Honore De Balzac - Veličina i propadanje Cezara Birotoa

Onore De Balzak - Veličina i propadanje Cezara Birotoa

Kakva bi to bila francuska književnost ako u njoj ne bi bio Honore De Balzac, tvorac „Ljudske komedije", uz Igoa, najveći francuski predstavnik realizma? Napisao je preko 90 dela, koje se mogu razvrstati po grupama. Veličina i propadanje Cezara Birotoa pripada "slikama iz pariskog života (zajedno sa romanima Rođak Pons, Sjaj i beda kurtizana, Rođaka Beta itd).

Glavni junak ovog romana, je, dakle, Cezar Biroto, trgovac mirisima, bivši sudija Trgovačkog suda, oficir narodne garde i vitez Legije časti. Jedne noći, on svojoj ženi, Konstansi, saopštava vest da hoće da napravi veliku zabavu u svojoj kući, na kojoj bi pozvao sve viđenije trgovce mirisima i ostale važne ljude, jer je on izabran za viteza Legije časti, što nije mala stvar. Žena ga odvraća, govoreći mu kako oni imaju svojih sto hiljada franaka i kako može da kupi rentu i da ima deset hiljada livara prihoda i da bez problema uda svoju kćer. Mogli bi da prodaju svoje imanje, pa da idu u Cezarov zavičaj da žive. Ali, ne! Ključno je da Cezar kaže:

- Zar nema trgovaca sirćetom i slačicom koji su komandanti u narodnoj gardi i vrlo dobro viđeni na dvoru? Radimo kao i oni, proširimo svoju trgovinu i u isto vreme gurajmo se u visoke društvene redove.

Žena mu na to odgovara da podseća na onoga što traži hleba preko pogače. Međutim, na kraju Cezar ubeđuje svoju ženu da postupe onako kako je on zamislio. Organizovali su veliku zabavu, a Cezaru je trgovina išla odlično; imao je dosta uspeha. Međutim, kao i mnogi ljudi koji lakomisleno ulaze u velike poslove, zaboravio je da će ga kad – tad neko izdati. Tako ga je izdao njegov pisar i prijatelj Rogen, beležnik. Biroto mu je poverio sto hiljada franaka da kupi jedno zemljište, a on ih je ukrao, jer posao oko zemljišta nije ni zaključen pred Birotoom, već samo onako. I tako je počelo celo bogatstvo da tone. Počeo je da propada, pa su i njegova žena i kćerka Cezarina počele da rade kao prodavačice da bi zaradile koji dinar. Birotou su jedino istinski pomagali, koliko su god mogli, stric njegove žene, gospodin Pijro i njegov mladi pomoćnik oko trgovine, Anselm Popino. Cezar Biroto bio je potpuno propao: izdao ga je čovek s kojim je sarađivao, tako što je, raspolažući njegovim kapitalom i saradnjom sa velikim neprijateljem Birotovljevim, Ferninandom di Tileom, pobegao; trebao je da isplati arhitekte i radnike koji su mu uredili stan za veliku svetkovinu i koji su mu sredili prodavnicu. Pao je pod stečaj. I, onda, kada je izgledalo da će biti potpuno sravnjen za zemljom, njegov mladi pomoćnik Popino uspeo je da ga izvuče iz finansijskih problema. Prodaja kefaloičnog ulja, koje je osmislila Birotovljeva trgovina, uz pomoć Popina i hemičara Voklena, išla je veoma dobro. Tako se Biroto izvukao i isplatio svoje poverioce i namirio dugove. Uz to, na samom kraju, sud ga je proglasio velikim čovekom, jer je, i pored izdaje, uspeo da ne ukalja čast porodice Biroto i svoje kompanije. Isplatio je sve ljude kojima je dugovao; ništa za sebe nije uzeo, već je sačuvao čast. Tako su ga proglasili herojem trgovačkog poštenja. A onda je, ubrzo, jednog dana, preminuo. Tako je veliki čovek otišao na večiti počinak, bez griže savesti.

Važno je napomenuti da su Balzakovi "romani iz pariskog života" povezani, te tako, mladi Anselm Popino, koji se oženio kćerkom Cezara Birotoa, u romanu „Rođaka Beta" biva prikazan kao ministar trgovine.

Cezar Biroto je vešt, dosta snalažljiv čovek, spretan u poslovima, ali i lakomislen. U početku je bio sujetan; želeo je slavu, želeo je da postane viđen. A nije ni slutio da će upravo velik i poznat čovek postati po svom poštenju na samom kraju priče. A da bi postao pošten, morao je da uvidi greške svog poslovanja; doživeo je izdaju, bio je prevaren. Svoje loše strane spoznao je kroz posao: život mu je odredio svest. Jedino što mu je osvetljavalo život to je bilo to što su se, usred finansijske krize u koju je sam pao, njegova kćerka i mladi pomoćnik Popino strasno voleli. Kroz Birotoa možemo da spoznamo trgovce Balzakovog doba, njihov odnos prema poslu itd.

Ovaj, dosta zanimljiv, napet roman tipično je delo velikog Balzaka, koji je na milost i nemilost ostavio čoveka da pokuša da sam spozna sebe i svoje mane i vrline.

___________________________________

Honore De Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu Seljaci htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti.

Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman Šauni u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija.

U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti. Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života, Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realističko remek - djelo je roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka Beta.

Honore De Balzac - Eugenie Grandet 

Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio

Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio - esej

Honore De Balzac - Predgovor ljudskoj komediji

Honore De Balzac - Rođaka Beta