Janko Polić Kamov - Psovka lektira

Janko Polić Kamov - Psovka

Janko Polić Kamov - Psovka

 

Psovka su stihovi pjesnika koji se odrekao obveze da stvara takozvanu ljepotu, dramatično mijenja vokabular pjesništva u koje je unio dotad nezabilježene seksualne konotacije: Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo; ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti...

 

Kamov je pisao svoja pjevanja 1905. godine, u doba hrvatske moderne, koja je toliko težila za skladom, za finoćom i otmjenošću riječi i osjećaja. A on je došao u tu smirenost kao vihor, da ruši i udara, pa ako su ti udarci bili mnogo puta nepromišljeni, oni su, van svake sumnje, bili nagovještaj novoga, još nečuvenoga. A da je Kamov bio novi glas, to su osjetili mnogi, već u trenutku kada su se pojavile njegove pjesme, a vrijeme je takav stav samo potvrdilo. Zbirka Psovka povezana je svim pjesmama u jednu cjelinu, a vrhunac zbirke predstavlja središnja pjesma koja tematizira solarni mit. Iza toga slijedi silazna putanja pa tako posljednje četiri pjesme tematiziraju tjelesni raspad, ali i smirenje lirskog subjekta. Takvu strukturu potvrđuju i pojedini naslovi pjesama (Preludij, Intermezzo, Finale).

 

Na prvi pogled se vidi da je Psovka pisana po izrazitim utjecajem Biblije. Prije svega, slobodni stih vuče korijen iz tona psalama Davidovih i drugih poetskih knjiga Starog zavjeta. A tu su i korijeni doživljajnog svijeta: sva njegova pobuna i gorčina upućena je protiv morala što ga propovijeda Bibilija. Starozavijetna Pjesma nad pjesmama upućuje na plemenitu ljubav, odanost i vjernost.

 

Polićeva Pjesma nad pjesmama propovijeda preljub i nezakonitu ljubav koja se manifestira u brutalnosti, kaosu i prevratu. Knjiga o Jobu propovijeda beskrajnu strpljivost i odanost volji božjoj: sve patnje i nevolje dolaze od boga i treba ih snositi bez jauka i pobune. Od takva stava Kamova je hvatala vrtoglavica. On je mogao sve nekako zamisliti, samo ne strpljivost i pokornost. I kada je pjevao o biblijskom Jobu, tražio je najoštrije riječi i osudu. Nazivao ga je gubavim starcem, nakazom čovječjom, prorokom tiranskoga boga, strvinom i pljuvačkom bogova. Mojsije je sa Sinajske gore donio deset zapovijedi božjih, u kojima je zbijen sav kršćanski moral. Kamov je na te zapovijedi iz dna duše dovikivao Mojsiju: lažeš!

 

Spavaj spokojno ko mučila i indeksi, ko plamena riječ Kristova, ko duše kraljeva i savjesti papa; laka ti noć, Mojsije, ja idem- zove me sunce.


Kamov se ljutito obraća Mojsiju: Ti nisi majstor niti su ljudi glina niti su zakoni model!

 

I tako je biblijski molitveni i pokajnički ton okrenut u potpunu suprotnost, u psovku, ironiju i apsolutnu nepokornost. Tu se ne priznaje nikakvo božanstvo, nikakav zakon ni moral. Traži se potpuna sloboda duha, luda sloboda bez ikakvih ograda, sloboda da se psuje sve i svakoga, da se pljuje u lice, da se živi neobuzdano i da se šiše neobuzdano. I poslije svega, osjećaj bespomoćnosti, očaj i ništavilo.


Kamov je negdje u dubini sebe bio svjestan da su njegovi jauci bezumni i da je njegova pobuna uzaludna. Raspinjao se u gorčini, da bi onda potpuno klonuo, leden od težine spoznaje:


Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene; ne čitajte djela moja i sažgite hartiju...

 

Ima u tim stihovima unutrašnje jeze, nekog straha od vlastite riječi. Jer te su riječi navirale toliko nekontrolirano da se i njihov autor zgrozio nad njima, nad njihovim smislom i njihovim strašnim zvukom. Vjerojatno ni njemu samome nije bilo jasno iz kakvih to stravičnih dubina duše, iz kakva pakla u čovjeku potekoše stihovi Ledenog bluda. Otkuda toliko mraka, toliko ledene groze, toliko raspadanja, strahote i smrti u njegovim riječima.


Kamov je služeći se biblijskom terminologijom (slično kao Kranjčević i Galović) udario po svetim dogmama, propovijedajući upravo obrnuto od Biblije.


On je poznavao zagušljivu atmosferu centra i zaostalost malih mjesta u provinciji. Vidio je uzaludnost političkih borbi, prevlast crkve i pokornost činovnika, a s druge strane siromaštvo i apatiju naroda koji nije imao ni ekonomskih ni kulturnih uvjeta da se razvija samostalno na svojoj zemlji i da bude svjestan svog položaja. Sigurno je da ga je u tu problematiku uveo upravo Kranjčević, kojemu se on toliko divio. Ali, on nije imao ni snage ni staloženosti da sve to sredi u sebi, da nađe razumnu mjeru svojoj pobuni, da joj da jasan i određen cilj. Nagao i neobuzdan, kakav je bio, on se u težini problema mogao osjetiti samo bespomoćnim. A njegova je bespomoćnost rađala samo psovku i zaslijepljeni juriš na sve: na religiju, na red, na moral, na zakon, jer je smatrao da je sve to u narodu stvorilo poslušnost, apatiju, beskičmenjaštvo i uspavanost. I činilo mu se kao da je u takvoj beznadnoj situaciji njegova riječ nemoćna. Zato je s naglašenim sarkazmom rušio sve iluzije sebi i drugima:

 

Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća...

 

Zbog svega toga Kamov je padao u potpuno očajanje. Vidio je oko sebe potpuni mrak, šutnju i nepokretnost:

 

Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj; mrtav je narod, ljubavi moja, i sanjiva je pjesma njegova...

 

I nakon svega toga, nakon svih poleta i padova, nakon lucidnih i mračnih trenutaka, koji se smjenjuju kroz Psovku, dolazi posljednja pjesma ove zbirke - Finale. Tu je možda najjasnije i najzrelije izrazio i uzrok svoje pobune i svoju vlastitu tragiku. Tu kao da se smirio, kao da sa samim sobom radi posljednji hladnokrvni obračun. Atmosfera pjesme je veoma mučna, spoznaje teške i mračne, ali izražene jasno i relativno smireno. Pjesnik stoji kao vizionar: gleda prošlost, sadašnjost i budućnost i sebe u tom toku vremena. Okružuju ga živa tjelesa, ali su duše u njima mrtve. Umro je u njima zanos i misao rasudbe. I te mrtve duše svoju jadnu prošlost gledaju u krivom ogledalu, gledaju je kroz zlatne križeve i mramorne spomenike. A lažna je riječ pjesnika koji pjevaju tu prošlost:

 

Gle, čujem rijči pjesnika i laži tužnijeh nota;
rastrovana je muza naroda i mrtvima sklada himne.
O grobište duša, domovino moja sumorna;
Pjevaju usne moje i pjesma je moja psovka;
Ona je očaj i bijes i srdžba je u boli njezinoj;
Kratka je i mahnita ona ko krik probuđenog u grobu.

 

Psovka je bila pravi šok za čitalačku publiku i kritiku, opća sablazan za licemjerno građansko društvo, kome je Kamov nesmiljeno bacio rukavicu u lice: sve što je izrečeno u toj zbirci pjesama u totalnoj je suprotnosti sa svim pravilima stiha, ritma i poetske motivike tipične za simbolističku, odnosno secesionističko- impresionističku poeziju.


Umjesto poezije sklada i ljepote, to je poezija pobune, krik čovjeka koji je tražio potpunu i neograničenu, ničim sputanu slobodom duha i ličnosti uopće. Riječ je jednostavno, o neskladu do kojeg je došlo između društvene sredine kojoj je Kamov pripadao i njegovih vlastitih duhovnih vizija.
Formalno i sadržajno Psovka je svojevrsna antipoezija, negativan odnos prema postojećoj društvenoj situaciji, urlik i negacija svega tradicionalnog. Primarno ironičan odnos spram svega, naglasak na takozvanoj estetici rugobe kao kontrapunkt estetici lijepoga.

 

U kritici je napadan zbog nebrižnosti za formu, no on nije želio podrediti svoje osjećaje i asocijacije literaturi, ljepoti radi ljepote. Umjesto toga svoju je poeziju utemeljio na logici apsurda.

 

Janko Polić Kamov - Psovka

 

PRELUDIJ


Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni.


Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.


Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.
Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.


Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;
ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;
volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;
konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:
vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.


Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;
ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;
o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.
Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.

 

PJESMA NAD PJESMAMA


Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.
Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.


Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.
Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša,
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti
prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal - i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša - šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša - kaos božanstvo naše,
a duše naša žrtva.


Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete - o nezakonska ženo moja i
nezakonska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;
hvatat će ga i vezati, i zločin će biti hrana njegova.


Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov - o nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigara i miris njezin ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.


Tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;
on će biti onaj koji će buditi zaspale i uskrisivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.


Nezakonsko dijete naše, o nezakonska majko njegova -
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni, naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.


Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

 

JOB


Strpljivi Jobe,
gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;
gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.
Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.
Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;
gle, zuji smrad ko glazba raspada;
njegova je riječ duša njegova: smrad smrada, trulež truleži;
i velike riječi milje s pogane njuške:
ponizni, pokorni.


Gledo sam te ko dijete, koščati Jobe, i morao sam cjelivati gubu tijela tvojega
i smrad duše tvoje;
truli sveče, dostojni proroče tiranskoga boga;
tvoj je bog sramotan ko knuto, postidan ko šibe;
vjernici su njegovi odurni ko cjelovi izbitog paščeta i pokloni birokrata;
vjera je njihova brutalna ko udo bika;
duša je njihova gubava ko tijelo tvoje.


Ponizni Jobe,
sjedalo privilegija i pljuvačko bogova,
tvoja je misao mrtva;
mrtva je misao tvoja, mrtav je čovjek;
ime je tvoje strvina - da žive gavrani;
Hosana, mrtvi Jobe! - gotova je pjesma moja.

 

MOJSIJE


Kret ruke ljudske i okovi milijuna;
deset zakona, deset nepomičnih boštva;
igra časka i rješenje tisućljeća.
Vidim ti lice, Mojsije, i prozirem ti prevarne boje;
vidim ti ruke, Mojsije, i gola je misao tvoja;
ruka je tvoja crna ko inkvizicija;
misao apsurdna ko dogma;
lažne su boje tvoje ko svetost kraljeva.


I gle, smijem se vrhu recepta tvojih;
ti nisi majstor niti su ljudi glina niti su zakoni model!
Kret ruke - i grohot ironije, sarkazma i ruga:
sustav svjetski - i drske primjedbe obijesnih moždana;
bog i moral - i čovjek od krvi, želuca i uda.


Glad ti je prvi rekao: lažeš!
strast se je ozvala krvavim krikom: lažeš!
a misao je brujala tvrdo: lažeš!
to je grmio čovjek i himnus je njegov bio: lažeš!
Blijedila su nebesa ko strah, drhtala ko staračke kosti.


Smiješan si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan:
oči su tvoje ko oči bika;
srdžba je tvoja ko srdžba glupih.
Plemenit je himnus naš - za tebe ima smijeh.
Laka ti noć, o Mojsije;
spavaj spokojno ko mučila i indeksi, ko plamena riječ Kristova,
ko duše kraljeva i savjesti papa.


Laka ti noć, Mojsije;
ja idem - zove me sunce.

 

PJESMA SUNCU


Doći će sunce, ledena dušo, i rasplinut će sablasti mraza;
doći će mlađani bog i dat će ti plamen krvi svoje;
topla je njegova krv i riječi su njegove ko riječi ljubavnika;
bog je on strasti i čista je njegova strast;
njegova je strast poskočna ko srna i blaga ko lahor;
šapat je njegov tih ko miris, miris je njegova riječ.


Nelijepa je melanholija tvoja ko zvonjava;
turobni su akordi tvoji ko orgulje;
sva si žalosna, sva si tužna ko veliki tjedan:
nema strasti u boli tvojoj i bol je tvoja bol s nirvane.


Što si se prepala, sjetna dušo - prolazne su sablasti mraza:
one su ko dim i alkohol;
pijana si, ledena dušo, i nelijepa je zduha tvoja;
zduha je tvoja ko zduha krčmi i litanija večernja;
ona je umorna ko zvono i misao pijanice;
žuta je ko lišće, tragična ko jesen;
mrtva je ko krv tvoja, ko zimsko nebo;
sva si ledena, sva si sjetna, o turobna dušo moja.


Gle, dolazi mlađani bog;
u zrakama donosi krv i dah je njegov ko priča biblijska;
ljupki su njegovi koraci ko poljupci proljetnoga jutra;
toplo je njegovo čuvstvo ko ljetno podne na žalu morskom;
dobar je mlađani bog ko majka;
njegove su usne cjelovi i vatra je njegovo oko;
mekane su ruke njegove ko dijete i milovanja su ko suza sućuti;
lak je šapat njegov ko nada tvoja.


Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf;
klicat ćeš, turobna dušo, i klicaj će tvoj biti ko prva ljubav;
ogromna će postati nada tvoja ko sjeme ljudsko,
ko tople usne moje, što pjevaju pjesmu suncu.

 

INTERMEZZO


Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;
nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.


Zalutao je let moj i prašume mi bijahu gnijezdo:
gledam stanove vaše i uredbe vaše i tuđe su mi ko sakramenti;
Kitty je golubica i ona će vam pričati pohot orlova;
pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.


Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme;
gdje sijevaju oči Salome i Judita slavi orgije;
gdje Marija preko zakona rađa novoga Mesiju i raspetoga boga.
Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja?
hoće li more beživotno prekriti blud duše moje?
hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove?
hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?


Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let.
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero - i skinite oblačine sa nebišta -
dajte mi sunce! - grozan je Osvaldov finale.

 

DAN MRTVIH


Hodočastio sam, mrtvi, k vama i gle, nije turobna duša moja;
misao moja nije očaj - o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;
plahi ko molitva, iznakaženi ko Hrist, sveti ko zduha crkvena.
Nabožan je strah njihov i bezglav ko stado ovaca;
on je ko mahnitost gladnih i prepast robova;
strah je njihov zločin i zlodjelo je dijete njihovo.


Vlažna zemljo, traci te sunca ljube i kapi te nebeske miluju:
ženo mliječnih sisa i tajni ljubavnih;
ženo plamenih stihova i ljubo nebeskog vjerenika.
Divna su djeca tvoja i zeleno je ime njihovo;
vesela su djeca tvoja i ptice su strune njihove;
mirisna su djeca tvoja i lahor je pjesma njihova;
sva si ko seljanka i nema gradskih boja na tebi;
puno je tijelo tvoje i ljubav mu je smisao;
duša ti je ko tijelo:
sva si skladna, sva si lijepa ko vječna istina.


I srnuo je čovjek:
tijelo je tvoje izbito i psovka je blagoslov tvoj;
sifilis kosti i gnjilež pluća hrana je tvoja;
mrtvo je udo ljubav tvoja i krst je zelen tvoja;
raspad su žice tvoje i tuga je akord tvoj -
zvonjava su suze - o mrtav je vjerenik tvoj i djeca su tvoja crvi.
Stovarište otpadaka i truleži, zločin je čovječji velik;
nijema je optužba tvoja, išibana puti;
grka je osuda tvoja, silovana djevice;
tragika je tvoja porazna ko smrt i bol ti nema mjere.
Pero je moje truba:
crna su djela vaša, o mrtvi;
crna ko ljubav Sokrata i odurna ko tijelo asketa;
ogromna su zlodjela vaša i nema im oprosta;
nema im oprosta i kocka je vaša pala;
mrtve su duše vaše - mrtav je uskrs!


Pero je moje truba i vasiona je jeka njegova;
smiješi se vječnost - zemlja nije umrla;
lome se krstovi i vrijeme ruši grobnice -
obijesna je pjesma moja: da žive živi!

 

LEDENI BLUD

 

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.

 

Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.

 

Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.

 

Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.

 

Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pjev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.

 

Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.

 

Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.

 

Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.

 

Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.

 

Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.

 

Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.

 

Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?

 

Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.

 

Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.

 

Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

 

FINALE


Gle, vidim živa tjelesa i mrtve su njihove duše;
zamro je zanos i misao rasudbe;
prostituira se duh i sterilna je ljubav bludnica;
unakazio se prevrat i perverzna su njegova djela -
grob je dom moj - veliko grobište duša.


Mrtvorođenčeta i rano preminuli - o nesretna ljubavi!
Velike vidim grobnice i zlatni su im krstovi;
mramorni su spomenici i natpisi sijevaju na njima;
krasni su vijenci i papirnato cvijeće;
bogate su haljine vaše, o mrtvi velikani.


Gle, čujem riječi pjesnika i laži tužnijeh nota;
rastrovana je muza naroda i mrtvima sklada himne.
O grobište duša, domovino moja sumorna;
pjevaju usne moje i pjesma je moja psovka;
ona je očaj i bijes i srdžba je u boli njezinoj;
kratka je i mahnita ona ko krik probuđenoga u grobu.


Doći će žive duše i prekopat će grobište naše;
hoće li naći tijelo moje i grebotine moje?
hoće li naći raščupane usne i raskidano tijelo moje?
hoće li shvatiti veličinu i grozu preminuloga u grobu?
hoće li cjelunuti zgrušanu krv ko pepeo Bruna i srce Prometeja?


neće li proždrijeti ždrijelo vremena grobište naše
i nitko već neće ni znati: i tamo su živjele duše?
O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči -
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!

__________________________________

 

Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov rođen je 17. studenog 1886. na Sušaku, malenom provincijskom naselju koje se ubrzano razvijalo nakon izgradnje pruge Zagreb - Rijeka i sve manje bilo riječka sušionica rublja kako su Riječani posprdno objašnjavali njegovo ime. U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić, kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što zapravo ne čudi budući da Jankov otac - Ante Polić, čovjek liberalnih nazora nije mnogo mario za Crkvu.

 

Rođen kao Giorgio Antonio Politeo u skladu s narodnjačkim političkim uvjerenjima promijenio je prezime u Polić. U Senju, i poslije u Rijeci, bavio se trgovinom i stekao prilično bogatstvo. Kamova majka Giema Joana Gerbac, zapravo Grbac, potječe iz imućne trgovačke obitelji koja je pripadala viđenijim riječkim patricijskim krugovima čije se bogatstvo još i danas može vidjeti na riječkim ulicama. Posebno se bogatstvom isticao Giemin brat Luigi koji je financirao Jankova putovanja i često se spominje kao Cio cico u njegovoj prepisci. Obitelj je po ocu bila hrvatskog porijekla, ali su po ondašnjim običajima članovi međusobno govorili talijanski. Giema je taj običaj zadržala i kad se udala te je s mužem govorila talijanski dok su djeca odgajana u hrvatskom duhu i govorila su fiumanskom hrvašćinom.

 

U kući Polićevih mnogo se igralo, pjevalo, glumilo, recitiralo, sviralo. Slobodarsko ozračje bila je glavna značajka svakidašnjice. Samouko obrazovani otac nastojao je djeci pružiti sve ono što sam nije imao. Bogata obitelj, iznimna knjižnica, liberalni nazor - sredina je u kojoj izrasta budući književnik koji od malena čita sve što mu dođe pod ruku, a pod rukama mu se nalazilo pravo bogatstvo - od klasičnih pisaca preko talijanskih revolucionara do svih djela koja su se mogla nabaviti na hrvatskom jeziku. Svoje prve radove mladi Janko objavljuje pod pseudonimom Moimir Trsatski u kućnom časopisu Soko, listu za zabavu i pouku kojim su braća Milutin, Janko i Nikola uveseljavali cijelu obitelj. Osnovnu školu na Pećinama završava mladi Polić s odličnom ocjenom i veoma pohvalnim vladanjem 1897. na Sušaku. O tome je pisao: Pučka škola pak izgleda kao veliki jež koji mi se duboko zarinuo u meso. I ja ću proći ovako samo djetinstvo i dječaštvo jer tad sam bio nevin, mekan, podatljiv i nemoćan. Mnogli su me svezati užetom, zaplašiti vau - vauom i udovoljiti anđelima. I tad stadoše dogme, kuće, škole, crkve i javnosti hvatati jednu nevinost da najposlije naprave od nje, po volji, prostitutku.

 

Upisan u sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju, koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak nastavlja s primjerenim vladanjem i dobrim učenjem ali po svemu sudeći to je tek privid prerano sazrjelog i senzibilnog dječaka. Zajedno sa svojim drugovima i vršnjacima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje Cefas koje je revolucionarni kružok i literarno - političko udruženje i tajna anarhistička organizacija. Cilj im je da se uz pomoć veza Jankova oca povežu s američkim Hrvatima, čijim će novcem nabaviti oružje, a onda podići bunu i dignuti dinamitom i bombama cijelu Hrvatsku i pretvoriti je u revolucionarni kaos. Iskren, preko granica, uvijek spreman da bilo kome kaže što misli Polić je u školi počeo biti kažnjavan zbog lošeg vladanja. Nakon jednog verbalnog sukoba s profesorom Polić biva isključen iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju. Tu upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. I tako je iz lošeg došao u gore.

 

Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije. Potom odlazi u Zagreb gdje je obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota na Sušaku. U Zagrebu pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće zagražavajući licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje. U Zagrebu zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom biva osuđen na tri mjeseca zatvora. To mu budi vjeru u narodnu svijest, ali se ubrzo razočarava i Zagreb i Hrvatska postaju mu tijesni i teži za odlaskom iz Hrvatske. A onda jednoga dana naprosto nije došao na ručak, nitko nije znao što je s malim Polićem. Dva mjeseca poslije obitelj dobiva dopisnicu u kojoj piše da je živ i zdrav i da se nalazi u putujućoj glumačkoj družini i da je na Cetinju nastupio pred knjazom Nikolom u Sabalastima kao šaptalac. Nedugo zatim napušta družbu sit glumačkog gladovanja utvrdivši da nema dara ni za glumu ni za šaptalaštvo. Vraća se kući, a tad mu je tek 18 godina.

 

U to doba zdravlje mu je čas dobro, čas loše. Od četrnaestoro djece Ante i Gieme Polić samo je osmero jedno vrijeme živjelo. Nakon smrti roditelja čvrsto odlučuje otići iz Hrvatske i 1906. odlazi u Veneciju (iste godine napisao je i djelo Isušena kaljuža koje će biti objavljeno tek 1956.). Zimske mjesece koristi za samoobrazovanje, a stanuje s bratom Milutinom koji studira glazbu na Liceo musicale. Teška tuberkuloza kostiju izjeda već tada Milutina i on umire dvije godine kasnije na jezovit način u riječkom stanu svoje tetke. Ta smrt teško je pogodila Janka pa joj je posvetio pripovjetku Skepsa, koja je nažalost izgubljena. Ali o toj groznoj bolesti piše: Oteklina na ruci malo je popustila, ali često me zna svrbiti pola lakta. Kada dođem u Veneciju idem direkte doktoru Cavazzaniju koji je bio i liječnik Milutinov. U slučaju da je to tuberkuloza kostiju čeka me Milutinova sudbina prije ili kasnije. Ja pak ne bih nikako podnio da moji rođeni znanci gledaju onaku orgiju puti i kosti kako gledasmo na Milutina. Najvolio bih svršiti u bolnici u tuđini i ostaviti liječnicima moje tijelo za analize. Moja oporuka glasi: Ako umrem ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima da ga upotrijebe za svoje pokuse, budui moja djela ne doprjevše izvan moje ladice, budući moj život ne posluži dovoljno znanosti, to joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrt i hulja tko nadamnom pozove popa, pribije krst i donese vijenac.

 

U Rimu piše Samostanske drame, čiji je prvi dio Orgije monaha, a drugi Djevica. Sljedećih godina luta Italijom, boraveći po nekoliko mjeseci u Firenzi, Milanu, Torinu i Genovi. Godine 1907. vraća se u Zagreb i piše Tragediju mozgova u vrijeme kada se oporavlja od preboljele upale pluća koju je dobio nakon jednog žestokog pijančevanja s drugovima po peru i piću. Nakon niza neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, budući da ga odbijaju sve izdavačke kuće u Zagrebu u pomoć mu kao i obično, priskače stalni mecena brat Vladimir. Dvadesetogodišnji Janko Polić objavljuje odjednom četiri knjige: dvije zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija i dvije dramske studije Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi. Tada si daje ime - Kamov. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U svojim djelima je imao provalu gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Interesantno je spomenuti što je Janka Polića ponukalo da svome imenu doda i Kamov, on je to ovako obrazložio: Glede imena Kamov - toliko na znanje. Kad se sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi - Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu.

 

Njegovi stihovi otkrivaju Kiti, fatalnu ženu, sestru Mije Radoševića - Katicu, čiju udaju za prijatelja Matu Malinara nikada nije prebolio. Matoš njegovu poeziju naziva lirikom lizanja i pljuckanja, sumatuim djelom nekakvog ciničnog i iz reklamskog snobizma do ogavnosti melagomanskog mladića Polića - Kamova. Ljeta provodi u Punti gdje je brat Vladimir imao kuću. Druži se s tamošnjim stanovništvom i piše. Klima povoljno djeluje na pjesnika koji se tu odmara nakon lutanja po Italiji. U Puntu piše neke od svojih novela i tri drame: Lakrdiju naše dobi, Žene, žene i Mamino srce koje kazalište kuće redom odbijaju. Sa žurnalističkim radovima ima više sreće - Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljuju tekstove koje šalje sa svojih putovanja. Tekstovi se objavljuju ali honorati kasne ili pak ne stižu. Iz Punta opet kreće na put - Italija, Francuska, Španjolska.

 

Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad. Nastanio se u zgradi broj 55 ulice Cale de Sant Pau u oskudnoj četvrti. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. u 14 h nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine u Santa Creu - bolnici za uboge i siromašne, što se može vidjeti u Registru otpuštenih i umrlih. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Danas se u bolnici u kojoj je umro nalazi Katalonska nacionalna knjižnica. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke. Njegov posljednji tekst je članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.

 

Kamov djeluje u razdoblju hrvatske književne moderne, a među najpoznatijim njegovim djelima su roman Isušena kaljuža, zbirka pjesma Psovke, drame Tragedija mozgova i Mamino srce, novele Ecce homo i Sloboda te knjiga lakrdija, a kroz cijeli njegov književni opus velikim dijelom se provlači autobiografska nota.

 

Janko Polić Kamov - Bitanga 

Janko Polić Kamov - Brada

Janko Polić Kamov - Isušena kaljuža

Janko Polić Kamov - Ledeni blud

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Janko Polić Kamov - Psovka

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u