraja svi galebovi i sitni galebići, te se strašnoj ptici molili, da pusti ženu sa čunom kroz pećinu, jer je njima veliko dobro učinila, gdje im je svakim danom kudjelju sterala.

 

– "Ne mogu da je puštam kroz pećinu, jer danas mi valja silan vihor podignuti. Nego ako vam je dobra učinila, veće ću joj dobro vratiti. Dat ću joj žive vode iz kljuna gvozde­noga, da joj se živa riječ povrati."

 

Ele, ovo teško bilo jadnoj ženi njemici, gdje bijaše toliko poželjela, da joj se živa riječ vrati! Al ona vjerna ostade te ptici ovako govorila:

– "Nisam došla radi svojega dobra, već radi male stvari: radi lubina iz mora neznanoga. Ako sam ti dobro učinila, a ti mene kroz pećinu puštaj."

 

Namolili galebovi majku-pticu i još je uputili, da malo na sanak legne, a oni će za nju vihor razmahati. Poslušala majka ptica svojtu svoju, ovjesila se gvozdenim čaporcima o pećinu te zaspala. A galebovi i galebići, mjesto da vihor dižu, a oni vihor taže i smiruju. Tako nijema žena drugu pećinu preplovila i do treće dolazila. U trećoj pećini zlatna pčela. Na ulazu se zlatna pčela uzlijetala: križa ognjene munje i gromke gromove. Tutnji more i pećina, zveče munje po oblaku. Strava uhvati ženu, gdje se našla sama u ovoj grozoti. Ali se ona svog desnog rukava dosjetila, bijeli rukav nerubljeni isporila, na zlatnu pčelu njime omahnula te pčelu u rukav uhvatila.

 

Utihnule namah munje i gromovi, a zlatna se pčela stala ženi moliti:

– "Puštaj mene, ženo, na slobodu. Nešto ću te, ženo, naučiti. Gledi tamo na more široko: veliku ćeš radost ugle­dati."

 

Pogledala žena na more široko: upravo bilo sunce na uranku, zarumenjele se nebeske visine, zarumenjelo se more od istoči, a iz mora taman se izdigao čun srebrni. U čunu kao kraljevna bijela i jasna Zora-djevojka, a uz nju dijete nejako u svilenoj košulji, sa zlatnom jabukom. Ono Zora-djevojka malog kralja jutrom po moru šetala. Prepoznala žena sinka izgubljenoga. E, čuda prečudnoga, što je more široko, da ga nije mati svega obuhvatila, što je sunce visoko, da ga nije mati doh­vatila.

 

Zastrepila ona od prevelike radosti, dršće ona kao tanana jasika. Il bi ruke za djetetom pružila? Il bi za njim milo uskliknula? Il bi najbolje za njim dovijeka gledala! Plovi srebrn čun po moru rumenomu, u daljini se čunak izgubio, u more čunak uronio, a jedva se majka prenula.

– "Ja ću tebe puta naučiti", – progovori zlatna pčela. "Doći ćeš do malog kralja, do sinka tvoga, s njim ćeš u sreći boraviti. Al me prije puštaj na slobodu, da ja križam po pećini munje, i nemoj mi pećinom prolaziti."

 

Pčela gorka jadnu majku obrvala, obrvala i uzdrmala. Čedo svoje bijaše ugledala, želju svoju željkovanu uočila – uočila, ugledala, a ne ogrlila, ne izljubila! Uzdrmala pčela ženu: il će biti Palunku vjera ili nevjera? Il će pčelu pustiti i sinku svome doći, il će pećinom prolaziti do mora nezna­noga, po lubina velikoga?

 

Kako ju je pčela uzdrmala, tako joj se suze od srca otkinule, tako joj se živa riječ povratila, te ona živom riječi pčeli govorila:

– "Ne pečali me zlatna pčelo. Ne puštam te na slobodu, jer ja moram kroz pećinu proći. Ja sam svoje čedo oplakala i u srcu svome pokopala. Nisam amo došla radi sreće svoje, već radi male stvari: rad lubina iz mora neznanoga."

 

E, rode moj, što se ono danas more tiho učinilo, a u zraku bura počinula, gdje u jednoj pećini spava zmija strahovita, drugoj ptica orijaška, a u trećoj žena izmorena! Tako tiho danak prolazio, tako večer dolazila– tako mje­sečina sinula. Kad mjesec visoko na nebo, a žena o ponoći u more neznano zaplovila te nasred mora udicu spustila.

 

***

Zapovijedi uvečer mali kralj Palunku, da mu noćas splete dobre vođice od svile: "Sutra će te ranom zorom pod kolica prezati, da me voziš po zlatnome pijesku."

 

Ele, prevršilo ovo Palunku. Gdje se dosad krio pred Zorom-djevojkom, kad bi jutrom pod more silazila, to će sutra ugledati, gdje ga sin pod kola preže.

 

Spava sva čeljad, spava Morski Kralj, spava kraljić obijesni – sam Palunko budan: vođice plete. Kruto plete, kao da je nešto smislio. Kad spleo, jake bijahu ono uzice, pa reče Palunko:

– "Nisam nikoga pitao, dok sam ludo radio, neću ni sada gdje sam se pameti dozvao.

 

Tako rekao, tihano pošao do kolijevke, gdje mu sinak tvrdo spavaše, provukao uzice kroz žbice od kolijevke, svezao kolijevku sebi na leđa te pošao da utekne sa sinom.

 

Tiho Palunko prolazio zlaćanim pijeskom – prošao silnu dvoranu ko prostranu poljanu, prošuljao se zlatnom živi­com, razmaknuo grane od bisera. A kad došao, gdje stoji more ko zidovi, ništa ne oklijeva Palunko, nego zapliva u more sa djetetom.

 

Daleko je, tužna tugo, od Kralja Morskoga do svijeta bijeloga! Pliva Palunko, pliva; al što može jedan ribar preplivati, gdje mu leđa još pritisnuo mali kraljić sa zlatnom jabukom i njegova kolijevka od zlata. Kao da se more nad njima sve više i teže podiže!

 

Kad je Palunko već posve iznemogao, a ono jošte osje­tio: kvrcnulo nešto u zlatnu kolijevku, zapelo nešto o žbice kolijevci. Kako zapelo, tako ljuto hitro potezati stalo.

– "Sad sam ti se jadan sa životom oprostio", – sam sebi Palunko govoraše. "Ovo me morska neman na zubu nosi."

 

Al to ne bio zub morske nemani, već bila koštana udica, a pustila je žena Palunkova. Kad žena osjetila, da je udica zapela, a ona radosna svu snagu skupila, vuče i poteže, kako ne bi velikog lubina izgubila. Kad bliže dovukla, izdigle se iz mora najprije zlatne žbice od kolijevke. Žena na mjesečini dobro i ne prepoznala, nego odmah pomislila: "Eto zlatne peraje na lubinu."

 

Pa onda se pokazalo dijete sa zlatnom jabukom. Opet žena misli: "Ovo je zlatna jabuka na peraji." A kad najposlije izišla iz mora glava Palunkova, radosno žena uskliknula: "A ovo je glava velikog lubina!"

 

Veselo kliknula, sasvim k sebi dovukla. A kad sasvim blizu dovukla – e, rode moj rođeni, tko bi znao lijepo iskazati, kako im je od prevelike radosti bilo, gdje se ovako u čunu sastadoše sve troje, a na mjesečini, usred mora neznanoga! Nego vremena gubiti ne smiju, treba proći pećine, dok se nisu straže u pećini probudile. Pa uhvatiše vesla te povezoše hitro, što im snaga daje. Ali eto jada iznenada! Kako je ono mali kraljić svoju majku ugledao, odmah se za nju dosjetio. Zagrlilo dijete majčicu objema ručicama – ispade mu jabuka od zlata. Propade jabuka u more, propade do dna morskoga, do dvo­rova Kralja Morskoga, baš na rame Kralju Morskome.

 

Probudi se Morski Kralj, ruknu ljutito. Skoči iza sna sva čeljad po dvorani. Odmah opazili, da je nestalo malog kraljića i slugana njegova. Podigoše potjeru za njima. Ispli­vale na mjesečinu Morske Djevice, poletjele u noć lake prekomorke, poslali hitre skoroteče, da probude straže u pećini.

Ali čun već bio kroz pećine prošao, te se dala potjera za čunom. Veslaju Palunko i njegova žena, veslaju što im snaga daje, a za njima pustila se hajka; šibaju za njima Morske Djevice, lete za čunom hitre prekomorke, valja se za njima more uzburkano, maše, vije bura sa oblaka. – Sve se bliže oko čuna hajka sklapa – ne bi joj utekla ni najbolja brodica, kamoli mali čunak na dva vesla! Dugo hrli čunak pred potjerom, ali upravo kad se bijeli dan pomolio, sklopila se sa svih strana groza oko čuna.

 

Pokrilio vihor čunak, stigli ga šumni talasi, splele se oko čunka u vijenac Morske Djevice. Ljulja, ljulja vijenac oko čunka, propuštaju Morske Djevice strahotne talase, ne propuštaju čunka sa talasom. Pišti, prska more i vjetrina. Stisnula Palunka strava od propasti, pak u smrtnoj stisci povikao:

– "Oj pomozi, jasna Zoro-djevojko!"

 

Izdignula se iz mora Zora-djevojka. Palunka ugledala, al ne pogledala, malog kralja pogledala, al ne darivala – a vjernoj ženi hitar dar darivala: rubac vezeni i iglu pribadaču. Od rupca se bijelo jedro podiglo, a od igle kormilo se stvorilo. Napelo se na vjetru jedro, ko jedra jabuka, a žena uhvatila tvrdom rukom za kormilo. Razbio se vijenac oko čunka, sijeva čunak preko sinjeg mora, kao zvijezda preko neba plavog! Leti čudno čudo pred strahovitom potjerom –što je hajka jača, to više mu pomaže: što je vihor brži, to brži čun pred vihorom, što je more brže, to brži čun po moru.

 

Ukazala se u daljini obala krševita, na obali kućica Palunkova, a pred kućicom bijeli prud položili.

Kad se obala ukazala, odmah hajki snaga oslabila. Boje se kraja vile prekomorke, zaostaju od obale Morske Djevice, na pučini ostaju vihor i talasi, a sam čunak leti ravno do obale kano dijete u majčino krilo.

 

Naletio čunak do obale, preletio preko bijelog pruda, udario u hridinu. Razbio se čunak o hridinu, potonulo jedro i kormilo, propala u more zlatna kolijevka, utekla pčela zlatokrila – a Palunko sa ženom i djetetom našli se na prudu pred svojom kućicom.

 

E, kad one večeri lobode večerali, što je bilo, sve zabo­ravili. Pa da nije za one dvojnice, nitko ne bi ovo već pamtio. Nego tko god u dvojnice dune, tomu krupna svirala dudi o Palunku ovako:

 

Čudo ludo Palunko

Na dno mora propao,

Ljutog jada dopao.

A sitna svirala ženu spominje:

Sini, sini, zorice,

Evo nove srećice;

Da je triput potopljena,

Izbavi je vjerna žena.

Tako širom svijeta pričaju dvojnice.

 

Manje poznate riječi

Čun – mali čamac

Pladanj – poslužavnik, tabla

Loboda – jestiva biljka, trava kojom se hrani sirotinja kada nema ničega drugog

Pustopašan – prekomjerno živ i neodgovoran

Lubin – vrsta ribe

Pečaliti – žalosti, rastuživati

________________________________

 

ŠUMA STRIBOROVA

 

Nekoć bila jedna začarana šuma u kojoj je starješina bio veliki Stribor, pa se i šuma zvala po njemu - šuma Striborova. Morala je šuma ostati začarana sve dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.

 

Zašao neki momak u nju nacijepati drva ne znajući da je šuma začarana niti da se u njoj svakojaka čuda zbivaju, čuda dobra ali i naopaka. Namjeri se na neku zmijicu koja se stade umiljavati oko njega, a napokon se od lijepe gujice pretvori u krasnu djevojku pa reče momku: Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom! Bila je to, naime, grješna duša zbog svoje zlobe i grijeha također začarana i pretvorena u zmiju, a osloboditi ju je mogao samo netko tko bi se njome oženio. Plašljiv, stidljiv i neiskusan momak pristane i povede je kući gdje je živio s majkom. Nije ni zamijetio da je djevojci ostao zmijski jezik, jer kad ga bijaše ugledala, zlobno je pomislila kako je našla budalastu glavu koja će je osloboditi na svoju nesreću i sramotu. Dovevši djevojku kući, predstavi je majci kao svoju ženu. Stara majka - mudrija od mlada i priglupa sina - odmah spozna što snaha ima u ustima, a time i to daje mlada zapravo ljepojka - guja. Upozori na to sina. Međutim sin ne sluša, već zamrzi na majku.

 

Njih troje počnu živjeti zajedno, ali kako! Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna. Starica se boji zamoliti Boga za pomoć, jer bi tada i Bog opazio da joj sin ne valja. No napokon, ne mogavši više izdržati snahino zlostavljanje, popusti i zamoli Gospodina da joj pomogne.

 

Staroj svekrvi snaha nemilosrdno zadaje kojekakve zadatke, sve po život opasne: prvi dan je šalje da joj donese snijega s vrha litice kako bi se umila, drugog dana šalje je po šarana iz smrznuta jezera, ali baka uz Božju pomoć sretno preživi i udovolji snahi. A sin? On snahu podupire da joj se ne bi zamjerio, da bi joj ugodio.

 

Trećeg dana snaha grubo istrgne starici iz ruku sinovljevu košulju koju je htjela pokrpati. Uvrijeđena i ožalošćena starica ode pred kuću, na ciču zimu.

 

Hladno je, a starici prilazi odrpana djevojka poderana rukava kroz koji joj rame zebe, ali svejedno nasmiješena. Starica joj zakrpa rukav, a djevojka joj zauzvrat dade svežanj luči i ode svojim putem. S večeri starica ostaje sama u kući, ovim triješćem zapali vatru na ognjištu, a iz njihova plama i žara iskoče Domaći, sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Baka ispriča Domaćima svoje jade, a jedan od njih, Malik Tintilinić, domisli se kako će joj pomoći: podmetnut će pod kokoš svračja jaja, a kad se izlegnu svračići na njih će se snaha polakomiti kao svaka šumska guja, isplazit će jezik, pa će sin konačno vidjeti s kim živi. Kako smišljeno, tako učinjeno.

 

Oko Božića, kad se obično pilići ne legu, cijelo se selo skupi uz ukućane da bi svi vidjeli kokošje leglo s novim pilićima. Namjesto pilića, ispod kokoši iskoče svračići. Snahu - guju svlada zmijska lakomost za svračićima pa se zaboravi i potrči za njima isplazivši svoj zmijski jezik tako da su ga svi vidjeli. Zgranuti seljani prekriže se i odu kući. Budalastu sinu ni to nije bilo dostatno da se opameti. Razjaren, mjesto žene - gaje otjera iz kuće majku.

 

Kad s večeri starica napusti dom, u njem se utrne vatra i padne raspelo sa zida. Sinu počinje svitati da je pogriješio. Ali strašljiv nema hrabrosti usprotiviti se ženi - guji. Njih dvoje pođu kradomice slijediti staricu da vide kako će poginuti.

 

Promrzla baka zastane u debelu snijegu, onim lučima potpali vatru ne bi li se zagrijala, a iz vatre opet iskoče razigrani nestašni Domaći. Kad su čuli što se dogodilo, odluče pomoći. Malik Tintilinić smisli da je povedu Striboru, njihovom starješini. Dozove jelena i vjeverice, uzjašu ih i ovi ih odnesu Striboru. I sin i snaha požure za njima pa iz potaje sve promatraju.

 

Stribor savjetuje baki da zaboravi snahu, daje ostavi njenoj zlobi, a sama da pođe u raspjevano rodno selo što joj ga čarolijom pokaže. Tamo će se pomladiti pedesetak godina, te u njemu ostati mladovati i radovati se. Razveseljena baka oduševljeno zapleše put sela, no domisli se nečemu, zastane pa pripita Stribora što će biti s njezinim sinom. Stribor joj odgovori neka ga zaboravi, jer će on ionako ostati u ovom vremenu dok će se ona vratiti u vrijeme svoje mladosti i djevojaštva i ni za kakva sina neće znati.

 

Vagne baka sve to u glavi, majčinska ljubav u njoj nadvlada sve privlačnosti pomlađivanja, vrati se do Stribora i rekne mu: Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!

 

Tek je to dorekla, a istoga trena strese se cijela šuma uz gromoglasnu tutnjavu, presta začaranost šume, nesta Stribora i njegovih dvora, nesta Domaćih, pretvori se ponovno snaha u guju i uteče u prvu rupu, a u šumi ostanu sami majka i sin. Momak napokon shvati sve, pažljivo odnese majku doma te zamoli i nju i Boga da mu oproste. Poslije oženi onu ubogu i milu djevojku koja je u kuću bila donijela luči i u njima Domaće, svi nastave sretno živjeti, a zimi im Malik Tintilinić rado dohodi na ognjište.

 

O djelu - Šuma Striborova bajka je kušnje. Na kušnji je ljubav sina prema majci, ali još više ljubav iznevjerene majke prema sinu. Neumni i neiskusni sin, zaveden čarima snahe - guje odmetne se od majke, okreće se protiv nje, dopušta da bude vrijeđana i ponižavana i ne želeći uvidjeti svoje postupke, na kraju je tjera iz kuće. Ali sinovljevi postupci više su rezultat gluposti i nedostatka životnog iskustva nego njegove urođene zloće. On stoji negdje u sredini između zla (utjelovljenog u snahi guji) i dobra, koje predstavlja majka: zlo i dobro bore se za dušu budalastog mladića. Sto će spasiti mladića iz ponora nezahvalnosti i zlobe u koji je upao? Sto drugo nego snaga majčine ljubavi i njena beskrajna požrtvovnost. Vrhunac bajke trenutak je kada Stribor pokaže baki njeno selo iz mladosti i nudi joj novu mladost: Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina! - reče Stribor. Jedino što onda neće ni znati da je imala sina. A tko bi uopće i htio takva sina? Ali majka ne misli tako, svim svojim srcem ona ljubi svoje dijete, ma kakvo ono bilo. Zato odgovara Striboru: Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!

 

U tom trenutku nestade začarane šume, nestade Stribora i Domaćih, a snaha se ponovo pretvori u guju i uteče u prvu rupu. Veličanstvena završna slika koja pokazuje da je majčinska ljubav jača od svih sila na svijetu. I od svih zala, jer sada: Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući...

 

Likovi

Majka, glavni lik ove bajke, već je stara, ali zato mudra i odmah spozna što imade snaha u ustima. Nastoji opametiti svoga sina savjetom: Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!

 

Brižna je za sina toliko da se u svojoj nevolji čak boji zamoliti Boga za pomoć: Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli govoreći: - Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.

 

Kad vragoljasti Domaći prave nered i štetu po kuhinji, ona na trenutak zaboravi svoje patnje i prepušta se radosti koja joj je kao majci nevaljala sina uskraćena: Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište (Domaći), guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu. Čini se baki da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo s Domaćima pa zaigra. Ali joj je ipak ostalo čemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.

 

Beskrajno strpljiva i odana svome sinu, spremna je podnijeti sve patnje ovoga svijeta kako bi ostala uz njega jer je svjesna daje postao žrtvom zla utjelovljenog u svojoj ženi - guji. U njenom liku Ivana Brlić - Mažuranić pokazala je svu veličinu majčinske ljubavi, ljubavi koja je spremna sve dati i žrtvovati, a ništa ne traži zauzvrat.

 

Sin, priglup, naivan, neiskusan, strašljiv, nerazborit, zaslijepljen i neuman mladac. Grješna duša u zmiji odmah ga prepoznaje kao svoju žrtvu: Evo budalaste glave koja će me osloboditi na svoju nesreću... pa se pretvori iz guje u lijepu djevojku.

 

Iako i sam zna istinu o svojoj ženi, jer je vidio gujinu preobrazbu, u svojoj zaslijepljenosti nema snage suočiti se s istinom. A kad ga majka upozorava - zamijetivši djevojčin rascijepljen zmijski jezik - da je djevojka možda zmija: Sin se malone skamenio od čuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: - Moja majka mora da je vještica. I odmah zamrzi na majku.

 

Sin podupire svoju ženu - zmiju da bi joj ugodio, da joj se ne bi zamjerio, kratko rečeno zbog svoje gluposti i kukavičluka.

 

Sto je dulje pod njenim utjecajem to postaje grublji, osorniji i bezobzirniji. U napetom trenutku, kada sin i svi seljani ugledaju zmijski jezik što gaje djevojka isplazila uhvativši se na mamac predstave Malika Tintilinića sa svračićima, namjesto da iz kuće otjera zmiju, sin potjera majku: Ali sin je bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju: Neće da sudi ženi - guji, nego još vikne na majku: - Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće!

 

Potom, kad majka ode iz kuće po njegovoj zapovijedi, malko ga stisne kajanje, ali se ipak ulizuje ženi - guji te joj govori: Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni.

 

Ali bedake ne treba osuđivati. Valja imati s njima puno strpljenja i nadati se da će im se zrnce razuma prosvijetliti u glavi, a i pomagati im u tome. Tako bi i s njime: progledao je tek nakon što se cijela šuma grdno stresla, djevojka opet pretvorila u zmiju, a sve zato što je njegovoj majci bila draža njezina nevolja s njime, nego sva sreća ovog svijeta bez njega. Tek je tada postao svjestan istine, tek je tada opet stekao malo korisne poniznosti i ljubavi: Moli sin Boga i majku da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.

 

Snaha - guja, grješna duša zbog svojih grijeha zarobljena u zmijskom tijelu, sve dok je neka budalasta glava ne oslobodi. Ona je simbol zla, napast nezahvalnosti, sebičnosti i zlobe što iskušavaju naše najplemenitije osjećaje.

 

S početka u šumi se pretvori od zmije u lijepu djevojku i zavede budalastoga momka, a kad je on dovede majci u kuću, pokaže se jezičljiva i nazlobna, proždrljiva i goropadna.

 

Puna je zlih namisli: Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snahe zapovijedi jednog dana starici, neka joj donese snijega s vrha litice, da se umije.
- Nema puta na ovu visinu - reče starica.
- Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje - reče snaha. (...)

 

Drugoga dana zapovijedi snaha baki:
- Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak.
- Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero - odvrati baka.
- Radovat će se šaran, propadneš li s njime - reče snaha.

 

Prava milina od mladenke u kući. Nakon svih nevolja što ih je prouzročila po dolasku u kuću, ipak je na kraju stiže zaslužena sudbina - nazad u zmijsko obličje pa u rupu.

 

Domaći, duhovi s kućnog ognjišta, u bajci sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen.

 

Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.

 

Njihova nestašnost, razigranost, nerazboritost i neobzirnost, kao u vesele djece, najprije navodi na pomisao da se radi o bandici štetočina: Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti.

 

No kad im baka napripovijeda svoje muke, oni pokazuju da znaju razlučiti igru i ozbiljnost položaja: Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavom od čuda. Nakon toga počinju joj pomagati da se oslobodi svojih nevolja iako u Domaćih pameti i ne bijaše baš na pretek.

 

Malik Tintilinić, najdomišljatiji od Domaćih, pun ideja, izmišljatelj načina na koje će pomagati starici. Sklon i pošalicama i bezazlenim smicalicama, na primjer kad iz žari i pepela u ognjištu podvaljuje snahi - guji: Prikučila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose.

- Sto je ovo, nesrećo stara? - pisti snaha.
- Poprskao te kesten iz žeravice - odvraća baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.

 

Ali uz to što je veseljak i zafrkant, ima on i ozbiljnu stranu svoga značaja: kad je dobar stvor (baka) u nevolji, Malik spremno priskače u pomoć s krajnjom ozbiljnošću: Ali onda Malik Tintilinić reče: - Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade.

 

Razgovor o bajci Šuma Striborova
Kakva je šuma Striborova?
- To je začarana šuma u kojoj živi Stribor, šumski starešina i čarobnjak, zmije u kojima su uklete duše grešnih ljudi, duhovi, životinje koje se upravljaju po komandama drugih fantastičnih stvorova.

 

Dokle će ostati takva?
- Dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta.

 

Ko otklanja čaroliju?
- Majka, jer više voli sina nego sve blago ovoga sveta.

 

Zbog čega se sin ženi devojkom, iako zna da je bila zmija?
- Očaran je njenom spoljašnjom lepotom.

 

Kako se snaha ponaša prema svekrvi?
- Goropadno i hirovito, traži od nje da joj sa litice visoke do oblaka donese snega da se umije i da ide na zamrznuto jezero i uhvati šarana za ručak.

 

Ko pomaže da se otkrije istina za lepotu devojku?
- "Domaći" (patuljci) pomažu majci da pred sinom otkrije guju - snahu tako što su pod kvočku podmetnuli svračija jaja, a kad se izlegli, snaha, kao svaka guja, polakomi se na svračiće i isplazi jezik.

 

Šta misliš o postupcima sina prema majci?
- Njegovo ponašanje je za osudu. Zatravljen spoljašnjom lepotom svoje žene ne veruje ni svojim očima, pa bes iskaljuje na majci koja ga uprkos svemu mnogo voli.

 

Zašto je majci draža njena nevolja nego sva sreća ovoga sveta?
- Kada joj Stribor, starešina šume, ponudi mladost i lepotu pod uslovom da iz sećanja izbriše sina, ona odgovara: - Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, nego li da mi daš sve blago i dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina.

________________________________

 

LUTONJICA TOPORKO I DEVET ŽUPANČIĆA

 

Tema: Kako su devet javorića postali devet mladića - župančića, a od grabića malešan momak Toporko.

Ideja: Čovek je deo prirode i svaka izolacija predstavlja udarac na slobodu i pravilan fizički i psihički razvoj.

 

Fabula - Priča počinje o tome kako je seoski župan Jurina video na livadi devet javorića koji niotkud nisu imali vode, pa naredio seljanima da do njih dovedu vodu. Čarobnjaku Neumijku ovo bi milo, te odluči da u znak zahvalnosti pomogne županu. Bogati Jurina je, naime, mnogo bio tužan jer nije imao dece. Deda Neumijko savetuje  župana šta da radi sa devet javorića da bi od njih postali župančići. Uz javoriće zajedno je rastao i jedan grabić. Kad je po čarobnjakovom savetu posečeno devet javorića, posečen je i grabić. Njega župan da drvodelji da  napravi toporište (držalje). Drvodeljina žena, međutim, postupi isto kao i županova.

 

Stavi grabov panjić u kolevku i stane ga ljuljati do ponoći, a tad se od njega stvori sitan momčić kao što se od javorova stvoriše župančići, koji su, pak, bili znatno krupniji. Pošto je bio namenjen za držalje (toporište), baka mu dade ime Toporko. Drugi deo imena Lutonjica u vezi je sa legendom o detetu stvorenom od komada drveta. Rasli župančići, ali bez kose, jer Jurina nije do kraja ispoštovao Neumijkov savet. Rastao i Toporko i jednog dana poželi da se sretne sa braćom. Otkriva im tajnu da su zajedno rasli. Župan sa sinovima izlazi na konjima van kapija tvrđave. Njegov glavni zapovednik postaje zavidan i namerava da sekirom pobije župančiće. Međutim, Toporko se pretvara u držalje sekire i sprečava nesreću.

 

Deda Neumijka, čudnom moći, u oblake odvodi Toporka i devet župančića. Oni postaju njegovi đaci. Prolaze kroz nevolje i patnje, a osvetoljubivi deda Neumijka nikako im ne da da se vrate na zemlju. Malešni, ali mudri Toporko lukavstvom doznaje od Neumijka tajnu povratka na zemlju. Takođe, savetuje župana kako će doznati koje među njegovim dvorjanima hteo nauditi župančićima. Zatim, uz bakinu pomoć ostvaruje svoj plan o bekstvu sa devet župančića od Neumijke. Zlobnog županovog zapovednika stiže zaslužena kazna. Župan naređuje da se sruše zidovi kojima je grad bio odvojen od ostatka županije. Župan je ostario, ali su dorasli župančići.

 

Likovi

 

Lutonjica Toporko je fizički znatno slabiji od župančića, ali je od njih mudriji, pametniji, odlučniji, snalažljiviji i  za pravi život spremniji. Stalni dodir s prirodom očvrsao je u njemu moć prilagođavanja, dao mu je prirodnu snagu i izdržljivost uprkos slabašnom telu.

Djed Neumijka (čarobnjak) nebom prolazi zorom u svitanje i noću u smiraj. U dva koraka nebo pređe; po livadama rosu polaže; bradom vetar razmahuje, a noktima oblake para, pa gde treba kišu obara; maglu rasteruje da sunce ogreje... nit se mije, nit se brije, niti nokte podrezuje.

 

Razgovor o bajci

Kako su postali župančići i Toporko?
- Od devet javorića i jednog grabića.

Zašto je čarobnjak Neumijko nagradio župana Jurina?
- Zato što je Jurina naredio da se javorićima dovede voda.

 

Kakva je razlika između Toporka i župančića?
- Toporko je sitan momčić, a župančiće znatno krupnije, ali je od njih mudriji i izdržljiviji.

 

Kakav utisak na tebe ostavlja ded Neumijka?
- Meni je vrlo simpatičan lik, dobroćudan i pravedan, zaštitnik biljnog sveta, spreman je da nagradi svakog ko drveće voli.

________________________________

 

KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU

 

U jedno vrlo davno doba, živio na bukovoj gori starac Vjest sa tri unuka imenom Ljutiša, Marun i Potjeh. Jednoga dana pošalje djed unuke po med u šumu, bilo je mračno te unuci počnu da pričaju o svijetu, no tada shvatiše da nijedna od njih nije bio dalje od ove šume te da nemogu pričati o tome. Zato počnu pjevati pjesmu o božiću Svarožiću da im podari svjetlo. I dok su tako pjevali, ukaze se njima Svarožić i povede ih on po svijetu i kaza im da nesmiju napustiti djeda dok mu ne uzvrate ljubav. No kada ih Svarožić vrati na goru odokuda ih je uzeo, oni sve to zaboraviše te nikako da se sjete što im je Svarožić rekao.

 

Bješe u šumi jedan zloduh Bjesmoar koji se jako želio riješiti starca. Zato kada su se unuci vratili do djeda i ispričali mu priču o Svarožiću te ih djed nato upita što im je rekao, Bjesmomar pošalje 3 bjesa, za svakoga unuka jedan, da nagovaraju unuke što da kažu. Na nagovor bjesa, Ljutiša i Marun kažu da im je Svarožić rekao da će biti najbogatiji odnosno najjači čovjek na svijetu, no Potjeh koji je volio istinu nije se dao zavesti bjesovim nagovaranjima te je jednostavno rekao da nezna što mu je rekao Svarožić. Tako su Ljutiša i Marun slušali svoje bjesove i radili sve što su oni željeli, no Potjeha bjes nije uspio nagovoriti te je on odlučio da potraži istinu.

 

Tako se Potjeh oprostio sa djedom i otišao u šumu, sjeo se ispod divlje jabuke i pokušavao se sjetiti što mu je Svarožić rekao. No Potjehov bjes nije odustajao, on ga je stalno ometao, te kada bi Potjehu pala nekakva misao na pamet, bjes bi ga odmah omeo.

 

U međuvremenu, bjesovi Ljutiša i Maruna su dobro obavljali svoje poslove. Tako su ih jednoga dana nagovorili da se rješe djeda. Ljutiša i Marun su se noću prikrali djedovoj kolibi, zapalili je i otišli se šetati okolo planine da ne gledaju djeda kako gori. Djed se u probudi i ugleda kuću u plamenu, odmah shvati što se dogodilo i počne mirno čekati da ga vatra uzme k sebi.

 

U tom istome trenutku malo podalje, Potjeh se budi i ukazuje mu se Svarožić i kaže mu što mu je rekao i prvi put dok ga je vidio. Sav sretan što je saznao istinu, Potjeh krene do zdenca da se umije, no slučajno se previše nage te padne u zdenac i utopi se. Potjehov bjes, pun tuge počne se derati i urlati iznad zdenca. Slučajno su tuda prolazili Ljutiša i Marun na povrtaku iz šetnje te kada njihovi bjesovi čuju urlanje, oni brzo dođu do njega te ga odnesu Bjesomaru.

 

Tada su dvoje potjehovih braće po prvi puta u godinu dana ostali bez svojih bjesova. Ugledaju beživotno tjelo Potjeha te se sjete da su zapalili djedovu kuću. Brzo potrče tamo i stižu u zadnji čas i spašavaju djeda iz vatre i priopćuju mu smrt njegova najmlađega unuka. Djed im oprosti za sve što su učinili te ih omah povede kroz jedan put u šumi gdje još nikada nisu bili. Nakon nekoga vremena stignu do velikog, bijeloga oblaka na kojemu je bio Svražićev dvorac a u njemu gozba. Ispred dvora sjedi Potjeh i plače zato jer njega nisu pustili u dvor jer je zgrješio protiv djeda. Djed mu polako priđe na oblak, zagrli ga te zajedno uđu u dvor. Ljutiša i Marin, vidjevši to, vrate se doma, kasnije osnuju obitelji i žive u dobroti dugo i sretno.

 

Vrsta djela - Bajka u prozi

Mjesto radnje - Šuma, krčevina

Vrijeme radnje - Vrlo davno doba

Tema - Potjehovo traženje istine

Ideja - Trebamo slušati svoje srce jer ono ne može pogriješiti kao razum

 

O djelu - Osnovna misao ove bajke je kako čovjek obuzet i zaslijepljen strastima, "bjesovima" (Marun stjecanjem bogatstva, a Ljutiša snagom i gospodovanjem svemu svijetu) gubi svoju čovječnost, osjećaj dužnosti, milosrđe i ljubav. Sjetimo se kako su Marun i Ljutiša zanemarili djeda, dapače počeli prema njemu osjećati netrpeljivost te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju. A na kraju njihova su srca toliko otvrdnula da su ga okrutno zatvorili u kolibu pa je potpalili.

 

I u ovoj bajci svijet je prikazan kao sukob dobra i zla: Svarožić, to čudesno svijetlo biće, simbolizira dobro, a Bjesomar - zlo. Bjesomar, neprijatelj života, šalje svoje pomoćnike, male nakaze bjesove, da se usele u čovjeka, opsjednu ga i usmjeravaju njegovu volju prema zlu.

 

A što je s istinom koju traži Potjeh? Svarožić bijaše rekao braći što je dužnost unuka: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on zas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu. Iako je tu istinu nosio u srcu i iskreno ljubio djeda, Potjeh je mislio da će se istine dosjetiti dubokim umovanjem.

 

Ali istine kao što je ljubav i dužnost ne spoznaju se dugotrajnim umovanjem, one se nose u srcu. Tako se Potjeh i ne htijući ogriješio o djeda, pa je morao nakon smrti pred Svarožićevim dvorima čekati da ga djed pravednik oslobodi krivice.

 

Na koncu Bjesomar je poražen. Sva tri unuka izmakoše njegovoj lasti. Ljutiša i Marun vratiše se na krčevinu da pošteno žive, Potjeh i djed uživaju u Svarožićevu dvoru, a Bjesomar i dalje kašlje od svetog dima. Gdje i kada se događa radnja ove bajke?

 

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vješt sa svoja tri unuka. Počevši od tog neodređenoga trenutka, događaji i doživljaji zbivaju se u nepunu godinu dana (Al eto već minulo i gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić?). A sve se događa na zamišljenom području između djedove kolibe na krčevini i Svarožićevog dvora negdje u oblacima, kroz šume, proplanke i zaravanke.

 

Likovi - starac Vjest, njegovi unuci: Marun, Ljutiša, Potjeh, Svarožić, Bjesomar, Potjehov bjes

 

Vjest - samohrani djed koji je odgojio tri svoja unuka, čuvar je svetog ognja simbola kućnog ognjišta i obitelji. Tijekom mnogih godina stekao je iskustvo da ne sudi naprečac. Kad Potjeh odluči otići u goru, djed ogorčeno pomisli: Kako li me dijete ostavlja! No, potom domisli: Možda u ovome djetetu ima više mudrosti nego u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagoslovljen. Pomiri se s odlukom sudbine i pusti unuka da ode kamo je bio nakanio.

 

Spreman je opraštati: Marunu i Ljutiši za sve zlo koje su mu učinili, Potjehu za napuštanje i odlazak u traženje istine. Ukratko, bezgrješan pravednik.

 

Vjestovi unuci, izgledom ovakvi: Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena.

 

Posve neiskusni momci: ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali pripovijedati o svijetu... inače su to dobri unuci, ali kad ih spopadnu bjesovi, Marun počinje trčati za bogatstvom, Ljutiša za tim da bude najjači medu svima i gospodar svemu svijetu, a Potjeh, istinoljubiv unuk, želio bi djedu ispričati istinu, ali je se ne uspijeva dosjetiti. To ga muči. Zato odluči poći u osamu, nadajući se da će tamo doći do istine, neometanim i usredotočenim razmišljanjem. I tada je osjećajan te mu savjest šalje upozorenje: Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.

 

Kad ga njegov bijes salijeće, ometa u razmišljanju, skreće mu misli kojekamo, samo da se ne bi dosjetio istini, progovara savjest u njemu pa zbori sam sebi: Ovo je naopako, jadan! Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme s ovom rogatom besposlicom.

 

No, je li Potjeh bezgrješan? Kao i njegova dva brata i on je zanemario poruku maloga boga Svarožića, ostavio djeda pa otišao samovati i prisjećati se istine. Razlog njegovu odlasku (traženje istine) možda jest plemenitiji nego li Marunov ili Ljutišin razlog, ipak, nije li i samotno traženje istine također jedan od bjesova? A njegova posljedica - otuđenje?

 

Iz epiloga se može zaključiti daje tako: Potjehu nije dopušten ulazak u božanske dvore tako dugo dok ga u njih ne uvede pravednik o koga se ogriješio - djed.

 

Bjesomar, zao šumski duh i zlobni vladar svih šumskih bjesova, koji se zorom prije sunca rado povlačio šumom. Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vješta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a sve zbog toga što je starac na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima. Zato on namjeri da naudi Vještu i da mu kakogod pobuni unučad.

 

Svarožić, božić (mali Bog) koji izvodi (dovodi, zazoruje) sunce. Simbol sunčeve svjetlosti; izgledom je prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Objavitelj istine koju unuci, na žalost, nisu upamtili.

 

Bjesovi, šumski demoni, u bajci predstavljaju strasti koje čovjeka, kad je njima obuzet, mogu odvući od najvećih životnih istina. Opisani su kao: Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki (...) luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi.

 

MARUNOV BIJES - mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš. (...) a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog.

 

LJUTIŠIN BIJES - sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. (...) a taj je bijes htio biti najjači među svima i gospodar svemu svijetu.

 

POTJEHOV BIJES - najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Došaptava Potjehu što da slaže djedu: Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i kazuju zvijezde.

 

- Naučio se bjes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bjesnih prica, kao što i on sam bijaše. Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i
bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.

 

Problemi koji se obrađuju u djelu
- Socijalni – glavni problemi i današnjeg društva jesu mnoge pošasti poput novca.
- Moralni - ljudi zbog svojih "bjesova" izgube smisao za moral, kao što je Marun zbog bogatstva htio ubiti djeda.
- Psihološki - glavna stvar u sprečavanju pošasti je jaka volja i karakter.

 

Dojam o djelu - Bajka je zanimljiva jer me natjerala na razmišljanje i uspoređivanje sa realnošću. Pošasti su (nažalost) dio našeg svakodnevnog života. I mi imamo svoje pošasti, i ja sam sâm ponekad pošast! Ali najvažnije je obraniti se od njih, kao Potjeh, i slijediti svoje srce, koje je jedino neiskvareno u ljudskoj psihi.

 

Citati
Protrne od radosti Potjeh i reče: - Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!

 

Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom.
- Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi, - reče Svarožić.

 

A onda još reče: - Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!

 

Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.

 

U ovom odlomku se nalazi i poruka za čitatelja koja kaže da treba slušati svoje srce jer se svi odgovori nalaze u njemu. Razum često griješi, a da mi tog nismo ni svjesni, no srce uvijek govori pravo. Također, odlomak govori da se ne isplati uvijek žrtvovati kako bi se nešto otkrilo. Zapravo, ove rečenice nas navode na detaljnije razmišljanje o nama i našim postupcima...

 

Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće družba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluči Potjeh: - E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo.

 

Ovaj citat pokazuje kolika je Potjehova ustrajnost u traženju istine i otkriva snagu njegova karaktera. Bilo bi lijepo kad bi svi ostajali toliko ustrajni u svom naumu iako bez nekog pokretača iz pozadine (kao Potjehov bjes koji je bio motiviran strahom). Ali, tu se očituje i dvojba koja se svakodnevno javlja i u našim životima, samo što ovdje privlačnost zabave ne ostavlja utjecaj, a Potjeh joj odolijeva.

________________________________

 

Književnica koja je čvrsto vjerovala da se put prema dobru nalazi u ljudskoj duši, zauvijek je osvojila srca generacija djece koja su odrastala uz njezine pripovijesti. Pišući svoju autobiografiju, Ivana Brlić Mažuranić naglasila je da su njezina djela sadržajem i opsegom skromna. Također je naglasila da je njezin izvanjski život protekao smireno i polako te da nikada nije izašao iz kruga obitelji Mažuranićevih, u kojoj se rodila, i Brlićevih, kojoj je pripala udajom. Zato je i svoj životopis preporučila više kao ispovijest jednog misaonog i osjetljivog bića nego kao životnu povijest istaknute književnice.

 

Iako se o njezinim djelima pisalo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se čitav život kretala među uglednim književnim i kulturnim djelatnicima, doživjela svjetska priznanja, brojne prijevode, čak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno nastupala pa se gotovo sama i nije držala pravom književnicom. Poziv majke i odgojiteljice, čuvarice doma i duha, za nju je čini se bio važniji od književničkog samoisticanja, a pisanje je držala samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, dopunom obiteljskog sklada.

 

Ivana Brlić Mažuranić rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao kći pravnika i pisca Vladimira Mažuranića te unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića, autora najvećeg spjeva u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

 

Nakon dva razreda javne škole daljnju je naobrazbu stjecala privatno te je već u najranijoj dobi naučila francuski, potom njemački, engleski i ruski. Iz Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara iz Slavonskog Broda. Bila je majka petero djece, aktivno je pratila politička i duhovna zbivanja svojega doba, a bogata knjižnica u obitelji Brlić omogućila joj je samoobrazovanje te sadržajan unutarnji život.

 

Kao izdanak pjesničke loze Mažuranića, Ivana Brlić Mažuranić već se u djetinjstvu okušala u pjesništvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz njezinog najbližeg okružja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana Mažuranića, koji je umro kad joj je bilo šesnaest godina, doživjela je kao osobu idealno uravnotežena pjesničkoga dara s visokim etičkim načelima i pragmatična političara pronicljiva uma. Na nagovor rođaka Frana Mažuranića, autora lirskih crtica naslovljenih Lišće, započela je pisati mladenački dnevnik pun djevojačkih sanjarija, domoljubno - političkih ushita i osjećajnih razmišljanja.

 

Pjesnik i estetičar Franjo Marković nadahnuo ju je posebnim estetskim osjećajima, a biskup J. J.  Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem književnosti, govorništvom i dubokom religioznošću. Na tim je temeljima, težeći posebnom mažuranićevskom "miru u duši", Ivana Brlić Mažuranić izgradila svoju građansku svijest o dobru, čestitosti, milosrđu, pokazala težnju k estetskom skladu i etičnoj dužnosti, i sve to ugradila u svoja djela.

 

Unatoč ranim književnim počecima Ivana Brlić-Mažuranić ozbiljnije je zakoračila u književnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je počela ozbiljnije pisati: - Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem - učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati - koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem - da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?

 

No u doba sazrijevanja njezinih književnih odluka, u književnosti su središtima već bili zabilježeni značajni događaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena mađarska zastava (1895.); mladi su se hrvatski intelektualci prisilno uputili prema odredištima svojih modernističkih inspiracija, u Beč  i Prag, jer su bili protjerani sa zagrebačkog sveučilišta. Sa smjenom stoljeća počela je književna borba "starih" i "mladih", tradicionalista i modernih pisaca, tj. očeva naklonjenih realističkim konvencijama i prognanih sinova koji su težili novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brlić - Mažuranić u tim borbama naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoišli. Sedam godina nakon druge knjige proza i pjesama za djecu Škola i praznici, 1905. ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.

 

Nacrt impresionističkog programa koji slijedi modernistička nastojanja onoga doba sažela je u predgovoru toj zbirci iz 1912..Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave slike u boji i gibanju. Ne posjedujući umieća, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je nastojanje na riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.

 

U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjećuje se obilje vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za pojedinačno koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropološke simbole također je u temelju poetike romana za djecu Čudnovate zgodne šegrta Hlapića (1913.), Kako je Potjeh tražio istinu te u bajkovitoj prozi koja ju je proslavila - Pričama iz davnine, Regoč, Šuma Striborova, Jagor, Sunce djever i Neva Nevičica (1916.), Basne.

 

Ivana Brlić Mažuranić - Basne

Ivana Brlić Mažuranić - Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica

Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Ivana Brlić Mažuranić - Jagor

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Ivana Brlić Mažuranić - Lutonjica Toporko i devet župančića

Ivana Brlić Mažuranić - Regoč

Ivana Brlić Mažuranić - Šuma Striborova

Ivana Brlić Mažuranić - Sunce djever i Neva Nevičica