Ivan Gundulić - Arijadna

Među mnozijem prijateljima, koji mene svjetuju i ljubežljivo sile, da Arijadnu moju na svijet budem prikazati, V. gosp. navlaštito je, komu želji ja u to pogodit želim: ne samo er toliko srčana prijatelja požudu u mjesto od zapovijedi držim, ma nu er ista Arijadna nikoga nije držanija poslušati negoli Vaše Gospodstvo, od koga i od vaše družine s velicijem slavami bi jur prikazana u našemu Dubrovniku. Tijem istino mogu rijeti, da od mene bi začeta, a od vas i urešena i proslavljena. K vami dake Arijadnu ja pošiljem, i vele s draga je srca vami u dar poklanjam, neka kako od stvari osobite i vlaštite činite od nje što hoćete. Ako uzbude pohvaljena, biće čas vaša; toli inako, vi ćete vrijedni bit obranit ju, kako prem gospodičiću se takomu pristoji, čijeme pod Vašega G. krilo na svjetlos od svijeta izhodi. Stojte zdravo.

Djelo Arijadna dramatizirana je priča o napuštenoj djevojci Arijadni koju je atenski kraljević Tezej ostavio na otoku, nakon što mu je ona pomogla poraziti strašnog Minotaura na otoku Kreti. To Gundulićevo djelo nastaje u vrijeme hrvatskog baroka početkom 17. stoljeća.

Vrsta djela - drama

Mjesto radnje - otok u Grčkoj

Vrijeme radnje - nekoć davno

Arijadna je jedna od ranijih Gundulićevih drama, čiji je izvornik djelo Arianna talijanskog pisca Ottavija Rinuccinija iz 1608. godine, a koje je Gundulić slobodno preveo nekoliko godina kasnije. U njemu se nalaze odjeci starije rimske poezije, uglavnom Ovidija i Katula, ali i suvremenih talijanskih epova poput Ariostove Olimpije ili Tassove Armide, u kojima se također emotivno iskazuje motiv ostavljenosti. Rinuccinijeva Arianna bila je premijerno izvedena 1608. u Mantovi, na piru tamošnjeg vojvode. Djelo je iste godine tiskano kao melodrama i prikazano u Firenci, a glazbu je skladao Claudio Monteverdi. Rinuccini je, međutim, promijenio antičku fabulu, i to tako da je tragičnoj priči o Tezejovu bijegu dodao sretan završetak, obavezan u tragikomediji. Naime, Rinnucini je uveo lik Bakha, koji se na kraju ženi Arijadnom. Tako je prvotna tragedija pretvorena u tragikomediju, a budući da je i Gundulićeva Arijadna ostala vjerna talijanskom predlošku, i to se djelo također može označiti istom žanrovskom odrednicom.

Gundulićeva drama sastoji se od pet činova. Prva četiri čina završavaju korom koji govori Skup ribara. Prvi i peti čin imaju 4 prizora, drugi 3, a treći i četvrti po 2. Arijadna je 4. rujna 1632. godine posvećena Marinku Frana Tudiševića, dubrovačkomu vlastelinu, a uz posvetu, prije same drame, stoji i pjesma Dživa Sara Bunića, prigodnica upućena Gunduliću.

Drami također prethodi Pripovijes, koja sadrži gotovo cijelu priču o Tezeju, Arijadni i Baku – od same Tezejeve borbe s Minotaurom, preko dolaska na začarani otok "od Nesa" (odakle počinje radnja drame) i Tezejova odlaska, do sretnog završetka, ljubavi između Baka i Arijadne. Ta pripovijest funkcionira kao prolog jer najavljuje čitateljima/gledateljima sadržaj drame. Ulogu (drugog) prologa ima Apolov govor u osmeračkim katrenima, u kojem upozorava čitatelja da će čuti uzdisanja ostavljene djevojke, koja će možda prepoznati kao temu iz nekih starijih i slavnijih djela.

Djelo je pisano u stihu, pretežito osmercu, a pojedini su dijelovi u dvanaestercu i petercu. Kombinacije stihova i rima vrlo su šarolike. Strofe imaju po četiri, pet, šest ili osam stihova, s rimama abba, abab, ababcc, abbac, abcbac, abababcc.

Stih - Slijedeći uvjerenje da su grčke tragedije bile pjevane, i tragikomedija je općenito koncipirana tako da bude uglazbljena pa unutar samog sadržaja postoje dramaturški nefunkcionalni prizori čiji je zadatak isticanje glazbe. Tako se može pretpostaviti da su u Arijadni kraći oblici, osmerac ili peterac, bili prikladniji za pjevanje nego dvanaesterac. Međutim, u ovoj je drami mnogo više dijelova u kojima nema dvanaesterca pa se ne može zaključiti da su se svi osmerački ili peterački stihovi pjevali. Treba pretpostaviti da se ipak znatan dio teksta nije pjevao. Moguće je zaključiti i da unutar jedne replike postoji težnja da se govor luči od pjevanoga dijela pa je nekoliko stihova unutar ulomaka različite dužine od uobičajenog osmerca.

Sadržaj - U prvome činu Venere moli Ljubav da pomogne Arijadni koju će Tezeo ostaviti. Zatim na otok dolaze Tezeo, Arijadna, Svjetnik i Skup bojnika. Tezeo i Arijadna zaljubljeni su, no ona pati jer je otišla s Krete bez dopuštenja roditelja. Čin završava prizorom u kojemu ribari pjevaju o vilama.

U drugome činu Svjetnik savjetuje Tezeju da ostavi Arijadnu i vrati se kući, jer kralju ne priliči ljubovati s razbludnom tuđinkom, koja je i kći najvećeg neprijatelje Tezejeve Atene. Tezeo je rastrgan između ljubavi i dužnosti, no ipak odabire dužnost i odlazi. Čin završava pjesmom ribara.

U trećem činu Arijadna sumnja na zlo jer ne može pronaći Tezeja, no Koraljka je tješi govoreći da je Tezeo otišao samo nakratko te da će se uskoro vratiti po nju. U sljedećem prizoru saznaje se da su ribari čuli Arijadnine uzvike i plač kad je shvatila da je ostavljena. Čin završava govorom Skupa koji hvali ribare jer im je od vlasti i slave draža ljubav.

U četvrtome činu Glasnik prepričava ribarima Arijadninu nevolju - nesretna i ostavljena htjela se ubiti, no život su joj spasili ribari. Ipak, srce joj je slomljeno pa Arijadna u tužaljki pomišlja na smrt. Koraljka je opet pokušava umiriti, a kada čuje da dolaze lađe, zaključuje da je to sigurno Tezeo, no Arijadna je sumnjičava. Na kraju čina Skup moli Ljubav da im vrati Tezeja.

U petom činu Glasnik prepričava što se dogodilo – u lađi je došao besmrtnik Bako, koji se na kraju vjeri s Arijadnom.

Stil - Djelo je pisano visokim stilom, što potvrđuje mnoštvo baroknih figura, kako na sintaktičkoj (asindeton, gradacija, komparacija, refren u dijelovima koji imaju formu pjesme) tako i na semantičkoj razini (metafora, antiteza, hiperbola, personifikacija, sinegdoha, eufemizam, perifraza). Česti su kontrasti nebo – zemlja, raj – pakao, ljubav – mržnja.

Nezaobilazni su i neki tipični renesansni motivi koji su uklopljeni u samu radnju – usporedba drage s cvijetom, suncem, srcem, kraljicom i sl., a prisutan je i motiv sluge/služenja kao tipičan renesansni odnos muškarca prema ženi. Concetto, kao uobičajeni barokni postupak, proteže se kroz cijelo djelo i jedan je od temeljnih elemenata u izgradnji fabule kroz stihove. Često se, također, ističe kako je Gundulić već u Arijadni stvorio vlastiti korpus baroknih izričaja i fraza, koje će upotrebljavati i u svojim kasnijim djelima.

Zanimljivo je i to što se u Arijadni naziru i elementi pastorale, koji se većinom odnose na opći ugođaj, odnosno idilu pastirskog života, što se ne bi očekivalo, s obzirom na činjenicu da se radnja događa na otoku. Međutim, u Arijadni se taj prostor čak i naziva dubravom, što je tipično obilježje dubrovačke pastorale. Osim toga, javljaju se i neki drugi klasični pastoralni toposi, kao što su gizdave vile, kufi (labudovi), kladenci, dubje i slično.

Može se zaključiti da je Gundulić upravo ovim svojim ranim radom, slijedeći trag domaće tradicije, otvorio novu etapu u razvoju dubrovačke drame.

_______________

Ivan Gundulić - Arijadna

Kako je već rečeno, Gundulićeva je Arijadna ne baš previše slobodna preradba, a u većoj mjeri prepjev Rinuccinijeve "Arianne", u kojoj se obrađuje nešto preinačen mit o kćeri kretskoga kralja Minosa.

Radnja počinje dolaskom Tezeja s družbom i Arijadnom na otok Maksos (kod Gundulića Nes), na povratku prema Ateni. Tezej je, prema običaju, doveo mladiće i djevojke kao danak nemani Minotauru koji se nalazi u Labirintu, ali mu je Arijadna pomogla da Minotaura ubije i da spasi Atenjane od teškoga danka. Kad su se izvukli iz Labirinta, i Arijadna se pridružila Tezeju napustivši domovinu. To se, naravno, u drami samo pripovijeda a ne prikazuje. Na Naksosu je družina nagovorila Tezeja da preko noći napusti Arijadnu jer da, tobože, usprkos svemu svome junaštvu, ne bi smio s Arijadnom doći u Atenu budući da je ona kći neprijateljskoga kralja. Nije bez stanovite topline opisana Arijadna koja slijepo ide za Tezejem, prepuštajući se ljubavi zbog koje je napustila i roditelje i domovinu. Tako i u času buđenja, kad se oslobađa ružna sna i zle slutnje što u blizini nema Tezeja, zatim kad se pojavi Koraljka koja je tješi i vodi prema moru nek se uvjeri kako je Tezej nije napustio, čitalac nalazi stihove koji ga mogu ponijeti svojom izravnošću i prirodnošću. Međutim, scena se naglo prekida i tek nam Glasnik dojavljuje kako je Arijadna počela cviljeti kad je zaključila da je Tezej ipak otplovio bez nje.

Slijedi dosta dugi Arijadnin plač, a zatim opet dolazi Glasnik i najavljuje dolazak neke lađe koja bi morala značiti nešto dobro. I dok je Skup uvjeren da se to vratio Tezej s kraće šetnje po moru, Glasnik prisutne iznenađuje viješću da je tim lađama stigao bog Bako, da se već zaljubio u Arijadnu i ona u njega. Gledalac je prikraćen da početak te nove ljubavi vidi na sceni, to bi, naravno, iziskivalo i nešto složeniju psihološku motivaciju. Tek poslije svega što se zbilo između nje i Baka, pojavljuje se na koncu Arijadna. Sada njezine riječi o sreći koju je odmah nakon onako nesretne ljubavi s Tezejem našla s novim ljubavnikom zvuče potpuno neprirodno i usiljeno. Arijadna nas je ranije mogla dirnuti svojom tragikom i sva je njena draž bila u tihoj patnji koju je proživljavala, najprije zbog napuštanja domovine i roditelja, a zatim zbog ružna Tezejeva čina prema njoj. Ali na koncu Skup ribara, koji stalno naglašava svijetle tonove, pune idile, te Skup bojnika koji se veseli sretnom događaju, zasjenjuje svojom pompom i nametljivošću tragiku koja u cjelini izbija iz Arijadnine sudbine.

Ugledajući se u svoj uzor, a podilazeći ukusu aristokratske publike, Gundulić nije morao tražiti psihološku motiviranost postupcima svojih junaka. Tezej se zato ponaša previše kruto, u njemu ne pobjeđuje ljubav, što je bio jedan od glavnih pokretača u renesansnoj drami - i komediji i pastorali. On se gotovo i ne odupire savjetu svojih drugova, tako da nam jedino Arijadna, i to samo jednim dijelom - svojim patnjama i svojim postupcima - djeluje kao donekle individualiziran lik. Ali individualiziran i plastičan samo po svojoj tragičnoj sudbini i lirskoj intoniranosti, dok će inače sva lica, pa i Arijadna, govoriti gotovo istim stihovima i gotovo istim rječnikom.

U Gundulićevu jeziku i pjesničkom izrazu osjeća se prije svega utjecaj hrvatskih renesansnih pjesnika te odjeci narodne pučke lire (Ah Suđeni moj pokoju). Stih je na izmienu dvanaesterac i osmerac, ali ta ritamska raznolikost nije proistekla iz unutrašnjeg imperativa, nego je više služila kao podloga za promjenu muzičkoga ritma. Međutim, iako je upotrijebljen i tradicionalni hrvatski stih iz ranijega razdoblja, Gundulić već ovdje pokazuje onaj svoj specifičan smisao za razbijanje monotonije inače za veća ritamska variranja neprikladnog osmerca. Ali to i nije jedina osobina koia nas u ovom djelu može interesirati u vezi s Gundulićevim stvaralačkim postupkom. Već u "Arijadni" Gundulić nam se čini kao izgrađeni stihotvorac sa svim onim formalnim osobitostima i vrlinama koje nalazimo u njegovim najuspjelijim dielima. Tu se već mogu naći i začeci njegova baroknog piesničkog izraza i njegovih specifičnih preokupacija koje su ga pratile čitava života. Što sve to u ovom dielu nije došlo do jačeg izražaja razlog je u tome što od drugoga preuzetu temu nije ni mogao snažnije doživjeti.

Bit će ipak interesantno razmotriti koje su se to osobine budućeg velikog pjesnika začele u "Arijadni" i u ostalim njegovim ranim dramama, iz kojih su izvora potekle one osobitosti koje će se u kasnijim djelima razviti do sistema izvan kojega se Gundulića ne bi moglo ni shvatiti.

Česte bujne metafore i antiteze, tipičan izraz barokne poezije, sastavni su dio pjesničke svijesti već u Gundulićevim melodramama. Iako je pjesnik znao razviti i neke samostalne slike, podlogu za metaforičko izražavanje i za upotrebu antiteza dobio je Gundulić dobrim dijelom u tim svojim prvim pjesničkim uzorima. Upravo na Rinuccinijevu tekstu možemo pratiti kako se on učio baroknom pjevanju.

Pozivanje zore od Skupa ribara:

Zoro lijepa, zoro bijela,

zlatnijem stupom nebo uresi,

zrak objavi,

dan donesi,
hodi vedra, hod vesela,
Ijubovnika starca ostavi.

Gundulic je znao biti i nesto samostalniji:

Nu jur sunce pri pučini
svitla u more kola krije,
navideći da jedini
sunca moga zrak svjetlji je.

Eto veće dan utječe,

čijem noć prvi mrak prostira;

ovo'e doba nadaleče
kad od sebe svak trud tira.

Međutim, Gundulićeva metafora:

Pripravila prem se biše

zora gonit tmine od noći,

a ovdje se ustaviše
dva viteza čudne moći.

Antiteze, koje će kasnije kao izraz biti sastavni dio Gundulićeva pjesničkog poimanja svijeta, nalazimo u bogatom broju već u njegovoj "Arijadni". One su ovdje, naravno, u većini nastale prema Rinuccinijevu tekstu:

Nu s vjetricim blažim, milim

ti sad čestit brodiš more,

a ja tužna svak čas gore

bez ufanja ovdi cvilim!
Tebi Atena spravlja u čudih

sprave pune veličine,

a ja puste vrh pržine

pića ostajem zvijeri hudih!
Tebe rođaka oba tvoja

veseli će zagrliti,

a vas veće ja viditi
neću, ćaćko, majko moja!   

Koliko god je Gundulić na mjestima samo prevodio Rinuccinijev tekst, što je već ranije do u tančine utvrđeno, on je ponekad znao biti i pjesnički samostalan. Već razlike koje na prvi pogled zapažamo između Rinuccinijeva i Gundulićeva teksta, kad naš pjesnik izvorne heterosilabičke stihove prenosi u tradicionalne hrvatske osmerce i dvanaesterce, govore o tome da je Gundulić iz tih praktičkih razloga bio prisiljen slobodnije pristupiti prevođenju. Moglo bi se govoriti čak i o nekoj vrsti prerade Rinuccinijeve melodrame, jer je Rinuccinijevih 1115 stihova Gundulić pretvorio u 1829 svojih. Pri prevođenju "Arianne" Gundulić je naime postupao više kao pjesnik nego kao prevodilac. Da bi postigao tečan hrvatski stih, u čemu je gotovo svugdje i uspio, on je morao tekst predloška podređivati svojim vlastitim pjesničkim slikama.

Neki dijelovi u Rinuccinijevoj "Arianni" vjerojatno su u mladom Gunduliću pobudili i asocijacije na neke probleme ondašnjega života. Iako se stihovi kojima Svjetnik prekorava Teze ja što uzima kćerku neprijateljskoga kralja:

Ah žalosti, ah prikora,
da se gane stanac kami!
kraljevat li među nami
našega će kći zlotvora,
kom za harač zao saviše

(ah jaoh tužna uspomena!)
naša djeca neodhranjena
svako lito dana biše?

Ah, ter jedan zrak na sviti
tamna lica umrloga
lijepu svjetlos od razloga

noć će dotle zasjeniti
da kraljevstvo i ćas tvoju
zaboraviš ti neredno,
za željenje tašto jedno
ćud visoku grdeć svoju?   

Ne možemo se oteti pomisli da je u tom momentu Gundulić morao imati pred sobom sliku ondašnjeg dubrovačkog političkog života. Pitanja danka Turcima, kao i krute slike u prikupljanju harača, bili su aktualni problemi i događaji koje je naš pjesnik u svakom slučaju morao mnogo bolje i intenzivnije doživljavati od talijanskog pjesnika koji je, s obzirom na svakodnevni život, bio prema tom motivu sigurno indiferentniji. Kad se sjetimo budućega Gundulića, njegovih opisa turskog uzimanja harača u "Osmanu", nužno je pretpostaviti da su i ove njegove mladenačke slike morale utjecati na njegove slične pjesničke preokupacije u kasnijim djelima.

Činjenica je da je "Arijadna" prikazivana u Dubrovniku 1615, da je pisana upravo u doba velikog procesa protiv braće Đurđevića i Rastića, od kojih su se dvojica bila stavila u službu savojskog vojvode i njegovih planova o oslobođenju Balkana od Turaka, što nije bilo u interesu Dubrovačke republike koja je željela sačuvati neutralnost. Jakov Đurđević i Jakov Rastić pojavili su se u rujnu 1611. u blizini Lopuda na velikoj ratnoj lađi mantovanskog vojvode, ali su prijevarom bili namamljeni u Dubrovnik i osuđeni s mnogima koji su im pomagali.16) Svjetnikovi prijekori Tezeju: da kraljevstvo i čas tvoju zaboraviš ti neredno... mogli su se dojmiti gledalaca kojima je još uvijek bila svježa uspomena na one koji su se bili stavili u službu stranim vladarima. Vjerojatno to i nisu jedine slike iz dubrovačkog života koje su se pjesniku nametale u procesu preradbe Rinuccinijeva teksta.

Međutim, u "Arijadni" se mogu zapaziti i neke druge preokupacije koje je Gundulić kasnije razvio u dominantne teme. Već u tom djelu javljaju se raspoloženja pjesnika koji je na ovozemaljski svijet gledao kao na taštinu. Govoreći o ženskoj ljepoti on spominje tamno, umrlo lice, a Tezejevu ljubav naziva jednim taštim željenjem. Doduše, to su doslovce prevedene Rinuccinijeve riječi: splendor d'un fragil viso i un van desio, ali treba znati i to da se Gundulić na takvim tekstovima nije samo učio. On je već tada, upijajući iz tuđih izvora, izgrađivao svoja osnovna raspoloženja koja su s vremenom postala sastavni dio njegova pjesničkog doživljaja svijeta. Takva će raspoloženja najjače doći do izražaja u njegovu spjevu "Suze sina razmetnoga", koji vjerojatno i nije pisao samo prema ukusu i modi svoga vremena. Sličnim stihovima bit će protkani tekstovi ne samo u "Osmanu" nego i u njegovoj vedrijoj tvorevini "Dubravci", a time se još jače potvrđuje misao o Gunduliću kao cjelovitoj ličnosti, pri čemu tumačenja, koja se temelje na njegovoj izjavi o ranim djelima kao "porodu od tmine", da je prijevod Psalama i "Suze sina razmetnoga" pisao kao obraćenik, gube na svojoj vrijednosti. Doduše, Gundulić je u duhu protureformacije počeo ozbiljnije pisati poslije 1615, kad je u Dubrovniku sve jače nastupala katolička propaganda, ali ni ta djela ne bi on bio napisao da već od ranije nije u sebi nosio stanovita raspoloženja.

Sklonost k razmišljanju nad ovim svijetom kao sklonost baroknog čovjeka, što su pjesnici kao racionalan elemenat unosili u svoje tekstove obično u obliku sentencija, također je našla odjeka već u Gundulićevoj "Arijadni" pjeva prilično slobodno:

Stvar je lijepa i kreposna
čovjek mučat ki umije,
kad velika i jakosna
rasrdžba ga pridobije.
Za vazda se jednom pusti
kami iz ruka, riječ iz usti!   

Ne podsjeća li nas navedena strofa, bez obzira na to što pred sobom imamo parafrazu Rinuccinijeva teksta, i po svojoj arhitektonici (rima ABABCC u osmercima) i po svojoj misaonoj strukturi, gdje dva posljednja rimovana stiha zvuče kao zaključak, kao sažetak onoga što je izrečeno u prva četiri stiha, na Gundulićevu sestinu u malo kasnije nastalim "Suzama sina razmetnoga"? Takav unutrašnji raspored misli i vanjski, adekvatan formalni oblik, sa sentencijskom osnovom, imaju i ostale sestine u "Arijadni", kojih inače nema mnogo.

Ako dakle "Arijadna" i nije tekst s većim literarnim pretenzijama, ako je to pisao mladi Gundulić, u svojoj dvadeset petoj godini života, kad se, možemo reći, tek vježbao skladati stihove, ako je to samo slobodan prepjev jednog osrednjeg talijanskog pjesnika, to jest - ako je sve to razlog da njegovim ranijim djelima, zbog njihove manje literarne vrijednosti, ne pridajemo i ne poklanjamo veću pažnju, ova su djela, kako se to pokazuje već na primjeru "Arijadne", i te kako važna pri proučavanju Gundulića kao pjesničke ličnosti, pogotovu pri proučavanju elemenata na kojima se on formirao.

Time se, naime, pokazuje kako je Gundulić već u svojim najranijim radovima, u kojima je samo prepjevavao ili prerađivao tuđa ostvarenja, znao poći i vlastitim putem. Zato nas on i ne začuđuje blještavošću svoga stiha u "Suzama", ni savršenim skladom melođramsko - pastoralnog i rodoljubnog elementa u "Dubravci" kao ni pjesnički doživljenom tragikom u spjevu tako širokog formata kao što je "Osman". Slične elemente kasnijeg velikog i osebujnog pjesnika možemo nazrijeti i u ostalim sačuvanim tekstovima iz njegovih mlađih dana.

Likovi - Venera, Ljubav, Tezeo, Arijadna, Savjetnik, Pelinko, Biserko, Koraljka, Bako, Jove, Apolo

Karakteri u drami nisu podrobnije obrađeni, što je razumljivo jer o sudbini likova odlučuje viša sila. Međutim, Arijadna i Tezeo ipak se ponešto ističu; oboje su razapeti između dvaju nepomirljivih načela: Tezeo mora izabrati između ljubavi i dužnosti, dok Arijadnu u početku razdire sukob ljubavi prema Tezeju i tuge zbog ostavljenih roditelja.

Venera - u grčkoj mitologiji smatra se božicom ljubavi, ljepote, plodnosti i spolnosti. Takvu ulogu ima i u ovom djelu. Naime, ona dolazi kao jedna vrsta pripovjedača koji se bori za Arijadnin sretan završetak. Stalno nagovara svoga sina "Ljubav" da joj pomogne u ljubavnoj patnji i spasi od ljubavnih jadi. O njezinom izgledu u djelu ne doznajemo ništa, ali budući da je božica ljepote, možemo pretpostaviti kako je ona utjelovljenje te ljepote, čiji je i vladar. Mudra je te uspijeva nagovoriti svog sina da ipak Arijadninu tragediju okrene u sreću, podarivši joj novog ljubavnika. Suosjećajna je i dobra što se može iščitati baš iz tih dijelova djela kada žali zbog Arijadnine sudbine.

Arijadna - djevojka koja zbog vlastite ljubavi napušta svoj dom, vlastitog oca i majku te odlazi u nepoznati svijet. Muškarac s kojim odlazi je Tezej. Ona ga neizmjerno ljubi što saznajemo kroz čitavo djelo. Sve je žrtvovala zbog ljubavi, a zbog te iste ljubavi biva ostavljena sama. Ima sluškinju Koraljku koja joj pomaže u teškim trenucima, dajući joj prijeko potrebne savjete. Iz djela saznajemo da je Arijadna jako lijepa, ima dugu zlatnu kosu koja se često uspoređuje sa sjajem zvijezda u noći. Saznajemo kako ima bijelu put koja se uspoređuje sa zorom. Na kraju se zaljubljuje u Baka te ipak dobiva svoj sretan završetak. Uz to, jako je sumnjičava, a njezina sumnja biva i opravdana. Kada su je svi uvjeravali da ju Tezej nije ostavio nego da sprema brodove za polazak, ona je već sumnjala da nešto nije u redu. Kada shvati da je stvarno ostavljena sama na otoku, pada u očaj. Plače, žali i bjesni jer ju je ostavio te nizom retoričkih pitanja povećava svoju žalost. Prisjeća se svega što je žrtvovala i ostavila za njega te pomišlja na ubojstvo.

Tezej - legendarni atenski kralj, sin Etrine i Posejdona. Slučajnim odabirom biva odabran da pođe na daleki put te mora biti žrtvovan zvijeri koja svake godine proždire mladiće. Ta zvijer je Minotaur. Tezej se zaljubljuje u Arijadnu, kćerku kretskog kralja Minosa koja je ujedno i sestra te zatočene zvijer. Ona pomaže Tezeju da varanjem izađe iz labirinta i porazi zvijer. Tezej je zaljubljen u Arijadnu, ali je ipak ostavlja na otoku jer su mu tako savjetovali drugi. On se prvo predomišljao što je pravilno za učiniti i kako postupiti, no on je na kraju ostavlja ju jer mu tako nalažu kraljevske dužnosti. Na početku saznajemo kako je Tezej zbilja zaljubljen u Arijadnu, ali kako se djelo približava svome kraju, njegova ljubav se sve manje prikazuje te taj dio ostaje nejasan. Uz to, on je snažan i hrabar muškarac koji se bori za svoje ideale, ali ipak biva spriječen dužnošću koju ima kao nasljednik kraljevske loze. Lukav je i domišljat što se može vidjeti iz toga kako je porazio zvijer, ali i iz toga kako je ostavio Arijadnu. Ostavio ju je na otoku, a da to nitko nije znao jer je zabranio brodovima da se oglase kada budu izlazili iz luke na otoku. On je snažan i jak muškarac jer samo takav muškarac bi i mogao poraziti strašnu zvijer.

Bako - pojavljuje se tek u petom činjenju u djelu, ali ga možemo svrstati među glavne likove baš zbog toga što njegovom pojavom djelo dobiva sretan kraj (u protivnom bi djelo bilo tragedija). S pravom ga navodimo među glavne likove, iako je njegova pojavnost vrlo malena. On se, ugledavši ljepotu Arijadne, koja je tada još uvijek bila uplakana, zaljubljuje u nju. Putovao je iz Indije, ali pod utjecajem bogova, vjetrovi su ga naveli na otok na kojem je ostavljena Arijadna. Izjavljuje Arijadni ljubav i svoj život pretvara u njihovu zajedničku sreću. On ima slavne pretke i borio se protiv mnogih nakaza na svom putovanju. Zaljubljuje se u Arijadnu na prvi pogled. Suosjećajan je s njezinom boli, te vidi njezinu ljepotu i ispod uplakanog lica. Laskav je na riječima, te joj daje mnoge komplimente, usporedivši je s boginjom.

__________________________________

Ivan Gundulić rođen je 1589. godine u Dubrovniku, u vrlo uglednoj vlasteoskoj obitelji i ima, što se javnog života tiče, tipičnu biografiju dubrovačkog plemića. U Dubrovniku je završio humanističku gimnaziju, gdje mu profesor bio pisac i prevoditelj Camillo Camilli, autor nadopune Tassova Oslobođena Jeruzalema. U svom je gradu proveo cijeli život. Oženio se 1628. godine Nikom Sorkočević s kojom je imao sinove Frana (maršal austrijske vojske, autor putopisa po Rusiji), Šiška (pjesnik) i Mata, te kćeri Madu i Dživu. Godine 1608. godine postao je članom Velikog vijeća, 1636. godine biran je za senatora, a od 1638. godine ušao je i u Malo vijeće, vladu Dubrovačke republike. Nadležna tijela izricala su mu opomene i novčane kazne bezuspješno se nadajući da će ga tako privoliti da sudjeluje na sjednicama, ali je očito da je Gundulića više zanimao književni rad. Obavljao je različite javne službe te je bio sudac, senator, carinski službenik, nadzornik oružarnice, nadzornik žitnice itd. Istovremeno se bavio obiteljskim poslovima i odvjetništvom. Dva je puta bio knez Konavala, a da ga rana smrt nije spriječila, najvjerojatnije bi bio biran za kneza Republike (otac mu Fran je biran za kneza 5 puta, a knez je bio i sin Šiško).

Gundulić je u mladosti napisao deset melodrama ili libretističkih drama (tragikomedija), prijevoda talijanskih opernih libreta ili obrada libretističkih mitoloških motiva. Melodrame su u to vrijeme bile u cijeloj Europi vrlo cijenjen žanr i obilježit će dramsko stvaralaštvo u Dubrovniku u cijelom 17. stoljeću. Nazivajući ih porod od tmine, u duhu protureformacije i katoličke obnove, Gundulić se u predgovoru zbirke Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621) odrekao svojih ranih dramskih djela. Od deset drama koje spominje u tom predgovoru, Adon, Galatea, Čerere, Kleopatra, Koraljka od Šira i Posvetilište ljuveno su izgubljene, u potpunosti su sačuvane Arijadna ("s velicijem slavami bi jur prikazana u našemu Dubrovniku", kaže Gundulić u posveti, a tiskana je u Anconi 1633), nastala na temelju Rinuccinijeva komada Arianna (1608), te Prozerpina ugrabljena, dok su od Dijane i Armide sačuvani kratki odlomci. Moguće je da su sve rane Gundulićeve drame izvođene, u periodu između 1606 i 1620. Melodrame je pratila glazba i ples, odnosno dio stihova - najviše korovi - su se pjevali, pa ih se smatra pretečama opere. O glazbi koja je pratila Gundulićeve libretističke drame ne znamo ništa. U Gundulićevo vrijeme u Italiji opera je već poznata (prva opera, Dafne Jacopa Perija nastaje 1597. godine). Adaptirajući operne librete, dubrovački književnici 17. stoljeća rade "redukcije opernog spektakla", prilagođavajući ih dubrovačkim scenskim prilikama.

Religiozna poema Suze sina razmetnoga komponirana u tri pjevanja predstavlja obradu biblijske priče o razbludnom sinu koji se, napustivši očev dom, odaje grešnom životu. U zrelim godinama Gundulić se opet vraća dramskom stvaralaštvu i 1628. objavljuje pastoralu Dubravka. Djelo je tiskano tek 1837. godine, a od 1888. godine neko se vrijeme redovito prikazivala u HNK - u kao svečana predstava prilikom narodnih praznika. Najsloženije Gundulićevo djelo i vrhunac njegova stvaranja je ep u dvadeset pjevanja, Osman. Tema Osmana je pobjeda Poljaka u borbi protiv Turaka kod Hoćima 1621. godine, kao i pobuna janjičara protiv mladog sultana Osmana 1622. Osman je najbolji hrvatski barokni ep, koji se tematski nastavlja na Marolićev ep Judita, po uzoru na Mažuranićev ep Smrt Smail-age Čengića. Ep je stvaran od 1621. pa sve do Gundulićeve smrti 1638. godine.

Ivan Gundulić - Dubravka

Ivan Gundulić - Osman

Ivan Gundulić - Suze sina razmetnoga