Silvija Šesto Stipaničić - Bum Tomica 1

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - suvremeno doba

Mjesto radnje - urbana zagrebačka sredina

Tema - Zgode i nezgode u Tomičinom životu

Ne volim čitati! Mama veli da je čitanje zdravo. Nešto poput špinata. Ni njega ne volim. Pretpostavljam ni on mene. Ispada da je sve zdravo što ne volim ili što mi je dosadno. Tu nešto ne štima. Jednog me dana mama uhvatila za ruku i naredila: - Sjedni! Još je rekla: - Slušaj! Dobit ćeš za to picu, hambić, moći ćeš buljitiu televizor koliko te volja.Dakle, pod uvjetom da je slušam mogu raditi i jesti sve što volim, a nije zdravo. - Onda dobro! - rekao sam i slušao mamu kako mi čita BUM TOMICU. To je ipak bolje od špinata! - pomislio sam u sebi. A onda nisam mogao izdržati i upitao sam je: - Mama! Hoćeš li morati svim klincima kupovati piće, hambiće i sve te stvari... Mislim, to mora još netkočitati! - Pojma nemam - rekla je i zbrisala u kuhinju.

BUM TOMICA se sastoji od pedeset kratkih pričica (pedeset sličica) iz svakodnevice urbane zagrebačke obitelji. Glavni lik je desetogodišnji dječak Tomica, razapet između svoje zaigranosti i različitih očekivanja roditelja, starije sestre i mlađeg brata. Tomica je pred pubertetom i već ga pomalo muče prve zaljubljenosti, nepravde i kritički odmak prema svijetu odraslih, njegov mlađi brat vrtićke dobi zaigrano je dijete sklono na svoj način preispitati i postupke braće i roditelja, dok je najstarija kćer adolescentica koja živi u svom svijetu imajući, svojim godinama, svojstven odnos i prema braći i prema roditeljima. Iz tog normalnog "generacijskog sukoba" nerijetko se preispituju stvari preko kojih obično prelazimo kao preko svakodnevnih i običnih zahvaljujući tempu života i dnevnoj rutini. I dok odraslima život postaje rutina, djeca u ovim pričama dokazuju da je život sve samo ne rutina. Primjerice, jedno "obično" vođenje najmlađeg djeteta u vrtić od obične "rutine" pretvara se u pravu, malu senzaciju...

Likovi - Tomica, Tata (Zvonko), Mama, Piksi (Darko), Onči (Iva),

Tomica – devetogodišnji dječak koji za sebe kaže da uvijek voli puno razmišljati. Smeta mu što se mama prema njemu odnosi kao da je malo dijete. Tomica se nalazi na prijelazu iz dječačke dobi u pubertet i zbog toga mu baš nisu jasne sve stvari u svijetu koji ga okružuje. Piksi mu ide na živce jer ništa ne razumije i ponaša se djetinjasto. Ipak priznaje da mu je drago što ima mlađeg brata jer mu je bez njega bilo dosadno. Na živce mu ide i Onči jer ne razumije njezino adolescentsko ponašanje. Tomica je ponekad lijen i svojeglav, pa ne posluša uvijek što mu mama kaže. Voli promatrati okolinu i ponašanje ljudi u različitim situacijama. Voli se šaliti na račun drugih, a ako sam nešto ne zna, nije mu to teško priznati. Nije mu teško priznati ni da bi radije izabrao svoju simpatiju Sanjicu nego igračke.

Tata – za razliku od mame, Tomica kaže da je tata lijen. Često zna zafrkavati mamu ili ostale. Ponekad je jako umoran. Tomica je jako ponosan jer je tata nekad bio boksač. Tako je dobio nadimak Šaki. Pravo mu je ime Zvonko. Tata Šaki htio je postati pjevač jer dobro pjeva, ali nije uspio jer je lijen.

Mama – uvijek radi "na sve strane" – kuha, čisti, udovoljava svim zahtjevima ukućana. Često je živčana i pod stresom, ali na kraju uspješno sve obavi. Zna sve o životinjama i kako Tomica kaže, završila je "školu o njima". Posebno je zanimaju zmije i napisala je članak o njima za časopis. Mama najčešće boravi u kuhinji. U kuhinji pronalazi inspiraciju za sve. Tamo obavlja sve aktivnosti: kuha, piše članke o životinjama i pije kavu. Tomica kaže da često njega, Piksija ili Onči mama zna usporediti s nekom životinjom, ali nikada sa zmijom.

Piksi – mlađi brat. Pravo mu je ime Darko. Još je mali i voli se igrati. Ne voli se šišati. Često postavlja pitanja za stvari koje ne razumije, zbog čega mu se Tomica ponekad ruga. Voli prati zube, a ponekad mu se dogodi da pastu zamijeni nekom drugom kremom, pa njome opere zube.

Onči – starija sestra, po cijele dane telefonira s prijateljicama, "pravi se velika", a još se igra s barbikama. Svaki tjedan mijenja boju kose, voli promatrati samu sebe u ogledalu. Pravo ime joj je Iva, a nadimak joj je dala baka kada je imala problem sa zubnom protezom. Zaljubljena je u susjeda Kuruzu. Ne može zapamtiti puno toga: da mora pospremiti svoju sobu, da mora prljave čarape baciti u košaru za prljavo rublje ili reći hvala. Misli o sebi da je pametnija jer je starija i da nema o čemu razgovarati s mlađom braćom. Ponekad živcira mamu i tatu svojim ponašanjem.

O djelu - Riječ je o duhovitim zgodama i nezgodama u Tomičinom životu (obitelji, školi... ), koji svojim dječjim očima promatra svijet. Roman nema čvrstu kompoziciju ni fabulu. Sastavljen je od crtica iz kojih pršte odnosi i međuodnosi jedne obitelji koja ima tri klinca različite dobi, različitih interesa, različitih svjetova.

__________________________________

Silvija Šesto Stipaničić rođena je 1962. u Zagrebu. Završila Centar za kulturu i umjetnost. Diplomirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1986. Upisala poslijediplomski studij iz područja dramaturgije ("Od drame do reklame"). U mladosti reprezentativka stolnog tenisa i slijedom toga završila Višu trenersku školu. Bavila se sportskim novinarstvom u "Sportskim novostima". Piše scenarije za radijske, televizijske i propagandne emisije, osmišljava reklamne kampanje i slogane. Dobitnica je "zlatnog i kristalnog zvona" 1996. godine za tekst i produkciju radijske propagandne poruke, na skupu hrvatskih propagandista. Od srednje škole surađuje u elektronskim medijima, ponajviše radijskim ("Radio 101", "Radio Velika Gorica" Obiteljski radio, Narodni radio, HR I, II i III program), a radeći kao programska direktorica u samim počecima "Obiteljskog radija" pokrenula nekoliko značajnih projekata. Također, sudjelovala kao kreativac u programskom i marketinškom programu "Narodnog radija", te bila autor i voditelj emisije "Ženski radio". Kao scenarist sudjelovala u mnogim "specijalnim projektima" HRT-a, poput festivala, izbora ljepote, humorističnih serija...

Od srednjoškolskih dana surađuje u dnevnim listovima (Vjesnik, Večernji), studentskim glasilima (Studentski list, Polet), u časopisima za djecu (Modra lasta, Smib, Zvrk, Prvi izbor), te u periodici (Forum, K, Vijenac, Hrvatsko slovo). Autor mnogih radijskih emisija, od kojih je neke i sama vodila. Bila je jedan od pokretača književnog časopisa za dramu i prozu Plima. Među njezinim knjigama za mlade ističu se romani Vanda, Debela, Tko je ubio Pašteticu, Dnevnik prve ljubavi i Djevac ili Patnje mladog Petra. Objavila je i dječji znanstvenofantastični roman Ze - zomljani te zbirku igrokaza Dvadeset igrokaza za sve generacije i zbirku priča i drama Omčoglavi. Za roman Debela dobila je 2001. nagradu Ivana Brlić - Mažuranić.

Silvija Šesto Stipaničić - Bum Tomica 2 

Silvija Šesto Stipaničić - Debela

Silvija Šesto Stipaničić - Tko je ubio Pašteticu

Silvija Šesto Stipaničić - Vanda