Vladislav Petković Dis - Među svojima lektira

Vladislav Petković Dis - Među svojima

Vladislav Petković Dis - Među svojima

 

Pesnik se u ovoj pesmi seća svog kraja, misli na svoju ženu koja je za njega i zvezda, i majka, i robinja. U mislima se vraća u Srbiju. Ipak, ta Srbija nije više mesto gde vlada mir, tišina, idila i sreća. Iako je tamo proleće, pesnika sve asocira na smrt. Dis priziva u sećanje trenutke koje njegova žena doživljava. Kroz svoju svest on želi da odleti kod nje makar na tren i da time malo rastereti svoju dušu. Ona plače i pati za njim, on je tačno vidi kako lije suze i utehu pokušava da pronađe u svojoj deci. Projektovanje sebe kraj nje je poslednji pokušaj da joj bar na neki način bude blizu. Onaj koga ona voli nije sa njom. Sama je sa decom. A on... On je daleko, i sluti svoju nesreću...

 

Dis kao da je predosećao da nikad više neće videti svoje. Svoj kraj, porodicu, prijatelje, kuću u kojoj je bio toliko srećan... Bol u njemu je rasla, svakim danom sve više. Dok je bio u Francuskoj, bio je opunomoćio jednog prijatelja da šalje njegovoj porodici novac. U jesen 1916. dobio je pismo od svoje supruge u kojem ga ona izveštava da nije primala novac koji joj je on slao. Bio je pogođen tom vešću. Žena i deca su mu gladovala, a on nije mogao da im pomogne. Prijatelj sa Krfa je njegov novac trošio po ostrvskim kafanama i time ga izdao. Još jedno razočaranje u nizu. Kao da njegova patnja nije dovoljna. Dis je zbog toga odlučio da krene na Krf. Pun misli o svojima, sanjajući o trenutku kada će ih ponovo videti, on ipak sluti da se to neće desiti. Njegove crne slutnje se realizuju. Nemačka podmornica je torpedovala italijanski brod koji je iz Francuske plovio prema Krfu i Dis se utopio u Jonskom moru 29. maja 1917. Time se završava priča o jednom životu, životu koji je bio slomljen, o čoveku koji nije našao ni poslednju utehu u tome da bar još jednom vidi svoje najmilije. Kroz pesmu nam je ostavio svedočenje o ogromnoj ljubavi, bolu, patnji i večitoj ljudskoj želji da se negde pripada, makar i u mislima.

 

Brankica Živković, profesor srpskog jezika i književnosti-master

_________________

 

Vladislav Petković Dis - Među svojima

 

Pesma Među svojima je ispevana u šest strofa, u stihovima od po dvanaest slogova (u dvanaestercima). Može se podeliti na sledeće motivske celine, koje se mogu označiti delovima stihova iz same pesme:


- u mom srcu ponoć
- kod vas je proleće
- jedno tvoje veče
- ulaziš u sobu
- plač ti trese grudi
- sve vas gledam sad


Na početku pesme je metafora: U mom srcu ponoć. Ponoć u srcu upućuje čitaoca na bol i patnju u tuđini, na mračno stanje u duši i odsustvo svetlosti koja donosu radost i vedrinu. Jedino što u njegovoj duši postoji i skriveno traje, jeste misao o ženi i deci.


Uvek se obraća ženi, preko nje priziva decu i domovinu. Pun ljubavi, nežnosti i čežnje za njom, u tuđini, izgovara najlepše metafore. Ona je za njega "lepa zvezda" i "predeo mladi". Uvek je u njegovoj svesti, svojim likom i osmehom stalno svetli i uvek je lepa (zato je i zvezda). Kada kaže da je predeo mladi, na umu ima kako njena telesna tako i duhovna svojstva. U pitanju je jedna od Disovih metafora. Mesecima odvojen i daleko od nje, zabrinuto se pita: Bože! šta li danas u Srbiji radi?.


Pesma je ispevana u vidu direktnog obraćanja ženi. U tom obraćanju se doživljava kao žena i majka. Ona je: lepa, usamljena, uplašena, tužna, brižna, uplakana, nežna i plemenita. Zato se u tom obraćanju različito imenuje (zvezda, zora, drug, život), da bi se što više izrazilo pesničko poštovanje, divljenje i ljubav prema njoj. Upućuje joj najlepše metafore, uz stalno ponavljanje prisvojne zamenice moj(a) ("MOJ predele mladi", "MOJA lepa zvezda"...).


O njegovoj zadivljenosti na svoj način govore i epiteti: lepa, divna, sjajna. Prisvojna zamenica MOJA, koja se stalno ponavlja, kazuje o prevelikoj vezanosti pesnika za voljeno biće.

________________

 

Vladislav Petković Dis - Među svojima

 

Lirski subjekat u pesmi Među svojima izražava ogromnu ljubav i čežnju za porodicom u Srbiji. Misaona lirska pesma elegičnog tona nastala je u vrlo nepovoljno vreme ne samo za Disa i njegovu porodicu, već za celu Srbiju. U vreme Prvog svetskog rata doživeo je poraz idući u nepoznato okruženje.


Pesmu stvara u boli u patnji za porodicom. U pesmi lirski subjekat je sam Dis. Samim tim što je on lirski subjekat i što piše o sopstvenoj nesreći, još više istče da je on u tuđini. Međutim, iako nije sa svojom porodicom, on razmišlja o njima, stalno stvarajući slike u svojoj glavi kako se život njegove porodice odvija dok on nije prisutan. O tome svedoči strofa:

 

Ulaziš u sobu. Suze te već guše.
A dva naša cveta iz četiri rata
U tvome krilu, obraze ti suše:
Mama, zašto plačeš? Je l'pisao tata?

 

Plava grobnica Milutina Bojanića stvarana je u sličnoj situaciji. Za vreme Prvog svetskog rata, u bedi i ratu. Disova pesma se takođe može svrstati u lirske, rodoljubive pesme kao i "Plava grobnica", jer se metaforom u obe pesme služe pesnici. Zanimljivo je to šta pesma poručuje u datoj strofi i u tom trenutku. Dva pesnika imaju različita gledišta na "grobove". U Bojićevoj pesmi junaci su svoj mir pronašli u moru, boreći se časno. Može se zaključiti da Dis smatra da i živ čovek može zapasti u grob. Tuga, bol i patnja su preveliki za živog čoveka, pa on ne može da izdrži i zapada u specifično stanje. Neživi nemaju ništa.

 

Dis metaforom, koja je glavna stilska figura ovde, ističe da se oseća kao neživ. Dis je živ, ali on nema svoju ličnost bez porodice. On nije on bez svoje porodice, kao što ni Srbija nije Srbija bez svojih junaka. Dva pesnika su svoj bol i tugu iskazivali drugačije. Njihova gledišta su se razlikovala. U dva stiha "Plave grobnice" pronalazi se još jedna razlika u poređenju sa Disovim gledištem: "Zato hoću mira, da opelo služim, / bez reči, bez suza i uzdaha mekih." Milutin Bojić ne želi iskazivanje tuge na svom opelu. Želi neku vrstu vojničkog poštovanja, dok se Disu cepa srce dok njegova žena plače zajedno sa decom. Dis odobrava suze, jer misli da će od njih njegovoj ženi biti lakše.

 

Preko motiva laste, iskazan je prolazak vremena. Smenjivanje godišnjih doba je znak prolaska prevelikog vremena i razdvojenosti od porodice. Dis kazuje da je previše vremena odvojen od porodice i da su čak laste stigle u Srbiju. Ovde zatičemo kontrast. Iako su laste, vesnici proleća i lepog raspoloženja stigli, za Disovu porodicu i dalje vlada mrak i beskonačna zima. U proleće su živnule ruže, a Disova žena je tužna i sumorna. Međutim, on je naziva lepom zvezdom, jer se seća njenog sjaja.


Pesnikov stil je upečatljiv. Zadivljujuće je to kako on bira nežne reči koje kao da miluju dok se pesma čita. Njegov stil obluje metaforom, odnosno alegorijom, zatim epitetima.


U mom srcu ponoć. U njoj katkad tinja
Mis'o da još živiš, moj predele mladi. 

 

U Disovoj duši vlada tama, nemoć, izraziti mrak koji obiluje strahovima. Ponoć je najgora kazna za njega. On nema ništa u duši sem sećanja. Sada ga samo sećanja vezuju za porodicu. Tu usamljenost ne može da podnese. U njegovom srcu ponekad zatreperi nada da je porodica još uvek dobro. Teško mu je da razmišlja o tome, zbog toga što strepi. Zanimljivo je to da u drugom stihu zatičemo blagoslov, na poseban, prikriven način.


Tvoje gladne oči, moja divna zoro,
Hrani ljubav majke: Neka žive deca!

 

Gladne oči su iskrena patnja. Disova žena je željna svog muža i sigurnosti. Zora je ponovno rađanje dana. Žena mora biti jaka zbog dece. Ona svakog dana jača i isto tako kao što jača, ona priželjkuje svoj muža. ,,Neka žive deca!" je ogromna želja oba roditelja upućena deci. Njihov život im je dragoceniji od spostvenog.


Skupila si suze u kose detinje.

 

Dis vidi svoju ženu kako skrhana bolom i patnjom plače dok joj deca leže u krilu. Ona je toliko suza prolila da im je kosice nakvasila. Suze su ovde čišćenje duše od težine bola i ujedno slabost.


Pesma je sastavljena od šest katrena, stih je dvanaesterac sa cezurom (pauzom) posle šestog sloga. Rima je ukrštena (tinja-robinja, mladi-radi, detinje-svetinje, sirote-živote...). Sloj zvučanja je elegičan, izrazito tužan, baš onako kako zahtevaju Disova osećanja. Njegova radost je ugašena, a život sravnjen sa porazom u ratu.


Divna pesma. Samo otkrivanje skrivenih značenja je vrlo interesantno. Ono što pesmu čini posebnom su iskrena osećanja. Pesma potiče iz napaćene duše!


Autor Anđela Bojković

_________________

 

Vladislav Petković Dis - Među svojima

 

U mom srcu ponoć. U njoj katkad tinja
Mis'o da još živiš, moj predele mladi.
Moja lepa zvezda, majka i robinja,
Bože! šta li danas u Srbiji radi?

 

Kod vas je proleće. Došle su vam laste.
Oživele vode, đurđevak i ruže.
I miriše zemlja, koja stalno raste
U grob i tišinu, moj daleki druže.

 

Jedno tvoje veče. Ideš kući sporo
Ulicama straha, i duša ti jeca.
Tvoje gladne oči, moja divna zoro,
Hrani ljubav majke: - Neka žive deca.

 

Ulaziš u sobu. Suze te vec guše.
A dva naša cveta iz četiri rata
U tvome su krilu, obraze ti suše:
- Mama, zašto plačeš? Je l' pisao tata?

 

U velike patnje, nevino pitanje
Dubi dublju ranu: plač ti trese grudi.
Na polju je vidno, kao pred svitanje.
Ko da će se dici grobovi i ljudi.

 

Skupila si suze u kose detinje.
Sve vas gledam sada kraj gozbe sirote.
Lice ti se vedri: to duša svetinje
Ljubi tvoje čelo, moj sjajni živote.

 

_________________________________

 

Vladislav Petković Dis (10. mart 1880. Zablaće kod Čačka - 16. maj 1917, kod Krfa), pesnik. Veliki srpski pesnik i rodoljub. Radio kao učitelj i carinski službenik. Bio je izveštač sa fronta u Balkanskim ratovima. Za vreme Prvog svetskog rata prebegao je u Francusku. Pri povratku u Grčku brod na kome je plovio presreće nemačka podmornica kod Krfa i on biva potopljen.

 

Bio je sasvim osrednji đak, ali je u sedmom razredu Gimnazije u Čačku napisao svoju prvu pjesmu Na prozoru sveća gori i to na njemačkom jeziku koji jedva da je sricao. Dva puta će bezuspješno pokušavati da položi maturu. Kada ni drugi put nije položio, ovog puta u Zaječaru, on je predsjednika komisije pozvao na čast: - Dozvolite da popijemo po čašu piva. Ja se ne ljutim, pravedno ste me oborili. Ali to nas ne čini neprijateljima. Ja čašćavam... Dis je, dakle, bio prosječan učenik, ali sa natprosječnim pjesničkim talentom.

 

U vojsku nije išao. Oslobođen je zbog uskih grudi i, po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj u selu Prliti ispod Vrške Čuke, a pokraj Zaječara. Sve u nadi da će imati dovoljno vremena da se posveti pjesmama. Teško je, ipak, biti raspjevan u čamotinji i tišini, te on mnoge noći provodi sa seljacima uz tabliće i čokanje rakije. U grad odlazi jednom mjesečno po platu, bez koje se ujutro vraća u selo, nakon kafanske sjedeljke. I novih trideset dana posta, do novog odlaska u Zaječar. To je trajalo dvije godine, kada je odlučio da napusti učiteljsko mjesto i, s tek podignutom platom, krene u Beograd, jedini mogući put za sve pjesnike.

 

Ušao je sasvim tiho u društvo beogradskih velikana, u vrijeme kada se živjelo po kafanama koje su bile i jedina sastajališta. Znalo se da se, kada izađe, časopis u kafani pročita od korica do korica. Kada se pojavi novo književno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali u kafanama. Ljudi su se u njima bratimili i krvili. Uzalud je uvaženi Jovan Skerlić grmio da je sve zlo od njih. Visok i mršav, poduže kose i posve neobičnih brkova, s naočarima iza kojih je vrebao zadivljujući pogled, bivši učitelj iz okoline Zaječara tek uz pomoć Nušića uspijeva da pronađe prvo zaposlenje. Pjesnik, koji će kasnije postati stalni stanovnik bezmalo svih naših antologija, radio je kao kantardžija na savamalskoj trošarini i sa snebivanjem se žali prijateljima da povazdan mora da mjeri šljive.

 

Njegov kafanski način života umnogome se izmijenio poslije vjenčanja sa Hristinom - Tinkom, mladom i lijepom poštanskom službenicom koju je odmah smjestio u svoje stihove. Brak su sklopili na jutrenju u staroj Markovoj crkvi. Veoma privržen porodici, ali i prijateljima, Dis će jednom reći: -  Za četiri godine braka nismo četiri puta sami, bez gostiju, ni ručali ni večerali. Na svijet je došlo i njihovo dvoje djece, Gordana i Mutimir, ali i ratovi, balkanski i svjetski, rastanak...

 

Vladislav Petković Dis je živio u maloj zemlji u kojoj su knjige čitali samo oni koji su ih i pisali. Za svoga života objavio je samo dvije knjige poezije - zbog nedostatka novca, bespoštednosti kritike, zbog toga što je živio samo 37 godina ili zbog svega navedenog, ali činjenica je da smo ostali uskraćeni za mnoge stihove koje je ovaj pjesnik slutnji još mogao das nam podari. Dis je pesnik iracionalnog, on slike nalazi u potsvesnom. Pesnik je sumornih raspoloženja i čak očaja, njegov je izraz setan i muzikalan. Jovan Skerlić ga je kritikovao, jer se Dis nije uklapao u njegov ideal naprednog pesnika. Kasnija kritika, počevši od Isidore Sekulić, uvrstila je Disa među najbolje srpske pesnike nalazeći da je uveo u srpsku poeziju modernu poetiku i nov senzibilitet, i pored izvesnih jezičkih nebrižljivosti.

 

Knjigu Utopljene duše Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pjesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija". Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.

 

Zbirka poezije Mi čekamo cara napisana je 1913. godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pjesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, međutim, nije radio klicući u nacionalnom ponosu, kao drugi pjesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je ova zbirka slaba u cjelini te da su stihovi zvečeći prazni i jeftino patetični.

 

Vladislav Petković Dis bio je i patriota i razbarušeni boem, ali i tragična figura, nesrećna i slamana tokom čitavog života. Nije živeo dugo i nije za sobom ostavio veliki opus. Ali njegov pesnički nerv je stvorio poeziju koja je autentična, duboka, snažna. Dis je proživeo svoje stihove i potpisao pesme koje se danas nalaze u svim ozbiljnim antologijama srpskog pesništva i među najboljim su pesmama ovdašnje lirike 20. veka.

 

Vladislav Petković Dis - Disovo proleće 

Vladislav Petković Dis - Možda spava 

Vladislav Petković Dis - Naši dani

Vladislav Petković Dis - Nirvana

Vladislav Petković Dis - Tamnica

Vladislav Petković Dis - Pijanstvo

loading...
7 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Vladislav Petković Dis - Među svojima

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u