Vladislav Petković Dis - Pijanstvo

Pjesma Pijanstvo u potpunosti oslikava Disov boemski život. Dosta je otvorena bez pretjaranih metafora. Govori se o pijanstvu. U prvoj strofi opisuje pijanstvo kod njega. Kad je pijan sve zaboravi ne misli na ništa. Druga strofa i dalje nastavlja u svojoj ironiji ne marim da pijem pa onda produbljuje značenje prve strofe povezujući je sa idejom smrti i boli. Treća storfa očajan je, javlja se tipični Disov pesimia. Nikad neće biti bolje. Četvrta strofa žali sebe i svoj život u kojem nema ljubavi. Peta strofa u pijenju vidi spas, begstvu od svih muka. Kad je pijan ne smeta mu društvo koje je dosadno, te se ne stidi se zato što je i sam čovjek.

Vladislav Petković Dis - Pijanstvo

Ne marim da pijem, al' sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al' kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak'o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.

______________________________

Vladislav Petković Dis (10. mart 1880. Zablaće kod Čačka - 16. maj 1917, kod Krfa), pesnik. Veliki srpski pesnik i rodoljub. Radio kao učitelj i carinski službenik. Bio je izveštač sa fronta u Balkanskim ratovima. Za vreme Prvog svetskog rata prebegao je u Francusku. Pri povratku u Grčku brod na kome je plovio presreće nemačka podmornica kod Krfa i on biva potopljen.

Bio je sasvim osrednji đak, ali je u sedmom razredu Gimnazije u Čačku napisao svoju prvu pjesmu Na prozoru sveća gori i to na njemačkom jeziku koji jedva da je sricao. Dva puta će bezuspješno pokušavati da položi maturu. Kada ni drugi put nije položio, ovog puta u Zaječaru, on je predsjednika komisije pozvao na čast: - Dozvolite da popijemo po čašu piva. Ja se ne ljutim, pravedno ste me oborili. Ali to nas ne čini neprijateljima. Ja čašćavam... Dis je, dakle, bio prosječan učenik, ali sa natprosječnim pjesničkim talentom.

U vojsku nije išao. Oslobođen je zbog uskih grudi i, po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj u selu Prliti ispod Vrške Čuke, a pokraj Zaječara. Sve u nadi da će imati dovoljno vremena da se posveti pjesmama. Teško je, ipak, biti raspjevan u čamotinji i tišini, te on mnoge noći provodi sa seljacima uz tabliće i čokanje rakije. U grad odlazi jednom mjesečno po platu, bez koje se ujutro vraća u selo, nakon kafanske sjedeljke. I novih trideset dana posta, do novog odlaska u Zaječar. To je trajalo dvije godine, kada je odlučio da napusti učiteljsko mjesto i, s tek podignutom platom, krene u Beograd, jedini mogući put za sve pjesnike.

Ušao je sasvim tiho u društvo beogradskih velikana, u vrijeme kada se živjelo po kafanama koje su bile i jedina sastajališta. Znalo se da se, kada izađe, časopis u kafani pročita od korica do korica. Kada se pojavi novo književno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali u kafanama. Ljudi su se u njima bratimili i krvili. Uzalud je uvaženi Jovan Skerlić grmio da je sve zlo od njih. Visok i mršav, poduže kose i posve neobičnih brkova, s naočarima iza kojih je vrebao zadivljujući pogled, bivši učitelj iz okoline Zaječara tek uz pomoć Nušića uspijeva da pronađe prvo zaposlenje. Pjesnik, koji će kasnije postati stalni stanovnik bezmalo svih naših antologija, radio je kao kantardžija na savamalskoj trošarini i sa snebivanjem se žali prijateljima da povazdan mora da mjeri šljive.

Njegov kafanski način života umnogome se izmijenio poslije vjenčanja sa Hristinom - Tinkom, mladom i lijepom poštanskom službenicom koju je odmah smjestio u svoje stihove. Brak su sklopili na jutrenju u staroj Markovoj crkvi. Veoma privržen porodici, ali i prijateljima, Dis će jednom reći: -  Za četiri godine braka nismo četiri puta sami, bez gostiju, ni ručali ni večerali. Na svijet je došlo i njihovo dvoje djece, Gordana i Mutimir, ali i ratovi, balkanski i svjetski, rastanak...

Vladislav Petković Dis je živio u maloj zemlji u kojoj su knjige čitali samo oni koji su ih i pisali. Za svoga života objavio je samo dvije knjige poezije - zbog nedostatka novca, bespoštednosti kritike, zbog toga što je živio samo 37 godina ili zbog svega navedenog, ali činjenica je da smo ostali uskraćeni za mnoge stihove koje je ovaj pjesnik slutnji još mogao das nam podari. Dis je pesnik iracionalnog, on slike nalazi u potsvesnom. Pesnik je sumornih raspoloženja i čak očaja, njegov je izraz setan i muzikalan. Jovan Skerlić ga je kritikovao, jer se Dis nije uklapao u njegov ideal naprednog pesnika. Kasnija kritika, počevši od Isidore Sekulić, uvrstila je Disa među najbolje srpske pesnike nalazeći da je uveo u srpsku poeziju modernu poetiku i nov senzibilitet, i pored izvesnih jezičkih nebrižljivosti.

Knjigu Utopljene duše Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pjesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija". Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.

Zbirka poezije Mi čekamo cara napisana je 1913. godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pjesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, međutim, nije radio klicući u nacionalnom ponosu, kao drugi pjesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je ova zbirka slaba u cjelini te da su stihovi zvečeći prazni i jeftino patetični.

Vladislav Petković Dis bio je i patriota i razbarušeni boem, ali i tragična figura, nesrećna i slamana tokom čitavog života. Nije živeo dugo i nije za sobom ostavio veliki opus. Ali njegov pesnički nerv je stvorio poeziju koja je autentična, duboka, snažna. Dis je proživeo svoje stihove i potpisao pesme koje se danas nalaze u svim ozbiljnim antologijama srpskog pesništva i među najboljim su pesmama ovdašnje lirike 20. veka.

Vladislav Petković Dis - Disovo proleće 

Vladislav Petković Dis - Među svojima

Vladislav Petković Dis - Možda spava 

Vladislav Petković Dis - Naši dani

Vladislav Petković Dis - Nirvana

Vladislav Petković Dis - Tamnica