Ivana Brlić Mažuranić - Šuma Striborova

Sadržaj - Nekoć bila jedna začarana šuma u kojoj je starješina bio veliki Stribor, pa se i šuma zvala po njemu - šuma Striborova. Morala je šuma ostati začarana sve dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.

Zašao neki momak u nju nacijepati drva ne znajući da je šuma začarana niti da se u njoj svakojaka čuda zbivaju, čuda dobra ali i naopaka. Namjeri se na neku zmijicu koja se stade umiljavati oko njega, a napokon se od lijepe gujice pretvori u krasnu djevojku pa reče momku: Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom! Bila je to, naime, grješna duša zbog svoje zlobe i grijeha također začarana i pretvorena u zmiju, a osloboditi ju je mogao samo netko tko bi se njome oženio. Plašljiv, stidljiv i neiskusan momak pristane i povede je kući gdje je živio s majkom. Nije ni zamijetio da je djevojci ostao zmijski jezik, jer kad ga bijaše ugledala, zlobno je pomislila kako je našla budalastu glavu koja će je osloboditi na svoju nesreću i sramotu. Dovevši djevojku kući, predstavi je majci kao svoju ženu. Stara majka - mudrija od mlada i priglupa sina - odmah spozna što snaha ima u ustima, a time i to daje mlada zapravo ljepojka - guja. Upozori na to sina. Međutim sin ne sluša, već zamrzi na majku.

Njih troje počnu živjeti zajedno, ali kako! Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna. Starica se boji zamoliti Boga za pomoć, jer bi tada i Bog opazio da joj sin ne valja. No napokon, ne mogavši više izdržati snahino zlostavljanje, popusti i zamoli Gospodina da joj pomogne.

Staroj svekrvi snaha nemilosrdno zadaje kojekakve zadatke, sve po život opasne: prvi dan je šalje da joj donese snijega s vrha litice kako bi se umila, drugog dana šalje je po šarana iz smrznuta jezera, ali baka uz Božju pomoć sretno preživi i udovolji snahi. A sin? On snahu podupire da joj se ne bi zamjerio, da bi joj ugodio.

Trećeg dana snaha grubo istrgne starici iz ruku sinovljevu košulju koju je htjela pokrpati. Uvrijeđena i ožalošćena starica ode pred kuću, na ciču zimu.

Hladno je, a starici prilazi odrpana djevojka poderana rukava kroz koji joj rame zebe, ali svejedno nasmiješena. Starica joj zakrpa rukav, a djevojka joj zauzvrat dade svežanj luči i ode svojim putem. S večeri starica ostaje sama u kući, ovim triješćem zapali vatru na ognjištu, a iz njihova plama i žara iskoče Domaći, sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Baka ispriča Domaćima svoje jade, a jedan od njih, Malik Tintilinić, domisli se kako će joj pomoći: podmetnut će pod kokoš svračja jaja, a kad se izlegnu svračići na njih će se snaha polakomiti kao svaka šumska guja, isplazit će jezik, pa će sin konačno vidjeti s kim živi. Kako smišljeno, tako učinjeno.

Oko Božića, kad se obično pilići ne legu, cijelo se selo skupi uz ukućane da bi svi vidjeli kokošje leglo s novim pilićima. Namjesto pilića, ispod kokoši iskoče svračići. Snahu - guju svlada zmijska lakomost za svračićima pa se zaboravi i potrči za njima isplazivši svoj zmijski jezik tako da su ga svi vidjeli. Zgranuti seljani prekriže se i odu kući. Budalastu sinu ni to nije bilo dostatno da se opameti. Razjaren, mjesto žene - gaje otjera iz kuće majku.

Kad s večeri starica napusti dom, u njem se utrne vatra i padne raspelo sa zida. Sinu počinje svitati da je pogriješio. Ali strašljiv nema hrabrosti usprotiviti se ženi - guji. Njih dvoje pođu kradomice slijediti staricu da vide kako će poginuti.

Promrzla baka zastane u debelu snijegu, onim lučima potpali vatru ne bi li se zagrijala, a iz vatre opet iskoče razigrani nestašni Domaći. Kad su čuli što se dogodilo, odluče pomoći. Malik Tintilinić smisli da je povedu Striboru, njihovom starješini. Dozove jelena i vjeverice, uzjašu ih i ovi ih odnesu Striboru. I sin i snaha požure za njima pa iz potaje sve promatraju.

Stribor savjetuje baki da zaboravi snahu, daje ostavi njenoj zlobi, a sama da pođe u raspjevano rodno selo što joj ga čarolijom pokaže. Tamo će se pomladiti pedesetak godina, te u njemu ostati mladovati i radovati se. Razveseljena baka oduševljeno zapleše put sela, no domisli se nečemu, zastane pa pripita Stribora što će biti s njezinim sinom. Stribor joj odgovori neka ga zaboravi, jer će on ionako ostati u ovom vremenu dok će se ona vratiti u vrijeme svoje mladosti i djevojaštva i ni za kakva sina neće znati.

Vagne baka sve to u glavi, majčinska ljubav u njoj nadvlada sve privlačnosti pomlađivanja, vrati se do Stribora i rekne mu: Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!

Tek je to dorekla, a istoga trena strese se cijela šuma uz gromoglasnu tutnjavu, presta začaranost šume, nesta Stribora i njegovih dvora, nesta Domaćih, pretvori se ponovno snaha u guju i uteče u prvu rupu, a u šumi ostanu sami majka i sin. Momak napokon shvati sve, pažljivo odnese majku doma te zamoli i nju i Boga da mu oproste. Poslije oženi onu ubogu i milu djevojku koja je u kuću bila donijela luči i u njima Domaće, svi nastave sretno živjeti, a zimi im Malik Tintilinić rado dohodi na ognjište.

O djelu - Šuma Striborova bajka je kušnje. Na kušnji je ljubav sina prema majci, ali još više ljubav iznevjerene majke prema sinu. Neumni i neiskusni sin, zaveden čarima snahe - guje odmetne se od majke, okreće se protiv nje, dopušta da bude vrijeđana i ponižavana i ne želeći uvidjeti svoje postupke, na kraju je tjera iz kuće. Ali sinovljevi postupci više su rezultat gluposti i nedostatka životnog iskustva nego njegove urođene zloće. On stoji negdje u sredini između zla (utjelovljenog u snahi guji) i dobra, koje predstavlja majka: zlo i dobro bore se za dušu budalastog mladića. Sto će spasiti mladića iz ponora nezahvalnosti i zlobe u koji je upao? Sto drugo nego snaga majčine ljubavi i njena beskrajna požrtvovnost. Vrhunac bajke trenutak je kada Stribor pokaže baki njeno selo iz mladosti i nudi joj novu mladost: Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina! - reče Stribor. Jedino što onda neće ni znati da je imala sina. A tko bi uopće i htio takva sina? Ali majka ne misli tako, svim svojim srcem ona ljubi svoje dijete, ma kakvo ono bilo. Zato odgovara Striboru: Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!

U tom trenutku nestade začarane šume, nestade Stribora i Domaćih, a snaha se ponovo pretvori u guju i uteče u prvu rupu. Veličanstvena završna slika koja pokazuje da je majčinska ljubav jača od svih sila na svijetu. I od svih zala, jer sada: Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući...

Likovi
Majka, glavni lik ove bajke, već je stara, ali zato mudra i odmah spozna što imade snaha u ustima. Nastoji opametiti svoga sina savjetom: Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!

Brižna je za sina toliko da se u svojoj nevolji čak boji zamoliti Boga za pomoć: Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli govoreći: - Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.

Kad vragoljasti Domaći prave nered i štetu po kuhinji, ona na trenutak zaboravi svoje patnje i prepušta se radosti koja joj je kao majci nevaljala sina uskraćena: Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište (Domaći), guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu. Čini se baki da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo s Domaćima pa zaigra. Ali joj je ipak ostalo čemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.

Beskrajno strpljiva i odana svome sinu, spremna je podnijeti sve patnje ovoga svijeta kako bi ostala uz njega jer je svjesna daje postao žrtvom zla utjelovljenog u svojoj ženi - guji. U njenom liku Ivana Brlić - Mažuranić pokazala je svu veličinu majčinske ljubavi, ljubavi koja je spremna sve dati i žrtvovati, a ništa ne traži zauzvrat.

Sin, priglup, naivan, neiskusan, strašljiv, nerazborit, zaslijepljen i neuman mladac. Grješna duša u zmiji odmah ga prepoznaje kao svoju žrtvu: Evo budalaste glave koja će me osloboditi na svoju nesreću... pa se pretvori iz guje u lijepu djevojku.

Iako i sam zna istinu o svojoj ženi, jer je vidio gujinu preobrazbu, u svojoj zaslijepljenosti nema snage suočiti se s istinom. A kad ga majka upozorava - zamijetivši djevojčin rascijepljen zmijski jezik - da je djevojka možda zmija: Sin se malone skamenio od čuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: - Moja majka mora da je vještica. I odmah zamrzi na majku.

Sin podupire svoju ženu - zmiju da bi joj ugodio, da joj se ne bi zamjerio, kratko rečeno zbog svoje gluposti i kukavičluka.

Sto je dulje pod njenim utjecajem to postaje grublji, osorniji i bezobzirniji. U napetom trenutku, kada sin i svi seljani ugledaju zmijski jezik što gaje djevojka isplazila uhvativši se na mamac predstave Malika Tintilinića sa svračićima, namjesto da iz kuće otjera zmiju, sin potjera majku: Ali sin je bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju: Neće da sudi ženi - guji, nego još vikne na majku: - Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće!

Potom, kad majka ode iz kuće po njegovoj zapovijedi, malko ga stisne kajanje, ali se ipak ulizuje ženi - guji te joj govori: Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni.

Ali bedake ne treba osuđivati. Valja imati s njima puno strpljenja i nadati se da će im se zrnce razuma prosvijetliti u glavi, a i pomagati im u tome. Tako bi i s njime: progledao je tek nakon što se cijela šuma grdno stresla, djevojka opet pretvorila u zmiju, a sve zato što je njegovoj majci bila draža njezina nevolja s njime, nego sva sreća ovog svijeta bez njega. Tek je tada postao svjestan istine, tek je tada opet stekao malo korisne poniznosti i ljubavi: Moli sin Boga i majku da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.

Snaha - guja, grješna duša zbog svojih grijeha zarobljena u zmijskom tijelu, sve dok je neka budalasta glava ne oslobodi. Ona je simbol zla, napast nezahvalnosti, sebičnosti i zlobe što iskušavaju naše najplemenitije osjećaje.

S početka u šumi se pretvori od zmije u lijepu djevojku i zavede budalastoga momka, a kad je on dovede majci u kuću, pokaže se jezičljiva i nazlobna, proždrljiva i goropadna.

Puna je zlih namisli: Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snahe zapovijedi jednog dana starici, neka joj donese snijega s vrha litice, da se umije.
- Nema puta na ovu visinu - reče starica.
- Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje - reče snaha. (...)

Drugoga dana zapovijedi snaha baki:
- Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak.
- Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero - odvrati baka.
- Radovat će se šaran, propadneš li s njime - reče snaha.

Prava milina od mladenke u kući. Nakon svih nevolja što ih je prouzročila po dolasku u kuću, ipak je na kraju stiže zaslužena sudbina - nazad u zmijsko obličje pa u rupu.

Domaći, duhovi s kućnog ognjišta, u bajci sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen.

Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.

Njihova nestašnost, razigranost, nerazboritost i neobzirnost, kao u vesele djece, najprije navodi na pomisao da se radi o bandici štetočina: Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti.

No kad im baka napripovijeda svoje muke, oni pokazuju da znaju razlučiti igru i ozbiljnost položaja: Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavom od čuda. Nakon toga počinju joj pomagati da se oslobodi svojih nevolja iako u Domaćih pameti i ne bijaše baš na pretek.

Malik Tintilinić, najdomišljatiji od Domaćih, pun ideja, izmišljatelj načina na koje će pomagati starici. Sklon i pošalicama i bezazlenim smicalicama, na primjer kad iz žari i pepela u ognjištu podvaljuje snahi - guji: Prikučila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose.

- Sto je ovo, nesrećo stara? - pisti snaha.
- Poprskao te kesten iz žeravice - odvraća baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.

Ali uz to što je veseljak i zafrkant, ima on i ozbiljnu stranu svoga značaja: kad je dobar stvor (baka) u nevolji, Malik spremno priskače u pomoć s krajnjom ozbiljnošću: Ali onda Malik Tintilinić reče: - Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade.

__________________________________

U jednoj od svojih najljepših priča, ŠUMI STRIBOROVOJ, "hrvatski Andersen" Ivana Brlić Mažuranić, ističe veličinu majčine ljubavi kao primjer najpožrtvovnijeg ljudskog osjećaja prema drugom biću.

Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka - svakome po zasluzi. Morala je pak ta šuma ostati začarana, doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.

Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u oči.

- Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio, - progovori momak od šale.

- Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću, - pomisli grješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.

- Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom! - reče guja-djevojka momku.

Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: »Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam«, postala bi djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa.

Ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv mladić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želje, kad se već radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima. Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.

- Evo, majko, snahe, - reče momak, kad stigoše on i djevojka kući.
- Hvala Bogu, sinko, - odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, što imade snaha u ustima. Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu: - Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja! Sin se malo ne skamenio od čuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: - Moja majka mora da je vještica. I odmah zamrzi na majku.

Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna. Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije.

- Nema puta na onu visinu, - reče starica.
- Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje, - reče snaha.
Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te riječi, samo da ugodi svojoj ženi.

To se tako ražalilo majci, da odmah pođe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli govoreći: »Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.« No Bog joj ipak osta na pomoći, i ona sretno donese snasi snijega s litice ispod oblaka.

Drugog dana zapovjedi snaha baki:

- Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak.
- Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero, - odvrati baka.
- Radovat će se šaran, propadneš li s njime, reče snaha.

I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali još ne će da se Bogu moli, taji pred Bogom, da joj je sin grješan. - I bolje da poginem, pomisli baka i ide po ledu. Ali još nije došlo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese srećno snasi.

Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uze sinovu košulju, da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i viknu:

- Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi.

I ne dade majci, da okrpa sinovu košulju. Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću, sjedne na onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu:

- Bože moj, pomozi mi!

Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava jer je umilne ćudi. Pod pazuhom joj svežanj triješća.

- Hoćete li, bako, kupiti luči? - pita djevojče.

- Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćeš da ti okrpam taj rukavčić, - reče tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju. Baka okrpa djevojčici rukav, a djevojka joj dade svežanj luči, zahvali joj milo i ode dalje, radosna, što joj rame ne zebe.

U veče reče snaha baki: - Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim. Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.

Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješća, što joj ga prodalo djevojče, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u komoru po drva. Dok je ona u komori tražila drva, začuje, kako u kuhinji nešto pucka, nešto kucka: kuc! kuc!

- Tko je božji? - upita baka iz komore.
- Domaći! Domaći! - ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrepci pod strehom.

Dalo se baki na čudo, što je ovo ovako u noći, i ona ude u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luči, a oko plamena zaigrali kolo "Domaći", sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.

Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu.

Čini se baki, da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo sa Domaćima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo još čemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.

Božja braćo, - reče onda baka Domaćima, biste li vi meni znali pomoći, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem momu sinu, što sam na svoje oči vidjela, možda se opameti? Baka stane pripovijedati Domaćima sve, kako je bilo. Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavama od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja.

Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan od Domaćih, po imenu Malik Tintilinić: - Ja ću ti pomoći! Idem u sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha: polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik.

Svi Domaći ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinić tako dobro dosjetio. Još oni najbolje vrište, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kolač. Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! - prasne plamen, skočiše Domaći, topnuše svi u jedan mah nožicama o ognjište, ponesoše se nad plamen, poletješe pod krov - kvrcnuše daščice na krovu i nestade Domaćih. Samo Malik Tintilinić ne uteče, nego se sakrije u pepelu.

Kako je plamen iznenada prsnuo u vis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreća. Rastepe joj se kolač u rukama, raspadnu joj se kose i češljevi, bulji oči i viče od jeda:

- Što je ovo bilo, nesrećo stara!
- Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata, - reče baka i mudro se drži.

- A što je ono u pepelu? - opet će snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opančića Malika Tintilinića.
- Ono je žeravica, - odvraća baka.

Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bližega što je na ognjištu. Prikučila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose.

- Što je ovo, nesrećo stara? - pišti snaha.
- Poprskao te kesten iz žeravice, - odvraća baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.

Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintiliniću, gdje je u komori snaha nasadila kokoš, da bude malih pilića za Božić. Još iste noći donese Malik svračjih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih.

Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu pilići, neka joj javi. Pozvat će snaha čitavo selo, da vidi, kako ona ima pilića na Božić, kad ih nitko nema.

Došlo vrijeme, izlegli se svračići. Javi baka snasi, da su pilići izašli, a snaha pozove selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki, da donese gnijezdo u trijem. Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu.

Kad je snaha - guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.

Majka pak radosno pođe do sina govoreći: - Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš. I mati htjede da ogrli sinka.

Ali sin je bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju. Neće da sudi ženi-guji nego još vikne na majku:

- Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće.

E, sad je mati vidjela, da pomoći nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuće, dok je dan, da ne vidi selo, kakvog je sina othranila. Sin privoli, da mati ostane do večera još u kući. Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove.

Čim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i pade raspelo sa stijene. Ostadoše sin i snaha u mračnoj izbi - i sada sin osjeti, kako je počinio veliku grehotu na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je plašljiv, nego joj kaže:

- Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni.

Skoči veselo zlorada snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i odoše iz daleka za staricom. A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije. Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu! Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu noć.

Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, što je ne ostaviše samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde.

- Božja braćo, - reče baka, - nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesreći. Pripovjedi baka Domaćima, kako se budalasti sin još više pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerili, da je u snahe zaista gujin jezik.

- Izagnao me, a vi pomozite, ako znate. Malo šute Domaći, malo tepu snijeg s opančića i ne znaju baki savjeta. Ali onda Malik Tintilinić reče: - Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade.

I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove.

Jašu oni kroz noć - na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trči snaha i sin, sve im nestaje sape. Tako stigoše do šume Striborove, i ponese jelen baku kroz šumu.

Spozna snaha sve u mraku, da je ono šuma Striborova, gdje je ona već jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreći: - Propast će neuka baka u ovoj šumi sred tolikih čarolija - i poletje još brže za jelenom.

Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski starješina. Sjedio je sred šume, u dubu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.

- Pomozi baki, propala je od snahe - guje, rekoše Domaći Striboru, kad mu se bijahu poklonili i oni i baka. Pripovjede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvotoč gledaju i slušaju što će biti.

Kad su Domaći svršili svoju pripovijest, reče Stribor baki:

- Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi ću lako pomoći. Gledaj tamo ono selo, srebrom ograđeno!

Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju.

- Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina! - reče Stribor.

Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora:

- A što će biti od mog sina?
- Ne budali, bako! - odgovori Stribor: - Otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati ne ćeš za kakvog sina!

Kad je baka ovo čula, zamisli se teško. A onda se polako vrati od gredice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče:

- Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina!

Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.

Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, nestade Stribora i Domaćih, - ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju - uteče u rupu - a majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo.

Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše. Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.

Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom, što im bijaše dovela Domaće u kuću.

Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi.

Manje poznate riječi

1. Neuputan – neiskusan, koji ne zna kako će postupiti

2. Rubina – dugačka košulja od grubog domaćeg platna

3. Domaći ili domovije – po vjerovanju starih Slavena mali kućni dusi čuvari domaćeg ognjišta

4. Trijem – natkriveni prostor kroz koji se ulazi u kuću

5. Stribor – gospodar šume, čarobnjak

________________________________

Književnica koja je čvrsto vjerovala da se put prema dobru nalazi u ljudskoj duši, zauvijek je osvojila srca generacija djece koja su odrastala uz njezine pripovijesti. Pišući svoju autobiografiju, Ivana Brlić Mažuranić naglasila je da su njezina djela sadržajem i opsegom skromna. Također je naglasila da je njezin izvanjski život protekao smireno i polako te da nikada nije izašao iz kruga obitelji Mažuranićevih, u kojoj se rodila, i Brlićevih, kojoj je pripala udajom. Zato je i svoj životopis preporučila više kao ispovijest jednog misaonog i osjetljivog bića nego kao životnu povijest istaknute književnice.

Iako se o njezinim djelima pisalo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se čitav život kretala među uglednim književnim i kulturnim djelatnicima, doživjela svjetska priznanja, brojne prijevode, čak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno nastupala pa se gotovo sama i nije držala pravom književnicom. Poziv majke i odgojiteljice, čuvarice doma i duha, za nju je čini se bio važniji od književničkog samoisticanja, a pisanje je držala samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, dopunom obiteljskog sklada.

Ivana Brlić Mažuranić rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao kći pravnika i pisca Vladimira Mažuranića te unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića, autora najvećeg spjeva u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

Nakon dva razreda javne škole daljnju je naobrazbu stjecala privatno te je već u najranijoj dobi naučila francuski, potom njemački, engleski i ruski. Iz Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara iz Slavonskog Broda. Bila je majka petero djece, aktivno je pratila politička i duhovna zbivanja svojega doba, a bogata knjižnica u obitelji Brlić omogućila joj je samoobrazovanje te sadržajan unutarnji život.

Kao izdanak pjesničke loze Mažuranića, Ivana Brlić Mažuranić već se u djetinjstvu okušala u pjesništvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz njezinog najbližeg okružja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana Mažuranića, koji je umro kad joj je bilo šesnaest godina, doživjela je kao osobu idealno uravnotežena pjesničkoga dara s visokim etičkim načelima i pragmatična političara pronicljiva uma. Na nagovor rođaka Frana Mažuranića, autora lirskih crtica naslovljenih Lišće, započela je pisati mladenački dnevnik pun djevojačkih sanjarija, domoljubno - političkih ushita i osjećajnih razmišljanja.

Pjesnik i estetičar Franjo Marković nadahnuo ju je posebnim estetskim osjećajima, a biskup J. J.  Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem književnosti, govorništvom i dubokom religioznošću. Na tim je temeljima, težeći posebnom mažuranićevskom "miru u duši", Ivana Brlić Mažuranić izgradila svoju građansku svijest o dobru, čestitosti, milosrđu, pokazala težnju k estetskom skladu i etičnoj dužnosti, i sve to ugradila u svoja djela.

Unatoč ranim književnim počecima Ivana Brlić-Mažuranić ozbiljnije je zakoračila u književnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je počela ozbiljnije pisati: - Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem - učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati - koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem - da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?

No u doba sazrijevanja njezinih književnih odluka, u književnosti su središtima već bili zabilježeni značajni događaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena mađarska zastava (1895.); mladi su se hrvatski intelektualci prisilno uputili prema odredištima svojih modernističkih inspiracija, u Beč  i Prag, jer su bili protjerani sa zagrebačkog sveučilišta. Sa smjenom stoljeća počela je književna borba "starih" i "mladih", tradicionalista i modernih pisaca, tj. očeva naklonjenih realističkim konvencijama i prognanih sinova koji su težili novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brlić - Mažuranić u tim borbama naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoišli. Sedam godina nakon druge knjige proza i pjesama za djecu Škola i praznici, 1905. ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.

Nacrt impresionističkog programa koji slijedi modernistička nastojanja onoga doba sažela je u predgovoru toj zbirci iz 1912..Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave slike u boji i gibanju. Ne posjedujući umieća, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je nastojanje na riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.

U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjećuje se obilje vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za pojedinačno koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropološke simbole također je u temelju poetike romana za djecu Čudnovate zgodne šegrta Hlapića (1913.), Kako je Potjeh tražio istinu te u bajkovitoj prozi koja ju je proslavila - Pričama iz davnine, Regoč, Šuma Striborova, Jagor, Sunce djever i Neva Nevičica (1916.), Basne.

Ivana Brlić Mažuranić - Basne

Ivana Brlić Mažuranić - Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica

Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Ivana Brlić Mažuranić - Jagor

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Ivana Brlić Mažuranić - Lutonjica Toporko i devet župančića

Ivana Brlić Mažuranić - Priče iz davnine

Ivana Brlić Mažuranić - Regoč

Ivana Brlić Mažuranić - Sunce djever i Neva Nevičica