Lav Tolstoj - Uskrsnuće

Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice - proljeće je bilo proljeće čak i u gradu. Sunce je grijalo, trava oživljavala i rasla i zelenjela se svuda gdje je god nisu sastrugali, ne samo na tratinama po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, krkavine, širile su svoje ljepljivo i mirisavo lišće, lipe napinjale pupoljke da pucaju; čavke, vrapci i golubovi na proljetni su na čin gradili već gnijezda, a uza zidove zujale muhe ogrijane suncem. Vesele su bile i biljke, i ptice, i kukci, i djeca. Ali ljudi - veliki, odrasli ljudi - nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta krasota svijeta božjega stvorena za dobro svim bićima - krasota koja pozivlje za mir, slogu i ljubav - nego je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedan nad drugim.

Tako se u kancelariji gubernijskog zatvora držalo da nije sveto i važno što je svim životinjama i ljudima dana miloća i radost proljetna, nego se držalo svetim i važnim što je jučerašnjeg dana bio stigao pod brojem, s pečatom i natpisom, spis o tom da bi se danas, 28. travnja, u devet sati ujutro, dovela tri uznika što se nalaze u istražnom zatvoru - dvije žene i jedan muškarac. Jedna od tih žena, kao najvažnija prestupnica, imala se dovesti odvojeno. Na osnovu, dakle, te odredbe ušao je 28. travnja, u osam sati ujutro, nadstražar u mračni, smradni hodnik ženskog odjela. Za njim je ušla u hodnik žena izmučena lica, kuštrave sijede kose, u jaki, s gajtanima na rukavima i potpasana pasom s modrim rubom. To je bila stražarica.

- Vi biste Maslovu? - zapita ona prilazeći s dnevnim stražarom jednim vratima od ćelije, koja se otvaraju na hodnik. Stražar zveckajući željezom otključa bravu, otvori vrata ćelije iz koje provali još smradniji uzduh nego što je u hodniku i zavikne:

- Maslova, pred sud! - i opet pritvori vrata očekujući. Čak i u zatvorskom je dvorištu bio svjež uzduh koji oživljuje, vjetar ga je donio u grad. A u hodniku je bio kužni uzduh koji te tišti, prožet zadahom izmetina, katrana i gnjileža što odmah navodi na sjetu i tugu svakog čovjeka koji tek dolazi. To je iskusila i stražarica, koja je došla iz dvorišta, premda je bila navikla na loš uzduh. Kad je ulazila u hodnik, obuze je odjednom umornost i pospanost. U ćeliji se čulo komešanje: ženski glasovi i koraci bosih nogu.
- Ded brže, miči se tamo, Maslova, velim ti! - zavikne nadstražar kroz vrata ćelije.

Za koja dva časa iziđe na vrata čvrstim korakom, brzo se okrene i stane uz nadstražara nevisoka i vrlo prsata mlada žena u sivoj haljini navučenoj na bijelu jaku i bijelu suknju. Na nogama su ženi bile platnene čarape, povrh čarapa uznička obuća, a glava povezana bijelim rupcem ispod kojega su, očito namjerno, bile ispuštene vitice kuštrave crne kose. Na svem joj je licu bila ona osobita bjeloća kakva je na licu ljudima koji su proveli dugo vremena u zatvoru, a podsjeća na krumpir kad proklije u podrumu. Takve su joj iste bile i male široke ruke i bijeli puni vrat koji je virio iz velike ogrlice na haljini. Na tom su licu iznenađivale, osobito na zagasitoj bljedoći toga lica, vrlo crne, sjajne, ponešto podbuhle ali vrlo žive oči, od kojih je jedno oko pomalo škiljilo. Držala se veoma uspravno, isprsivši pune grudi. Kad je izišla u hodnik, malo zabaci glavu, pogleda nadstražaru ravno u oči i stade, pripravna da izvrši sve što zaištu od nje. Nadstražar htjede već da zaključa vrata, ali se uto promoli odande blijedo, oštro, namreškano lice gologlave sjede starice. Starica poče da govori nešto Maslovoj; ali nadstražar tresne vrata starici o glavu, i glave nestade. U ćeliji zakikota ženski glas. Maslova se nasmiješi također i okrene se prozorčiću s rešetkama na vratima. Starica se s one strane pritisla uz prozorčić i progovorila promuklim glasom:

- Najviše pazi da ne iskazuješ ništa izlišno, ostaj pri jednome, i gotovo!
- Ta svejedno je, gore neće biti - reče Maslova i strese glavom.
- Zna se da je sve jedno, a nisu dva - rećiće nadstražar sa starješinskim uvjerenjem o svojoj oštroumnosti. - Za mnom, marš!

Lav Nikolajevič Tolstoj napisao je roman Uskrsnuće, objavljen je 1899. godine, te predstavlja posljednje značajno Tolstojevo djelo. Idealizira ruskog seljaka, te se kritički odnosi prema privilegiranom položaju vlastelina. Tolstoj je autor romana koji se ubrajaju među najveća klasična djela svjetske književnosti Ana Karenjina, Rat i mir, Uskrsnuće. Kroz slikovito prikazivanje nam govori o ljubavi između sobarice Katje Maslove i plemića Dmitrija Ivanoviča Nehljudova, koji je ujedno protagonist radnje. Katja Maslova je završila na ulici zbog trudnoće s plemićem Dmitrijem Ivanovičem Nehljudovom, te je iz istoga razloga bila prisiljena na prostituciju, kako bi se mogla samostalno uzdržavati. Radnja se temelji na Nehljudovoj ustrajnoj želji da se iskupi Maslovoj za svoje grijehe i sebično ponašanje, te štetu za njezino neadekvatno ponašanje. Nehljudov je Maslovu sreo u sudnici nakon dugo vremena, kada joj se sudilo za ubojstvo koje nije počinila, te je iz istoga razloga osuđena na robiju u Sibiru.

Prvi dio - Roman Uskrsnuće počinje koračanjem Maslove iz zatvora u sudsku dvoranu. Nakon jedne kratke sudske pauze Nehljudov prepoznaje Maslovu te se prisjeća odnosa prema Katjuši u prošlosti, svojih studentskih dana, preobrazbe iz mirnog i nesebičnog mladića u sebičnog i prve ljubavi. Hodajući prema sudskoj dvorani, Maslova osjeća uperene poglede djece i ljudi i ne okrećući glavu, no nju je veselila pažnja koja je bila usmjerena prema njoj. Iako se unatoč uperenim pogledima veselila, u isto vrijeme se zarumenila od srama, sagnuvši glavu i izgovarajući sebi nerazumljive riječi u bradu. Život Maslove bio je vrlo običan život. Maslova je bila kći neudane kmetice koja je živjela kod svoje majke, na imanju majčinih sestara. Njezina majka je rađala svake godine, te ih zatim krstila, jer se tako obično radilo po selima. Zatim neudana kmetica nije željena dojiti svoju djecu, jer je svako njezino dijete bilo neželjeno. Djeca su joj samo smetala, jer joj nisu bila potrebna i djeca su brzo umirala od gladi.

Petero djece je sahranila, prije svega krsteći ih, a onda ih ostavila da umiru od gladi. Njezino šesto dijete koje je stekla od prolaznika Ciganina je ostalo na životu iz samilosti žene koja se ponudila da bude kuma Maslovoj. Krstila je djevojčicu i iz žalosti prema djevojčici, majci je davala mlijeko i novac, te je tako djevojčica ostala na životu. Majka joj je umrla zbog bolesti kada je imala tri godine. Njezinoj baki kravarici je bila na teret, a onda su stare gospođe uzele Katjušu k sebi. Živjela je sa Sofjom Ivanovom, milom i dobrodušnom gospođom koja je i krstila djevojčicu. Učila je čitati i težila je k tome da Katjuša bude obrazovana. No druga gospođa Marja Ivanova je govorila da od djevojčice treba načiniti sluškinju i zato ju je mnogo kažnjavala, pa čak i tukla. Živeći u takvom okruženju Katjuša se formirala u djevojku odgojenu pod dva utjecaja, te je tako bila napola odgojena i napola sobarica i sluškinja. Zvale su je srednjim imenom – ni Katja, ni Katjenka, nego Katjuša.

Katjuša je spremala sobe, čistila, donosila kavu, a ponekad je i sjedila s gospođama i čitala im. Htjeli su je prositi, ali ona za nikim, pogotovo radnicima, nije htjela poći, jer bi imala težak život iz razloga jer je bila razmažena gospodskim životom. Tako je živjela do svoje šesnaeste godine. No kada je upoznala nećaka gospođa kod kojih je živjela, ne priznajući nikome, pa tako ni njemu zaljubi se u njega. Sofja Ivanova i Marja Ivanova, Nehljudovu su bile tetke. Nakon dvije godine Nehljudov se opet vratio u posjet svojim tetkama, kada je bio na putu u rat. Prenoćio je kod njih četiri dana i u ta četiri dana je uspio zavesti Katjušu. Posljednji dan joj je dao novčanicu od sto rubalja i otputovao. Pet mjeseci nakon njegovog odlaska ustanovila je pouzdano da je u drugom stanju. Nakon ustanovljenog stanja, sve joj je omrzlo i tražila je gospođice da je otpuste. Gospođice nezadovoljne Katjušom, otpustiše je. Nakon odlaska je otišla policijskom pristavu kako bi radila kao sobarica, ali tamo je mogla boraviti samo tri mjeseca, jer je starac od pedeset godina navaljivao na nju.

Zbog prostaštva prema starcu su je otjerali, a i nije joj pristajalo da stupi u službu jer je bila pred porod. Nastanila se kod seoske udovice. Porod je bio lak, ali babica koja je babičila bolesnoj ženi u selu, zarazi Katjušu pa dijete, dječaka koji je ubrzo nakon toga umro. Novce nije znala čuvati, pa je tako svima koji su je zamolili, razdijelila novac koji je dobila od Nehljudova. Zatim se odselila kod šumara, tetke i naposljetku kod pisca. Pisac joj je omogućio stan za normalan život i Maslova se zaljubi u zgodnog trgovačkog pomoćnika, koji joj je obećao da će je uzeti. No, ne kazavši ništa, putnik odlazi i ostavi je. Pušila je, ali nakon odlaska putnika, počela je više pušiti, a i odala se alkoholu. Vino je privlačilo zbog tečnosti i zaborava kojeg bi dobila opijajući se. Vinom je imala osjećaj vrijednosti, koje nije imala bez vina. Naposljetku iz osvete stupi u javnu kuću. Otada je za nju počeo život kroničnog kršenja božjih i ljudskih zapovijedi. Imala je težak san zbog orgija koje je svakodnevno obavljala. Sedam godina se bavila prostitucijom, promijenila je dvije javne kuće i samo je jednom završila u bolnici. Kada je imala 26 godina, dogodilo joj se nešto zbog čega je završila u zatvoru i nakon šest mjeseci su je dovodili na sud, nakon šest mjeseci koje je provodila s ubojicama i kradljivcima. Ušavši u sudnicu, svi muškarci koji su bili u dvorani okrenu oči prema Maslovoj.

Nisu mogli odvojiti oči s njezinih crnih očiju, bijelog lica i bujnih grudi koje joj se naziru pod uzničkom haljinom. Suđenje je bilo namijenjeno za Simona Petrova Kartinkina, Jefiniju Ivanovu Bočkovu i Katji Maslovoj. Nehljudov prepozna Maslovu po njezinu glasu. Okrivljena je da je počinila ubojstvo opijatom jednog od svojih klijenata, te ga nakon davanja praha u piće pokrala. Maslova je izjavila da ju je gospodin Smeljkov poslao iz javne kuće u kojoj ona radi u gostionicu "Mauritaniju" da trgovcu donese novce i da je ondje otvorila kovčeg ključem koji joj je dao trgovac. Bilo joj je naloženo da uzme četrdeset rubalja, tako je i učinila, ali više novaca za sebe nije uzela. Nakon što se vratila u sobu trgovca Smeljkova, istukao ju je, Maslova se rasplakala i htjela je otići, no on joj je dao prsten kako bi je zadržao. No prije nego što joj je dao prsten, na nagovor Kartinkina, dala mu je nekakav prašak u namjeri da zaspi i što prije pusti. Jefimija Bočkova je i javila da ništa ne zna i da nije kriva, a to je tvrdila i dalje kada su je pitali kako na računu ima 1.800 rubalja.

Rekavši da je novac zaradila kroz 12 godina, zajedno sa Simonom, za kojega se kanila udati. Kartinkin je priznao da je dao prašak Maslovoj da uspava trgovca, a u drugom je iskazu poricao da je dao prašak i ukrao novac. Nakon ročišta Nehljudov se počeo prisjećati svih lijepih trenutaka s Maslovom. Sjećao se njezine crne glavice, bijele haljine, crnih očiju, nježnih grudi i djevičanskog vitkog stasa. Prisjećao se njezine dobrote i toga kako je bez gađenja i s velikom dozom empatičnosti i ljubavi poljubila prosjaka kojem je čestitala Uskrs. Navirala su mu i sjećanja odlaska u Crkvu, te odlaska u Katjušinu sobu kada su svi zaspali. Kucanja na njezin prozor, poljupca. Uzeo je Maslovu i odnio je u svoju sobu. Ona je govorila "Jaoh, nemojte, pustite me" – govorila je, a sama se privijala uz njega.

Te noći je Katjuša začela dijete s Nehljudovom. On joj je ujutro ponudio novce, inzistirao da ih uzme i nestao. Nakon toga, Nehljudov se promijenio. Postao je egoističan, sebičan i bezdušan. Nije mario za seljake, kojima je prije posvećivao dosta pažnje, kao niti za njihovu egzistenciju. Zbog situacije na sudu i prisjećanja starih uspomena, Nehljudov odluči posjetiti gospođice, svoje tetke kod kojih je Katjuša odrasla. Saznao je stvari iz prošlosti o Katjuši koje prije nije znao. Osjećajući se krivim za njezino stanje, odluči je oženiti i podignuti žalbu na presudu koja joj je izrečena. Stalno su mu navirale misli da je on kriv za Katjušin odlazak u prostituciju i za njezin težak život. Nehljudov se odvezao u sud. Sastao se s jučerašnjim sudskim pristavom i zapita gdje se drže uznici koji su već osuđeni. Sudski pristav mu razjasni da se nalaze na različitim mjestima, te odluči zatražiti od tužitelja dopusnicu za sastanke. Otiđe kod tužitelja i dobije dopusnicu za sastanke s Katjušom. Došavši u zatvor, zatraži da ga se pusti u ženski odjel. Prišao je Katjjuši Maslovoj, no ona ga nije prepoznala. Prepoznala ga je kada je zamolio da mu oprosti za svoje ružne i gadne postupke. A njegovom odlasku mu se smješkala onim smiješkom kojim se smješka onim muškarcima kojima se želi svidjeti. Nehljudov je očekivao da je Katuša ostala ista. Nadao je da će se obradovati i razveseliti zbog njegove nakane.

Katjuša se nije sramila toga što je prostitutka, ali sramila se toga što je uznica. Ona je bila prostitutka osuđena na robiju, a stvorila je takav nazor o svijetu i čak se pred ljudima ponosila svojim položajem. Nehljudov je htio promijeniti svoj vanjski život. Iznajmiti stan, otpustiti sluškinje i podijeliti zemlju seljacima. Opet je postao dobrodušan i milosrdan, nije gledao samo sebe, opet je zbrinjavao o egzistenciji seljaka. Mučila ga je misao o raspodijeljenosti zemlje. Smatrao je da je zemlja slobodna i da ne bi trebala biti u nečijem vlasništvu. Čistio je svoju dušu pomažući slabijima od sebe, posjetima Katjuši u zatvoru i želji da je oženi, kako bi joj omogućio dostojanstven život i pružio joj sve ono što nikada nije imala i zbog čega se odala prostituciji.

Drugi dio - Nehljudov je planirao otići u Petrograd, da u slučaju neuspjeha u senatu preda molbu na najviše mjesto. Prije svega odveze se Nehljudov u Kuzminsko, najbliže imanje zemlje crnice. Živio je na tom imanju za vrijeme djetinjstva i u mladosti, no sada je želio svoje imanje seljacima dati u zakup. Iz Kuzminskoga Nehljudov se odvezao na imanje koje je naslijedio od tetaka. Želio je i tamo urediti posao sa zemljom onako kako ga je uredio u Kuzminskom. Odredio je cijene mnogo niže od cijena koje su plaćali u okolici, ali seljaci su se uvijek cjenkali i bili nezadovoljni cijenom. Iako se Nehljudov nadao da će njegovu ponudu prihvatiti s radošću, ali samo se širilo nezadovoljstvo seljaka. Nakon razgovora sa seljacima, putem se s dječacima uputio Matrjoni Harinoj kako bi je dobio pojedine informacije o Katjuši Maslovoj. Matrjona mu je pripovijedala o Katjušinim selidbama i rođenju djeteta koje je poslano na ishranu kod Malanje, a na posljetku poslano u nahodište, gdje je odmah po dolasku umrlo. Kako se Nehljudov počeo mijenjati, dijelio je novac onima kojima je bilo najpotrebnije, a kako ne bi htio biti neravnopravan, da jednima pomaže, a drugima ne pomaže, odlučio je da putuje nakon što se dogovori sa seljacima oko zemlje. Nastavi govoriti seljacima da je zemlja ravnopravna i da svi trebaju dobiti jednako zemlje. No zemlja nije ista. Postoji dobra i manje dobra zemlja, te da se oni dogovore kako je žele podijeliti.

Za cijenu nije pitao, nego je ponudio seljacima da sami plate cijenu onakvu kakvu odrede u zajedničkoj glavnici. Seljaci su bili skeptični prema Nehljudovu, jer su dobro upućeni u to da vlastelini gledaju svoje dobro i da probitak ide isključivo na štetu seljacima, te su zbog toga odbili Nehljudovu ponudu. Naposljetku odluči zemlju darovati sestrinoj djeci, jer Neljudov unatoč tome ako se oženi, ne želi imati djecu. Kako se borio da se oslobodi Katjuša, preko nadležnih ljudi uspio je srediti Katjuši premješta u bolnicu, ali ne i slobodu. Srce mu je zamiralo od straha kada joj je išao u posjetu u bolnicu, od pomisli u kakvom će je stanju vidjeti. Dobrodušni starčić, bolnički vratar pustio je Nehljudova i uputio ga na dječji odjel, gdje je sreo mladog doktora koji je veoma popuštao uznicima i zbog toga često dolazio u sukobe s kaznioničkom upravom, pa čak i s kolegama, starijim doktorima.

Vidjevši Maslovu, uruči joj sliku koju je našao u Panovi, te joj pripovijedi kako je vidio njezinu tetku. No Maslovu nije previše zanimalo, ravnodušno i hlanokrvno je reagirala. Također joj ispripovijeda da će osloboditi nedužne ljude koje je Katjuša Maslova upoznala u zatvoru te molila Nehljudova da ih oslobodi lažnih optužbi. Zatim se uputio na put u Petrograd po poruci Vere Boguhovske kako bi izmolio oslobođenje Šustove, za koju je Katjuša molila. Kada je doputovao, odsjeo je kod svoje tetke po majci, grofice Čarske kako bi mu mogla biti od koristi u svim poslovima koje je kanio poduzeti. Ispripovijeda tetki o Maslovoj, a ona nemilosrdno odbrusi da su evanđeoske stvari jednostavno evanđeoske, ali što je odvratno ponašanje, odvratno je. Ne opravdava Katjušino ponašanje i smatra da ne može biti nepravedno i neistinito osuđena. Tetka grofica Čarska je uspjela povući vezu, ali senatori u sudnici odluče da se priziv odbije i Katjušu ne oslobode svih optužbi. Nehljudov je bio izrazito tužan. Najviše zato što je senatsko odbijanje priziva utvrđivalo nevinoj Katjuši besmislenu muku, te zato što odbijanje priziva njemu čini još veći muku. Nepromjenjivu odluku da s Katjušom ispuni svoje želje i združi svoju sudbinu.

Prekoravao je sam sebe što se ponašao poput životinje, što nije razlikovao dobro i loše, te svojim nerazumnim i pohotnim ponašanjem nanio štetu Katjuši Maslovoj. Pri povratku u Moskvu, odmah se odvezao u kaznioničku bolnicu kako bi mogao vidjeti Maslovu, ali njegovo neraspoloženje i nervoza navirale su mu iz očiju. Nije imao snage nakon svega Maslovoj priznati da nije uspio. Ona ga je pogledala zrikavim očima punih suza, ali Nehjudov je bio ravnodušan, jer mu je priopćeno da se ljubila s vidarom. A on, muškarac iz otmjenog svijeta kojeg bi svaka žena poželjela, ponudio joj se za muža, a ona nije mogla pričekati, te je zbog toga gledao s gađenjem. Zamoli je da potpiše molbu koju šalje na viši sud i napusti kaznioničku bolnicu. Zbog ljubakanja s vidarom, Maslova će biti otpravljena prvom partijom koja dolazi i zato se Nehljudov spremao za polazak. Određeno je da Katjuša krene partijom koja ide 5. srpnja. Istog dana Nehljudov se spremio i pošao za njom. No prije njegovog polaska posjetila ga sestra Natalija Ivanova Rogažinska koja je starija od Nehljudova 10 godina. Njegova sestra je voljela njegovog pokojnog prijatelja Nikolenjku Irtenjavu.

Oboje su se pokvarili nakon njegove smrti, ona udajom za čovjeka kojega je zavoljela čulno, a on ružnim životom i vojnom službom. Oprosti se sa sestrom i uputi se na put s Maslovom. Odvezao se pred kaznionicu. U partiji su bila 623 muškarca i 64 žene, odvajali su bolesne i slabe te ih predavali pratnji. U gomili kaznioničkih prijestupnika, hodale su žene s djecom. Muškarci su se svrstavali šuteći. Povorka je bila tako duga da su prednji već nestali, a kola s torbama i nemoćnicima krenula. Nehljudov je išao koracima brzinom kojom su kročili uznici, ali jako odjevenoga, mučila ga žega, prašina i ustajali vreli uzdah na ulicama. Do željezničke stanice, neki uznici su umrli od sunčanice,a neki od onih koji su ih silom vodili.

Žena se spremala na porod u vagonu, pojedini su se opijali, a među njima i Maslova. Nehljudov se smjestio u treći razred, kako bi se što više približio ljudima koji pate. Za vrijeme putovanja je razmišljao o pogledima na život. No sve se sastojalo u tome što ljudi misle da ima položaja u kojima možeš prema ljudima postupati bez ljubavi, a zapravo takvih položaja nema. Sa stvarima možemo postupati bez ljubavi, iako trebamo cijeniti sve ono što nam je život dao, pa čak i stvari, jer neki ih nemaju i žude za najosnovnijim stvarima. Uvijek trebamo imati na umu da s ljudima ne smijemo postupati bez ljubavi, isto kao što prema pčelama ne možeš postupati bez opreznosti. Ako ne postupaš ispravno s pčelama, naškodit ćeš i pčelama i sebi. Isto je tako i s ljubavlju. Ljubi bližnjeg svoga, kao samoga sebe. Tako ćeš naučiti voljeti sebe i sve oko sebe. Usrećit ćeš druge i nikome nećeš naškoditi, kao niti pčelama ako s njima oprezno postupaš. Srce je krhko, oprašta, ali ostavlja trag naših nepromišljenih postupaka prema drugima. Stoga trebamo imati na umu da ne radimo drugima ono, što ne želimo da se nama učini. Tako prateći tužne i zamišljene poglede u vagonu, razmišljao je zašto ljudi mogu suditi ljudima. Kako možemo sudit ljudima, kada smo svi grješni.

Zašto postoje suci koji sude ljudima i koji ih osuđuju na robiju? Svi u životu imamo svoj križ, kojega moramo strpljivo nositi. Svi smo ponekada napravili loše stvari, možda svjesno, možda nesvjesno, ali samo nam Bog može suditi. "Koji je među vama bez grijeha, neka najprije kamen baci na nju."

Treći dio - Partija kojom je putovala Maslova, prevalila je put od oko pet tisuća vrsta. Do Perma je putovala željeznicom s kriminalcima i tek u tome gradu, pošlo je Nehljudovu za ruku da je premjeste među političke prijestupnike. Put joj je bio veoma težak, fizički i duševno. Fizički zbog nečistoće, zbog insekata od kojih nije imala mira, a duševno zbog muškaraca koji su je podsjećali na te iste insekte, koji su odurno nasrtljivi i lijepe se kao insekti, a od njih nema mira. Ostale uznice su također napadali, ali naročito Maslovu, jer je bila osobito lijepa i zanosna. Morala se paziti, ako se nije htjela koristiti svojim položajem kao žena. Prijelaz među političke prijestupnike poboljšao joj je položaj. Ne samo zbog boljeg smještaja, nego i zbog toga što je prestalo muško nasrtanje na nju i spominjanje njezine prošlosti koju je toliko željela zaboraviti.

Nakon razuzdana i rastrošna života zadnjih šest godina, Katjuši se činio vrlo lijep život s političkim prijestupnicima. Oduševljena je svojim novim prijateljima, a najviše je oduševljava Marja Pavlovna. Ne samo da je oduševljava, zavoljela je Marju osobitom i smjernom ljubavlju. Marja je prekrasna djevojka, koja se boji zaljubljivanja, ne raduje se dojmu što ga njena vanjština proizvodi na muškarce. Marja je iz bogate generalske kuće, ali od malena se gnušala gospodskoga života. Voljela je život prostih ljudi i uvijek su je korili što je u služinskoj sobi, a nije u gostinjskoj. Voljela je provoditi vrijeme s kuharicama i kočijašima, jer joj je s gospodom i damama bilo dosadno. Razabrala je da joj je život sasvim loš i s 19 godina je otišla s prijateljicom od kuće i stupila kao radnica u tvornici. Nakon tvornice je živjela u gradu, gdje su je u stanu uhitili u tajnoj tiskari i osudili na robiju. Katjušu i Marju je zbližavala i gadljivost prema spolnoj ljubavi. Jedna je mrzila tu ljubav, jer je upoznala cijeli niz užasa, a druga zato jer ne osjetivši spolnu ljubav smatrala nečim nerazumljivim i istodobno odvratnim. Marja je znatno utjecala na Katjušu, ali i Simsonova ljubav prema Katjuši je imala izuzetan učinak na nju. A Simon kao gimnazijalac, suprotstavlja se ocu i govori da je njegov imutak stečen na nepošten način, te da taj isti imutak treba dati narodu.

Otac ga nije poslušao, nego ga izgrdio, otišao je od kuće i više se nije služio očevim sredstvima. Zatim se združio s narodnjacima i otišao na selo za učitelja, te učenicima i učiteljima pripovijedao sve ono što je držao da je pravo i pobijao ono što je držao da je lažno. Uhićen je i osuđen, a kada je na sudu rekao da nemaju pravo za njegovim uhićenjem i kontinuirano se branio šutnjom, otpraćen je u progonstvo u Arhengelsku guberniju. Tamo je sebi stvorio vjersku nauku koja je usmjerila sav njegov rad. O braku je imao teoriju koja se sastoji u tome kako je razmnožavanje samo niža funkcija čovjeka, te je toj misli našao potvrdu fagocita u krvi. Neženje su po njegovom mišljenu fagociti koji pomažu slabim i oboljelim dijelovima organizma. Tako je i živio, iako se kao mladić odao razvratu. Sebe je kao i Marju držao za svjetske fagocite. Sve dok njegova ljubav za Katjušu nije pobila takvu teoriju. Simson je pozvao Nehljudova i priopćio mu da ne taji svoj odnos prema Katerini Mihajlovnovoj i da pozna Nehljudov odnos prema Katjuši. Rekao mu je da bi htio uzeti Katerinu Mihajlovnu za ženu i odlučio je zaprositi da pođe za njega. No Katjuša nije htjela stupati u nešto dok ne raščisti odnose s Nehljudovom, zato što treba biti sve riješeno o njihovim odnosima. Nehljudov na to odgovori da je ona slobodna, ali on nije. Katjuša odluči poći za Simsona, a Nehljudov je odustao od iskupljenja svojih grijeha prema Katjuši, te nastavio živjeti u budućnosti bez Katjuše.

Katjuša Maslova – dobra, milosrdna, blaga, a u sljedećem periodu života hladnokrvna i ravnodušna.

Marja Pavlovna – prije svega dobra i poštena prijateljica, koja se bori protiv uglednoga staleža i odbija luksuzan i lagodan život. S toga možemo reci da je vrijedna, marljiva i svjesna.

Dmitrij Ivanovič Nehljudov – U svojoj ranoj mladosti nam prikazuje kako je bio darežljiv i nesebičan, a nakon odlaska od Maslove, jasno vidimo da se mijenja njegovo ponašanje, koje više nalikuje na egoističnog i sebičnoga mladića. No nakon spoznaje da je učinio drugim ljudima loše stvari, ustraje u tome da se iskupi za svoje propuste i grijehe.

Simson – odlučan i razuman muškarac, koji se bori za poštenje i dobrobit ljudi, te u isto vrijeme osuđuje svoga oca pohlepnika, zato jer ne podržava nepošteno zarađeni novac.

__________________________________

1828. - Rođen je Lav Nikolajevič Tolstoj, romansijer, pripovedač, autor brojnih religioznih, filozofskih, etičkih i estetičkih studija, velikan ruske i evropske realističke književnosti, umetnik kog Gorki i Čehov vide kao gorostasa, titana koji zemljom tumara sa antičkom veličanstvenošću, jedan od onih retkih književnih genija čija se dela čitaju u više navrata i svaki put sa novim otkrićem i saznanjima. Po poreklu plemić, u svom delu neretko je bio okrenut narodu i teškim uslovima carskog samodržavlja i grube eksploatacije u kojima je narod tada živeo. Učestvovao je u Krimskom ratu kao mlad oficir, a zatim je podneo ostavku i povukao se na imanje Jasnu Poljanu, gde je živeo sve do svoje 82. godine, kada je napustio porodicu i kuću i umro na železničkoj stanici Astapovo, odbivši da se pomiri sa Pravoslavnom crkvom koja ga je prethodno ekskomunicirala.

U obimnom i raznovrsnom stvaralaštvu Lava Tolstoja mogu se, uslovno rečeno, uočiti tri faze: "pripovedačka", koja traje do šezdesetih godina 19. veka i u kojoj, osim pripovedaka, pisac započinje i pisanje Rata i mira, "romansijerska", u sedamdesetim godinama 19. veka, u kojoj je okončan rad na romanu Rat i mir i napisana Ana Karenjina - esej, i "propovednička", pozna faza, u osamdesetim godinama 19. veka i početkom devedesetih, obeležena prevashodno piščevim duhovnim radom, ali i izuzetnim književnim ostvarenjima Hadži Murat, Vaskresenje, Smrt Ivana Iljiča, Krojcerova sonata, Đavo, Otac Sergije, Posle bala, drame Živi leš, Carstvo mraka...). Za Tolstojevo delo u celini karakteristična je složenost tematike i značenja (stoga se u njegovim romanima osnovna priča ne može parafrazirati, jer oni nemaju samo jedan, površinski sloj, niti jedinstvenu fabulu), kao i prisustvo brojnih paralelizama i kontrasta na različitim nivoima (na nivou likova, tematskih aspekata...).

Složenost strukture Tolstojevih romana oličena je u lajtmotivskom ponavljanju realističkih pojedinosti, koje već u ranim pripovetkama dobijaju tematski značaj, postajući vezivno tkivo kompozicije, slika i vraćanju na njih u novom kontekstu i sa drugačijim značenjem. Umetničko jedinstvo svojih dela Tolstoj, dakle, ne gradi putem jedinstva radnje, tj. zapleta, već putem paralelizama, kontrasta i tematski povezanih detalja. Tako Tolstoj i na delu, čini se, pokazuje jednu od ključnih ideja svoje poetike - da je suština umetnosti u "beskrajnom lavirintu spojeva". Kao pisac, posedovao je ogromnu originalnu stvaralačku snagu, a odlikuju ga izvandredna jednostavnost izraza i jasnoća raelističkog kazivanja. Izvršio je veliki uticaj na rusku i svetsku književost uopšte. Dela: romani Rat i mir, Ana Karenjina, Vaskrsenje; pripovetke Otac Sergije, Kozaci, Sevastopoljske priče; drame Živi leš, Carstvo mraka...

Lav Tolstoj - Ana Karenjina 

Lav Tolstoj - Ana Karenjina - esej

Lav Tolstoj - Ana Karenjina - interpretacija

Lav Tolstoj - biografija

Lav Tolstoj - Genije iz Jasne Poljane

Lav Tolstoj - Hadži Murat

Lav Tolstoj - Rat i mir

Lav Tolstoj - Život i djelo