Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu lektira

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

 

Kratki sadržaj - U jedno vrlo davno doba, živio na bukovoj gori starac Vjest sa tri unuka imenom Ljutiša, Marun i Potjeh. Jednoga dana pošalje djed unuke po med u šumu, bilo je mračno te unuci počnu da pričaju o svijetu, no tada shvatiše da nijedna od njih nije bio dalje od ove šume te da nemogu pričati o tome. Zato počnu pjevati pjesmu o božiću Svarožiću da im podari svjetlo. I dok su tako pjevali, ukaze se njima Svarožić i povede ih on po svijetu i kaza im da nesmiju napustiti djeda dok mu ne uzvrate ljubav. No kada ih Svarožić vrati na goru odokuda ih je uzeo, oni sve to zaboraviše te nikako da se sjete što im je Svarožić rekao.

 

Bješe u šumi jedan zloduh Bjesmoar koji se jako želio riješiti starca. Zato kada su se unuci vratili do djeda i ispričali mu priču o Svarožiću te ih djed nato upita što im je rekao, Bjesmomar pošalje 3 bjesa, za svakoga unuka jedan, da nagovaraju unuke što da kažu. Na nagovor bjesa, Ljutiša i Marun kažu da im je Svarožić rekao da će biti najbogatiji odnosno najjači čovjek na svijetu, no Potjeh koji je volio istinu nije se dao zavesti bjesovim nagovaranjima te je jednostavno rekao da nezna što mu je rekao Svarožić. Tako su Ljutiša i Marun slušali svoje bjesove i radili sve što su oni željeli, no Potjeha bjes nije uspio nagovoriti te je on odlučio da potraži istinu.

 

Tako se Potjeh oprostio sa djedom i otišao u šumu, sjeo se ispod divlje jabuke i pokušavao se sjetiti što mu je Svarožić rekao. No Potjehov bjes nije odustajao, on ga je stalno ometao, te kada bi Potjehu pala nekakva misao na pamet, bjes bi ga odmah omeo.

 

U međuvremenu, bjesovi Ljutiša i Maruna su dobro obavljali svoje poslove. Tako su ih jednoga dana nagovorili da se rješe djeda. Ljutiša i Marun su se noću prikrali djedovoj kolibi, zapalili je i otišli se šetati okolo planine da ne gledaju djeda kako gori. Djed se u probudi i ugleda kuću u plamenu, odmah shvati što se dogodilo i počne mirno čekati da ga vatra uzme k sebi.

 

U tom istome trenutku malo podalje, Potjeh se budi i ukazuje mu se Svarožić i kaže mu što mu je rekao i prvi put dok ga je vidio. Sav sretan što je saznao istinu, Potjeh krene do zdenca da se umije, no slučajno se previše nage te padne u zdenac i utopi se. Potjehov bjes, pun tuge počne se derati i urlati iznad zdenca. Slučajno su tuda prolazili Ljutiša i Marun na povrtaku iz šetnje te kada njihovi bjesovi čuju urlanje, oni brzo dođu do njega te ga odnesu Bjesomaru.

 

Tada su dvoje potjehovih braće po prvi puta u godinu dana ostali bez svojih bjesova. Ugledaju beživotno tjelo Potjeha te se sjete da su zapalili djedovu kuću. Brzo potrče tamo i stižu u zadnji čas i spašavaju djeda iz vatre i priopćuju mu smrt njegova najmlađega unuka. Djed im oprosti za sve što su učinili te ih omah povede kroz jedan put u šumi gdje još nikada nisu bili. Nakon nekoga vremena stignu do velikog, bijeloga oblaka na kojemu je bio Svražićev dvorac a u njemu gozba. Ispred dvora sjedi Potjeh i plače zato jer njega nisu pustili u dvor jer je zgrješio protiv djeda. Djed mu polako priđe na oblak, zagrli ga te zajedno uđu u dvor. Ljutiša i Marin, vidjevši to, vrate se doma, kasnije osnuju obitelji i žive u dobroti dugo i sretno.

 

Vrsta djela - Bajka u prozi

Mjesto radnje - Šuma, krčevina

Vrijeme radnje - Vrlo davno doba

Tema - Potjehovo traženje istine

Ideja - Trebamo slušati svoje srce jer ono ne može pogriješiti kao razum

 

O djelu - Osnovna misao ove bajke je kako čovjek obuzet i zaslijepljen strastima, "bjesovima" (Marun stjecanjem bogatstva, a Ljutiša snagom i gospodovanjem svemu svijetu) gubi svoju čovječnost, osjećaj dužnosti, milosrđe i ljubav. Sjetimo se kako su Marun i Ljutiša zanemarili djeda, dapače počeli prema njemu osjećati netrpeljivost te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju. A na kraju njihova su srca toliko otvrdnula da su ga okrutno zatvorili u kolibu pa je potpalili.

 

I u ovoj bajci svijet je prikazan kao sukob dobra i zla: Svarožić, to čudesno svijetlo biće, simbolizira dobro, a Bjesomar - zlo. Bjesomar, neprijatelj života, šalje svoje pomoćnike, male nakaze bjesove, da se usele u čovjeka, opsjednu ga i usmjeravaju njegovu volju prema zlu.

 

A što je s istinom koju traži Potjeh? Svarožić bijaše rekao braći što je dužnost unuka: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on zas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu. Iako je tu istinu nosio u srcu i iskreno ljubio djeda, Potjeh je mislio da će se istine dosjetiti dubokim umovanjem.

 

Ali istine kao što je ljubav i dužnost ne spoznaju se dugotrajnim umovanjem, one se nose u srcu. Tako se Potjeh i ne htijući ogriješio o djeda, pa je morao nakon smrti pred Svarožićevim dvorima čekati da ga djed pravednik oslobodi krivice.

 

Na koncu Bjesomar je poražen. Sva tri unuka izmakoše njegovoj lasti. Ljutiša i Marun vratiše se na krčevinu da pošteno žive, Potjeh i djed uživaju u Svarožićevu dvoru, a Bjesomar i dalje kašlje od svetog dima. Gdje i kada se događa radnja ove bajke?

 

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vješt sa svoja tri unuka. Počevši od tog neodređenoga trenutka, događaji i doživljaji zbivaju se u nepunu godinu dana (Al eto već minulo i gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić?). A sve se događa na zamišljenom području između djedove kolibe na krčevini i Svarožićevog dvora negdje u oblacima, kroz šume, proplanke i zaravanke.

 

Likovi - starac Vjest, njegovi unuci: Marun, Ljutiša, Potjeh, Svarožić, Bjesomar, Potjehov bjes

 

Vjest - samohrani djed koji je odgojio tri svoja unuka, čuvar je svetog ognja simbola kućnog ognjišta i obitelji. Tijekom mnogih godina stekao je iskustvo da ne sudi naprečac. Kad Potjeh odluči otići u goru, djed ogorčeno pomisli: Kako li me dijete ostavlja! No, potom domisli: Možda u ovome djetetu ima više mudrosti nego u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagoslovljen. Pomiri se s odlukom sudbine i pusti unuka da ode kamo je bio nakanio.

 

Spreman je opraštati: Marunu i Ljutiši za sve zlo koje su mu učinili, Potjehu za napuštanje i odlazak u traženje istine. Ukratko, bezgrješan pravednik.

 

Vjestovi unuci, izgledom ovakvi: Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena.

 

Posve neiskusni momci: ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali pripovijedati o svijetu... inače su to dobri unuci, ali kad ih spopadnu bjesovi, Marun počinje trčati za bogatstvom, Ljutiša za tim da bude najjači medu svima i gospodar svemu svijetu, a Potjeh, istinoljubiv unuk, želio bi djedu ispričati istinu, ali je se ne uspijeva dosjetiti. To ga muči. Zato odluči poći u osamu, nadajući se da će tamo doći do istine, neometanim i usredotočenim razmišljanjem. I tada je osjećajan te mu savjest šalje upozorenje: Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.

 

Kad ga njegov bijes salijeće, ometa u razmišljanju, skreće mu misli kojekamo, samo da se ne bi dosjetio istini, progovara savjest u njemu pa zbori sam sebi: Ovo je naopako, jadan! Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme s ovom rogatom besposlicom.

 

No, je li Potjeh bezgrješan? Kao i njegova dva brata i on je zanemario poruku maloga boga Svarožića, ostavio djeda pa otišao samovati i prisjećati se istine. Razlog njegovu odlasku (traženje istine) možda jest plemenitiji nego li Marunov ili Ljutišin razlog, ipak, nije li i samotno traženje istine također jedan od bjesova? A njegova posljedica - otuđenje?

 

Iz epiloga se može zaključiti daje tako: Potjehu nije dopušten ulazak u božanske dvore tako dugo dok ga u njih ne uvede pravednik o koga se ogriješio - djed.

 

Bjesomar, zao šumski duh i zlobni vladar svih šumskih bjesova, koji se zorom prije sunca rado povlačio šumom. Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vješta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a sve zbog toga što je starac na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima. Zato on namjeri da naudi Vještu i da mu kakogod pobuni unučad.

 

Svarožić, božić (mali Bog) koji izvodi (dovodi, zazoruje) sunce. Simbol sunčeve svjetlosti; izgledom je prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Objavitelj istine koju unuci, na žalost, nisu upamtili.

 

Bjesovi, šumski demoni, u bajci predstavljaju strasti koje čovjeka, kad je njima obuzet, mogu odvući od najvećih životnih istina. Opisani su kao: Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki (...) luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi.

 

MARUNOV BIJES - mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš. (...) a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog.

 

LJUTIŠIN BIJES - sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. (...) a taj je bijes htio biti najjači među svima i gospodar svemu svijetu.

 

POTJEHOV BIJES - najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Došaptava Potjehu što da slaže djedu: Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i kazuju zvijezde.

 

- Naučio se bjes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bjesnih prica, kao što i on sam bijaše. Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i
bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.

 

Citati
Protrne od radosti Potjeh i reče: - Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!

 

Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi, - reče Svarožić.

 

A onda još reče: - Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!

 

Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.

 

U ovom odlomku se nalazi i poruka za čitatelja koja kaže da treba slušati svoje srce jer se svi odgovori nalaze u njemu. Razum često griješi, a da mi tog nismo ni svjesni, no srce uvijek govori pravo. Također, odlomak govori da se ne isplati uvijek žrtvovati kako bi se nešto otkrilo. Zapravo, ove rečenice nas navode na detaljnije razmišljanje o nama i našim postupcima...

 

Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće družba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluči Potjeh: - E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo.

 

Ovaj citat pokazuje kolika je Potjehova ustrajnost u traženju istine i otkriva snagu njegova karaktera. Bilo bi lijepo kad bi svi ostajali toliko ustrajni u svom naumu iako bez nekog pokretača iz pozadine (kao Potjehov bjes koji je bio motiviran strahom). Ali, tu se očituje i dvojba koja se svakodnevno javlja i u našim životima, samo što ovdje privlačnost zabave ne ostavlja utjecaj, a Potjeh joj odolijeva.

 

Problemi koji se obrađuju u djelu
- Socijalni – glavni problemi i današnjeg društva jesu mnoge pošasti poput novca.
- Moralni - ljudi zbog svojih "bjesova" izgube smisao za moral, kao što je Marun zbog bogatstva htio ubiti djeda.
- Psihološki - glavna stvar u sprečavanju pošasti je jaka volja i karakter.

 

Dojam o djelu - Bajka je zanimljiva jer me natjerala na razmišljanje i uspoređivanje sa realnošću. Pošasti su (nažalost) dio našeg svakodnevnog života. I mi imamo svoje pošasti, i ja sam sâm ponekad pošast! Ali najvažnije je obraniti se od njih, kao Potjeh, i slijediti svoje srce, koje je jedino neiskvareno u ljudskoj psihi.

__________________________________

 

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

 

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh.

Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već pčelice od zimskog sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše.

Bijaše dobar komad puta do onog mjesta, gdje bijahu pčelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato uđoše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bijaše granulo, niti se čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova. Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovi­jedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce:

 

Moj božicu Svarožiću

Zlatno sunce, bijeli svijet!

Moj božiću Svarožiću.

Lunajlije, lunej le!

 

Tako pjevajući šumom u sav glas, iziđoše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak.

Protrnuše braća od čuda, a ona svjetlost iščezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatni barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju u lice momčetu, nego pokriše oči rukama od velikog straha.

– "Što me zovete, kad me se bojite, momčići ludovčići!" – nasmija se blistavo momče, a bijaše ono Svarožić. "Svarožića zovete, Svarožića se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam poka­žem svijet: i zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno.

To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom i za­hvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svarožić, vije se kabanica, a braća na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju, kruže, kruže, a pred njima poče prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja, i sve sulice i sve vojskovođe, i sve pljenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže i odjedanput vide sve zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh nađoće se opet na tratini. Pred njima zlatno momče Svarožić stoji kao i prije i ovako im kaže:

– "Evo, sada ste, momčići ludovčići, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću."

Čim on to reče, a braća se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve točno upamtili: – Al uto Svarožić već bijaše progovorio: – "Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu."

Kad ovo reče Svaroiić, odmahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad nije bilo, a u šumi nasta bijeli dan.

Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bje­sova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom, te se sakrio među granama stare bukve.

Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Za­mrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima.

Ne svidje se, dakle, Bjesomaru, da braća poslušaju Svarožića te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unučad.

Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu kući, Bjesomar brže-bolje, kao oblak s vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita. U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar.

Zato on izabere trojicu od njih i zapovijedi im, da pođu tamo i da zaskoče svaki po jednog od one braće i da gledaju kako li će po njima nauditi starome Vjestu.

Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upam­tili ni ono, što su gledali leteći, ni ono, što im bješe rekao Svarožić.

Došavši pred kolibu, sjedoše na kamen i kazivahu djedu što im se desilo.

– A što si vidio leteći i što ti je kazao Svarožić? – upita Vjest najstarijeg unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožić. No ispod kamena, na kojem sjeđahu, iziđe mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš.

Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: "Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću najbogatiji među braćom."

Marun i ne promisli, je li istina, kako mu bijes govori, nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bijes šaptaše. Čim on reče, a bijes mu skoči u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo.

Upita Vjest i drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteći i što li kaza Svarožić? – I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu odstraga za košulju i šapne mu: "Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okova­nih. I rekao mi Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom."

Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoči za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo.

Sad upita djed najmlađega unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al iziđe ispod kamena treći bijes, najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica.

Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu: "Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i kazuju zvijezde."

Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reče djedu:

– Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo.

Zacviči bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. Potjeh pak odmah uze travu najljuću i poveže nogu, kako bi brže zacijelila.

 

***

Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteče bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskače u šumu, a iz šume u rakitu.

Dođe bijes pred Bjesomara, pa dršćući od straha reče: "Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio."

Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braće, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da će se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar  neće riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja.

Uhvati, dakle, ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom.

– "Idi tamo" – viknu on tada, "idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini."

Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, čučao tri dana u rakiti te smišljao i raz­mišljao: kako li će obaviti tešku zapovijed. "Bit će meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom", mišlja­še bijes. On ipak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije račilo na teški posao.

Dok je on tako čučao u rakiti, dotle ona druga dvojica bjesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu već na poslu. Marun i Ljutiša počeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi – i to sve radi bjesova.

Šćućurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on, dakle, Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili:

"Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe! Da tražimo pčelce, da sakupljamo meda, da djeljamo rovaš od stotinu reda!"

Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaš, koliko bi tko obogatio.

Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjači među svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni, dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiće i tamne javore, da od njih izradi junački pribor i oružje. "Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe: koplje, luk i strijela po junačkoj ćudi, da strepe pred nama i zvjeri i ljudi! – cvilio bijes.

Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili.

Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožić rekao. Jer Potjeh hoćaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.

Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treći dan reći će Potjeh djedu:

– "Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina."

Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reče:

– "Što li će meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš?"

Tako reče i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: "Kako li me dijete ostavlja!"

Al Potjeh odgovori:

– "Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno."

Vjest bijaše mudar starac i pomisli: "Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagosloven." Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reče, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio.

Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.

Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i došao do krčevine, da kakogod zaskoči Potjeha.

Ide, dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes.

"E, to je onaj isti", pomisli Potjeh, "sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove."

Stane, dakle, bijes Potjehu na put i ne dade mu proći. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo među rogove. – "Ubio sam ga!" – pomisli Potjeh.

Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario.

– "E, taj se ne tjera kamenom", – reče Potjeh sam sebi pa obađe bijesa i pođe dalje svojim putem. A bijes i opet skoči pred njega te sad slijeva sad zdesna trči i skače stazom pred Potjehom kao zec.

Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan među stijenama, a vrlo kamenita. – Na jednoj strani bijaše zdenac. – "Ovdje ću ostati", pomisli Potjeh i odmah postre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožić.

Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosađivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu čičke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav.

– "Ovo je naopako, jadan!" – pomisli Potjeh, kad je to trajalo već neko doba. "Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bi se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom."

No kako bijaše došao po čestitom poslu, pomisli, da je naprije, da ipak ovdje ostane.

 

***

Tako proživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i tako prvog dana, tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.

Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se:

"Tiha li dana, radosti moja! Danas ću se dosjetiti istini!" Al eto, već se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu, te mu sva glava zveči i sve mu se misli pometu. A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. – Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se čini: "Eto, eto sad će mi sinuti u pamet, sad ću se domisliti istini!" A ono bijes u onaj čas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god bijaše smislio.

I što god ima ludorije, što god ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, toliko mu se oči otimaju, da gleda što li sve stvara ono ludo čeljade.

Dogrdjelo to već i samom Potjehu, jer ga sve više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da se uz ovog bijesa nikada neće dosjetiti istini.

– "Moram se ja njega riješiti", odluči Potjeh.

Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipić i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dođipaše sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipić, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiće, te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih je svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš. Takvi oni lete niz vododerinu na svojim klipićima, kao luda vojska na ludim konjima. Lete niza stijenu, jedan dru­gome za petama i ne zaustavljaše se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljahu na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga.

Tako se spušta i hohoće luda družba dva-tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo-tamo, amo-tamo, al onda odluči Potjeh: "E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo."

A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipići baš pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa ma­hovinom, odoše bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikuči se dakle Potjeh onome kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipićima niza stijenu, a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. – Do zdenca, pa u zdenac, naglavice kao crvendaći, i zeleni kao zelembaći, i rutavi kao janje, i golišavi kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a prvi među njima onaj, koji se bješe Potjeha nadovezao.

A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar i, eto, tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu.

Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini.

Al jao si ga njemu, jer se u zdencu počeše vrtjeti i bjesnjeti bjesovi kao još nikad. Iz zdenca počeše na sve pukotine iskakivati sitni plamečci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi. – Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh zato oči, da mu ne smetaju žišci.

Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o čem da misli! – Zato on začepi uši, da ne čuje.

Al onda poče do njega pridolaziti para i sumpor i čađa, što su ih u smrtnoj stisci puštali na pukotine zdenca bjesovi. – Okruži čađa i sumpor Potjeha i stade ga gušiti i gušiti.

Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. "E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori, od puštenih", reče Potjeh. "Pa hajd da ih pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaga­nje!"

Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni bjesovi kao divlje mačke poskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak.

Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha.

Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele.

I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga.

Al eto već minulo gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić?

Kad već godina blizu, ali bijesu počelo dozlogrđivati.

– "Dokle ću ja ovako ovdje bivati?" – pomisli on. Stoga jedne večeri, kad je Potjeh baš bio nakanio da zaspi, dođe bijes do njega i reče:

– "A kako ti to, golube, sjediš ovdje već malone godinu dana i što će to tebi? Eno ti možda djed na krčevini već i umro za to vrijeme!"

Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo – al on reče: – "Eto, tako sam odlučio, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina preča od svega." – Tako reče Potjeh, jer on bijaše pravedan i blagosloven.

No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes spomenuo o djedu, i cijele noći ne mogaše Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?

 

***

Djed ipak življaše za to vrijeme na krčevini sa Marunom i Ljutišom, ali bijaše život okrenuo žalosno po djeda. – Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra jutra ni lake noći, nego jednako hodali za svojim poslovima i slušali svoje bjesove u torbi i njedrima.

Donosio Marun svaki dan nove pčelce iz šume, tesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A ponajpače izdjeljao deset rovaša i svaki dan broji i prebraja: kad će se rovaši ispuniti?

Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divljači, dovlačio plijena i blaga, a jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da služe i poslužuju braću po vas dan.

Teško i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a teško i sve nemilije gledali unuci na starca. Šta će im starac, kad neće da ga služe robovi nego sramoti unučad te sam drva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? – Tako došlo, te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to, što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju.

Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da će se njemu doskora raditi o glavi. Ništa ne požali za životom, jer što će mu život, nego požali, što će umrijeti, a da ne vidi Potjeha, blagosloveno dijete svoje, radost starosti svoje.

Jedne večeri dakle (a bijaše to baš one večeri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reče Marun Ljutiši: – "Hajde, brate, da se riješimo djeda. U tebe je oružje, dočekaj ga na kladencu pa ga smakni."

Ovo ponajpače govoraše Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome mjestu podigne pčelinja, – "Ne mogu, brate", odvrati Ljutiša, kojemu na krvi i na razboju ne bijaše toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rovašima.

Al Marun nikako ne popušta, jer mu bijes u torbi jednako šapće i došapćuje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, da će on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako steći veliku hvalu pred Bjesomarom.

Nagovara dakle Marun Ljutišu, al Ljutiša nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Složiše se dakle i dogovoriše napokon, da će još iste večeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac.

Kad se sve na krčevini smirilo, odaslaše oni dakle robo­ve, neka čuvaju te noći u šumi stupice. Braća pak odšuljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata teškim klinom, kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva četiri ušaka.

Kada bijaše sve gotovo, odoše oni daleko u goru, da ne čuju djedovo zapomaganje. Dogovoriše se, da će obaći čitavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok ne bude sve gotovo: i djed i koliba spaljeni.

Odoše oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda kao kamen, te plamen sve oko nje liže i oblizuje, ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noć uhvati se vatra krova.

Probudi se starac Vjest, otvori oči i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i pođe do vrata, pa kad nađe, da su teškim klinom zamandaljena, odmah znadijaše, čiji je posao.

– "Oj, djeco moja, jednici moji!" – reče starac. "Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše mećete. Ali gledajte: još vam rovaši nisu puni i mnogo čislo na njima nedostaje, a srca ste već do dna ispraznili, kad, eto, palite djeda i rodnu kolibu."

To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutiši i više o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi njih ražali, nego pođe da sjedne i da spokojno čeka smrt.

Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom dugom životu. I što god je bilo u životu, ništa mu se ne učini teško, jedino to, što u svom smrtnom času nema uza se Potjeha, ljubljeno dijete svoje, koje gaje toliko ražalilo.

Dok on tako razmišljaše, dotle je stajao već sav krov u plamenu kao baklja.

Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progor­jele, popucale, pa se sa obje strane kraj starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okružio plamen Vjesta, raskrio se krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari Vjest, podiže ruke i oči k nebu i tako čekaše, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu.

 

***

Teško se izmučio one noći Potjeh, a kad zora stade svitati, pođe on do zdenca, da ohladi vruće obraze.

Upravo sunce nad nebo, a Potjeh prišao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost. Zasjaji, podiže se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno momče u zelenom odijelu. A bijaše ono Svarožić.

Protrne od radosti Potjeh i reče:

– "Moj božicu Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam učiniti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana – i nikako da se dosjetim istini!"

Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom.

– "Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi", – reče Svarožić.

A onda još reče:

– "Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto, ti baš i jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine bez mudrosti!"

Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.

Zastiđen i zatečen ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdijaš, onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svarožić onako postidi Potjeha, koji bijaše toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune, kliknu radosno: "Brže da se umijem i da poletim do miloga starca svoga." To reče i prikuči se zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odviše, otkliznu se i pade u zdenac.

Padne u zdenac i utopi se.

 

***

Iskoči bijes iz kamena, skoči na rub zdenca i pogleda, da na svoje oči vidi, je li istina, što mu se učinilo.

Jeste, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu vode, bijel kao vosak.

– "Oje oj!" – zacviči bijes, koji bijaše posve ludo čeljade. – "Oje oj! danas selim, brate moj!"

Cičao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zara­vanka. A onda se upre u onaj kamen, koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov, pa još na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po kožuhu:

– "Oje oj! Oje oj! Dovršen je posao moj!" – ciči bijes.

Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cičao.

Al kad se već bijaše umorio, ogleda se po zaravanku – i nekuda mu čudno bude.

Naučio se bijes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu je tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bijesnih priča, kao što i on sam bijaše.

Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo – pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga ludo i bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutog jada.

Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što je prije cičao. Bijes kao i bijes: kad reve, onda baš reve – i sve čupa dlake sa onoga kožuha i valja se po njemu, kao da je s uma sišao.

U taj čas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun.

Bijahu oni obišli svu goru te se sada vraćahu kući na krčevinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak, gdje ih još nikada nije bilo.

Čuju Ljutiša i Marun cvilež i vide kožuh Potjehov, i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogod zaglavio.

No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove uza se.

Ali uto se počeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su začuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složni­jeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje.

Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naćulili uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekim, zavija i reve, i samo se vidi kako dlake frcaju.

– "Razdere ga strašno zvjere!" – viknuše uprepašteni bjesovi, iskočiše iz torbe i njedara te pohitaše do druga svoga.

Kad oni tamo, ali onaj se na kožuhu prenemaže i sve viče:

– "Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!" – Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu – jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za dugo ne znađahu da se cvili.

Ali onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa čuti niti ga možeš smiriti.

A bjesovi u sto muka, što će s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon: uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara.

Ljutiša i Marun pak po prvi put nakon godinu dana nađoše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odskočili, braći se u isti mah učinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog časa na zaravanku opet progledali.

Pogledaše se kao u bezumlju, pogledaše se, jer odmah upoznaše, kakvu su grehotu na djedu počinili.

– "Brate! Rode!" – kliknuše jedan drugome – "da poletimo, da spasemo djeda." – I poletješe, kao da su im krila sokolova, do krčevine.

Stignu oni do krčevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, teškim klinom zaklenjena.

Dohrle braća, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bijaše pla­men obuhvatio noge.

Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na ledinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni riječi da progovore.

Malo potrajalo, otvori starac oči i kad ih ugleda, ništa ne reče njima, nego upita:

– "Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?"

– "Nismo, djede" – odvrate braća i ne smiju da u oči djedu glede. "Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprosti, a mi ćemo te služiti i nastojati kao robovi."

Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i ustane na noge.

– "Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno, jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo."

Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka.

Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu, no on kaže, da pođu dalje tim putem.

Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena.

– "Umrijet će nam djed ovaki slab na ovoj strmini", – šaptahu braća.

Al starac Vjest samo reče: – "Hajdemo, djeco, kud put ide."

I oni se stadoše verati putem, a starac sve sinjiji i bljeđi u licu. A gore na grebenu sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji.

Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše se od čuda i strave.

Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.

Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblačka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi.

Al Svarožić niti uživa niti u dvor pušta ikoga, koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji.

Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima – zanijemili pa u ono čudo gledaju. Gledaju – kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plače.

Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh.

Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka:

– "Što je tebi, dijete moje?"

– "Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svje­tlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio" – odvraća Potjeh.

Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi čedo svoje milovano.

Pogledaše Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmi­jenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog čovjeka.

– "Umrijet će nam starac pred ovom strahotom", – šaptahu oni jedan drugome.

Al se starac uto posve ispravio i već se od njih otputio, te se okrenu k njima i reče;

– "Idite vi, djeco, vratite se na krčevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je suđeno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu."

Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup.

Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li ovo djeda bunca, da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?

Al se već starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zako­račio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj, radosti moja, gdje obuhvati djed unuka. Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti neće. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće.

Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri.

I vidi čuda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti dočekaju na dvorima djeda Vjesta i unuka Potjeha.

Dočekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode.

Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste zdravi.

Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se nađoše sami pred ovom strahotom.

– "Da siđemo, brate, na našu krčevinu",– šapnu Marun. I okrenuše i sađoše. Smućeni od tolikoga čuda, stigoše na krčevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naći.

 

***

Tako bilo i svršilo se.

Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio.

Ele, pravo se bijaše Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda.

Ovako pak sve izišlo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske.

Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh Potjehov i na njemu trećeg druga, koji još sveudilj revaše kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmakoše sva tri momka. – Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, neka hodaju vas život okresani na ruglo svakomu.

Ali isto na Bjesomaru osta najveća sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikad ne smije izaći, da ne susretne koje valjano čeljade.

Ništa dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan kožuh Potjehov. I neka mu je, jer Potjeh i onako ne treba kožuh u zlatnome dvoru Svarožićevu.

 

Manje poznate riječi

1. Bjesomar – Po vjerovanju starih Slavena vladar zlih sila i nereda

2. Bjesovi – nestašni i zlobni dusi

3. Svarožić – sunčava svjetlost koja se pojavljuje u obliku divnog mladića, božanstvo svjetlosti

4. Sveudilj – sve dalje

5. Tratina – travnjak, livada

6. Otepsti – potjerati

7. Zdenac – bunar, izvor, studenac

8. Kladenac – uređen izvor vode iz kojeg se voda slijeva u drveno korito

________________________________

 

Književnica koja je čvrsto vjerovala da se put prema dobru nalazi u ljudskoj duši, zauvijek je osvojila srca generacija djece koja su odrastala uz njezine pripovijesti. Pišući svoju autobiografiju, Ivana Brlić Mažuranić naglasila je da su njezina djela sadržajem i opsegom skromna. Također je naglasila da je njezin izvanjski život protekao smireno i polako te da nikada nije izašao iz kruga obitelji Mažuranićevih, u kojoj se rodila, i Brlićevih, kojoj je pripala udajom. Zato je i svoj životopis preporučila više kao ispovijest jednog misaonog i osjetljivog bića nego kao životnu povijest istaknute književnice.

 

Iako se o njezinim djelima pisalo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se čitav život kretala među uglednim književnim i kulturnim djelatnicima, doživjela svjetska priznanja, brojne prijevode, čak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno nastupala pa se gotovo sama i nije držala pravom književnicom. Poziv majke i odgojiteljice, čuvarice doma i duha, za nju je čini se bio važniji od književničkog samoisticanja, a pisanje je držala samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, dopunom obiteljskog sklada.

 

Ivana Brlić Mažuranić rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao kći pravnika i pisca Vladimira Mažuranića te unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića, autora najvećeg spjeva u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. Nakon dva razreda javne škole daljnju je naobrazbu stjecala privatno te je već u najranijoj dobi naučila francuski, potom njemački, engleski i ruski. Iz Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara iz Slavonskog Broda. Bila je majka petero djece, aktivno je pratila politička i duhovna zbivanja svojega doba, a bogata knjižnica u obitelji Brlić omogućila joj je samoobrazovanje te sadržajan unutarnji život.

 

Kao izdanak pjesničke loze Mažuranića, Ivana Brlić Mažuranić već se u djetinjstvu okušala u pjesništvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz njezinog najbližeg okružja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana Mažuranića, koji je umro kad joj je bilo šesnaest godina, doživjela je kao osobu idealno uravnotežena pjesničkoga dara s visokim etičkim načelima i pragmatična političara pronicljiva uma. Na nagovor rođaka Frana Mažuranića, autora lirskih crtica naslovljenih Lišće, započela je pisati mladenački dnevnik pun djevojačkih sanjarija, domoljubno - političkih ushita i osjećajnih razmišljanja.

 

Pjesnik i estetičar Franjo Marković nadahnuo ju je posebnim estetskim osjećajima, a biskup J. J.  Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem književnosti, govorništvom i dubokom religioznošću. Na tim je temeljima, težeći posebnom mažuranićevskom "miru u duši", Ivana Brlić Mažuranić izgradila svoju građansku svijest o dobru, čestitosti, milosrđu, pokazala težnju k estetskom skladu i etičnoj dužnosti, i sve to ugradila u svoja djela.

 

Unatoč ranim književnim počecima Ivana Brlić-Mažuranić ozbiljnije je zakoračila u književnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je počela ozbiljnije pisati: - Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem - učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati - koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem - da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?

 

No u doba sazrijevanja njezinih književnih odluka, u književnosti su središtima već bili zabilježeni značajni događaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena mađarska zastava (1895.); mladi su se hrvatski intelektualci prisilno uputili prema odredištima svojih modernističkih inspiracija, u Beč  i Prag, jer su bili protjerani sa zagrebačkog sveučilišta. Sa smjenom stoljeća počela je književna borba "starih" i "mladih", tradicionalista i modernih pisaca, tj. očeva naklonjenih realističkim konvencijama i prognanih sinova koji su težili novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brlić - Mažuranić u tim borbama naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoišli. Sedam godina nakon druge knjige proza i pjesama za djecu Škola i praznici, 1905. ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.

 

Nacrt impresionističkog programa koji slijedi modernistička nastojanja onoga doba sažela je u predgovoru toj zbirci iz 1912..Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave slike u boji i gibanju. Ne posjedujući umieća, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je nastojanje na riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.

 

U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjećuje se obilje vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za pojedinačno koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropološke simbole također je u temelju poetike romana za djecu Čudnovate zgodne šegrta Hlapića (1913.), Kako je Potjeh tražio istinu te u bajkovitoj prozi koja ju je proslavila - Pričama iz davnine, Regoč, Šuma Striborova, Jagor, Sunce djever i Neva Nevičica (1916.), Basne.

1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u