Janko Polić Kamov - Isušena kaljuža

Stadoh tako živjeti na papiru - pregnuh živjeti od papira - umislih se živjeti za papir...

Romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova – pisanom u razdoblju od 1906. do 1909. godine, a izdanom 1957. godine oduzeta je mogućnost govora u vremenu njegova nastanka. Od svoje pojave okarakteriziran je kao djelo različito u odnosu na ostatak hrvatske književne produkcije.

Janko Polić Kamov napisao je roman Isušena kaljuža koji je podijeljen na tri dijela: Na dnu, U šir i U vis. Osmišljen je kao dnevnik autora u kojem se nalaze sve važne osobine novelistike kojom se bavio Janko. Kritičari spomenuto djelo smatraju intimnom kronikom u kojoj su nslijeđena kompozicijska načela tadašnje proze. Roman Arsena Toplaka koji se smatra sastavnim dijelom Isušene kaljuže, najbolje otkriva vrstu kritične literature koju je Kamov uputio javnosti u vrijeme kada dolazi do promjene moderne uz pomoć avangardnih pravaca. Spomenuti roman je najbolji primjer djela iz ranije faze avangarde kada je sve bilo usmjereno prema novijim metodama u književnosti uz pomoć kojih su se književnici htjeli izraziti i zainteresirati javnost. Isušena kaljuža je djelo u kojem su prisutni elementi avangarde, modernizma i poetike.

Kamov je želio suprostaviti se tadašnjim dominantnim oblicima književnih djela, pa se nekoliko puta poslužio načelima negiranja i šoka, što će na kraju predstavljati jednu od najvažnijih odrednica literature u desetljećima koja dolaze. Dok se bavio hrvatskom modernom Kamov se trudio pisati drugačija djela. Iz toga razloga se djelo Isušena kaljuža kroz povijest hrvatske književnosti i romana, više puta nazivalo anti-romanom. Kamov je jednostavno htio biti poseban.

Prvi dio romana nosi naziv Na dnu. To je priča o Arsenu Toplaku intelektualcu koji već kao mladić otkriva da boluje od opasne bolesti koja je bila uobičajena za vrijeme s prijelaza stoljeća. Kraj 19. i početak 20. stoljeća obilježili su vrijeme velikih inovacija, promjena, ali i velik broj oboljelih te umrlih od tuberkuloze. Iako je teško bolestan Arsen na svoju bolest gleda kao na prednost jer mu pruža iskustvo nad ostalim običnim ljudima. Pripovijedanje je u trećem licu, a osim teme prijateljstva obuhvaća obiteljsku situaciju, probleme socijalne prirode i ljubavne veze. Za razliku od prva dva dijela, ostala dva su pisana u prvom licu jednine, a u njima je kao i u prvom dijelu Arsen glavni junak samo što ovog puta priča svoju priču iz osobne perspektive.

Glavni motivi i dalje su: siromaštvo, bolest, neostvarena ljubav te pobuna od strane intelektualaca.

Čitatelj dolazi do spoznaje kako preostala dva dijela treba shvatiti kao roman čiji je autor Arsen Toplak. Ali iako se na kraju trećeg dijela nalazi potpis glavnog lika, na kraju se prije potpisa nalazi dio rečenice u kojoj piše... "nisam ja", a s kojim je Janko Polić Kamov htio ukazati na problem identiteta sa čim se bori glavni lik. Inzistiranje Kamova da završni dio potpiše pod imenom svog lika govori o tome koliko je naginjao jezičnim igrama i kombiniranju različitih metoda.

Puno dijelova u romanu je tako posvećeno razmišljanjima o književnim i slikarskim temama te razgovorima s prijateljima i problemima pisanja. Arsen sebe na kraju prepoznaje kao pisca, ali to ne znači i konačnom potvrdom njegovih uvjerenja nego promatranjem svega oko sebe s određenom dozom ironije. Zbog toga se na cijeli roman gleda kao na djelo koje se bavi umjetnikom koji se tek treba dokazati. U svijetu kakav je zamislio Kamov, svi elementi samospoznaje pretvaraju se u destruktivna stanja kao što je alkoholizam, zatim sadizam i incest. Tako dolazi do rušenja osnovnih vrijednosti na kojima je djelovalo društvo iz vremena Janka Polić Kamova. U jednom dijelu vidljivo je kako je Arsen nekoliko puta napuštao domovinu, a da nijednom nije osjetio žaljenje zbog svega što ostavlja. Nije bio vezan ničim pa je tako osjećao slobodu da samo krene bez dojmova i planova.

Arsen Toplak je nositelj radnje romana Isušena kaljuža koji se u preostala dva dijela smatra i autorom budući da na kraju dijela U vis postoji njegov potpis. Arsen je mladi intelektualac koji na početku romana saznaje da je teško bolestan. Njega je kao i mnoge prije pogodila teška bolest tuberkuloze, a koliko je spomenuta bolest bila prisutna s prijelaza 19 na 20. stoljeće svjedoče i druga djela ne samo naših autora nego i stranih, a čiji su likovi isto bolovali od ove bolesti. Arsena bolest nije opteretila ili ograničila, dapače on ju je shvatio kao prednost koja će mu pomoći da se izdvoji od ostalih ljudi u društvu.

Iako se cijelo vrijeme trudio biti drugačiji, Arsen je u životu imao slične situacije kao i svi ostali. Ni njega nisu zaobišla pitanja socijalne tematike, što i nije bilo realno za očekivati. Čovjeku je njegov opstanak najvažniji i za njega se vrijedi boriti. Osim socijalnim pitanjima Arsen je zaokupljen ljubavnim vezama, prijateljima, obitelji i prevelikom uživanju u alkoholu. Arsen je velik dio vremena razmišljao umjetničkim temama kao što su slikanje i pisanje, a na kraju se uspio prepoznati kao jedan od pisaca. To ne znači da kraj romana ima umjetničku notu, on je obilježen ironijom od strane nositelja radnje.

Zaključak - Autor se u Isušenoj kaljuži poima kao konstrukt posredovan prethodnim tekstovima i društvenom ulogom. U toj prozi nema čvrsto sačinjenog zapleta, ne poštuje se kronološki slijed događaja, nema autoritativnog sveznajućega pripovjedača, nema racionalne veze između karaktera i postupaka junaka. U diskurs se romana unose tablice, koriste se postupci strukturiranja koji su ili naglašeno sistematizirani ili otvoreno proizvoljni u svom rasporedu, povremeno u djelu nastaje raspad vremenske i prostorne organizacije pripovijedanja, prisutni su: kombinatorika, nerazrješive kontradikcije, paradoksi, reinterpretacije popularnih žanrova i parodija književnih i neknjiževnih tekstova. Roman sadrži vlastiti kritički referencijalni okvir što uvjetuje promjenu oblika njegove recepcije i tradicionalnoga kritičkog pristupa tekstu. Proza je to koja je usmjerena prvenstveno na proces pripovijedanja, dok sama priča ostaje u drugom planu. Iako pripovjedač vjeruje u moć preobrazbe svijeta putem umjetnosti, pri koncu svog literarnog (ali i životnog) puta shvatio je da mu samosvjestan, samodostatan, svojeglav, otežan, kaotični, nepotpuni, nečitki, fragmentarni rukopis, nakon svih izazova koje mu je nudio, ipak, ne biva dovoljnim.

U tom se samosvjesnom romanu anticipiraju modernistička traženja u jeziku i narativne tehnike kao što su slobodni neupravni govor, tok svijesti te načelo fragmentarne organizacije teksta, spajanje umjetnosti i ludizma o čemu pripovjedač eksplicitno svjedoči. Pitanje ponovljeno četiri puta na istoj stranici teksta: Što mi ostaje? Bolno odjekuje u potrazi za novim babilonskim jezikom, za univerzalnim jezikom.

__________________________________

Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov rođen je 17. studenog 1886. na Sušaku, malenom provincijskom naselju koje se ubrzano razvijalo nakon izgradnje pruge Zagreb - Rijeka i sve manje bilo riječka sušionica rublja kako su Riječani posprdno objašnjavali njegovo ime. U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić, kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što zapravo ne čudi budući da Jankov otac - Ante Polić, čovjek liberalnih nazora nije mnogo mario za Crkvu.

Rođen kao Giorgio Antonio Politeo u skladu s narodnjačkim političkim uvjerenjima promijenio je prezime u Polić. U Senju, i poslije u Rijeci, bavio se trgovinom i stekao prilično bogatstvo. Kamova majka Giema Joana Gerbac, zapravo Grbac, potječe iz imućne trgovačke obitelji koja je pripadala viđenijim riječkim patricijskim krugovima čije se bogatstvo još i danas može vidjeti na riječkim ulicama. Posebno se bogatstvom isticao Giemin brat Luigi koji je financirao Jankova putovanja i često se spominje kao Cio cico u njegovoj prepisci. Obitelj je po ocu bila hrvatskog porijekla, ali su po ondašnjim običajima članovi međusobno govorili talijanski. Giema je taj običaj zadržala i kad se udala te je s mužem govorila talijanski dok su djeca odgajana u hrvatskom duhu i govorila su fiumanskom hrvašćinom.

U kući Polićevih mnogo se igralo, pjevalo, glumilo, recitiralo, sviralo. Slobodarsko ozračje bila je glavna značajka svakidašnjice. Samouko obrazovani otac nastojao je djeci pružiti sve ono što sam nije imao. Bogata obitelj, iznimna knjižnica, liberalni nazor - sredina je u kojoj izrasta budući književnik koji od malena čita sve što mu dođe pod ruku, a pod rukama mu se nalazilo pravo bogatstvo - od klasičnih pisaca preko talijanskih revolucionara do svih djela koja su se mogla nabaviti na hrvatskom jeziku. Svoje prve radove mladi Janko objavljuje pod pseudonimom Moimir Trsatski u kućnom časopisu Soko, listu za zabavu i pouku kojim su braća Milutin, Janko i Nikola uveseljavali cijelu obitelj. Osnovnu školu na Pećinama završava mladi Polić s odličnom ocjenom i veoma pohvalnim vladanjem 1897. na Sušaku. O tome je pisao: Pučka škola pak izgleda kao veliki jež koji mi se duboko zarinuo u meso. I ja ću proći ovako samo djetinstvo i dječaštvo jer tad sam bio nevin, mekan, podatljiv i nemoćan. Mnogli su me svezati užetom, zaplašiti vau - vauom i udovoljiti anđelima. I tad stadoše dogme, kuće, škole, crkve i javnosti hvatati jednu nevinost da najposlije naprave od nje, po volji, prostitutku.

Upisan u sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju, koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak nastavlja s primjerenim vladanjem i dobrim učenjem ali po svemu sudeći to je tek privid prerano sazrjelog i senzibilnog dječaka. Zajedno sa svojim drugovima i vršnjacima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje Cefas koje je revolucionarni kružok i literarno - političko udruženje i tajna anarhistička organizacija. Cilj im je da se uz pomoć veza Jankova oca povežu s američkim Hrvatima, čijim će novcem nabaviti oružje, a onda podići bunu i dignuti dinamitom i bombama cijelu Hrvatsku i pretvoriti je u revolucionarni kaos. Iskren, preko granica, uvijek spreman da bilo kome kaže što misli Polić je u školi počeo biti kažnjavan zbog lošeg vladanja. Nakon jednog verbalnog sukoba s profesorom Polić biva isključen iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju. Tu upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. I tako je iz lošeg došao u gore.

Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije. Potom odlazi u Zagreb gdje je obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota na Sušaku. U Zagrebu pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće zagražavajući licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje. U Zagrebu zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom biva osuđen na tri mjeseca zatvora. To mu budi vjeru u narodnu svijest, ali se ubrzo razočarava i Zagreb i Hrvatska postaju mu tijesni i teži za odlaskom iz Hrvatske. A onda jednoga dana naprosto nije došao na ručak, nitko nije znao što je s malim Polićem. Dva mjeseca poslije obitelj dobiva dopisnicu u kojoj piše da je živ i zdrav i da se nalazi u putujućoj glumačkoj družini i da je na Cetinju nastupio pred knjazom Nikolom u Sabalastima kao šaptalac. Nedugo zatim napušta družbu sit glumačkog gladovanja utvrdivši da nema dara ni za glumu ni za šaptalaštvo. Vraća se kući, a tad mu je tek 18 godina.

U to doba zdravlje mu je čas dobro, čas loše. Od četrnaestoro djece Ante i Gieme Polić samo je osmero jedno vrijeme živjelo. Nakon smrti roditelja čvrsto odlučuje otići iz Hrvatske i 1906. odlazi u Veneciju (iste godine napisao je i djelo Isušena kaljuža koje će biti objavljeno tek 1956.). Zimske mjesece koristi za samoobrazovanje, a stanuje s bratom Milutinom koji studira glazbu na Liceo musicale. Teška tuberkuloza kostiju izjeda već tada Milutina i on umire dvije godine kasnije na jezovit način u riječkom stanu svoje tetke. Ta smrt teško je pogodila Janka pa joj je posvetio pripovjetku Skepsa, koja je nažalost izgubljena. Ali o toj groznoj bolesti piše: Oteklina na ruci malo je popustila, ali često me zna svrbiti pola lakta. Kada dođem u Veneciju idem direkte doktoru Cavazzaniju koji je bio i liječnik Milutinov. U slučaju da je to tuberkuloza kostiju čeka me Milutinova sudbina prije ili kasnije. Ja pak ne bih nikako podnio da moji rođeni znanci gledaju onaku orgiju puti i kosti kako gledasmo na Milutina. Najvolio bih svršiti u bolnici u tuđini i ostaviti liječnicima moje tijelo za analize. Moja oporuka glasi: Ako umrem ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima da ga upotrijebe za svoje pokuse, budui moja djela ne doprjevše izvan moje ladice, budući moj život ne posluži dovoljno znanosti, to joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrt i hulja tko nadamnom pozove popa, pribije krst i donese vijenac.

U Rimu piše Samostanske drame, čiji je prvi dio Orgije monaha, a drugi Djevica. Sljedećih godina luta Italijom, boraveći po nekoliko mjeseci u Firenzi, Milanu, Torinu i Genovi. Godine 1907. vraća se u Zagreb i piše Tragediju mozgova u vrijeme kada se oporavlja od preboljele upale pluća koju je dobio nakon jednog žestokog pijančevanja s drugovima po peru i piću. Nakon niza neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, budući da ga odbijaju sve izdavačke kuće u Zagrebu u pomoć mu kao i obično, priskače stalni mecena brat Vladimir. Dvadesetogodišnji Janko Polić objavljuje odjednom četiri knjige: dvije zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija i dvije dramske studije Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi. Tada si daje ime - Kamov. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U svojim djelima je imao provalu gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Interesantno je spomenuti što je Janka Polića ponukalo da svome imenu doda i Kamov, on je to ovako obrazložio: Glede imena Kamov - toliko na znanje. Kad se sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi - Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu.

Njegovi stihovi otkrivaju Kiti, fatalnu ženu, sestru Mije Radoševića - Katicu, čiju udaju za prijatelja Matu Malinara nikada nije prebolio. Matoš njegovu poeziju naziva lirikom lizanja i pljuckanja, sumatuim djelom nekakvog ciničnog i iz reklamskog snobizma do ogavnosti melagomanskog mladića Polića - Kamova. Ljeta provodi u Punti gdje je brat Vladimir imao kuću. Druži se s tamošnjim stanovništvom i piše. Klima povoljno djeluje na pjesnika koji se tu odmara nakon lutanja po Italiji. U Puntu piše neke od svojih novela i tri drame: Lakrdiju naše dobi, Žene, žene i Mamino srce koje kazalište kuće redom odbijaju. Sa žurnalističkim radovima ima više sreće - Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljuju tekstove koje šalje sa svojih putovanja. Tekstovi se objavljuju ali honorati kasne ili pak ne stižu. Iz Punta opet kreće na put - Italija, Francuska, Španjolska.

Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad. Nastanio se u zgradi broj 55 ulice Cale de Sant Pau u oskudnoj četvrti. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. u 14 h nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine u Santa Creu - bolnici za uboge i siromašne, što se može vidjeti u Registru otpuštenih i umrlih. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Danas se u bolnici u kojoj je umro nalazi Katalonska nacionalna knjižnica. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke. Njegov posljednji tekst je članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.

Kamov djeluje u razdoblju hrvatske književne moderne, a među najpoznatijim njegovim djelima su roman Isušena kaljuža, zbirka pjesma Psovke, drame Tragedija mozgova i Mamino srce, novele Ecce homo i Sloboda te knjiga lakrdija, a kroz cijeli njegov književni opus velikim dijelom se provlači autobiografska nota.

Janko Polić Kamov - Bitanga 

Janko Polić Kamov - Brada

Janko Polić Kamov - Ledeni blud

Janko Polić Kamov - Psovka