Ivana Brlić Mažuranić - Sunce djever i Neva Nevičica

Tako bili mlinar i mlinarica, a oboje bili tvrda i krivična srca. Kad bi careve sluge donijele žito, da se samelje, mlinar samelje žito, ništa ne uzme za platu i još pošalje caru milošte, samo da se umili silnom caru i njegovoj kćeri, oholoj care­vni. Kad pak dođe sirotinja, da samelje žito, mlinar uzima od dvije mjerice jednu sebi za platu i drugačije neće da melje. Tako jednog dana, a bilo to ravno o Koledama i ciča zima, dođe do mlina neka baka, a na baki krpe i dronjci. Stajao mlin u gaju na potoku, i nitko nije mogao znati, odakle je baka došla. Ono pak ne bijaše baka, kao što jesu bake, već ono bijaše Mokoš. A Mokoš znala je u svašta da se pretvori: i u pticu i u zmiju, i u baku i u djevojku. I još mogaše Mokoš svašta načiniti: i zla i dobra. Al jao si ga onomu, koji joj se zamjeri, jer bijaše vrlo pakosna. Stanovala Mokoš u glibu nakraj močvarâ, gdje je jeseni sunce sjedalo. Kod nje bi Sunce sve zime noćivalo, a Mokoš znala i ljute trave i krepke pregovo­re, te bajlila i tetošila nejako sunašce, dok se ne bi o Koledama podmladilo i nanovo prosinulo!

- "Dobar vam dan", nazove dakle baka Mokoš mlinaru i mlinarici, "i da mi sameljete ovu torbu žita."

Stavi baka torbu na tle, a mlinar će:

- "Samljet ću: polak torbe tebi za pogaču, a polak meni za naplatu."

– "Nemoj tako sinko! Uzmanjkat će mi za pogaču kolednicu, jer eto u mene šest sinova, a sedmo unuče Sunce mi se rodilo.

– "Idi, ne bulazni, stara budalo", otrese se mlinar. "Baš i ličiš, da budeš Sunčeva baka!"

Pa amo tamo, al mlinar ne htjede nikako da melje bez pô torbe, a baka uprti opet svoju torbu i ode stazom, kuda bijaše i došla.

Bila pak u mlinara kćerka, krasna djevojčica, a zvali je Neva Nevičica. Čim se bijaše ona rodila, okupale je vile u omaji, te se od nje svako zlo odmahivalo kao voda od mlina. I još joj narekoše vile, da će joj u svatovima biti Sunce djeverom; ele, ona Sunčeva nevjestica. Zato je i nazvali Neva Nevičica, a bila ona prekrasna i uvijek nasmijana kao vedar dan.

Ražalilo se Nevi Nevičici, kad je mlinar onako otpravio baku. Ode ona, dočeka baku u gaju i reče:

– "Vrati se, bako, sutra, kad budem sama, samljet ću ti žito bez plate. "

Sutradan mlinar i mlinarica odoše u šumu, da usijeku badnjak za ognjište, a Neva Nevičica osta sama. Ne potraja dugo, eto bake sa torbom.

– "Dobra ti kob djevojčice", – reče baka.

– "I tebi dobra bila", odvrati Neva Nevičica. "Čekaj, bako, da otvorim mlin."

Bijaše ono maleni mlin žličar, hvatao vodu u četiri prekrštene žlice te se okretao kao vreteno. Mlinar bijaše pak zapeo mlin, te Neva Nevičica morade do koljena u leden potok, dok otpusti zavor.

Zaklepeće mlin, krenu se žrvnjevi, i samelje Neva Nevi­čica žito baki. Napuni joj torbu brašna i ništa ne uze za platu.

– "E, hvala ti, djevojče", reče baka Mokoš, "bit ću ti na pomoći, kud god budeš nogom prolazila, kad nisi čuvala nožice od ledene vodice, niti ruke od neplaćene muke. I još ću kazati momu unuku Suncu, tko ga ovo dariva pogačom." Onda uze baka brašno i ode.

Od toga dana ništa u mlinu bez Neve Nevičice biti ne mogaše. Dok se ona ne takne mlina, dotle ne hvataju žlice vodu; ako se ona ne nagledne u mučnjak, u njemu nikad brašna. Ma koliko u njega padalo sa žrvnjeva, sve ko da u zemlju propada: mučnjak prazan, dok ne zirne u njeg Neva Nevičica. Pa tako i sa svime bilo, što se mlina držalo. Trajalo to dosta dana, trajalo i potrajalo, al mlinar i mlinarica stali nenavidjeti kćerku i mrziti na nju. Više li se ona pašti i više li zarađuje, to mrkije oni na nju gledaju, gdje ona može sve pjevajući, a oni ne mogu ni zube lomeći. Bilo tako jednog jutra, u Krijesnim danima, kad Sunce, silno i žarko, prolazilo pod pol neba kao žeženo zlato. Nije više Sunce u glibu noćivalo, niti ga Mokoš bajlila, nego sunce vladalo svijetom, slušali ga i nebo i zemljica. Sjela Neva Nevičica o Krijesu pred mlin te pomislila:

– "Da mi je otići odavde, kad im mrzovoljnima ne mogu da ugodim."

Istom ona tako pomislila, al se već pred njom stvorila ona baka, što bijaše Mokoš.

– "Ja ću ti pomoći, al valja da me u svemu poslušaš i pazi, da mi se ne zamjeriš", – reče baka. "Evo jutros išetala ohola carevna po livadi, izgubila ključeve od škrinje i rušnice te sad ne može do krune ni do odore. Razglasila carevna: tko nađe ključeve, ako je momak, bit će mu carevna ljuba i vjerenica, ako li je djevojka, uzet će je carevna za prvu dvoranicu. A ti hajde sa mnom, pokazat ću ti, gdje u štiru leže ključevi. Odnijet ćeš ključe carevni i bit ćeš joj prva dvoranica. Svilom ćeš se zagrtati i carevni uz koljeno sjediti."

Stvori se odmah Mokoš prepelicom, a Neva Nevičica pođe za njom. Tako dođoše na livadu pred careve dvore. Po livadi razišli se kićeni junaci i plemenite gospođe, a oko livade konjušari bijesne konje podržaju. Samo jednog konja ne drži konjušar, već ga drži boso siroče. Bio ono konj Oleha bana, a bio konj najžešći. Oleh ban pak junak najljepši pod nebe­skom kapom. Svatko može poznati Oleha bana među onolikim banima i županima, jer na njemu odora nakićena, al bijela čelenka gizdavija od svih ostalih. Hodaju tako junaci i plemenite gospođe livadom i sve čizmicama travu razgrću, ne bi li našli ključeve. Samo Oleh ban slabo se za ključeve ogleda, kano da mu je do igre i obijesti. A na prozor carevna izgleda i pazi, kojeg li će sreća poslužiti. Dobro pazi ohola carevna i sve sebi dobru sreću baje, ne bi li Oleh ban ključeve našao.

Kad došla Neva Nevičica i pred njom prepelica, nitko ih na livadi i ne opazio doli jedinoga Oleh bana.

– "Još ne vidjeh ovako mile djevojčice", pomisli Oleh ban i pođe spram nje.

Al uto opazila Nevu Nevičicu i carevna s prozora, te kako bijaše ohola i nasmiješena, i ne pogleda, kako je ono milo djevojče, nego se razljuti i reče: "Toga bi se još htjelo, da ova priprosta djevojka nađe ključeve, te da mi postane dvoranicom!" Tako pomisli i odmah odašalje sluge, da otje­raju onu djevojčicu.

Ide livadom Neva Nevičica, kud je vodi prepelica. Tako dođe do pol livade, gdje se bijaše štir razrastao. Razmakne prepelica dva lista nakraj štira, a pod njima ključevi. Sagnu se Neva Nevičica i digne ključeve, a kad pogleda na careve dvore i zagleda oholu carevnu, uplaši se Neva Nevičica i pomisli: "Gdje bih ja bila carevni dvoranica!"

Kad ovako pomisli, ogleda se ona, a uz nju divan junak, kao da se suncem bratimio. Bijaše to Oleh ban. Brzo smisli Neva Nevičica, ne učini, kako joj bijaše Mokoš zapovijedila, nego pruži ključeve Olehu banu:

– "Evo tebi ključevi, neznani junače, nek ti bude carev­na ljubom i vjerenicom", reče Neva Nevičica i ne može da skine očiju sa divnoga junaka.

Ali uto dođoše i sluge sa bičevima te se nemalo okosnuše na Nevu Nevičicu, da je po zapovijedi carevne protje­raju sa livade. Kad ovo vidio Oleh ban, brže se junak smislio te odgovara Nevi Nevičici:

– "Hvala tebi na ključevima, mila djevojčice, al sam eto drugo zamislio. Ti ćeš meni biti ljuba i vjerenica, jer si ljepša nego jutarnja zvjezdica. Evo dobrog konja moga, ponijet će nas u moju pustu banovinu.

Radosna pođe Neva Nevičica uz Oleha bana, a on je digne do sebe na konja. Kad na dobrom konju poletješe carevni uz prozore, vješto se baci Oleh ban ključevima, te se upravo na okno ovjesiše.

– "Evo ključevi, svijetla carevno", doviknu Oleh ban carevni – "u sreći nosila krunu i odoru, a ja sam sebi našao djevojku."

Svu noć jezdio Oleh ban s djevojčicom, a pred zoru stigoše u pustu banovinu, do hrastove gradine Oleha bana. Oko hrastove gradine tri opkopa, a nasred gradine čađavi dom.

– "To su dvori Oleha bana", reče junak Nevi Nevičici, te se i sam nasmijao, gdje boljih dvorova nema. Al se nasmijala bolje Neva Nevičica, gdje će banovati uz takvoga divnog junaka.

Tako oni odmah narediše svatove, da se proslavi vjen­čanje. Uzvaše dvadeset junaka i dvadeset ubogih sirota, a više naroda i ne bilo u pustoj banovini. Pa da ih bude više i veselije, pozvaše još iz planine vuka i vučicu te surog orla i sivog kraguja, a Nevi Nevičici dvije djeveruše: grlicu i tanku lastavicu.

I još se Neva Nevičica pohvalila Olehu banu:

– "Da me može prepoznati Sunce, i ono bi mi u svatove došlo. Bilo bi mi Sunce djever u svatovima, jer mi tako narekoše vile. "

Sakupiše se, ele, svatovi u čađavome dvoru, da piruju – a ne znadu: huda im se sreća piše.

***

Ujelo oholu carevnu za srce, kad joj ono Oleh ban dobacio ključeve, te pred tolikom gospodom, pred banom i županima, zahvalio na svjetloj carevini, a privolio neznanoj djevojci. Nagovara carevna cara, oca svoga, moli ga i zaklinje, dok ga ne namoli, te joj car predade svoju vojsku silnu. Vojska krene na dobrim konjima k pustoj banovini Oleha bana, a vodi je ljuta carevna. Baš svatovi za stol, a vojska na vidiku. Tolika je silna, te je pokrila svu pustu banovinu, da ne možeš ni pedlja zemlje ugledati. A pred vojskom glasonoša viče, neka svatko živ na svijetu čuje:

– "Ide silna vojska izabrana, da pokori prkonjicu bana. Živoga će bana uhvatiti, a banici srce izvaditi. "

Kad to čuo Oleh ban, upita Nevu Nevičicu:

– "Bojiš li se, krasna djevojčice?"

– "Ne bojim se" – odgovori ona radosno, "uzdam se u mrkog vuka i vučicu, u dvadeset junaka i dvadeset sirotinje, a ponajviše u junaka Oleha bana. I još imam dobre djeveruše: grlicu i tanku lastavicu."

Nasmija se Oleh ban, ali već bijahu svatovi poskakali na noge lagane. Uhvatili junačko oružje i junaci i sirotinja, stali uz prozore doma čađavoga i nategnuli dobre lukove i svilene tetive, da čekaju carevnu i vojsku. Ali ona bila vojska tako silna, te joj odoljeti ne može ni Oleh ban ni njegovi svatovi, ni njegov dom čađavi. Prvi poginuše mrki vuk i vučica, jer preskočiše gradinu i opkope i srnuše pred carevu vojsku, da sred vojske povade oči oholoj carevni. Al se diže stotinu kijača, brani vojska oholu carevnu, polomi krila orlu i kraguju, i još ih teški konji s crnom zemljom sastavili.

Sve bliže silna vojska prilazi k domu čađavome, a kad je bila već na domaku, otpustili svatovi svilene tetive te lakim strelicama pozdravili vojsku. Al ne čekaju ljuti strijelci ljute carevne. Poletješe strijele i tamo i amo, a ono nebrojeni strijelci u vojsci bijahu, te se osuše strijele na prozore doma čađavoga kao nebeska pomora. Na svakome junaku po dvije, po tri rane, a na sirotinji ima i desetak. Najtežih rana dopanuo Oleh ban, te mu junaku i ruke preklonule, toliko ga rane ovladale.

Pođe hitra Neva Nevičica uz Oleha bana, da mu na dvoru doma čađavoga ispere rane. Dok ona njemu rane ispirala, reče Oleh ban:

– "Slabo smo se sreće nanosili, moja Nevo Nevičice. Nemaš više, u koga da se uzdaš, a evo vojske na vratima doma čađavoga! Polomit će hrastove zapornje, razvaliti starodrev­na vrata – izginusmo, pogibosmo i vuci i orlovi, i junaci i sirotinja i Oleh ban i njegova Neva Nevičica!"

Ali se Neva Nevičica jadu domislila pa reče:

– "Ne boj se, bane, poslat ću ti grličicu, da nam dovede Mokoš iz močvarâ. Svašta Mokoš znade i učiniti može, ona će nam pomoći."

Poslala Neva Nevičica hitru grlicu. Otrphnula siva grličica, brža je nego sve tetive strelica, pa je strijele carske ne stigoše. Odletjela i dovela Mokoš iz močvare. A Mokoš se bila stvorila vranom i sjela na sljeme doma čađavoga.

A već i vojska na vrata udarila. Stale udarati teške kijače o vrata i vratnice, stoji stuka, stoji lupa, tutnji veža i nadvorje doma čađavoga, kao da paklena krupa o vrata Oleha bana lupa.

– "Sretna bila, moja Mokoši", molila se krasna Nevičica crnoj vrani, "sretna bila, hajde nam pomozi od opake carevne – evo pogibosmo mladi!"

Ali Mokoš pakosna jedva dočekala, da svoj jad iskali. Zatrepće vrana crnim krilima te progovori:

– "Pomozi si sama, moja golubice! Bješe mene po­slušati, bješe carevni ključe odnijeti. Ti bi se carevni umilila, pa bi sada njojzi uz koljeno sjedila, svila bi te odijevala, a zlatna kupa napajala. Što si htjela, to si dočekala! Evo ti sad doma čađavoga, u domu ranjena sirotinja, a pred domom vojska nebrojena. Neka ti pomaže, tko te tako naučio!"

Kad je ovo čuo Oleh ban, skoči ranjen junak na noge i povika bijesno:

– "Ostavi se, Nevo Nevičice, jalova posla! Gdje je vrana još pomogla junaku! A ti mi bježi s krova crna zlobnice, da ne tratim lagane strelice, da ne strijeljam po sljemenu ptice." Zatim ogrli Oleh ban Nevu Nevičicu i reče:

– "Kad poginem sred careve vojske, idi, moja krasna Nevičice, pokloni se carevni, pa budi ljutoj carevni dvoranica, što si trebala biti Olehu banu banica. "Stužio se junak Oleh ban, ali onda se otrgne od Nevičice, srne kroz nadvorje i vežu, da odigne hrastove zapornje, da otvori vrata vojsci nebrojenoj, da pogine ili da se probije kroz vojsku.

Osta sama na dvoru Neva Nevičica, a nad njome na krovu crna Mokoš. Čuje se, gdje padaju teški zapornji – sad će stara vrata popustiti, sad će vojska nesmiljena nasrnuti, Oleh bana sužnjem učiniti, a njojzi, miloj djevojčici, srce izvaditi. Hitre misli prevrće Neva Nevičica: što će i kako će? – Oglednu se krasna Nevičica, ne bi li se tkogod smilovao, iz ljute nevolje pomogao! Oglednu se milo i premilo i po zemlji i po nebu. Kad u nebo poglednula, a nebom sunce prolazilo, žarko kao žeženo zlato. Kada ona k Suncu pogle­dala, zadivilo se Sunce onolikoj milini, pak se odmah na nju ogledalo. Zgledali se Sunce i Neva Nevičica, a kako se zgledali tako se prepoznali, te se odmah Sunce dosjetilo: "Evo, to je ona nevjestica, kojoj ide Sunce u svatove. U dobar čas mi pogače darivala, u bolji čas je k meni pogledala."

Čulo Sunce, kako se čas prije Mokoš okosnula na Nevu Nevičicu i kako joj pakosna ne htjede da pomogne, pa se sada Sunce gromko prokaralo. Od straha zanijemila cijela banovina, od straha se spustile sjekire i kijače, a silno Sunce nad Mokoši grmjelo:

– "Ej, dadiljo, srce nemilo! Kad bi pakost svijetu pravdu krojila, gurava bi pravda nastanula! Ako si me iz gliba odbajlila, u glibu si jadna i ostala. Nisi sa mnom nebom prošetala, nit si sa mnom s neba pogledala, da bi znala pravdu otkrojiti. Ej, dadiljo, srce nemilo! Zar će o Krijesu silno Sunce zaboraviti, tko ga slabašna o Koledama darivao? Il će djever Sunce zamjeriti nevjesti, što ostavi caru dvore, carevni dvoranstvo, te privoli po srcu junaku? – Propadaj u zemlju, crna dadiljo, ti u zemlju, a ja sa nebesa, da pomo­gnemo čestitog junaka i njegovu krasnu djevojčicu."

Sluša i nebo i zemlja Sunce, kako ga ne bi poslušala crna vrana, što bijaše Mokoš! Odmah Mokoš u zemlju propala, da učini po zapovijedi Suncu.

A Sunce, koliko bilo žarko po sebi, toliko se još više osililo. Udri Sunce odozgora, ražarilo pustu banovinu, razgrijalo i nebo i zemlju; gvozdenu bi planinu usijalo! Razbijelješe se šljemovi na nesmiljenoj vojsci, usijaše se oni teški oklopi, ražariše se koplja i sjekire. Uhvatila omara ljutu carevnu, uhvatila omara strijelce nebrojene, gdje im gori mozak pod šljemovima, a prsa im sopću od žege pod oklopom. Koga krov ne čuva, taj živ ne ostaje. Omara vojsku k zemlji oborila. Jedan drugomu preko pasa pada; ovaj onog pobratima zove – još ne zovnu, a već se oborio. Mori tako Sunce vojsku nesmiljenu, a Mokoš pod voj­skom Sunca pomagala i duboke glibe otvorila. Gdje kojega Sunce oborilo, tu se pod njim i glib otvorio: u glib pada, a glib se zatvara; gdje stajao, tu mu grob nastao. Propadao tako vojak za vojakom, tako strijelac za stri­jelcem, tako carevna, tako oružje bojno i sjekire i kijače. Strahota je pogledati onoliku vojsku, gdje joj Sunce sudi, a zemlja pokapa: – Kratko doba, jedan ili dva časa, i nestade ona silna vojska, a u banovini nigdje žive duše. Samo koji bili pod krovom doma čađavoga, oni živi ostali. Opet leži tiha pusta banovina Oleha bana, a na prozor izvirila radosna djevojčica, Neva Nevičica, da vidi, e da li se djever ublažio, što je pakost po svijetu pomorio!

***

Brzo preboljeli rane junaci, jer im dobra sreća poslužila, još brže preboljela sirotinja, jer je sirotinju bijeda naučila. A Oleh ban ni bolovati ne može kraj onakve Neve Nevičice. – Nego u zoru odaslaše tanku lastavicu sa pozdravljem k Suncu. Vratila se do mraka lastavica, donijela od Sunca odzdravlje i da za sutra narede svatove, jer će im djever u svatove doći. Tako naredila, tako uzvali, a što ono bijahu svatovi i što se pojavilo po pustoj banovini, toga više nema za sto godina ni u deset carevina.

Manje poznate riječi

Kolede – svečanosti koje su se održavale krajem decembra (prosinca) u čast Sunca koje tada ponovo prosine

Mokoš – po vjerovanju starih Slavena sila koja vladala nad močvarama, u glibu

Bajliti – uljuljkivati, uspavljivati pričanjem, bajanjem

Omaj (omaha) – voda koja se odmahuje od mlinskog točka

Kob – sudbina, usud

Žličar – kašikar (prema žlica-kašika)

Krijesni dani – svetkovina u čast Sunca kada je ono najjače

Rušnica (prema ruho) – ostava za odjeću

Štir – trava, vrsta korova

Prkonjica – koji prkosi, oholica

Kijača – vrsta oružja u obliku ogromne kuhače

Stuka – larma, gužva

Veža predvorje, trijem, natkriven prostor od drveta do kućnih vrata

Omara – velika vrućina, žega, od koje se jedva diše

___________________________________

Književnica koja je čvrsto vjerovala da se put prema dobru nalazi u ljudskoj duši, zauvijek je osvojila srca generacija djece koja su odrastala uz njezine pripovijesti. Pišući svoju autobiografiju, Ivana Brlić Mažuranić naglasila je da su njezina djela sadržajem i opsegom skromna. Također je naglasila da je njezin izvanjski život protekao smireno i polako te da nikada nije izašao iz kruga obitelji Mažuranićevih, u kojoj se rodila, i Brlićevih, kojoj je pripala udajom. Zato je i svoj životopis preporučila više kao ispovijest jednog misaonog i osjetljivog bića nego kao životnu povijest istaknute književnice.

Iako se o njezinim djelima pisalo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se čitav život kretala među uglednim književnim i kulturnim djelatnicima, doživjela svjetska priznanja, brojne prijevode, čak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno nastupala pa se gotovo sama i nije držala pravom književnicom. Poziv majke i odgojiteljice, čuvarice doma i duha, za nju je čini se bio važniji od književničkog samoisticanja, a pisanje je držala samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, dopunom obiteljskog sklada.

Ivana Brlić Mažuranić rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao kći pravnika i pisca Vladimira Mažuranića te unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića, autora najvećeg spjeva u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

Nakon dva razreda javne škole daljnju je naobrazbu stjecala privatno te je već u najranijoj dobi naučila francuski, potom njemački, engleski i ruski. Iz Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara iz Slavonskog Broda. Bila je majka petero djece, aktivno je pratila politička i duhovna zbivanja svojega doba, a bogata knjižnica u obitelji Brlić omogućila joj je samoobrazovanje te sadržajan unutarnji život.

Kao izdanak pjesničke loze Mažuranića, Ivana Brlić Mažuranić već se u djetinjstvu okušala u pjesništvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz njezinog najbližeg okružja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana Mažuranića, koji je umro kad joj je bilo šesnaest godina, doživjela je kao osobu idealno uravnotežena pjesničkoga dara s visokim etičkim načelima i pragmatična političara pronicljiva uma. Na nagovor rođaka Frana Mažuranića, autora lirskih crtica naslovljenih Lišće, započela je pisati mladenački dnevnik pun djevojačkih sanjarija, domoljubno - političkih ushita i osjećajnih razmišljanja.

Pjesnik i estetičar Franjo Marković nadahnuo ju je posebnim estetskim osjećajima, a biskup J. J.  Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem književnosti, govorništvom i dubokom religioznošću. Na tim je temeljima, težeći posebnom mažuranićevskom "miru u duši", Ivana Brlić Mažuranić izgradila svoju građansku svijest o dobru, čestitosti, milosrđu, pokazala težnju k estetskom skladu i etičnoj dužnosti, i sve to ugradila u svoja djela.

Unatoč ranim književnim počecima Ivana Brlić-Mažuranić ozbiljnije je zakoračila u književnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je počela ozbiljnije pisati: - Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem - učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati - koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem - da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?

No u doba sazrijevanja njezinih književnih odluka, u književnosti su središtima već bili zabilježeni značajni događaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena mađarska zastava (1895.); mladi su se hrvatski intelektualci prisilno uputili prema odredištima svojih modernističkih inspiracija, u Beč  i Prag, jer su bili protjerani sa zagrebačkog sveučilišta. Sa smjenom stoljeća počela je književna borba "starih" i "mladih", tradicionalista i modernih pisaca, tj. očeva naklonjenih realističkim konvencijama i prognanih sinova koji su težili novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brlić - Mažuranić u tim borbama naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoišli. Sedam godina nakon druge knjige proza i pjesama za djecu Škola i praznici, 1905. ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.

Nacrt impresionističkog programa koji slijedi modernistička nastojanja onoga doba sažela je u predgovoru toj zbirci iz 1912..Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave slike u boji i gibanju. Ne posjedujući umieća, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je nastojanje na riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.

U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjećuje se obilje vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za pojedinačno koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropološke simbole također je u temelju poetike romana za djecu Čudnovate zgodne šegrta Hlapića (1913.), Kako je Potjeh tražio istinu te u bajkovitoj prozi koja ju je proslavila - Pričama iz davnine, Regoč, Šuma Striborova, Jagor, Sunce djever i Neva Nevičica (1916.), Basne.

Ivana Brlić Mažuranić - Basne

Ivana Brlić Mažuranić - Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica

Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Ivana Brlić Mažuranić - Jagor

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Ivana Brlić Mažuranić - Lutonjica Toporko i devet župančića

Ivana Brlić Mažuranić - Priče iz davnine

Ivana Brlić Mažuranić - Regoč

Ivana Brlić Mažuranić - Šuma Striborova