Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio - esej lektira

Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio - esej

Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio - esej

Onore De Balzak - Otac Goriot - Čiča Gorio - esej

 

Roman Otac Goriot stoji na početku europskog realizma, razdoblja koje se javilo u Francuskoj u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Njegov tvorac ujedno je i jedan od utemeljitelja te književne epohe. Honore de Balzac jedan je od najvećih francuskih romanopisaca i pripovjedača golema opusa, u kojem se baš ovaj skroman naslov ističe kao najbolje od svih njegovih djela. On je ujedno i najvažnije djelo ranoga europskog realizma. Dani ulomak nalazi se na samom početku romana, unutar velikog uvoda. On je dio opisa jednog od glavnih mjesta radnje, pansiona Vauquer.

 

U - za njega tipičnoj - velikoj "ekspoziciji" Balzac prikazuje "kulise" na kojima se odvija njegova "drama" te portretira glavne junake i njihove šarolike živote prije početka glavnih zbivanja. Ti nas opisi uvlače u priču, vode raznim mjestima i upoznaju s različitim ljudima sve dok ne steknemo cjelokupnu sliku. Prvo se nalazimo u salonu, a zatim ulazimo u blagovaonicu. Pisac nam aktivira sva osjetila kako bismo stekli što stvarniji dojam. Uz uvijek prisutne vizualne slike nalazimo mnoge olfaktivne:

 

To je miris po zatvorenom prostoru, po plijesni, po užeženoj masnoći, u čovjeku izaziva studen, vlažan je njuhu, prodire u odjeću; on je kao zadah blagovaonice u kojoj se netom ručalo; zaudara po suđu, smočnici, ubožnici" Tu su i taktilne slike: „(...) dugačak stol prekriven voštanim platnom dovoljno zamašćenim da šaljiv vanjski gost na njemu može ispisati svoje ime služeći se prstom kao pisaljkom (...)  

 

Ne izostavlja ni jednu pojedinost, jer baš te pojedinosti najviše doprinose dojmu istinitosti. Plijesan u zidovima, prašina na svijećnjacima, ugljen u polomljenim grijalicama - sve su to ljigavi detalji koji su se mogli naći u stvarnim kućama siromašnih četvrti Pariza onoga doba. Nije se libio prikazati sav jad i bijedu stvarnog života; ništa nije uljepšavao i izostavljao. Upravo temelj svakog opisa i događaja u stvarnom svijetu čini načelo istinitosti, jedno od glavnih načela realizma.

 

Nakon opisa blagovaonice u njoj se pojavljuje mačak koji najavljuje svoju gospodaricu i vlasnicu pansiona, "madamme" Vauquer. Dok ona "glavinja" prostorijom u spavaćici, pisac donosi njezin genijalni vanjski opis na granici karikature. No, istodobno s vanjskim portretom slika i onaj unutarnji:

 

(...) gospođa Vauquer njezin toplo-smrdljivi zrak udiše bez gađenja. Njezino lice svježe kao prvi jesenski mraz, njezine oči okružene borama s izrazom koji ide od smiješka propisanog za plesačice do zajedljivog mrštenja lihvara (...)


Ona je ravnodušna i čvrsta. Ironična svježina lica pokazuje kako je ta žena prošla sve i svašta te ima mnogo iskustva. Bore su biljezi njezina teškog života i okorjelosti duše, a izrazi lica odaju prilagodljivost svakoj situaciji. Cjelokupna vanjska ružnoća odraz je nutarnje izopačenosti, kao što je i materijalno siromaštvo preslika duševne osakaćenosti. Mada je naviknuta na bijedu oko sebe, ona je nje bolno svjesna. Otuda proizlazi njezina socijalna motivacija: teži visokom društvu i rado se druži sa svima koji imalo nalikuju tome. Psihološki ju motivira pohlepa: muze novac iz svih mogućih izvora i zakida mušterije kako bi njoj ostalo što više. Na to se veže i škrtost zbog koje je kuća u ovako jadnom stanju. Pansion, njegov ugođaj i gospođa Vauquer snažno su povezani. Slični su i nadopunjuju se. Tu je zavisnost najbolje izrekao sam Balzac:

 

(...) napokon čitava njezina osoba objašnjava pansion, baš kao što pansion podrazumijeva njezinu osobu.

 

Detaljni opisi prostora i likova samo su jedna od mnogih odrednica Balzacove realističke metode. Načelo istinitosti očituje se u težnji za realnim prikazom zbilje bez uljepšavanja. Načelo tipičnosti ostvareno je u liku gospođe Vaquer koja predstavlja određen tip žene - staru pokvarenu udovicu. Znanstveno analiziranje građe vidljivo je u postupku opisivanja - uvijek od prostora, od općeg prema detaljima, pa do lika koji je u tom prostoru. Pisac pripovijeda u trećem licu, objektivan je i sveznajući. Na kraju, tu je i kriticizam. Nikako se ne može reći da on o bijedi i siromaštvu u ulomku govori blagonaklono. Zapravo ih oštro kritizira. To su tada bili gorući problemi francuskog društva, kao i socijalna nepravda i pokvarenost ljudi, o čemu je također opsežno pisao. Honore de Balzac želio je svojim književnim opusom zabilježiti cjelokupnu povijest jedne francuske generacije. To je podrazumijevalo istinit prikaz stvarnosti, no on ju nije doslovno preslikavao nego je stvarao umjetničku stvarnost vrlo blisku zbilji. Djelić te stvarnosti je i roman „Otac Goriot" te truli pansion gospođe Vaquer. Taj roman rječit je svjedok jednoga prošlog vremena, potpuniji i stvarniji od bilo kojeg udžbenika povijesti.

__________________________________

 

Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio - esej

Moj esej na državnoj maturi

 

Roman Otac Goriot djelo je francuskog književnika Honorea de Balzaca i pripada razdoblju realizma. 1842. godine Honore de Balzac ujedinjuje cjelokupan opus u posljednjih trinaest godina stvaralaštva u jedinstven ciklus "Ljudska komedija" te u njemu objektivno prikazuje mračnu stranu francuskog društva onoga vremena, sav jad i trulež, laž i prijetvornost, licemjerje i beskrupuloznost skrivene iza blještavila i raskoši Pariza devetnaestog stoljeća. Likovi romana «Otac Goriot» vješto su okarakterizirani u duhu vremena kojem pripadaju te se odlikuju virtuozno smišljenom i bogato opisanom, zanimljivom vanjštinom što upotpunjuje kompleksnost fabularnog tijeka te čini ovaj roman jednim od najvećih ostvarenja svjetskog realizma, a Balzaca velikim autorom.

 

Otac Goriot, bivši tvorničar rezanaca i nekada bogat, sretan čovjek, u jeseni života "guši" snagu osobne egzistencije u neimaštini, bolesti i brizi za duhovno okaljane kćeri. Nakon smrti supruge, otac Goriot beskrajno veliko srce i svu ljubav poklanja svojim djevojčicama, Delphini i Anastasie, no one odrastu u žene željne raskošnih haljina i pažnje bogatih plemića, a emocije zatome duboko, skrivajući ih kao da nikada nisu postojale. Nesretni starac umire u nadanjima da će ga one koje mu znače život barem na trenutak usrećiti u trenucima agonije. Tijekom života u pansionu Vauquer život oca Goriota isprepliće se sa sudbinom naočitog mladića Eugenea de Rastignaca koji dolazi u Pariz s ciljem da postane akademski obrazovan građanin, no biva privučen blještavilom grada i postavlja si cilj, utažiti tendenciju ka ulasku u elitno društvo. Pansion predstavlja Pariz u malom, na četiri kata trošne kuće obitavaju, uz oca Goriota i Eugenea, između ostalih, mlada gospođica Victorine i bivši robijaš, zvan Laži - Smrt, Vautrin. Neizmjerna dobrota oca Goriota istinski je zapanjujuća. Kada bi oči zamijenili sa srcem, ovaj nesretni starac bio bi slijep. Smisao života on pronalazi u posveti istog Delphini i Anastasie, ali one takav čin, odveć naviknute na očev protektorat i pomoć kada im je to potrebno, ne znaju cijeniti. Njihova emotivna otupjelost stvorena je u trenu kada su svoje živote odlučile staviti u službu trivijalnog, nesvjesne činjenice da tako usmjeravajući vlastiti, uništavaju očev život. Najvjerniji prikaz Delphinine hladnokrvnosti su njene riječi u posljednjim trenucima očeva života kada biva uzrujana Eugeneovom brigom:

 

- Opet moj otac! - uzviknu ona i presiječe mu riječ. - Nećete me valjda učiti mojim dužnostima prema ocu. Poznajem ja oca odavno. Ni riječ više, Eugene.

 

Pri pomisli da je čitav njegov život dio gracioznog apsurda, Goriot doživljava duševni slom.

 

- Bilo bi bolje da umre što prije - bila je posljednja njegova riječ.

 

Jedini koji osjećaju empatiju za nesretnu sudbinu najstarijeg stanara pansiona Vauquer su Eugene i Bianchon, koji ga sahrane o svom trošku.


Lik oca Goriota za mene je simbol nesebičnosti i neiskvarenosti zarobljen u svijetu amorala. Svoju ustrajnost u pokušaju da izrazi ljubav i eliminira pomisao postojanja zamjerki na ponašanje Delphine i Anastasie dokazuje riječima: - Recite joj neka se zabavlja. Iako njegove odgojne metode uz moćan utjecaj sredine nisu bile formula uspjeha, po mom su mišljenju izraz svevremenski prisutnog, nemoćnog vapaja duhovnog u borbi sa materijalnim. Formula sreće se ne dobiva, ona se uči i stvara, a lik oca Goriota ostaje zapamćen kao dokaz da srce i razum ratuju kao vječni oponenti.

_________________________________

 

Honore De Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu Seljaci htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti.

 

Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman Šauni u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija.

 

U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti. Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života, Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realističko remek - djelo je roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka Beta.

 

Honore De Balzac - Eugenie Grandet 

Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio

Honore De Balzac - Predgovor ljudskoj komediji

Honore De Balzac - Rođaka Beta

Honore De Balzac - Veličina i propadanje Cezara Birotoa

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Honore De Balzac - Otac Goriot - Čiča Gorio - esej

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u