Janko Polić Kamov - Brada

Kratak sadržaj - Novela započinje time kako je pisac obrijao bradu. Govori o tome kako ga je okolina doživljavala dok je imao bradu. Smatrali su ga starijim nego što je uistinu bio, zatim da izgleda ozbiljno i starački te da je slikar i profesor. Djevojke se nisu obazirale na njega. Putovao je mnogo, govorio malo, a čitao uvijek. Šalio se nikad nije.

Nakon što se obrijao, osjećao se lakšim. Odlučio je otići na nauke. U vlaku je upoznao djevojku koja mu se odmah svidjela. Nakon nekog vremena rastali su se i svatko je otišao na svoju stranu. Našao je stan i zaljubio se u gazdaričine četiri kćeri. Ubrzo je ostao bez novca, napušten od svih. Smatrao je da je njegovo ''ja'' u obrijanoj ili obrasloj bradi. Brada je bila bit njegova života! Vrativši se kući majka ga ja obljubila cijeloga. Hodajući po ulici osjećao se mlađe, vidio je i kako su ga djevojke počele primjećivati. Odlučio je otići na put i u vagonu je vidio djevojku.

Ona se njemu svidjela kao i on njoj, sjedili su jedno pored drugog cijelim putem i pisac se osjećao mladim. Nakon putovanja svatko je otišao svojim putem. Pisac je našao stan i odmah se zaljubio u četiri gazdaričine kčeri. Kako je živio u velegradu, tako se i novac brzo trošio. uskoro je pisac ostao sam bez ikoga i bez novca. tada je shvatio da je brada bila bit njegova života.

- Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša. Kamov o sebi.

Vrsta djela - novela

Vrijeme radnje - neodređeno

Mjesto radnje - ulica, brijačnica, vagon...

Likovi - pisac, djevojka u vagonu, stanodavka i njene kćeri

Karakterizacija likova - Pisac - Onako suh, visok, obrašten dugom i suhom bradom, s poluprezirnim i suhim usnama, pogrbljena i učena stasa, i s dugim nosom, na kojem umorno počivahu očali.

_________________________________

Janko Polić Kamov - Brada - esej

U Kamovljevoj noveli Brada pojam se identiteta na različite načine stavlja na kušnju: propituje se njegova stabilnost s obzirom na promjenu izgleda, prostornoga okruženja ili pak potrebu socijalne afirmacije. Materijalne oznake (brada i naočale) postaju motivatorima karakternih promjena, odnosno privremenim utočištem identiteta u uzajamnom odnosu osobe spram okruženja i okruženja spram osobe. Karakter pritom doživljava stanovitu transformaciju: mijenjaju se, djelomično ili u potpunosti,okviri njegova djelovanja i realizacije, a kao posljedica nastaju različiti efekti začudnostiu pojedinca kao i njegove okoline, i to od odobravanja preko nezadovoljstva i frustracije pa sve do straha i stida, odnosno žudnje za ekstremnim emocijama. Kroz analizu novele pokušat će se povezati teza o žudnji za društvenim priznanjem kao osnovi ljudskoga identiteta s kognitivistički orijentiranom teorijom o biološkim temeljima jastva, izkojega se formira autobiografsko ja.

Središnji lik novele Brada bezimen je. Odsustvo osobnoga imena prvi je uočljivznak nepouzdanosti vanjskih oznaka kao mogućih sidrišta u identifikacijskom procesu – bezimeno „ja" karakter je bez označenoga, pa stoga skup obilježja koji će garantiratinjegovu prepoznatljivost moramo neprekidno iznova iščitavati. U prepoznatljivom osobnom imenu lika sažeta su značenja vezana uz njegov karakter, zbog čega ono funkcionira kao polazišna identifikacijska oznaka; čitatelj lišen takve informacije prisiljen je na svojevrsnu rekonstrukciju identiteta, i to postupkom prepričavanja. Na taj način sustav označenoga, iz kojega proizlazi identitet lika, postaje podjednako vlasništvom recipijenta kao i karaktera samoga (ili pak autorskih intencija). Zatajeno ime tako sugerira varijabilnost identitetskih oznaka proizašlih iz konteksta socijalne - čitateljske interakcije. 

Funkciju sidrišta identiteta u noveli preuzima druga metonimijska oznaka – brada, čime se propituje mogućnost zasnovanosti karaktera na materijalnoj, odnosno tjelesnoj formi prepoznatljivosti u kontekstu njegova funkcioniranja u različitim okvirima, a da pritom nije ugrožen njegov kontinuitet ili referencija.

Obrijao sam bradu. Do tada sam naime imao bradu gustu, zašiljenu, crvenkastu. Zašto sam obrijao bradu?

Uvodnom rečenicom novele određena je metonimijska oznaka kojom ćemo se služiti u identifikaciji lika te je istovremeno naznačena i promjena, odnosno transformacija kao ključni moment u procesu propitivanja stabilnosti identiteta s obzirom navarijabilnost okvira. Moment nestabilnosti karaktera istaknut je na samome početku:

Naša duša nije ekonomija i znanost; ona je literatura, jer je vrlo elastična, slučajna, ekscentrična, originalna. Jedan je individuum živio godine i godine uredno, pošteno, solidno; najedanput plane i ubije; ili plane i siluje; ili opet plane i orobi.

Pojam duše koji Kamov koristi kao oznaku individualne prepoznatljivosti sinonim je jastva, temelja autobiografskoga ja. Usporedba toga temelja ljudske osobnosti s literaturom koja – za razliku od pouzdanosti i provjerljivosti znanstvenih postulata – podrazumijeva prostor mašte i mogućnosti, proizvodi tezu o nestabilnosti karaktera, a zatim i osobnoga identiteta. Karakterne promjene o kojima Kamov govori mogu se objasniti iz perspektive odnosa osobe i obrazine kako ga tumači Agamben. Uz osobu pritom vežemo pojmove karaktera i temeljnoga ja, dok se obrazina tiče konteksta društvene prilagodbe; iz interakcije ovih razina čovjekova postojanja nastajea utobiografsko ja, koje tijekom života doživljava stalne prilagodbe. Osoba u različitimokvirima ostaje ista, dok se njezina obrazina može mijenjati. U Kamovljevoj noveli opisanu promjenu prepoznatljivosti karaktera (u prethodnom citatu, ali i kodsredišnjega lika, koji doživljava transformaciju nakon promjene vanjskoga izgleda, odnosno brijanja brade) Agamben opisuje kao borbu za priznanje, koja se podudara s borbom za obrazinu...

... a ta se obrazina poklapa s "osobnošću" što je društvo priznajesvakom pojedincu (ili s 'likom' u personaggio u koji ga pretvara, uz njegovu ponekad suzdržanu pomoć).

Temeljno ja vezano uz biološke osnove postojanja i uvijek isključivo doživljaj sadašnjega trenutka ne doživljava promjene igarancija je stabilnosti, no obrazina – rezultat prilagodbe – ovisi o priznanju okoline ipod njezinim utjecajem može doživljavati preobrazbe.

Kamovljeva argumentacija sažeta je u pretpostavci o nepostojanosti karaktera, čije promjene može motivirati i neznatna promjena okvira, pa tako i gubitak materijalne oznake vezane uz osobni izgled. Uz vanjski izgled veže se dakle osobnost pojedinca, čiji sustav prepoznatljivosti proizlazi prvenstveno iz reakcija socijalne okoline:

... davahu mi više godina, no sam uistinu imao. (...) Jednom riječi: djevojkese za mene nisu otimale; imao sam svoj mir. (...) Ali, ali! Nisam ni dražio ni razdraživao, ali sam svejedno izazivao. Onako suh, visok, obrašten dugom isuhom bradom, (...) nisam nikako mogao proći neopažen. (...) Ali ovo, što sam među svijetom zauzimao tako u oči udarajući, smješkanja, gurkanja i neslanih primjedbi vrijedan položaj, učini, te sam ja gubeći mir na ulici stjecao spokojnost u sobi.

Začudan izgled motiviran dugačkom bradom, koju prate tjelesna postura, izraz lica, stav i ponašanje neobični za mladoga čovjeka polazište su za negativne reakcije okoline; Kamovljev lik ne doživljava priznanje društva u neposrednom okruženju i zbog toga ostaje (društveno) neostvaren. S obzirom na to da izgledom, a ni ponašanjem ne udovoljava zahtjevima ili pak očekivanjima okoline, ta mu ista okolina ne priznaje pravo na osobnost i sasvim ga očito lišava prava na razliku. Osobnost (persona) koju društvo od njega traži temelji se upravo na promjeni vanjskoga izgleda kao inicijalnoga generatora socijalne procjene podobnosti. No proces društvenoga identificiranja ovdje se ne podudara sa samo procjenom pojedinca iako se upravo on pokazuje generatorom njegova povratnog odnosa spram okoline:

Ja sam reagirao: prezir i hladnoća stade odražavati svu okolinu koja je tako bez srca i opet s mnogo osjećanja izvrgavala ruglu – mene. (...) Tako je moj odnos prema svijetu uopće (...) bio sav u mojoj bradi i očalama. Ljudi su prema tome mene prosuđivali i cijenili, i ja sam prema tome prosuđivao icijenio – ljude.

Odsustvo društvene afirmacije rezultira s jedne strane zrcaljenjem prezira spram okoline te povlačenjem u vlastiti, potrebe za interakcijom lišen svijet: "Među ljudima sam smiješan, a šta će meni ljudi? Živim sam o sebi i o svom radu, za sebe i za svoj rad.", no s druge strane nedodirnutom ostavlja svijest o pogrešnoj procjeni okoline, lažnom utisku koji njegov izgled proizvodi ("držahu me za nešto, štonisam bio". Kamovljev lik mijenjanjem osobnoga izgleda neprilagođava sebe okolini – svjestan je naime lažnosti vlastita odraza u percepciji drugih – već okolinu prilagođava sebi, a kao rezultat te prilagodbe mijenjaju se i njegove navike. Njegove su reakcije isprva uvjetovane suzdržanim stavom socijalnog okruženja; promjenom izgleda taj je stav zamijenjen naklonošću i oduševljenjem, što naposljetku otkriva i njegovo zatomljeno, prigušeno, ali uvijek svjesno ja. Brijanjem brade nije naime nastalo novo ja, već se pokazalo jedno već postojeće, skriveno iza društveno neprihvaćene obrazine. Želja za razotkrivanjem toga ja, potaknuta nelagodom udruštvu, bila je motivator promjene izgleda, a zatim i reidentifikacije. Obrazlažućisvoju odluku da obrije bradu željom za mirom i nesmetanim radom - Ali ja sam bio svega sit. Odlazio sam na nauke i poželio potpuni mir.

Kamovljev lik naoko podilazi pritiscima okoline i preuzima obrazinu koja će mu garantirati priznanje i odobravanje; on zapravo masku koja je sugerirala njegovu suzdržanost, ozbiljnost i odbojnost zamjenjuje drugom, društveno prihvatljivom i bližom njegovu temeljnom osjećaju sebe, što mu naposljetku i donosi blagonaklon odnos osoba iz neposredne blizine. Obrat koji se dogodio zamjenom obrazina materijaliziranih metonimijskim oznakama brade i naočala upućuje na podložnost identiteta i autobiografskoga ja mijenama uzrokovanim društvenom prilagodbom, ali i na stabilnost temeljnoga osjećaja sebe kao osnove karaktera pojedinca. Naime promjena kroz koju prolazi Kamovljev lik sugerira odvijanje prepoznatljivoga obrasca koji počinje nezadovoljstvom uzrokovanim negativnim reakcijama okoline te se nastavlja pristajanjem uz društveno prihvaćenu obrazinu. Promjena materijalnih oznaka prepoznatljivosti proizvela je preobrazbu u ponašanju pojedinca, no – iako se tako može činiti – osoba se nije nužno karakterno promijenila.

Kamovljev lik isprva bježi od društva i zazire od njega, prezire sve oblike socijalne interakcije i traži mir pronalazeći utočište u znanstvenom radu. Potragom za mirom on obrazlaže odluku o promjeni izgleda, očekujući da će mu ona donijeti usredotočenost narad i studije. No njegova je argumentacija upitna: želi li on odmak od društva jer nezadovoljan nasrtljivošću njegovih negativnih reakcija traži mir ili je pak u potrazi za odobravanjem svjestan da obrazina koju pokazuje okolini zapravo nije – on? U prilog tezi o traženju obrazine koja će bolje odgovarati njegovu samopoimanju (a ne samopoimanjima okoline) govore i navodi u kojima se nazire nezadovoljstvo vlastitom predstavom osobnosti: "držahu me za nešto, što nisam bio". "Ja nijesam bio normalan." Nezadovoljstvo nepriznavanjem okoline može se u tom smislu tumačiti tek kao odraz žudnje za pronalaženjem vlastitoga identiteta koji će pristajati temeljnom doživljaju sebe.

Tako Kamovljev lik zapravo traži obrazinu koja će poslužiti kao spona između vlastita osjećaja neostvarenosti i ne prilagođenosti te pritajene žudnje za društvenim priznanjem. Neurokognitivnim rječnikom: promijenili su se sadržaji njegova uma (što uključuje i promjenu emocionalnoga odnosa spram okoline), no njegovo "ja" nije se promijenilo. O tome govori činjenica da on sebe, iako u izmijenjenim emocionalnim okolnostima, još uvijek doživljava kao izdvojenu jedinku u određenom odnosu spram svijeta što je okružuje, svjestan je promjene koju je doživio i razlikuje svoje „ja" od utjecaja okoline čak i onda kada istu tu okolinu smatra ključnom za svoje transformacije. Taj temeljni osjećaj sebe – biološki utemeljen – predstavlja moment invarijantnosti naspram promjena koje tijekom izgradnje autobiografskoga "ja" možemo doživjeti. Da je toga svjestan i Kamov, vidljivo je u završnici novele Brada, koja pred njegov lik postavlja dilemu podržanu sviješću o utjecaju okoline na iskaze osobnoga identiteta, a sadržanu u propitivanju promjenjivosti vlastitoga identiteta i karaktera, ali i viđenja drugih kao pravoga utočišta osobnoga poimanja.Tako novelu Brada
Kamov završava dopunom početne teze o nestabilnosti karaktera pitanjem nisu li temelji našega samopoimanja zapravo – izvan nas:

Bih li tad mogao priznati, da je moj ja u obrijanoj ili obraštenoj bradi i da svi individualizmi sjede na dvjema stolicama i zato su vrlo riskantni i vratolomni. Oni vazda stoje na nečemu, što je izvan njih; i ako se ovo nešto pomakne, onda oni i opetpadnu na nešto, što je izvan njih...

Završetak novele zaokružuje početnu tezu o materijalnim obilježjima kao generatorima društvene procjene identiteta i karaktera pojedinca zaključkom o individualitetu koji se uvijek ostvaruje u ovisnosti o izvanjskim motivacijama. Motivacije koje proizlaze iz raznovrsnih poticaja društvene okoline (okvira) uzrokovale su promjene u karakteru pojedinca na razini emocionalnih reakcija:

Onda bih se možda zamislio u to; gdje je moj ja – u ozbiljnosti ili obijesti, cinizmu ili temperamentnosti, posmijehu ili preziru, ljubavi ili hladnoći?

„Ja" o kojemu Kamov govori iz perspektive lika svoje novele jest autobiografsko ja iz kojega se razvija identitet pojedinca kao zbir prošlih i sadašnjih iskustava dobivenih kroz povratne informacije različitih socijalnih okvira. Podložnost toga „ja" promjenama izazvanim utjecajima okvira Kamov nadalje povezuje s pojmom individualizma smještajući njegovu prepoznatljivost isključivo u područje „izvan njega", čime potvrđuje svoju tezu o društvenoj uvjetovanosti identiteta. Zaključak koji Kamov izvodi moguće je dovesti u vezu s filozofskim tumačenjem pojma „ja" kao izraza individualiteta:

Kant usvojoj Antropologiji nalazi da je čudnovato što se djetetu, čim ono o sebi samome počnegovoriti ja, otvara, čini se, nov svijet. Uistinu je to veoma prirodno; to je intelektualni svijet koji mu se otvara, jer što samome sebi može kazati ja, uzdiže se upravo time nadobjektivni svijet i stupa iz tuđeg zora u svoj vlastiti... Upravo se iz toga vidi da u pojmu ja leži nešto više nego sam izraz individualiteta, da je to akt samosvijesti uopće s kojim, na svaki način, istodobno mora nastupiti svijest o individualitetu, ali koji sam nesadržava ništa individualno.  

I dok kognitivizam prepoznatljivost „ja" svakoga pojedinca u različitim (socijalnim) okvirima, pa tako i s različitim materijalnim obilježjima, povezuje sa stabilnošću temeljne svijesti, empirizam istu (ne)prepoznatljivost vezuje uz tumačenje pojmova ja i osoba. Locke tako tvrdi, a upravo ta misao dijelom objašnjava Kamovljevu argumentaciju jastva i osobnoga identiteta u noveli Brada, kako se „za ja olako pretpostavlja da označava istu osobu (...) ukoliko je moguće da isti čovjek ima zasebne međusobno nepovezane svjesnosti u različitim vremenima, onda je nesumnjivo da će isti čovjek u različitim vremenima biti različita osoba..." Kamov je naime osobni identitet, a zatim i karakter svojega lika zasnovao na reakcijama okoline proizašlim iz procjene njegova izgleda, propitujući zatim stabilnost identiteta s obzirom na vanjsku uvjetovanost njegovih obilježja. Kamovljev je lik svjestan svojega ja kao posebnosti koja ga izdiže nad okolnim svijetomna razini temeljne svijesti o sebi (temeljno ja), no nepouzdanost obilježja toga „ja", kojapripadaju socijalnoj nadgradnji, onemogućuju mu uzmak iz tuđega zora, u kojemuostaje zarobljen:

Jao si ga od pada (...) bijednim individuima, koji moraju osjetiti bol na onome mjestu, za koje se od stida ne smiju ni počešati i koje ne mogu vidjeti onako, kako to vide drugi...

Vratimo li međutim pojam identiteta u empiristički postavljene okvire svjesnosti, koja bi dakle odgovarala kognitivističkom tumačenju temeljnoga ja ...nemoguće je nezasnovati osobni identitet na bilo čemu drugome osim na svjesnosti, ili pak dospjeti ištadalje od onoga dokle ona doseže...  moguće je njegovo shvaćanje lišeno socijalne uvjetovanosti, koju je tada moguće protumačiti tek kao pitanje nadgradnje. Riskantnost, odnosno dvojnost individualizama o kojoj Kamov govori uzaključku novele Brada ostvaruje se u suradnji empiristički shvaćenoga pojma svjesnosti kao osnove osobnoga identiteta te žudnje za priznanjem, iz koje proizlazi i nastojanje pojedinca da pristane uz obrazinu koja će mu osigurati željenu društvenu ulogu, a zatimi identitet.

Zaključak - Možemo naposljetku vraćanjem na Kamovljevu dvojbu „gdje je moj ja...?" ponovo formulirati pitanje kojim započinje i završava njegova novela Brada: štočini identitet pojedinca i gdje su njegovi izvori – u neponovljivim biološkim oznakama sadržanim u njegovu tijelu ili priznanju koje dobiva od socijalne okoline? Dvojba sadržana u ovome pitanju odražava se u dvjema teorijskim krajnostima. Kognitivistička perspektiva neurobiološki – dakle tjelesno utemeljen – osjećaj sebe i okolnih zbivanja smatra temeljem identitetske nadogradnje smatrajući i ljudski karakter njezinim dijelom te naglašavajući njegovu stabilnost kao moment prepoznatljivosti u mijenima terijalnih determinanti. Kognitivna teorija se na taj način oslanja na empirističke temelje, koji ideju o čovjeku
tumače ne samo idejom o mišljenju ili razumnom biću, već i idejom o sukcesivnom tijelu, s krajnjim zaključkom kako se supstancija koja je u jednom trenutku sačinjavala osobno sebstvo u nekom drugom može promijeniti, no tako da sepritom ne izmijeni osobni identitet. Dvojnu narav ljudskoga identiteta, koja se rastače između bioloških oznaka prepoznatljivosti i potrebe za preuzimanjem društveno prihvaćene i ovjerene persone, ističe i Giorgio Agemben, koji krajnje konzekvencije povlačenja identitetske prepoznatljivosti iz socijalne sfere u sferu bioloških podataka označava paradigmom identiteta bez osobe.

Krajnju točku navedenih promišljanja odnosa identiteta i subjekta - osobe predstavlja Foucaul-tovo promišljanje decentriranoga subjekta, koji „nije izvor ili središte na koje se netko može osloniti kako bi objasnio događaje, on je nešto oblikovano tim silama." Mogućnost postojanja sukcesivne tjelesne supstancije kao sidrišta identitetskoga pozicioniranja spram svijeta Foucault osporava tvrdeći kako ništa učovjeku – čak ni njegovo tijelo –  nije dovoljno stabilno da bi bilo temeljem njegova samoprepoznavanja ili pak razumijevanja drugih ljudi. Ovakav stav, koji Foucault pripisuje Nietzscheu, ekstremno je tumačenje podložnosti tijela kontroli vanjskih sila i utjecaja. Nietzsche naime tvrdi ne samo da je tijelo moguće koristiti i doživljavati na mnoštvo različitih načina te da su želje podložne kulturalnim interpretacijama već da se odgovarajućim tehnikama može promijeniti svaki aspekt ljudskoga tijela, pa prema tome ono ne može služiti kao uporište spoznaje samoga sebe.

Kamovljeva novela Brada sažima ovdje prikazanu teorijsku raspru o utočištima ljudskoga identiteta. Upotrebom jednostavne metonimije – brade – kao obilježja osobnoga identiteta Kamov preispituje mogućnosti i dosege samopoimanja i društvenoga priznanja pojedinca utemeljenoga na promjenjivosti tjelesnih oznaka. Pritom se njegov interes rastvara u dva moguća pravca, od kojih jedan promatra ljudsku ličnost kroz perspektivu individualnog i socijalnog identiteta, a drugi identitetu osobe pristupa kroz opoziciju biološkog i stečenog. Brada tako postaje znakom
tjelesnosti, a tjelesnost zatim – zbog svoje promjenjivosti – znakom nepouzdanosti kada je o procesu identificiranja riječ, čime se Kamov približava tezi o nemogućnosti pozivanja na tijelo kao uporište samospoznaje. Kamov ovakvu pretpostavku potvrđuje i zaključkom o individualizmima koji „vazda stoje na nečemu, što je izvan njih...", iz kojega bismo mogli izvesti tezu o identitetu kao isključivo socijalnom konstruktu izraslom iz potrebe za priznanjem. Ipak, samom sviješću o tijelu (tjelesnoj oznaci) kao mogućem motivatoru karakternih i identitetskih mijena Kamov problem samopoimanja vraća u empirističke okvire, potvrđujući tako tezu o nevezanosti mijene supstancije kao temelja sebstva s jedne strane i identitetske nadgradnje s druge.

Na taj način Kamov u svojoj noveli preispitujući temelje osobnoga identiteta, povezuje empirističke (i kognitivističke) teze o tijelu kao prvom utočištu identiteta i filozofski pristup (ovdje prikazan kroz Foucaultovu i dijelom Agambenovu perspektivu) koji tjelesnosti oduzima oznake stabilnoga izvora identificiranja (u smislu samopoimanja i socijalnog priznanja), očitujući se tako u onoj niti moderne misli o identitetu koju Culler opisuje kroz spoj pojedinca i proizvedenoga kroz koji jastvo postaje ono što jest svojim pojedinim činovima.

________________________________

Janko Polić Kamov - Brada

Obrijao sam bradu. Do tada sam naime imao bradu gustu, zašiljenu, crvenkastu. Zašto sam obrijao bradu? To je pitanje velevažno i zanimljivo! Ljudske psihe se ponajviše dotiču onih sitnica koje samo u životu velikih igraju veliku ulogu da ih učine zanimljivijima od njihovih djela. Naša duša nije ekonomija i znanost; ona je literatura, jer je vrlo elastična, slučajna, ekscentrična, originalna. Jedan je individuum živio godine i godine uredno, pošteno, solidno; najedamput plane i ubije; ili plane i siluje; ili opet plane i orobi.

Nigdje nije čudo, slučaj i religija tako očita kao u zlodjelima; nigdje se nevidovni duh ne izražava toli vidljivo kao kod ubojstva, pića i seksualnih ekscesa. Uvijek naime ulazi boštvo i duh onamo, gdje naša duša hoće da prosvjeduje protiv modernog društva ili da izrazi svoje intimne, besvijesne, živinske instinkte. Ignorante apostoli progovoriše u nekoliko jezika preko noći, veli priča; mladi je naš talenat počinio samoubojstvo preko noći, veli kronika. Jedan je jedini duh sveti ušao u svete duše i primakao ih onome božanstvu koje evocira sve ono, što se u našem socijalnom poretku ne može snaći i srediti. Vjera u moralno biće koje je nad ljudima - ta je vjera jedno isto u vjerenika i anarhiste. Hrist je dapače govorio o Bogu koji je nad nama i u nama, i opravdavao anarhiju prošlosti i budućnosti. Jedan je đačić u pijanstvu govorio perfektno njemački, a bio se jadnik opio od žalosti i očaja, što je dobio drugi red iz - njemačkoga.

Tako je i jedan stariji već čovjek za čitavog života prijetio svom susjedu da će ga ubiti i - dakako! - nije ga ubio; a susjed je dapače tvrdio da želi svome neprijatelju svako dobro, i jedne mu je noći upalio kuću... Pas koji laje neće ugristi, jer laje i jer su psihologije ljudi i životinja slične u kontradikciji, apsurdima i čudesima.

Tako sam eto i ja najposlije obrijao bradu. Dotada sam ja bio čovjek vrlo ozbiljan, radin i solidan. Živio sam za nauku i nisam osjećao nikake potrebe veselice, dokolice i ljubavi. "Vi imate zacijelo već 30 godina" - govorahu mi - "tako ozbiljno i starački izgledate". Ja sam imao tek 20 godina. "Vi ste zacijelo slikar" - primjećivahu drugi. Ja o slikarstvu nisam imao ni pojma. Uopće: držahu me za nešto što nisam bio, i davahu mi više godina, no sam uistinu imao. Djevojke su me kao "mladića" mimoilazile. Nijedna nije žeđala moje usne, nije tražila moga društva, nije pomišljala na moje stiske. Jedamput sam bio došao u jedno selo i svi su me držali za učitelja! Drugi sam put vodio svog malog nećaka i svi su mislili da mi je to sin. Treći sam put pošao sa svojom 40-godišnjom tetkom u dućan i trgovac mi je rekao: "A, to je vaša milostiva!"

Jednom riječi: djevojke se za mene nisu otimale; imao sam svoj mir. Nije se zahtijevalo da na šetnji odgovaram na poglede, da noću slijedim uzvinute suknje, da u kavani počastim s dotičnom namjerom kasiricu. Tako sam ja živio i učio; iz svijeta ne primah nikakvih seksualnih podražaja, jer, no - nisam dražio i nisu me dražile.

Ali, ali! Nisam ni dražio ni razdraživao, ali sam svejedno izazivao. Onako suh, visok, obrašten dugom i suhom bradom, s poluprezirnim i suhim usnama, pogrbljena i učena stasa, i s dugim nosom, na kojem umorno počivahu očali - nisam nikako mogao proći neopažen. Čudnovat čovjek! šaputahu, a nestašna obospolna mlađarija klicaše gurkajući se naizmjence u rebra: "Kakvo čudovište!" Jedna je djevojčica bila dapače jedamput kriknula zagledav me iznenada, a druga, što je bila pokraj nje, bješe prasnula u smijeh. Ostale su mi, kad bih ih fiksirao, obraćale leđa. Tetka me je zaklinjala dan na dan da obrijem bradu; na ulici se svi osvrtahu na mene i u javnim lokalima kao novodošla ličnost nijesam mogao ni sjesti za stol ni ispiti kavu. Ja dakle mira u potpunome smislu riječi nijesam imao. Ali ovo, što sam među svijetom zauzimao tako u oči udarajući, smješkanja, gurkanja i neslanih primjedbi vrijedan položaj, učini, te sam ja gubeći mir na ulici sticao spokojnost u sebi. "Među ljudima sam smiješan, a šta će meni ljudi? Živim sam o sebi i o svom radu, za sebe i za svoj rad." Neki se logični, uvjereni i ledeni mizantropizam stvaraše u mojim osjećajima koji nijesu među svijetom mogli podnipošto mladenački, plemenito i toplo proteći, nabujati i prosuti se. Dolikovalo je meni tj. mojoj bradi, stajati kod uličnih iskaza mlađarije postrance, primati patriotske deklamacije i izjave s bagatelnim, sažalnim smiješkanjem i proći bez interesa pokraj uličnih avantira pseta, licejka, mačaka i realaca.

Djevojačko ćeretanje koje je samo o sebi pusta besmislica, ako ga istrgneš iz onih začuđenih, naivnih i obijesnih usta, očiju i grudi i svega onoga, što se sklada u nepojmljivu dražest pod taktom onih nestašnih kretnja, tanašnih prstiju i brzih koraka - nije iz mene moglo posve prirodno izvabiti smiješka, riječi i opčaranog pogleda. Govorahu mi: "Pa ti se ni ne znaš smijati" - a ja sam mislio: "Čemu da se svačemu smijem? Nijesam dijete!" A oni su mislili: "Da. Ti si već čitavi čovjek".

Teško je reći da li je mojoj majci bila poćudna moja brada. Uzevši u obzir položaj, svrhu i raspoloženje svake majke, moglo bi se reći da joj je brada smetala toliko, koliko ju je umirivala. Kod nas je bila na stanu moja mala rođaka koja se preda mnom nije htjela nikad nasmiješiti i zabrbljati. Majka je tu antipatiju svodila sebi u prilog, ali je ujedno mogla opaziti da ja nijesam više dijete.
Putovao sam mnogo, govorio malo; čitao uvijek. Šalio se nijesam nikada. Negdje me u tuđini titulirali sa "profesore", a tu mi mogao nepoznati mirne duše reći i "doktore". Po selima me držahu učenjakom, a neki su tvrdili da mi je u pogledu naobrazbe donekle ravan samo mjesni učitelj koji je nosio cviker. Ja sam nosio očale. Zato me ni seoske cure nijesu volile.

Moji ideali izađoše tako sasma iz života i ljudi među knjige i študije. Ispočetka me laktanja uzrujavahu, kasnije im se priviknuh i svagdje stadoh gledati - laktanja i upozoravanja na moju "čudnu i smiješnu" spobodbu. Ja sam reagirao: prezir i hladnoća stade odražavati svu okolinu koja je tako bez srca i opet s mnogo osjećanja izvrgavala ruglu - mene. Kadgod bi me dječurlija slijedila hihotajući, ja sam osjećao na sebi rug sparno, mučno i umorno, kao da je hihot onih zamusanaca svjetlo, što se sa staklenih, praznih pogleda prolaznika odrazuje i udara nepomično u mene. Tako je moj odnos prema svijetu uopće, odnos kako ostaje na ulici, u kazalištu, u javnosti - bio sav u mojoj bradi i očalima. Ljudi su prema tome mene prosuđivali i cijenili, i ja sam prema tome prosuđivao i cijenio - ljude. Izgled čovjeka učena, ozbiljna i smiješna!

Ja sam ta dva mnijenja ljudi - ozbiljan i smiješan - sam spojio i tu je moj mizantropizam zašao u cinizam. Postajao sam sve hladniji i porugljiviji. Znao sam stajati na ulici i gledati u mnoštvo, kako se klanja, prolazi, kicoši i previja, i najodurniji mi postadoše ljudi uredni, lijepi i elegantni. "Sve je to pomada, karmin i parfem: parfem za naš njuh, karmin za naš vid, a pomada za opip..." Najantipatičniji mi postadoše mladići; ja sam zaljubljivanje protegao na mladost, glupost i brčiće. Koketiranje mi postade nešto slična karikiranom majmunu, ljubav karikirano koketiranje, a zabave, šetnje i plesovi karikature karikatura. Naprotiv sam zavolio bradate ljude, i sretajući ih pokadšto, ja bih se razmiljio i unježio, kao da sam našao srodnu i plemenitu dušu.

Ne. Ja nijesam bio normalan. Ja sam znao da na djevojke ne činim dojma dvadesetgodišnjeg mladića radi očala, brade i ozbiljna života. Ako bi me one gledale izdaleka, smješkahu se obijesno i bezumno. Ali, ako bih im se približio i udario s njima u razgovor, ona obijest postajaše tjeskoba, a ona bezumnost strašljivost. Dojam, što sam ga činio na njih izdaleka, bijaše smiješan; izbliza strog: ja sam dakle činio na njih isti dojam, kakav čini - profesor na đaka!

Nijesam li poradi toga bio jednu djevojčicu napola silovao, izbivši je, što mi se rugala, i počeo osjećati naklonost k dječacima? Jedan paradoks bijaše očit: da ja nijesam imao brade, činio bih onako izduljena lica, nosa i stroga pogleda, radi očala, dojam jezuite.

Ali ja sam bio svega sit. Odlazio sam na nauke i poželio potpuni mir. Nije bilo podnipošto u mome interesu izazivati nepoznate ličnosti: netko mi se naruga, ja reagiram i izvučem još batina.

Zato i samo zato obrijah bradu. Čudno me osjećanje obuze. Primih se podbratka, i pričinio mi se neobično nježnim, malenim i djetinjim. Pogledam se u zrcalo, kliknem, zbunim se, isplatim brijača i poletim svojoj kući. Svi kliktahu. Majka me poljubi - kao izgubljena sina; tetki oživješe oči i besvijesno me zagrli, a mala rođaka pljesne rukama, porumeni i pobježe vičući pomamno. Osjetim odmah da sam olakšao; uspravih se; zaredah skokom po ulicama, pogledah na prolaznike, i videći posmijeh na ženskim usnama, postadoh nekud obijestan, veseo, dijete. Ja sam se bio i poljupcu majčinom prepustio, kao čedo, zagrljaju tetkinom, kao dječak, pogledima djevojaka, kao mladić. Sada ti pogledi nijesu nikako mogli biti rug: ja sam to osjećao i znao. Tako prođoh dan lunjajući ulicama i kavanama. Dapače, osjetih najedamput volju i želju poljubaca, kao da me je onaj majčin i tetkin cjelov, pa onaj zaplamsali skok male rođake prenio u dječaštvo, kad se sve vragolije praštaju i osuđuju istom blagošću, prijetećim prstom i dobrodušnošću. Sada sam izgledao mlađi no sam bio; neki mi rekoše: - "Kao gimnazijalac!" Pogledah jednu moju fotografiju iz pučke škole i isti je prokšeni, maliciozni izraz dubao i sada rubove mojih usana. Sjetih se moje prve ljubavi u pučkom vrtu - jedne tanašne i vitke curice, sa zafrknutim nosićem i s jednom usnom zavinutom preko druge. Ja sam je bio čak i poljubio, i ona je tada zaplakala i od stida zabola lice u suknjicu koja joj je sezala tek do koljena. I mala je rođaka pobjegla danas, i iste sam onake oči vidio na njoj, što izgarahu na prebujalim obrazima. Ja sam stao sada zapažati sve ove boje i crte mladosti neobičnim tekom. Ja sam izašao sasma smušen i nesabran iz zagrljaja tetkinog i majčinog. Isto čuvstvo izgubljenosti i raskošne rezignacije bio sam osjetio nazad šest godina, kad me je obujmila, poljubila i poškakljala žena jednog javnog lokala sa skroz privatnim ciljevima. I s istim onim udovoljenim i lakim korakom izađoh iz brijačnice i rođene kuće, kao da sam gubitkom nevinosti stekao ono isto, što danas gubitkom - brade.

Ove sam se večeri prošetao šetalištem kao i ostali, i stadoh pogledavati u djevojke, najprije iz znatiželje (da vidim, kako se doimam), a onda iz prave strasti i raskoši; jer sad su oni posmijesi i pogledi govorili: "I iz daljega i iz bližega jedan si, dragi, mili, jedini! Ljubi sada - tvoj cjelov ne bode! Približi sada tvoje male brčiće našim tankim nozdrvama; brada nas sjeća staraca, naših očeva, i učitelja koji nam brane koketiranje, našu prvu i zadnju ljubav, našu jedinu i vječnu cigaretu".

Ja sam osjećao zimu na podbratku; osjećao sam da mi nešto fali, i kao da sam obrijavši bradu počinio jednu pravu mladenačku pustolovinu, postadoh nasmiješljiv u istim očima: više se nisam ni mogao ni znao smijati cinički. Sav je moj cinizam ideja i ličnoga izraza bio u mojoj bradi.

Može se reći da je to apsurd; ali, ako je to apsurd, onda je to psihologija. Učenjak traži logiku i izmišlja teoriju; literata iznosi činjenicu; ako mu je stalo do toga da se uzmu kao istine, onda troši vrijeme, tintu, papir i zdrav razum u to da ih poveže, učini logičnim, shvatljivim i interesantnim i uloži sve u to da dadne rog za svijeću. Učenjak dade teoriju - apstraktnu neistinu; literata pripovijest - konkretnu laž.

Ja sam tako eto obrijao bradu i otputovah na nauke još drugi dan, snabdjeven čokoladom, pekmezom i s nekoliko adresa raznih gospođica, a čvrstim uvjerenjem da ću učiti na miru u sobi i na ulici. "Više ne izazivam; ali razdražujem. Svejedno. Samo kad ja nisam razdražen" - mislio sam, sjedajući u vagon, pošto rekoh svojoj rođaki da ću joj pisati pismo rastopljenom čokoladom i slijepiti pekmezom, i da je nikada zaboraviti neću.

Otputovah uveče. Putovao sam cijelu noć. U vagonu je bila i jedna djevojka. Bili su i drugi; ali ja sam zabilježio u svojoj pameti, gotovo podcrtavši, tu djevojku. Razgovaralo se ispočetka, onda su nekoji usnuli sve onako sjedećke; drugi su zadrijemali sve onako spavajući, a ja sam šutio, gledao u djevojku i zaklapao oči! Onda su svi usnuli. U vagonu nagrnuše novi putnici; djevojka se morala stisnuti i ja sam se morao stisnuti: tako dođosmo jedno u blizinu drugoga i nastavismo spavati. Ali ja sam samo napola sklopio oči.

Slabo je svjetlo lunjalo po našim licima, mamurno od onog štropota i šuma. Kadšto bi nam se glave sudarile, ali samo načas. Stegna nam se postojano dirahu. Spojna njihova crta urezivaše mi u mesu žeravke. Ja sam svaki čas trzao nogom, i onda bi nam se koljena sudarila, i ja bih se tad sasma stisnuo uz nju, jer, no - nijesam mogao podnijeti; nijesam mogao ni govoriti. A nosio sam kratak kaput. A ona je bila toli blizu... Jedamput sam joj vidio oči, podočnjake i obraz sav užgan, pocrnio od besanice, umora i teturanja vagona. A ja nijesam mislio ni na što; ova dva dana "bez brade" ostajahu daleko i blizu: kao san, što se doziva i osjeća, ali zaboravlja. A vani je noć padala na zemlju, udarala u nebesa i stiskala se u začađena, sleđena stakla. Letjeli smo kroz poljane, podno gora, kraj sela, gradova, potoka i šuma. A tamo ostajaše uvijek na istome mjestu i sve dalje i dalje kuća, rođeno selo, majka i znanci. I ova je djevojka polazila u svijet, u službu. A noć je dublje, dalje, bliže i gušće tekla poput bujice i samo je bjelina misli, osjećaj zime i skoroga snijega, crvenih nosića, brzih koraka, tapkajućih tabana, raspucalih usana, vune, rukavica, mantela i punča obuzima mene cijeloga. Nekaka pijana, sanljiva sjeta bješe začas ohladila moju strast i dodir mlade puti. Ulazeći u nepoznate krajeve, ostavljajući poznata lica, zamišljajući život velegrada s noćima provedenim na galeriji teatra ili kod kavanskog prozora ili u maskeratama besvijesno se ganem, i poželjeh jedno žensko biće da imam o svome boku na trotoaru i galeriji, omotano u vuneni rubac, o koji se zapletoše pahulje snijega; koje dršće, a oči mu suze, kao da mu je cigara poškakljala njuh i okus.

Danilo se. Zora je probijala na prostranom vazduhu, ali sva umotana u guste magle. Ja i ona ostasmo sami. Vlak je tu imao zastati pol sata. I mi smo zastali četvrt sata prozebli, zapackani, slomljeni. Ali dah novoga dana, i rekao bih, prstići svježega jutra, kao da nam stadoše trti krmeljive oči. Stisnusmo se u ugao vagona. Stisnusmo se još. Čvrsto. I ne puštasmo se još. Što si rekosmo? Glave nam se dirahu, usne upijahu u zgužvanu put i golicanje mesa, vazduha i zime: stadoše nas srsiti, trzati i nervozno čeprkati nam po mozgu. I samo blijedo svjetlo sukljaše kao dah jednoga kadavera, što može biti i duša... vječni život i vječna smrt.

Ja sam trnuo. Jedna mi misao prohuji mozgom. Poživjeti! Momaštvo! Pustolovina! U svakoj od ovih riječi bijahu i druge dvije. Kratko me dirne spomen na prošle dvije godine nauke, ozbiljnost i smiješnost - pa nenadana želja topline, osjećaja i izljeva - i spominjanja, i po drugi mi put nešto britko, ledeno i toplo prohuji mozgom, mišicama i koljenima... Ja nemam uspomena od ovo dvije godine! Ja nemam uspomena! A sve, sve živi da može spominjati - prošlost i mlade dane pred onima koji polaze živjeti, da onda jedamput i oni stanu i otpočinu kao živeći od kamata svoje životne glavnice - uspomena.

I ja sam blijed, uplašen, drhtureći primio onu djevojku i kad sam vidio isto tako blijedo, uplašeno, strastveno meso, laloke mi se zapjeniše i nenadani nas je čas zbunio: zakrvarismo se, začudismo, smutismo... Fićuk je željeznice najavio odlazak i svršetak, i mi se rastadosmo. Fuć! Onda sam uzeo prtljagu i otišao u drugi odio vagona, za nepušače. Tu sam zapušio i uzeh sebi dokazivati da je moj čin plemenit i doličan; da mi ona ne može ni u čemu zamjeriti; da je žena koja po noći putuje sama, stvar koja se stavlja izvan zakona, i da su ljubavi samo onda zakonite, tj. ulaze u moral i savjest, ako imadu posljedicu - dijete. A dijete je ono jedino, što od stvari čini biće, od vanzakonske žene zakonitu. Ali djevojka je već virkala na ona vrata i najposlije ušla u odio za nepušače i zamolila jednu cigaretu... Ja sam kasnije konstatovao da me je ta uspomena koštala nešto manje od medaljona, škapulara i sličica, što hodočasnici kupuju na licu mjesta. Na rastanku joj dapače stisnutih ruku i rekosmo si: Do viđenja!

A tamo vani, u velegradu, ujutro, u magli, kod bijele kave uz novine, svjetlo elektrike i isto tako blijede poglede jedne kasirice - oduševljen prvim uspjehom stadoh laskati onim električnim očima, puti i opravi. I drugi dan, našavši stan, zaljubih se odmah u sve četiri kćeri moje gazdarice, i vraćajući se s njima iz kazališta platih im sladoled, i nakon četiri dana nijesam već imao ni prebite pare. Tek što sam osjećao, kako sam povučen u drugi svijet nerada i dangube i kako mu se oteti ne mogu, jer su pogledi i posmijesi kasirice i četiriju kćeri jedne gazdarice bile stupica u koju se je ulovila jedna velika zvijer.

Brzojavih po novac i, lišen svega, bez oslona i pripomoći, nepoznat u nepoznatom gradu, bacih se jedne noći gladan u krevet. Nijesam se izuo; ni razodjenuo se nijesam. Ležao sam u vrućici. Iščekivao sam novac i novi život, tj. onaj stari, onaj prijašnji; onaj rad i ono zadovoljstvo. Ono zadovoljstvo koje je bilo u meni, kad bih se odijelio od svih i kad nisam htio vidjeti nikoga... A sada! Osjećaja ne mogu umiriti na osami, kako ih prije nijesam mogao u društvu. Sad za umirenje trebam i tražim upravo nužno društvo, poglede, lica, posmijehe - sve ono, radi čega ostadoh bez objeda i prebite pare. Ta sada bi mi ti pogledi i posmijesi bili možda zahvalni; postali bi još veći, dublji, jači, strastveniji, i ja bih morao i dalje živjeti, kupovati, sticati i plaćati - uspomene. Ova me osama sada muči, ismjehiva i izvrgava ruglu kao i ono prije ljudi, dječurlija i djevojke. Ova osama donosi samoubojstvo, grižnju savjesti, radi potraćenog novca sirote majke i potraćenog vremena moje ozbiljne mladosti... A ono društvo sve umiruje, jer draži dalje... Ma tu valja imati milijune!
Ljubav i avantira, to je igranje na lutriju, plaćanje zavjeta, misa i medaljona koji su vrijedni samo toliko, koliko već može da vrijedi čudotvorna moć, vjera u raj i obmana bitka...

Oh, ja sam iščekivao novac, i činjaše mi se da bih s novcem mogao tako strpljivo i pokorno čekati, dok mi naraste brada.

Onda bih se možda zamislio u to: gdje je moj ja - u ozbiljnosti ili obijesti, cinizmu ili temperamentnosti, posmijehu ili preziru, ljubavi ili hladnoći?

Bih li tad mogao priznati da je moj ja u obrijanoj ili obraštenoj bradi i da svi individualizmi sjede na dvjema stolicama i zato su vrlo riskantni i vratolomni. Oni vazda stoje na nečemu, što je izvan njih; i ako se ovo nešto pomakne, onda oni i opet padnu na nešto, što je izvan njih... A svijet i patos ne osjećaju boli nečijeg pada... Jao si ga od pada samo bijednim kukovima, trtici i stegnima... bijednim individuima koji moraju osjetiti bol na onome mjestu, za koje se od stida i pristojnosti ne smiju ni počešati i koje ne mogu vidjeti onako, kako to vide drugi...

________________________________

Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov rođen je 17. studenog 1886. na Sušaku, malenom provincijskom naselju koje se ubrzano razvijalo nakon izgradnje pruge Zagreb - Rijeka i sve manje bilo riječka sušionica rublja kako su Riječani posprdno objašnjavali njegovo ime. U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić, kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što zapravo ne čudi budući da Jankov otac - Ante Polić, čovjek liberalnih nazora nije mnogo mario za Crkvu.

Rođen kao Giorgio Antonio Politeo u skladu s narodnjačkim političkim uvjerenjima promijenio je prezime u Polić. U Senju, i poslije u Rijeci, bavio se trgovinom i stekao prilično bogatstvo. Kamova majka Giema Joana Gerbac, zapravo Grbac, potječe iz imućne trgovačke obitelji koja je pripadala viđenijim riječkim patricijskim krugovima čije se bogatstvo još i danas može vidjeti na riječkim ulicama. Posebno se bogatstvom isticao Giemin brat Luigi koji je financirao Jankova putovanja i često se spominje kao Cio cico u njegovoj prepisci. Obitelj je po ocu bila hrvatskog porijekla, ali su po ondašnjim običajima članovi međusobno govorili talijanski. Giema je taj običaj zadržala i kad se udala te je s mužem govorila talijanski dok su djeca odgajana u hrvatskom duhu i govorila su fiumanskom hrvašćinom.

U kući Polićevih mnogo se igralo, pjevalo, glumilo, recitiralo, sviralo. Slobodarsko ozračje bila je glavna značajka svakidašnjice. Samouko obrazovani otac nastojao je djeci pružiti sve ono što sam nije imao. Bogata obitelj, iznimna knjižnica, liberalni nazor - sredina je u kojoj izrasta budući književnik koji od malena čita sve što mu dođe pod ruku, a pod rukama mu se nalazilo pravo bogatstvo - od klasičnih pisaca preko talijanskih revolucionara do svih djela koja su se mogla nabaviti na hrvatskom jeziku. Svoje prve radove mladi Janko objavljuje pod pseudonimom Moimir Trsatski u kućnom časopisu Soko, listu za zabavu i pouku kojim su braća Milutin, Janko i Nikola uveseljavali cijelu obitelj. Osnovnu školu na Pećinama završava mladi Polić s odličnom ocjenom i veoma pohvalnim vladanjem 1897. na Sušaku. O tome je pisao: Pučka škola pak izgleda kao veliki jež koji mi se duboko zarinuo u meso. I ja ću proći ovako samo djetinstvo i dječaštvo jer tad sam bio nevin, mekan, podatljiv i nemoćan. Mnogli su me svezati užetom, zaplašiti vau - vauom i udovoljiti anđelima. I tad stadoše dogme, kuće, škole, crkve i javnosti hvatati jednu nevinost da najposlije naprave od nje, po volji, prostitutku.

Upisan u sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju, koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak nastavlja s primjerenim vladanjem i dobrim učenjem ali po svemu sudeći to je tek privid prerano sazrjelog i senzibilnog dječaka. Zajedno sa svojim drugovima i vršnjacima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje Cefas koje je revolucionarni kružok i literarno - političko udruženje i tajna anarhistička organizacija. Cilj im je da se uz pomoć veza Jankova oca povežu s američkim Hrvatima, čijim će novcem nabaviti oružje, a onda podići bunu i dignuti dinamitom i bombama cijelu Hrvatsku i pretvoriti je u revolucionarni kaos. Iskren, preko granica, uvijek spreman da bilo kome kaže što misli Polić je u školi počeo biti kažnjavan zbog lošeg vladanja. Nakon jednog verbalnog sukoba s profesorom Polić biva isključen iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju. Tu upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. I tako je iz lošeg došao u gore.

Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije. Potom odlazi u Zagreb gdje je obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota na Sušaku. U Zagrebu pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće zagražavajući licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje. U Zagrebu zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom biva osuđen na tri mjeseca zatvora. To mu budi vjeru u narodnu svijest, ali se ubrzo razočarava i Zagreb i Hrvatska postaju mu tijesni i teži za odlaskom iz Hrvatske. A onda jednoga dana naprosto nije došao na ručak, nitko nije znao što je s malim Polićem. Dva mjeseca poslije obitelj dobiva dopisnicu u kojoj piše da je živ i zdrav i da se nalazi u putujućoj glumačkoj družini i da je na Cetinju nastupio pred knjazom Nikolom u Sabalastima kao šaptalac. Nedugo zatim napušta družbu sit glumačkog gladovanja utvrdivši da nema dara ni za glumu ni za šaptalaštvo. Vraća se kući, a tad mu je tek 18 godina.

U to doba zdravlje mu je čas dobro, čas loše. Od četrnaestoro djece Ante i Gieme Polić samo je osmero jedno vrijeme živjelo. Nakon smrti roditelja čvrsto odlučuje otići iz Hrvatske i 1906. odlazi u Veneciju (iste godine napisao je i djelo Isušena kaljuža koje će biti objavljeno tek 1956.). Zimske mjesece koristi za samoobrazovanje, a stanuje s bratom Milutinom koji studira glazbu na Liceo musicale. Teška tuberkuloza kostiju izjeda već tada Milutina i on umire dvije godine kasnije na jezovit način u riječkom stanu svoje tetke. Ta smrt teško je pogodila Janka pa joj je posvetio pripovjetku Skepsa, koja je nažalost izgubljena. Ali o toj groznoj bolesti piše: Oteklina na ruci malo je popustila, ali često me zna svrbiti pola lakta. Kada dođem u Veneciju idem direkte doktoru Cavazzaniju koji je bio i liječnik Milutinov. U slučaju da je to tuberkuloza kostiju čeka me Milutinova sudbina prije ili kasnije. Ja pak ne bih nikako podnio da moji rođeni znanci gledaju onaku orgiju puti i kosti kako gledasmo na Milutina. Najvolio bih svršiti u bolnici u tuđini i ostaviti liječnicima moje tijelo za analize. Moja oporuka glasi: Ako umrem ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima da ga upotrijebe za svoje pokuse, budui moja djela ne doprjevše izvan moje ladice, budući moj život ne posluži dovoljno znanosti, to joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrt i hulja tko nadamnom pozove popa, pribije krst i donese vijenac.

U Rimu piše Samostanske drame, čiji je prvi dio Orgije monaha, a drugi Djevica. Sljedećih godina luta Italijom, boraveći po nekoliko mjeseci u Firenzi, Milanu, Torinu i Genovi. Godine 1907. vraća se u Zagreb i piše Tragediju mozgova u vrijeme kada se oporavlja od preboljele upale pluća koju je dobio nakon jednog žestokog pijančevanja s drugovima po peru i piću. Nakon niza neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, budući da ga odbijaju sve izdavačke kuće u Zagrebu u pomoć mu kao i obično, priskače stalni mecena brat Vladimir. Dvadesetogodišnji Janko Polić objavljuje odjednom četiri knjige: dvije zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija i dvije dramske studije Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi. Tada si daje ime - Kamov. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U svojim djelima je imao provalu gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Interesantno je spomenuti što je Janka Polića ponukalo da svome imenu doda i Kamov, on je to ovako obrazložio: Glede imena Kamov - toliko na znanje. Kad se sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi - Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu.

Njegovi stihovi otkrivaju Kiti, fatalnu ženu, sestru Mije Radoševića - Katicu, čiju udaju za prijatelja Matu Malinara nikada nije prebolio. Matoš njegovu poeziju naziva lirikom lizanja i pljuckanja, sumatuim djelom nekakvog ciničnog i iz reklamskog snobizma do ogavnosti melagomanskog mladića Polića - Kamova. Ljeta provodi u Punti gdje je brat Vladimir imao kuću. Druži se s tamošnjim stanovništvom i piše. Klima povoljno djeluje na pjesnika koji se tu odmara nakon lutanja po Italiji. U Puntu piše neke od svojih novela i tri drame: Lakrdiju naše dobi, Žene, žene i Mamino srce koje kazalište kuće redom odbijaju. Sa žurnalističkim radovima ima više sreće - Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljuju tekstove koje šalje sa svojih putovanja. Tekstovi se objavljuju ali honorati kasne ili pak ne stižu. Iz Punta opet kreće na put - Italija, Francuska, Španjolska.

Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad. Nastanio se u zgradi broj 55 ulice Cale de Sant Pau u oskudnoj četvrti. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. u 14 h nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine u Santa Creu - bolnici za uboge i siromašne, što se može vidjeti u Registru otpuštenih i umrlih. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Danas se u bolnici u kojoj je umro nalazi Katalonska nacionalna knjižnica. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke. Njegov posljednji tekst je članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.

Kamov djeluje u razdoblju hrvatske književne moderne, a među najpoznatijim njegovim djelima su roman Isušena kaljuža, zbirka pjesma Psovke, drame Tragedija mozgova i Mamino srce, novele Ecce homo i Sloboda te knjiga lakrdija, a kroz cijeli njegov književni opus velikim dijelom se provlači autobiografska nota.

Janko Polić Kamov - Bitanga 

Janko Polić Kamov - Isušena kaljuža

Janko Polić Kamov - Ledeni blud

Janko Polić Kamov - Psovka