Janko Polić Kamov - Bitanga lektira

Janko Polić Kamov - Bitanga

Janko Polić Kamov - Bitanga

 

Vrsta djela - novela

Mjesto radnje - grad Zagreb

Vrijeme radnje - kraj 19. i početak 20. stoljeća

 

Novela Bitanga nastala je u zadnjim autorovim mjesecima života, točnije u svibnju 1910. godine za vrijeme boravka u Punatu. Po svojim značajkama pripada lakrdijama, a jedina je Kamovljeva pripovijetka iz zagrebačkog života, u kojoj on pokazuje dobro poznavanje grada Zagreba, gdje je uostalom i živio nekoliko godina. Pri opisivanju Zagreba autor koristi niz pjesničkih figura iz kojih je vidljivo njegovo oduševljenje i koliko je volio taj grad. I sam navodi da se sjeća kada je prvi dan došao u Zagreb, slikovito opisuje njegove zelene trgove, tornjeve katedrale, boje i mirise cvijeća koje je raslo niz ulice. U ovoj noveli Kamov sažima sva svoja iskustva u pisanju duševne groteske, žanra po kojem je prvak u našoj književnosti.

 

Groteskna obilježja junaka priče prepleću se sa situacijama otprije poznatim iz lakrdija: psihotična stanja, potres, umreženost osobe u apokaliptički pejzaž modernoga grada. Ova priča ima jaku poruku, koju možemo shvatiti na način da ne treba bježati od svojih rana i grijeha iz prošlosti, jer istina, kakva god bila i koliko god se teško s njom nosili, bolja je od bilo kakvog skrivanja. Čovjekov osjećaj slobode je nešto najvrjednije što posjedujemo.

 

Sadržaj - Upoznajemo Bitangu, pravim imenom Alekseja Bosnića, rodom iz Gorskog Kotara kojega je otac, načelnik jedne gorskokotarske općine, poslao u Zagreb na školovanje. U Zagrebu, obzirom dolazi iz provincije, pronalazi način kako bi se uklopio u tamošnje društvo i to tako da si daje nadimak Bitanga te postaje šaljivdžija pa mu se mladi ljudi stadoše smijati, "...a kako je od ničesa najlakše postati megaloman, Bitanga počne vjerovati, da je duhovit." Zagreb je pogodovao njegovom razvijanju u velegrađanina i izgradnji njegova individualizma, pa čak i do te mjere da je bio sposoban omalovažavati i ironično prikazivati čitavu javnost, te se na taj način oslobodio, kako kaže, provincijalne zaostalosti.

 

Da je na selu, govorio je, samo bi buljio i bio pastir, kreten ili telić, a u gradu je nadobudna omladina, kritik i filozof. Počeo se baviti promatranjem nebitnih stvari i pojava, čim bi nešto imalo smisla prestao je o tome razmišljati a što je veća besmislica, više bi o tome razmišljao. Pa tako, jedno je vrijeme izvodio zaključke o vrsti ljudi po načinu na koji stupaju u blatu, nakon toga je jedno vrijeme proveo pogađajući dob žena ovisno o boji njihova nosa, a po nosu je, kako kaže, mogao razlikovati i Primorca od Zagorca. Čudnovata ali istinita je bila činjenica da što je Bitanga veće gluposti govorio, prijatelji su mu više zavidjeli. Na ovaj način je autor groteskno opisao zagrebačko društvo. Bitangin otac pak, bez obzira na to što se Bitanga već dulje vrijeme ni njemu niti zaručnici njegovoj nije javio, naivno ga opravdava na način da o Zagrebu govori kao o sinu, odnosno da Zagreb nema vremena. No jednoga dana, kada je Zagreb pogodio potres, kao da je pogodio Bitanginu percepciju svega. Kroz dva sata kao da je zaboravio zadnjih nekoliko godina svoga života. Odjednom je uhvatio sebe prepadnutog, klonulog i ispijenog.

 

Dojmovi kao da su bili izvan njegove duševnosti, nestalni, kao da se on sam rastao s dušom. Odjednom je shvatio da osjeća, on koji je navikao dirati u osjećaje samo radi cinizma, sad sumnja u svoj cinizam. Da li su ovi osjećaji njegovi? On plače, on trpi, on boluje, on osjeća! A kroz te osjećaje vidio je i odnos s ocem drugim očima. Vidio je oca kao bijednog starca koji, iako mu se sin već tri godine ne javlja, ovaj već pet godina šalje novac a četiri godine mu piše. Bitanga tada poželi ponovno otići kući vidjeti oca i djevojku Ružicu. Ali nije otputovao. Čak niti nakon što se te noći ponovno dogodio još jedan potres, Bitanga nije otputovao. Osjećao je strah u svakoj dlačici svoje kože, pa zašto onda ne otputuje, što ga drži tu? Drži ga radoznalost.

 

Ne razaznaje on zanosa od želje ni želje od bojazni. Niti osjeća apsurd svoje psihologije: On žudi za katastrofom, koje se neizrecivo straši! Zabavlja se potresom, s česa ga podilaze srsi. Pije od potištenosti i ta ga zanosi. Počeo osjećati i čuvstvovati, pošto se prepao. Posta mekan od strave kao žena od kandžije.

 

Nakon nekoliko tjedana Bitanga htjedoše cijelu ovu epizodu zaboraviti, no bezuspješno. Ovaj se svakidašnji bezosjećajni Bitanga počne onoga drugoga stidjeti. Tako svi najveći osjećaji poput straha, ganuća, suza i ljubavi ostadoše posramljeni pred onim najsićušnijim osjećajima kao što su dosađivanje, hvatanje muha i cinizam. I počeo se stidjeti svoga srama, i počne sumnjati u svoj um – Zašto se on ima stidjeti svoga straha, svojih suza, svoje ljubavi? A ako ih se već stidi, zašto se toga stida srami? Konačno shvaća da je bježao od sebe, bježao od svoje savjesti, zato što mu na savjesti leži velika rana, prerano preminuli sin kojega je uspio već do te mjere zaboraviti da mu se niti imena nije mogao sjetiti. I to ime, kada je nakon mnogo razmišljanja konačno došao do spoznaje da se sin zvao Aleksa kao i on, ta spoznaja ga je konačno oslobodila. Oslobodila ga je bježanja od svojih grijeha, slabosti, krivice i savjesti i zbog toga je bio sretan.

 

Ma kakva god bila istina, ona oslobađa i čini sretnim, čak i ako zbog te sreće poludi. A upravo mu se to dogodilo, teret istine je godinama skrivao i kada je konačno došao do nje, nije ju mogao zdravog razuma podnijeti. No ipak treba biti sretan jer bolje je i poludjeti nego godinama biti kukavica i bježati od istine.

 

Likovi - Glavni lik: Bitanga – Aleksej Bosnić, a spominju se: otac bitangin, zaručnica Ružica, zagrebačko društvo i kolege, bitangin preminuli sin, žene s kojima se družio, grad Zagreb

 

Bitanga - pravim imenom Aleksej Bosnić, nadimak si je nadjenuo po dolasku u Zagreb iz gorsko kotarske provincije, kada se i uživio u lik šaljivdžije i cinika, kako bi se što bolje uklopio u život zagrebački. Isprva ga upoznajemo kao filozofa koji se bavi razmišljanjem o nebitnim stvarima i pojavama, ali s karizmatskom notom obzirom je imao krug ljudi koji su njegova razmišljanja vjerno slijedili. Tek kasnije, kada saznajemo Bitanginu ranu iz prošlosti, u biti spoznajemo da je taj njegov cinizam i sarkazam samo maska, maska za bijeg od stvarnosti, od istine. Na kraju si Bitanga ipak, po cijenu ludila, priznaje istinu.

__________________________________

 

Janko Polić Kamov - Bitanga

Slika iz zagrebačkoga života

 

Bitanga nije pseudonim. To mu je pravo ime. Tek otac ga nedavno promijeni u Bosnić kad posta načelnik negdje u Gorskom kotaru. Ali sina mu u pučkoj školi i gimnaziji zvahu Bitanga na veliku radost njegovih kolega i profesora. Došavši na univerzu, sklopi umah silu poznanstava: i on se drugima i drugi se njemu predstavljahu radi (vica pa đaštvo dođe na zgodnu ideju: biti dosjetljivo, a Bitanga na još zgodniju: postati šaljivdžija. Mladi mu se ljudi, da pokažu e nisu ni tako mladi, stadoše smijati, a kako je od ničega najlakše postati megaloman, Bitanga poče vjerovati da je duhovit.


I sve na njemu posta smiješno: cipele - redovito izglačane, zubi - nikad neisprani, nos - tako skroman u zahtjevima te nije ni potrebno rupca, dva uha koja nije nikad prao hladnom vodom da ne pocrvene; nokti - žuti kao u svih pušača, kose - kratke te ih nije trebalo češljati, brada - bez brade, te je nije trebao brijati, ma ukratko: sve je na njemu bilo tako strašno obično te je sama ta običnost bila uistinu neobična. Ali on je kod prvog poznanstva izazvao smijeh, a na prvom se dojmu i izgrađuju individuumi i skupnost.


Prve je godine živahno sudjelovao kod svih skupština i govora samim najvulgarnijim upadicama, kao (Abzug klika, van sa sveopćim izbornim pravom, živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska, izazvavši svagda veselost jer su svi poznavali Bitangu po glasu. Tako on posta glasovit i prvi povede pjevanje, poklike, prosvjede... pa se je moglo reći da je javno mnijenje Bitanga. Novine su ga, istina, zvale (leader đaštva, predstavnik nadobudne omladine Bosnić Aleksija, ali intimno u četiri oka i onako među nama on osta Bitanga, čemu imađaše da zahvali svu svoju popularnost.


No Bitanga, postavši slavan, prezre slavu. Položivši filozofske ispite zaboravi i na namještenje i na selo. Otac, čitajući njegovo ime u novinama, osjeti se počašćen - što ga uzdržava; njegova zaručnica, Ružica učiteljeva - što je vuče za nos, konobari - što mu kreditiraju, a brucoši, što ga časte. Na račun njegove budućnosti licejke koketirahu s njim, a kramari mu plaćahu po pivanama. No on udobnosti radi prvu godinu s jednom udovicom prospava, a drugu prokleveta dok se ne rastavi, ostavivši joj dijete; a s kramarima prvu prokleveta, tj. propolitizira, a drugu prospava: postaše mu dosadni.

 

Zagreb uopće pogodovaše izgradnji njegova individualizma. Tijekom se godina razvi i izraste kao biljka pomno čuvana i brižno njegovana u cvjetarnici botaničkoga vrta kraljevine Hrvatske, u zagrebačkoj kavani. Tako se on konačno, zanemarivši sve, ulijeni; presta čitati iste novine; zapusti politiku i pijanke; presta posjećivati kazalište i javne kuće; uopće mu dosadi čitava javnost, i sjedenje na šetalištu ili u kavani dovede njegovu narav do neviđene doslije kulminacije; njegov mu sport posta zanimanje, a borba za bitak ubijanje vremena. Da je ostao na selu, prodavao bi zijake; ovako poče hvatati muhe i dovede svoju umjetnost do savršenstva.


Ta sjedi li se igdje tako udobno kao u Zagrebu? Zacijelo, nigdje nije tako teško dići se kao tu gdje ni nema drugo ako ne klupa i sjedala; klupe u saboru, vijećnicama, školama i parkovima; sjedala u uredu, kavanama i kazalištu. Koliki Primorci izmoreni dimom i teretnim kolima dolaze u glavni grad tek da mogu sjesti - u hladu lišća i rose, gdje u po dana odjekuju ženske petice s plavih trotoara pikantnije no drugdje noću - na pogled pospane savske ravnice i veselih đačkih brda koja prva pozdrave dolazak sunca kao umjetnika na gostovanju... Kao na ladanju ne moraš paziti na odijelo i moraš piti loše vino, i samo literata osjeti grad jer tu se pišu loši romani i dobri feljtoni... Kuće su kućice kao vile, kao cure što su curice, ako nose kratke suknje... Tu sjediš dugo u krčmama; ako je skupština, još dulje jer se teže opiješ. I u tramvaju sjediš dugo jer je spor. I u zatvoru sjediš dugo, pogotovo ako je istražni, a ti nevin... Zagreb je jednom riječi: Sjedište.


Bitanga se je samo u tom gradu mogao razviti do velegrađanina. To jest prvo: omalovažavajući i ironišući čitavu javnost oslobodi se osnovne provincijalne predrasude i zaostalosti: zanimati se i zanašati za govore, uvodne članke, zastupnike i književnike; drugo: prestavši posjećivati kazalište i Kožarsku ulicu oslobodi se i druge provincijalne predrasude i smiješnosti: žudjeti samo radi toga za Zagrebom; treće: odgovarajući na dugačka pisma svoga oca i svoje zaručnice samo razglednicama: (U brzini vas grlim - nemam vremena oslobodi se i treće provincijalne predrasude i nesuvremenosti: pisati pisma.


- Da sam na selu, gospodo, ja bih samo buljio - govorio bi često Bitanga budući da nije imao vremena za pisanje. - (Dolce far niente je na selu buljenje. Poza pastira, telića, kretena. Grad nema te poze. Grad gleda. Na selu bih bio pastir, a tu sam original. Na selu bih bio telić, tu sam nadobudna omladina. Na selu bih bio kreten, tu sam kritik i filozof. Selo bulji, grad gleda.

 

- Provincijalca nije teško prepoznati. On u masi luta i bludi plaho, nespretno i nesigurno kao šumska zvijer. Ja mogu i ne gledajući izbrojiti koliko ima na večernjoj šetnji provincijalaca. Prvo: on se ne zna ugnuti. Drugo: on se može ugnuti samo tako da se o drugoga spotakne. Treće: ako je inteligent, on se naglas tuži da ljudi u Zagrebu ne znaju hodati. Četvrto: on gleda u izloge sa sredine trotoara; ako je seljak, sa sredine ceste. Peto: on ide s nosom u zrak kao aristokrat koji nije baš kao ni on za masu, demokraciju i ulicu. Grad šeta. Provincija stupa.


Bitanga je ovakim razgovorima uzgajao svoje drugove. Ipak - činilo se i njemu i njima da je predmet još suviše ozbiljan; da bi ih ovakva posmatranja mogla zavesti na probleme i da bi se iz toga moglo izleći i nešto ozbiljno. I Bitanga se ubrzo okani ovakvih zabluda i nastranosti. Mjesec je dana mislio kako da zaboravi na provincijalce i građane; drugi se je mjesec odlučio na to da zaboravi na... misleći; pola je godine zaboravljao, a uto dođe jesen i blato i on konačno zaboravi.

 

- Kako stupaju ljudi po blatu, eto, gospodo, o čem bi se dalo napisati štošta, nešto socijalno-psihološki. Ja tu sjedim već nekoliko godina i čudim se kako sam se uoči ovakih besmislica mogao i začas baviti klasicima, politikom, a u posljednje vrijeme provincijalcima. Eto. Čovjek jedan zastaje na trotoaru. Ispruži nogu i odmah je povuče. Pogleda tu i tamo i naglo zakorača na prstima. To vam je čovjek koji ima posla i čitave cipele. To je agent. Da je prešao ravno preko ulice čitavim stopalom, bio bi čovjek koji ima posla i čizme, Gazda. Mladić koji zastaje na trotoaru ali svejedno ide preko blata na prstima, to je đak koji ima čitave cipele. Ako ide na petama, onda je đak koji nema potplata. Ako prije uzvine visoko hlače, onda je bez sumnje birokrat. A ako uopće ne uzvine hlače a ide na petama, onda je po zanimanju ili skitnica ili pjesnik: nema čarapa. Ako je uredno odjeven pa dugo zateže, gleda, promatra i konačno zakorača na cestu pa se vrati nekoliko puta, onda je dnevničar u službi; ako to isto čini a nije uredno odjeven, onda je dnevničar bez mjesta. Ako diže visoko suknje, onda je visoka dama. A što diže više suknje, veća je dama i znak da ima fine čarape i podstave. Ako diže malo suknje, onda je sluškinja; ako ništa, seljakinja. A ako ima kratke suknje i još ih diže, onda je licejka; ako ih ne diže, onda je hermafrodit, jer nema te žene i tih sukanja koje se ne bi digle.

 

Kako tko ide po blatu, bijaše predmet neiscrpljiv: jedno, što su očevidnim primjerima mogli Bitangu pobiti; drugo, što se iz kavane drugo ni ne vidi; treće, što u Zagrebu ima zaista mnogo blata.


Tako dođe i zima. Bitanga i drugovi prosjediše sve to vrijeme u kavani, a kako nisu imali drugoga posla, morali su opažati. Ovu zimu ispuni pogađanje dobi žena po boji njihova nosa. To se je osnivalo na općenitoj Bitanginoj tvrdnji: ako zimi ne pristaje jednoj gospođici dražesno crven nosić, onda je usidjelica. Druga jedna Bitangina tvrdnja da se po hodu pozna čovjekovo raspoloženje, da je hod dinamika, a po nosu sposobnost, da je nos statika, naiđe na prosvjede jer da to nije još dosta glupo. On je naime po nosu prepoznao Primorce i Zagorce: u onih nosovi izdubljeni radi pozornosti koju iziskuje pecanje riba, u ovih utisnuti radi uvlačenja i svijanja pri kopanju: tako te je hrvatsku energiju i tip nazivao dvonosnim: težačkim i ribarskim.


No Bitanga je mogao trošiti vrijeme u ovakova razmišljanja samo dotle dok je bio uvjeren da su to savršene gluposti i neizrecivo ga zabavljahu. Ali kad po hodu prepozna zaista čovjekovo raspoloženje; kad mu hod oda poništenost, radost, savjest, bol i najskrovitije čovječje misli i bolesti, onda očaja i pokuša radi rastresenosti pohađati kolodvor kao da nekoga očekuje. Ali dočekav jedanput jednoga znanca koji ga srdačno pozdravi i pozove u svoje društvo, presta polaziti na kolodvor shvativši da ni to već nema smisla.


Odsele bi polazio na velike šetnje, čudeći se nakon sedam godina ljepoti zagrebačke okolice pa ispriča to drugovima. Tako se jednoga dana otprave na Prekrižje i tu ih Bitanga osupne jednim novim otkrićem.

 

- Mi smo mislili, gospodo, da duhovitost grada Zagreba leži u blatu ulica i u nosu prolaznika. Gledali smo nice i ravno pred sobom. Nikada ne pogledasmo gore, vrh glave. Ja sam tu, gospodo, sedam godina, a većina se vas tu i rodila, i recite koliko ste puta pogledali više sebe, u kuće? Ruku na srce: nijedanput! Ja sam pred tri godine, prekinuo koketiranja s jednom gospođicom jer se je odselila u drugi kat. Istina: ja stanujem na trećem katu, što znači na tavanu, ali znači i to da sam ja velegrađanin iako Zagreb nije velegrad. Uspinjati se gore jedanput na dan, to još nije ništa; ali šetati ispod prozora i zakretati na svakom trećem koraku vrat!! Moja je jedina ljubav zbog toga i pokopana. Počivala u miru.


Tu Bitanga umjesto oči otre nos, pa nastavi:

 

- Tri se evo godine ne opih pošto shvatih da je to cilj naše inteligencije, problem našega naroda i svrha našega života. Tako se eto ne nađoh poleđice na trotoaru s očima vrh sebe. I samo slučaju hvalim ovo otkriće, najbedastije od sviju što ih ljudski genij otkri.


Na ovu rečenicu napeše svi pozorno uši. Bitanga nastavi:

 

- Slušajte. Neki dan stojim ja kraj ferala. Približi mi se jedna kumica i kako je to običaj prodrma me za rukav i zapita: Gdje je tu brijač Pek? Pek pa brijač! Stadoh odmah čitati table i natpise i otkrih u tome jedno bogato, nepoznato, neiscrpivo vrelo duha i zanimljivosti. Nađoh Sušu koji prodaje rakiju i pivu; Kovača brijača, Iglića slastičara, Kralja kramara, Brusa prodavača razglednica, Gnjusa slikara i veletršca Puha, koji na nesreću hoće da uđe u gradsko zastupstvo.


Bitanga tek sada shvati da je to u potpunom smislu bedastoća pa ga oduševi i stade se hvastati. On da će o tom pisati jednu disertaciju; jedan prilog kulturnoj historiji. On da će u naučne svrhe obići čitavu Hrvatsku s vladinom potporom i tako se dostati univerze. Da je u tim protivurječjima zanimanja i imena naša satira, komika i humor; naša tragedija, komedija i osebujnost; da tu počinje naš stil i duh.


Čudnovato! Što je Bitanga veće gluposti govorio, drugovi su mu više zaviđali. I kad je došao do literature, nazvaše ga umišljenom veličinom, i kako ispiše i zadnju litru, a on ne htio plaćati, mal' da ga ne baciše napolje.


Bitanga je bio polupijan od oduševljenja i nazva to dobrostivo neuspjelim vicem. Oni da su na njega ljubomorni i zavidni; da cijeli život, naobrazbu i talenat uložiše u traženje gluposti; da im je svaka pomisao i želja reći nešto glupo; da su tašti i ambiciozni hlepeći za nazivom (gluposti i da su svejedno ostali tek njegovi epigoni. Ali im on svejedno plaća dvolitru jer se danas pokazaše njega dostojni i dapače gluplji od njega. Tako im on polaska, i pijanka potraja do zore. Oko ponoći kad im promukoše grla, poče jedan ridati za pokojnim rimskim kraljem Tarkvinijem, a ostali za njim. Samo Bitanga sačuva svoj mir, jer je davao takt. Iza toga poče jedan povraćati, a svi za njim. Kad otiđoše, izjavi gazda da za života ne vidje takve inteligente i krmke. Međutim Ružica ne dobi na posljednje pismo razglednice, pa se zabrinu. Od mamine smrti ona kuha, čuva djecu, njeguje oca i posprema kuću; svaki dan pročita novine od uvodnika do oglasa; na tjedan pročita dva romana; svaki treći, četvrti dan piše zaručniku pismo do preko ponoći. I ništa. Ni ono obično: (Nemam vremena. I Ružica je pošla k starome Bosniću. Starac je po vas dan zaposlen: u općini, na polju, u stajama; i on čita novine ali kako mu već ne spominju sina, ne čita ih više od dva-tri puta; kroz to je vrijeme napravio pčelinjak, oličio zidove i počeo pisati memoare.

- Ništa mi ne piše, šta je to?

- E, šta bi bilo? Nema vremena. Evo ni meni ne piše. Pisah mu da mi pošalje nekoliko dobrih ekonomskih knjiga, pa ništa. Šta ćeš. Nema vremena. Zagreb misli za sve, za cijelu zemlju i narod. Ondje je naša glava: mozak Hrvatske! Pa gdje da dospije na naša bezvrijedna, tričava pisma?
Starac bi u svojoj naivnosti govorio o Zagrebu kao o sinu i obratno.

 

- Zagreb, kćerko, Zagreb, nema vremena. - Tako je utješi. Ali i u njegovu je glasu bilo više ponosa i oholije negoli utjehe i nježnosti. Ružica to osjeti i pobjegne kući da se isplače.

 

Jeseni iste godine prolazio je Bitanga Ilicom, kad najedanput vidi: kreč i cigle padaju, kao da ruše kuću. On gleda, a kreč i cigle padaju. Hoće već viknuti da je to bezobrazno, kad mu netko prišapne: - Potres! Bitanga problijedi. Vidi ljude: trče, gledaju i svi kanda šapću: Potres. Neki se križaju, a Bitanga misli da sniva, i želi se probuditi. Uto zagleda kupolu jedne kuće; njiše se kao šešir na štapu. Smiješno. Konačno se sabere i osjeti da nije spavao i da se je svejedno probudio, da nema glasa i da nije vikao, da ga bole koljena a nije trčao, da naglo rumeni a nije mu ni vruće niti ga je stid.


- Prepao sam se, tako mi boga! - promrmlja i žurno pohiti na trg, problijedjevši s pomisli da je sve to vrijeme stajao ispod krovova. Na trgu je bilo puno svijeta i svi su gledali u kuće smiješeći se. Bitanga se sjeti da je sve zaboravio, i zapali cigaretu. Osjeća klonulost i ispitost. Dojmovi kao da su izvan njegove duševnosti, nestalni, izmjenjujući se, kao da se on sam rastaje s dušom. Slijed mu je misli drukčiji: bez saveza. Gleda u toranj katedrale i čeka da se zanjiše. Tlo mu nesigurno ispod nogu kao more; bit će da mu se tresu koljena. Došao u Tuškanac. Pred očima mu savska ravnica. Crvenkasta se prašina lelija u zraku i sve je uokolo jedna boja, jedna isparina. Grad izgleda blijed, mokar, neispavan. Šuma s napo ispalim, s napo isušenim lišćem, sva žuta kao da se isuši od čekanja, od strave, kao da posijedi naglo, preko noći. Nebo je zastrto nečistim krpama, nimalo nalik oblacima. I te se krpe žute pa crne kao bronza kasnog jesenskog lišća. Svjetlo je blatno kao da ga gledaš kroz paučinu. Osjeća se neka usamljenost, usamljenost svih ovih kuća i ulica, čitava grada, koji sred tih ravnica i ispod tog neba izgleda tako malen, zapušten, ostavljen.

 

Rijetki dimovi teturaju u zraku, ali kao iskidane rečenice, izrečene u bunilu. I šuma i ravnica i Sava i bregovi imadu nešto nemoćno i pospano kao bolesnik kad se digne iz kreveta. Bitangi se čini da su krovovi nekaka paluba, a tornjevi jarboli, pa se sve to njiše tek vidljivo, na mahove, pa tone u valu. Sve je tako nesigurno i grad je kao barka. Zagreb plovi! veli mu varka očiju i potreseni mozak. Eno ga na moru pa se njiše, doći će val i poklopit će ga... Zašto se ne makne s tog mjesta nad kojim dišu zlodusi ukletoga Medvedgrada zlim strujama i vjetrovima?... Čini mu se da je Sljeme gnijezdo zlosretnih ptica, i boji se one crne planine kao vala... Sljeme je sjena našega grada, šapće, i umah mu bude da je Zagreb sjena one planine, da su oni nerazdruživi. I što dulje gleda oko sebe, planine i brežuljci ostavljaju dojam valova i talasa, a drveće same prikaze galeba i gavrana. Oko mu počine začas, nakratko, na Savi i strah biva veći. Kao bjelouška, velika gojna zmija, bijeli se rijeka pa deblja, postaje naglo šira, veća, kao udav kad proguta tele, i Bitanga začas pomisli da je to tele i on i grad... Ne. On ne može da gleda. Svaki mu list šapće: potres! i kad dune vjetar, cijela će šuma da progovori: potres! Bitanga trpi! Samoća ga straši i evo! Kao da je čitav grad u strahu iste samoće. I Bitangi se oči osuše suzama. Ljubi, osjeća sebe kao grad. Ukazuje mu se svaka kuća, svaka klupa, svaki feral. Vidi razne ulice i malene kuće i djevojke, što ga podražavaju u svojoj neizgrađenoj ženskosti i ljepoti i savršenoj dražesti. Bude mu da ga ima na krilu i da gladi mlado mače. A zna da će taj grad propasti. Sjeća se nekih crnih glasova da na Sljemenu tlo tutnji, da su kuće niske radi nesigurnosti zemlje i da je ispod ovoga djevojačkog grada duboka jama i da mu je mladost kratkotrajna kao nevinost. Ne zna Bitanga zašto do danas ne pomisli na ova nagađanja i praznovjerja; ne zna ni to kako mu to najedanput tolika nježnost i ljubav napuni grudi: evo osjeća suze, a on nikad, pa ni pijan ne zaplaka i nije pošao na majčin sprovod, samo da ne povrijedi običaje suhom tugom. Otvrdne i ne znajući kao meso od sjedenja i osjećaji mu se tako izlizaše, postavši tanki kao cigaretni papir koji služi za frkanje duhana i doskočica, da završi kao čik u kanalu. Već od nekoliko godina ne osjeti ganuća. Brbljav kao žena posta kroz kavanu muškara, bez nježna pogleda i duše.

 

U posljednje vrijeme prezre dapače ženu od prevelika filozofiranja i spomenuo bi se svoje zaručnice i njenih pisama kad je trebalo ložiti peć. I gluposti ga oduševe kad mu zanos dosadi i kad uvidi da rad za narod počinje sitnim radom, tj. radom mediokriteta. Pobježe tri puta iz sela: kad mu namijeniše jednu ulogu u komediji Moć ljubavi od Janka Ujaka; kad zahtijevahu da u novinama polemiše s kapelanom radi jednoga zida i kad ga učitelj u jednom anonimnom dopisu spomene među naprednim X-janima koji su proveli pravu revoluciju pretplativši čitaonicu na jedan poluliberalni dnevnik. Pa i zato zavoli Bitanga Zagreb jer se tu mogu provincijalci bar ironizirati. Strelimice lete vrh njega uspomene i danas osjeća prvi fićuk koji najavi da su prispjeli u postaju (Zagreb. Izdaleka bješe zagledao tornje katedrale, dvije sklopljene, gotičke, asketske ruke, i obuze ga čuvstvo pobožnosti. A onda ulaz kroz zelene trgove, kroz razgovor i smijeh što se na Zrinjevcu doima kao cvrkutanje vrabaca, nikad kao pjevanje slavuja. Prvi dan zavoli bijelu boju i došav na Jelačićev trg zagleda sliku koja ga uznese više od Bukovčeva zastora. Zamjeri Jelačiću što mu konj došljacima pokazuje rep i nazva to nepristojnošću i netaktičnošću za strance. Kasnije mu protumačiše da je pravac Jelačićeve sablje kao putokaz simboličan i - dvoličan i Bitanga s radošću opazi da se tu možeš i šalama na račun domoljublja srdačno smijati. čar Ilice osjeti zimi i pošto se upozna s nekim djevojčicama podiđu ga srsi od milja kad doču da se zovu guščice. Odmah osjeti da je to takvo cvijeće koje raste i cvjeta na ulici i da mu svejedno ne mogu pokvariti boje i mirisa ni prašina ni zalijevalac nasada.


Strelimice lete vrh njega uspomene, ali prvi je dan dolaska najčišći u njegovu pamćenju. Možda i zato što mu tog dana bijela boja prevuče cijeli grad gdje su tamne kuće rijetkost. A sad dok osjeća bjelinu prvoga dojma, pomišlja na propast. Odmako je daleko gore, prema Cmroku. Sunce nevoljko spuznu iz oblaka i tužniji posta okoliš. Jesen crvena, žuta, crna, zelena i bijela lišća uljuljava mu misao, ali on se ne da umiriti. Gleda šarolikost rane jeseni kakvu nikad poslije ne vidje. Čini mu se da u ovim gustim i svečanim bojama ima nešto i njegove duše koje negda ni ne pokuša otkriti. Evo mu trideseta godina savija hrptenjaču i on je ostao stari momak. Nešto šušti u njemu, a to je tako suho i šareno i samo još čeka da ga pospe snijeg. Čuvstva mu se isušila i ne bi ih ni osjetio da ne gleda sad kako mu ih život odnaša i kida, kida. Nije li ljubio on učiteljevu kćerku, blijedu crnku Ružicu, koja je prvi cjelov primila oborenih očiju kao hostiju? Nije li on ljubio onu dušu što je sretna i tužna plivala u velikim očima? Oh, taj pogled! Samo ga Madone imadu. Rafaelova djevica i majke i Ružica, njegova draga i usidjelica.


Bitanga žali što nema kod sebe zrcala. On se je bio navikao dirati u svetinje samo radi cinizma. Ali sad sumnja u svoj rug.

 

Eh! Eh! Eh! usklikne tri puta i prijeđe rukom preko čela. Uđe u jednu birtiju, sjedne i zatvori oči da mu ih konobarica ne vidi. U drugoj sobi govorahu o potresu. Bitanga ne ču. Razumio je sad privid Ružice i privid prvog dana dolaska: ta to je zato jer se rastaje! Jer će sve propasti, sve, sve, sve... u drugoj se sobi smijahu. Bitanga pokuša tri puta pokazati zube, raširiti usne i prstima ih dapače razvuče, ali smijeha nema. Prepao sam se, tako mi boga...

 

Opet ide. Ne zna gdje je ni kamo će. On se ne prepoznaje. Uhvatio bi se za ruku, da to prije njega ne učini Moliereov škrtac, držeći e je netko drugi. Ove misli - nisu njegove. Ovaj strah - nije njegov. Ovi osjećaji - nisu njegovi. Ma eto: on ljubi Ružicu i Zagreb; on plače, trpi, boluje, tužiti i smijati se ne može ni na silu. I oca se sjeća! Čak i oca! Bijedni starac. Jedanput ga je on izgrdio što vješa na zidu novinske izreke gdje piše: Aleksej Bosnić, leader đaštva, i što je tako bio objesio njegove svjedodžbe. Bijedni starac. Evo pet godina što svrši nauke, i vazda mu šalje novac; tri ga godine ne vidje, a četiri mu piše: Neće me namjestiti radi politike. A starac organizira opoziciju i smišlja položiti čast načelnika. Bijedni starac... Bitanga protre oči. Pa to su suze. Pa to je očiti rastanak. I slutnja ga velikog jednog potresa, potresa ponovo i on se zavali na klupu.


Kroz dva sata zaboravi sav svoj život od nekoliko godina. Ima slučajeva te ljudi padnu na glavu, pa ako su pametni, pobenave, ako su ludi, postanu veleumni. Nešto se takvo dogodi i s Bitangom. On je kaoti pao na glavu: je li postao mudriji ili bedastiji - nije sam znao budući da je zaboravio kakav je bio. Nastojaše sebe prepoznati, protumačiti. Ali nikako nije mogao lučiti grad od sebe, trešnju od straha, potres od raspoloženja. I da mu nije slučajno nešto palo na pamet, bio bi se sav rastopio od ganuća.


To što mu je palo na pamet, bijaše tako jednostavno i umjesno te mu nije ni moglo umah doći na um: Otići kući! S te mu pomisli zadršću koljena, pomisao ga ta uzruja.


Bitanga je zaista koračao u grad, želeći stići odmah na kolodvor. Tako je bila strastvena ta žudnja. Sutra bi mirno snivao na krevetu. Sutradan bi se digao u deset. Dočekao puno sunce, kavu s vrhnjem i Ružičine oči. Gospode!!


Bitanga je opet sjeo na klupu. Srce mu zakuca kao da je već stupio na prag rođene kuće. I on je zaista stupio u misli. I vidio oca sijeda kao proroka. I otac je zaplakao. I puklo mu srce.
Gledaj! glasno se zadivi Bitanga. (I to mi se moglo zbiti. Sve dolazi nenadano.


Pogleda u nebo, a ono se bješe razvedrilo i sunce se spokojno spuštaše k zapadu i Sava je tekla bijela i ružična kao živi morski rak. Tamo se dolje bjelasahu debla vitkih i tananih breza, a još dublje šućaše u tamnom zelenilu Sv. Žaver kao zapušteno groblje. Sa sviju strana stali dolaziti ljudi i Bitanga hrlo dođe u grad. Opet ga je tjerala nesabranost. Opet mu izmicahu misli i činjaše mu se da vidi kako ih raznosi vjetar poput pilotine i bi mu mučno. Pogleda na arkade, a to zagleda svoje misli. Rasap. Ništavilo. Smrt. I zacrni mu se pred očima. Onda zagrize u prst da se uvjeri je li to on; ali boli ne osjeti i to opravda tako što nije imao srčanosti raniti sama sebe.

 

- Kukavico! - promrmlja da mu odlane. Prepao sam se. I napane ga želja vikati da se je prepao. A uto crijeva zabugare sjetiv ga da je gladan. - Valja se probuditi, doba je, rekne sam sebi u uvjerenju da spava. I opet mu se misli rasprše. On vidje samo grad i ljude kao da nije ni bilo ništa.

 

Bitanga nije otputovao. Ali ne što bi se bio odlučio, nego zato što se nije mogao odlučiti. Nakon toliko godina, a možda od poroda, mora da se na nešto odluči i to ga izmrcvari. On se je te noći znojio, bdio i strašio. Oko tri izjutra začuje šum u ušima i prepozna u tom potres. Vidio kako zidovi hodaju, i čuo kako od toga škripo pod. Uprepasti ga ovo pomicanje poda, ovo kretanje grada, ova nestalnost tla. Trešnja i njega potresa; izgubi tlo ispod nogu i duševnost mirujući godine i godine kao pločnik stade se gibati i ponirati kao mokra zemlja. Pobježe napolje pa se po drugi put zadivi zašto li se ne može odlučiti na odlazak. Evo: osjeća strah u svakoj dlačici svoje kože; čini mu se da se smotao kao jež i da mu dlake narastoše i stvrdnuše kao u dikobraza i on ne može ostaviti Zagreba. On sluti, štoviše, on vjeruje da se bliža jedna strahovita katastrofa koja i njemu prijeti smrću, kamenovanjem, i baš zato, baš zato ne može otići. Strah ga tjera, ali ga radoznalost drži.

 

Nije li on Lotova žena? Ma evo: od juče se nježi kao curica, boji kao djevojče i postaje radoznao kao usidjelica! Sad tek razumije da uoči katastrofe ne može otići!... A eno. Kuće se previjaju kao drveće: žljebovi padaju kao lišće; zidovi se praše kao drumovi; krovovi lome kao granje, a potres duva, duva kao vihor! Strašna li pogleda!! Ljudi bježe; pune su ih ulice i tu se dave, tuku, hripe, laju, mrcvare, grohoću. Pakao. Svi poludješe od straha. Bjesomučno žene deru odjeću i kožu i traže krvavim noktima oči. Muškarci cere zube, reže kao psi, a oči im crvene kao u mladih kunića. Čuje se vriska; s prozora skaču dječaci i djevojčice kao da se netko njima lopta. Tornjevi se zadnji put očajno svinuše kao pakleni upitnici; zadrhtaše kao strune samih zmija i iz kamenja proviriše nekake ruke, kose, čeljusti, kao žabe kad ih dječurlija spljošti kamenjem. Bitanga se trese od vizije.

 

Oči mu pune pohote, a usne okrupnile kao da progoni djevojče. Kao dugo savladavana strast provali nerazumno i besvjesno potreba senzacija, efekata, veličine. Jer tlo, podloga njegove duševnosti bijaše svakidašnjost; kako se sav prodrma, omakne mu se i podloga i tlo. Bitanga leti, pliva. Umara se. Osjeća i misli. I na pogled strahovite katastrofe poče stiskati pesnice, slušajući kako pucaju kosti, pa jecati ispivši četvrt litre rakije. Sviće. Hladne, mokre sjene bježe po ulicama kao šišmiši. Jedno pseto čeprka po smeću i čuješ njegovo duboko njuškanje, vidiš mu svinuti rep i plavu sapu. Nebo poče naglo blijedjeti. Istok se zažuti, a zvonjava preleti zrakom kao uplašeno jato svraka. Bitanga se zanosi. Ne razaznaje on zanosa od želje, ni želje od bojazni. Niti osjeća apsurd svoje psihologije. On žudi za katastrofom koje se neizrecivo straši! Zabavlja se potresom s čega ga podilaze srsi. Pije od poništenosti i ta ga zanosi. Počeo osjećati i čuvstvovati pošto se je prepao. Posta mekan od strave kao žena od kandžije. Konačno ga rakija ubijedi u slutnjama. Kao crna Sodoma propast će bijeli Zagreb. Bijeli galeb na obali Save, bijele, srebrne Bjelouške. Krila mu zelena, ta njega parkovi nose! Bez šuma svojih Zagreb bi bio polumrtav, sakat, nakaza. Sad mu se pričini kao djevojčica na prvoj pričesti, raspuštenih kosa mirisne zeleni i u bijeloj opravi dražesnih kuća. Nikad neće obući duge suknje jer ga cijela Hrvatska mazi kao guščicu pa je postao, eto, prokšen i razmažen žudeći samo nove haljine, šeširić i cipele za paradu.

 

Bitanga mu plače ranu smrt i kratku mladost. Kao jedinicu oplakat će ga Hrvatska i - Bitanga ne može više. Neispavana ga, uplašena i pijana svlada ganuće i kako mu se misli stadoše plesti poput jezika, uvidi da je razmišljati sad nemoguće i da bi valjalo plakati. Najprije potraži rubac. Našavši ga, pogleda je li čist. Vidjevši da je čist, potraži najzakutniju kavanu, uvuče se u najzabitniji kut. Zavukav se u najzabitniji kut, uvjeri se da ga nitko ne vidi, i stane ridati. Kad već ne smogne suza, naruči pivo i opije konobaricu da ne mora kući na spavanje. U magli mišljaše: Ipak je sigurnije tu, negoli na trećem katu... Ipak neću poludjeti od straha ako se i prepanem... Ipak ću biti u Zagrebu iako izgubim svijest... Ipak... Tu se nejasno sjeti da je ispod stola, i spokojno zaklopi oči...

 

Ovolika duševna natega i naprasitost morade svršiti razočaranjem. Prođe nekoliko tjedana i Bitanga se sve više uvjeravaše da neće biti ništa. Poče nanovo čitati novine i nađe u njima glasove stručnjaka koji odlučno nijekahu katastrofalnost zagrebačkih trešnja. A jedan pokazivaše primjerima da su takvi obični samo kraj mora. Sad - Bitanga se poče stidjeti. On je u svakidašnjem raspoloženju bio druga osoba, oprečna onoj u duševnim ekstazama i praznicima. I ovaj se svakidašnji Bitanga poče onoga - stidjeti. Kao da se otrijeznio i vidio što li je počinio u pijanstvu: najprije strah, pa ganuće, pa suze, pa ljubav za gradom, Ružicom, ocem, pa zanos za strahotom, pa ridanje... Svi najveći osjećaji ostadoše posramljeni pred onim najsićušnijim: dosađivanja, hvatanja muha i cinizma. Bojaše se nije li u pijanstvu iskazao komegod sve ono što ga je mučilo ona dva dana, i posta sumnjičav. Bitanga plače! Bitanga ljubi! Bitanga se straši! Bitanga se zanosi! Šta bi mu pomoglo da to nazove klevetama? Da dotičnika izgrdi, ćuši, izbatina, dokazao bi da u klevetama ima i suviše istine. Da se nasmije? Kad mu evo ponestaje snage smijanju. Bitanga sumnjaše i u svoj um. On zna da su ti osjećaji sada abnormalni; da je ovaj stid bolest i da ovo što se počinje sramiti svog srama, nije no zaraza. A jest! On se baš stidi svoga stida! Osjeća svu neodoljivu strahotu toga čuvstva i vidi, dapače, kuda to vodi. Njegova se duševnost koprca u paradoksima, živi u apsurdima i porazno je samo to što i paradoksi i apsurdnosti isključivo ispunjaju njegov um. Zašto se on ima stidjeti svoga straha, svojih suza, svoje ljubavi? A ako ih se već stidi, zašto se toga stida srami? Tu staje čovjeku pamet! Ne. On nije za autoanalizu. On je da sjedi, gleda i govori, a sad se digao, zatvorio oči i počeo misliti. Sad je slijep.

 

Crno mu pred očima biva gušće; kadgod se to crno žuti, crveni, bijeli i zeleni, ali to je kao kad čovjek čvrsto stisne oči ili dobije udarac s kojega sve zvijezde vidi. Ne snalazi se. A onda mu budne kao onoga dana kad je htio prosvjedovati što nad prolaznicima ruše cigle a netko mu prišapnuo: potres! I sad mu netko šapće dok on prosvjeduje: luda! I onda on ide žurno, misli na prošlost i čini mu se da je to sve otud što se je uzrujavao, uprepaštavao, ridao i zaljubljivao radi katastrofe koja se nije ni dogodila, što je utrošio sve svoje zaspale umne energije u iluzijama, što je jedino bogatstvo svoje duše bacio u ništa, kao da je banknotama zapalio čik! I sad mu je lakše. Dakako. Bojao se strahovito i iz straha istekoše svi osjećaji; i radoznalost je bila krinka; i ostao je tu jer od straha nije mogao bježati i onda se uvjerio da nije strah koji ga tu drži... I sad ga ta nelogičnost rasrdi: nesretan je zato što se nije ništa dogodilo, a od straha je želio da se nešto dogodi! Bitanga je uzalud stao promatrati hod i nosove prolaznika: učini mu se da to sada njega gledaju i posmatraju... Eto promrmlja zašavši u šumu, šta to znači kad se tvoja misao zavrti oko tvoje duše! Sve sam smio, samo ne misliti na sebe i razmišljati o sebi. To je samoubojstvo.

 

Ni kad je oružništvo pucalo u narod i ubilo desetoricu; ni kad je spavao s tuđom ženom, ni kad mu ona izjavi da je zatrudnjela, ni kad on zataji svoje dijete, ni kad mu sinčić izdahnu ni kad se muž htio rastaviti, ni kad se svi odseliše u Ameriku - ne oćuti ni stoti dio ove sadanje duševne patnje koja se osniva na - ničemu. I to ga još više razgnjevi. Prokune onoga koji u čovjeka udahne dušu; osjeti je i proplaka nad njom. Zar nije dijete, vanbračno, živo pa mrtvo, njegova savjest? Mali, mali, mali... mali... mali... Bitanga se nije mogao sjetiti kako mu se zvao sin. Zašto mu je to ime trebalo, nije znao. Sav mu se tok misli s toga poremeti kao da se jedan kamečak omaknu i sva se zgrada ruši. To ime! Dušan, Mirko, Jerko. Bitanga se znoji. Što mu se teže domišlja, više ga treba. Ponavlja sva moguća imena i kad nema više riječi, onda tek ćuti da je potreba baš toga imena zašla u sve žilice; da ga mori kao žeđa što se razdraži na pomisao vode ili na pogled jedne kišne kapi.

 

Bitanga pokuša misliti na majku, na svoju ljubovcu Anku. Na muža joj agenta, Ferka. Na sestru Julku. Na svu rodbinu. I svima pamti ime. Ali mali! Vidi ga. Zna mu i prvi zub. I drugi. I prvu riječ. I drugu. Samo ime! Ime! Zna da je prohodao na Silvestrovo. Da je umro na Fašnik, godinu dana za tim. Zna kakve je haljine nosio, koliko knjiga razderao. Ma sve zna. Samo ime! Bitanga ćuti da se znoj na njemu ledeni. U sljepoočicama kucka, a zatiljak ga peče kao da mu se lupi koža. Pokuša čistiti nokte. Onda poče fućkati. Zagleda jedno pseto pa ga zovne da ga pomiluje, ali ono pobježe. Onda stade bacati kamenje; trgati lišće i kidati granje. Ali imena se ne sjeća. Zalud se on tako kuša uvjeriti da na ime ni ne misli, da ga se to i ne tiče. Ono ga muči kao savjest. Vuče za kose.

 

Škaklja pod pazušče. Bocka u vrat. Oči mu se mute. Pokuša trčati, skakati, pjevati i slušati jeku. Hoće da dokaže da mu je do svega više stalo negoli do imena. (To je drzovito, muca Bitanga. (Šta mi treba to ime? Zašto se toliko patim da ga se sjetim? To je drzovito. Trebam ga, jer ga - ne trebam. Moram ga se sjetiti, jer - ne mogu! To je drzovito. On bi morao nekoga ćušiti, zadaviti, ustrijeliti. On bi počinio i zločin, da zaboravi na tu ludost. Netko se roti protiv njegova razuma. I bi mu jasno da je to njegova duša. Ovakva drzovitost! Jedno ime. I da za nj trne, da se znoji, da ćuti kako mu krv ozvanja u ušima, kako mu pore tvrdnu u iglice. I što mu biva jasnije da je uzrok njegove muke ništetniji, muka je sve ljuća. Što se više uvjerava da je smiješno te bi radi jednoga imena mogao čovjek poludjeti, više se razuvjerava i uviđa da bi on mogao umoriti čovjeka samo i jedino zato što se momentano ne može sjetiti kako se je zvao njegov sin. I ovo ga pali bolju i sramom i zbunjenošću. Njegova se duša roti protiv razuma i on vjeruje u pakao i vragove, u jedno svjesno vrhunaravno Biće koje je u jedinog čovjeka udahnulo dušu, apsurd i paradoks. Pa kako može doći do toga da se čovjek, stvoren na sliku i priliku božju, može patiti radi jedne sitnice, izgubiti razum radi jednog imena i poludjeti od ničega? Ta što se njega tiče, on bi bacio do vraga to ime, glupo i prokleto ime, ali tko je taj te mu ga povraća sve jače što ga on žešće odbacuje? Tko je taj te se cinički titra s ljudskim životom i ubija razume kao komarce? A nešto mu se nasmiješi u nos. Gle, gle, kako bi ga htio zaboraviti! Dao se čovjek na filozofiju, filantropiju i kritiku providnosti!... Eh, eh, eh!


Nije druge, valja poludjeti, šapće i tare znoj. A rubac mu mokar. Slabašno mu zabljesnu u pameti jedan izlaz: kupiti koledar pa čitati imena svetaca i ugodnika, ali se ne može domisliti gdje da ga kupi. Sve je suvišno. On ide na vješala. Samo da se što prije svrši, da ga što prije objese, da što prije poludi. Ovo se stanje ne snaša. Oh! da mu je samo poludjeti! I on želi samo jedno: ludnicu. Tako je spokojan u toj želji te ni ne misli na samoubojstvo. On ide u Stenjevac. - Ja sam, reći će, lud. Zatvorite me. Ja sam lud. Ja sam Aleksija - a - Nešto mu zviznu pokraj uha kao tane. Ušesa mu dršću i on ćuti kako mu smijeh duva u čelo, u kose, za vrat... Pa njegov se je sin zvao kao i on: Aleksa! Bitanga ne zna što da počne od radosti. Poboja se da ne poludi od sreće kao bijednici kad dobiju milijun na lutriji. Pa još sad! Baš sad! Eno sunce zapada. Valovi se oblaka pjene crvenom pjenom. Šuma se guši od žudnje i uzdaha. Nebosklon gori od srama. Nikad se Bitanga ne osjeti tako usrećenim. Uši mu pune glasova, oči boja, nos mirisa, jezik riječi, mozak slika - i bude mu da je bujan kao prašuma. On se pretvara u prirodu: u stoljetne papige, u pretpotopne mamute, u nebotične orlove, u vitke pantere, u šarene zmije i ćuti da se je raširio kao balon kad će poletjeti i pući. No ta je sreća ludost. Evo mu tabani usađeni u zemlju kao korijenje. Kako će da bježi? Valja prevariti ludost. I on skida cipele i čarape. Evo mu noge okrupnile kao debla. Kako će da bježi? Valja prevariti ludost. I on svlači hlače i svitice. Evo mu se trup raširi i splete kao granje. Kako će da bježi? Valja prevariti ludost. I on skine kaput, prsluk i košulju. Slobodan. Spašen. Zaurla od grohota, vidjev kup odijela gdjeno popada kao okovi kad uda omršave. Bitanga bježi smijući se što prevari ludost. I šešir baci u jarak i požali što je zaboravio rubac, da otre ove krupne suze što posvećuju prvi dan slobode, blaženstva i pobjede. Skupi ih u šaku i bi mu da je veliki cvijet pun rose. A tad oćuti kako mu lahor srsi golotinju i bi mu da je zvijezda što se kupa u svemiru. Još je govorio i hihotao kad ga stražar dovede k (crvenoj lampi radi sablazni. Ali ga odmah otpreme u bolnicu. Šef ga redarstva, kao kavanski prijatelj, zagrnu svojom kabanicom, na što se Bitanga nađe uvrijeđen pa se naglo uozbilji i ne progovori više ni riječi.

__________________________________

 

Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov rođen je 17. studenog 1886. na Sušaku, malenom provincijskom naselju koje se ubrzano razvijalo nakon izgradnje pruge Zagreb - Rijeka i sve manje bilo riječka sušionica rublja kako su Riječani posprdno objašnjavali njegovo ime. U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić, kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što zapravo ne čudi budući da Jankov otac - Ante Polić, čovjek liberalnih nazora nije mnogo mario za Crkvu.

 

Rođen kao Giorgio Antonio Politeo u skladu s narodnjačkim političkim uvjerenjima promijenio je prezime u Polić. U Senju, i poslije u Rijeci, bavio se trgovinom i stekao prilično bogatstvo. Kamova majka Giema Joana Gerbac, zapravo Grbac, potječe iz imućne trgovačke obitelji koja je pripadala viđenijim riječkim patricijskim krugovima čije se bogatstvo još i danas može vidjeti na riječkim ulicama. Posebno se bogatstvom isticao Giemin brat Luigi koji je financirao Jankova putovanja i često se spominje kao Cio cico u njegovoj prepisci. Obitelj je po ocu bila hrvatskog porijekla, ali su po ondašnjim običajima članovi međusobno govorili talijanski. Giema je taj običaj zadržala i kad se udala te je s mužem govorila talijanski dok su djeca odgajana u hrvatskom duhu i govorila su fiumanskom hrvašćinom.

 

U kući Polićevih mnogo se igralo, pjevalo, glumilo, recitiralo, sviralo. Slobodarsko ozračje bila je glavna značajka svakidašnjice. Samouko obrazovani otac nastojao je djeci pružiti sve ono što sam nije imao. Bogata obitelj, iznimna knjižnica, liberalni nazor - sredina je u kojoj izrasta budući književnik koji od malena čita sve što mu dođe pod ruku, a pod rukama mu se nalazilo pravo bogatstvo - od klasičnih pisaca preko talijanskih revolucionara do svih djela koja su se mogla nabaviti na hrvatskom jeziku. Svoje prve radove mladi Janko objavljuje pod pseudonimom Moimir Trsatski u kućnom časopisu Soko, listu za zabavu i pouku kojim su braća Milutin, Janko i Nikola uveseljavali cijelu obitelj. Osnovnu školu na Pećinama završava mladi Polić s odličnom ocjenom i veoma pohvalnim vladanjem 1897. na Sušaku. O tome je pisao: Pučka škola pak izgleda kao veliki jež koji mi se duboko zarinuo u meso. I ja ću proći ovako samo djetinstvo i dječaštvo jer tad sam bio nevin, mekan, podatljiv i nemoćan. Mnogli su me svezati užetom, zaplašiti vau - vauom i udovoljiti anđelima. I tad stadoše dogme, kuće, škole, crkve i javnosti hvatati jednu nevinost da najposlije naprave od nje, po volji, prostitutku.

 

Upisan u sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju, koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak nastavlja s primjerenim vladanjem i dobrim učenjem ali po svemu sudeći to je tek privid prerano sazrjelog i senzibilnog dječaka. Zajedno sa svojim drugovima i vršnjacima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje Cefas koje je revolucionarni kružok i literarno - političko udruženje i tajna anarhistička organizacija. Cilj im je da se uz pomoć veza Jankova oca povežu s američkim Hrvatima, čijim će novcem nabaviti oružje, a onda podići bunu i dignuti dinamitom i bombama cijelu Hrvatsku i pretvoriti je u revolucionarni kaos. Iskren, preko granica, uvijek spreman da bilo kome kaže što misli Polić je u školi počeo biti kažnjavan zbog lošeg vladanja. Nakon jednog verbalnog sukoba s profesorom Polić biva isključen iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju. Tu upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. I tako je iz lošeg došao u gore.

 

Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije. Potom odlazi u Zagreb gdje je obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota na Sušaku. U Zagrebu pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće zagražavajući licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje. U Zagrebu zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom biva osuđen na tri mjeseca zatvora. To mu budi vjeru u narodnu svijest, ali se ubrzo razočarava i Zagreb i Hrvatska postaju mu tijesni i teži za odlaskom iz Hrvatske. A onda jednoga dana naprosto nije došao na ručak, nitko nije znao što je s malim Polićem. Dva mjeseca poslije obitelj dobiva dopisnicu u kojoj piše da je živ i zdrav i da se nalazi u putujućoj glumačkoj družini i da je na Cetinju nastupio pred knjazom Nikolom u Sabalastima kao šaptalac. Nedugo zatim napušta družbu sit glumačkog gladovanja utvrdivši da nema dara ni za glumu ni za šaptalaštvo. Vraća se kući, a tad mu je tek 18 godina.

 

U to doba zdravlje mu je čas dobro, čas loše. Od četrnaestoro djece Ante i Gieme Polić samo je osmero jedno vrijeme živjelo. Nakon smrti roditelja čvrsto odlučuje otići iz Hrvatske i 1906. odlazi u Veneciju (iste godine napisao je i djelo Isušena kaljuža koje će biti objavljeno tek 1956.). Zimske mjesece koristi za samoobrazovanje, a stanuje s bratom Milutinom koji studira glazbu na Liceo musicale. Teška tuberkuloza kostiju izjeda već tada Milutina i on umire dvije godine kasnije na jezovit način u riječkom stanu svoje tetke. Ta smrt teško je pogodila Janka pa joj je posvetio pripovjetku Skepsa, koja je nažalost izgubljena. Ali o toj groznoj bolesti piše: Oteklina na ruci malo je popustila, ali često me zna svrbiti pola lakta. Kada dođem u Veneciju idem direkte doktoru Cavazzaniju koji je bio i liječnik Milutinov. U slučaju da je to tuberkuloza kostiju čeka me Milutinova sudbina prije ili kasnije. Ja pak ne bih nikako podnio da moji rođeni znanci gledaju onaku orgiju puti i kosti kako gledasmo na Milutina. Najvolio bih svršiti u bolnici u tuđini i ostaviti liječnicima moje tijelo za analize. Moja oporuka glasi: Ako umrem ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima da ga upotrijebe za svoje pokuse, budui moja djela ne doprjevše izvan moje ladice, budući moj život ne posluži dovoljno znanosti, to joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrt i hulja tko nadamnom pozove popa, pribije krst i donese vijenac.

 

U Rimu piše Samostanske drame, čiji je prvi dio Orgije monaha, a drugi Djevica. Sljedećih godina luta Italijom, boraveći po nekoliko mjeseci u Firenzi, Milanu, Torinu i Genovi. Godine 1907. vraća se u Zagreb i piše Tragediju mozgova u vrijeme kada se oporavlja od preboljele upale pluća koju je dobio nakon jednog žestokog pijančevanja s drugovima po peru i piću. Nakon niza neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, budući da ga odbijaju sve izdavačke kuće u Zagrebu u pomoć mu kao i obično, priskače stalni mecena brat Vladimir. Dvadesetogodišnji Janko Polić objavljuje odjednom četiri knjige: dvije zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija i dvije dramske studije Tragedija mozgova i Na rodnoj grudi. Tada si daje ime - Kamov. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U svojim djelima je imao provalu gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Interesantno je spomenuti što je Janka Polića ponukalo da svome imenu doda i Kamov, on je to ovako obrazložio: Glede imena Kamov - toliko na znanje. Kad se sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi - Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu.

 

Njegovi stihovi otkrivaju Kiti, fatalnu ženu, sestru Mije Radoševića - Katicu, čiju udaju za prijatelja Matu Malinara nikada nije prebolio. Matoš njegovu poeziju naziva lirikom lizanja i pljuckanja, sumatuim djelom nekakvog ciničnog i iz reklamskog snobizma do ogavnosti melagomanskog mladića Polića - Kamova. Ljeta provodi u Punti gdje je brat Vladimir imao kuću. Druži se s tamošnjim stanovništvom i piše. Klima povoljno djeluje na pjesnika koji se tu odmara nakon lutanja po Italiji. U Puntu piše neke od svojih novela i tri drame: Lakrdiju naše dobi, Žene, žene i Mamino srce koje kazalište kuće redom odbijaju. Sa žurnalističkim radovima ima više sreće - Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljuju tekstove koje šalje sa svojih putovanja. Tekstovi se objavljuju ali honorati kasne ili pak ne stižu. Iz Punta opet kreće na put - Italija, Francuska, Španjolska.

 

Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad. Nastanio se u zgradi broj 55 ulice Cale de Sant Pau u oskudnoj četvrti. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. u 14 h nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine u Santa Creu - bolnici za uboge i siromašne, što se može vidjeti u Registru otpuštenih i umrlih. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Danas se u bolnici u kojoj je umro nalazi Katalonska nacionalna knjižnica. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke. Njegov posljednji tekst je članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.

 

Kamov djeluje u razdoblju hrvatske književne moderne, a među najpoznatijim njegovim djelima su roman Isušena kaljuža, zbirka pjesma Psovke, drame Tragedija mozgova i Mamino srce, novele Ecce homo i Sloboda te knjiga lakrdija, a kroz cijeli njegov književni opus velikim dijelom se provlači autobiografska nota.

 

Janko Polić Kamov - Brada 

Janko Polić Kamov - Isušena kaljuža

Janko Polić Kamov - Ledeni blud

Janko Polić Kamov - Psovka

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Janko Polić Kamov - Bitanga

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u