Ivan Gundulić - Suze sina razmetnoga lektira

Ivan Gundulić - Suze sina razmetnoga

Ivan Gundulić - Suze sina razmetnoga

 

Suze sina razmetnog (1622) - religiozna poema u tri "plača" što obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprošteno - otac ga je opet primio na svoja njedra. Priča o mladićevu sagrešenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bježi odajući se grijehu. No grijeh dovodi čovjeka u bijedu i nesreću, pa se čovjek, shvaćajući razliku između Boga i svijeta, između dobrote i svijeta ponovo vraća Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprašta.

 

Gundulić u osmeračkim sestinama, kiticama od šest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagrešenje, spoznaje i skrušenje biblijskog grešnog sina, ali i svaki čovjeka, nasljedujući poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. - 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. - 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi građena tako da posljednja dva stiha poentiraju značenje prvih četiriju stihova, zatvarajući sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.

 

Naslov djela je metaforičan - suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja čovijeka, nego i metafora za književno djelo koje tako stanje opisuje. Po književnom obliku Suze pripadaju žanru religiozne poeme, osobito proširenu u doba baroka, u doba sveopće rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri plača, nije samo formalne naravi; tročlana struktura simbolizira supstancijalnu teološku misao djela: grijeh, sagrješenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomoću boženskog milosrđa osnovne su teološke misli ne samo Gundulićevih Suza nego i kršćanske vjere.

 

Idejna je nakana poeme čitaocu kroz biblijsku parabolu i dramu čišćenja duše opisati put od grijeha do oprosta te ga navesti na normalan život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskog grešnog sina, s druge, kao dvoglasni plač evanđeoskog sina i lirskog subjekta, poema je priča o svakom čovjeku, o egzistencijalnim, moralno-etičkim problemima svakog pojedinca. Međutim, ta religiozna, kršćanska, moralno-didaktička poema svoju je izvanknjiževnu funkciju oblikovala u formalnom pogledu na izrazito estetizirani način, te je ne samo vrhunac baroknog načina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u 17. stoljeću nego remek - djelo umjetnosti riječi, forme, stila u hrvatskoj književnosti uopće.

 

Kao književna vrsta, kao poema, Suze sina razmetnoga izgrađene su na elementima svih triju književnih rodova: pričajući priču o razmetnom sinu, Suze nose element epskog, narativnog. Iznoseći moralnu dramu subjektiviteta, grijeha i čišćenja od grijeha, Suze participiraju u rodu dramskog, a oblikujući više stanja subjekta i refleksije o  moralno - teološkim pitanjima nego vanjske događaje, poema nosi izrazite crte lirskog.

 

Inspirirana teološkom mišlju o veličini Božijeg praštanja, u poemi se glas razmetnoga biblijskog sina i lirskog subjekta slijevaju u jedinstven ton da bi se mogli prenjeti čitaocu kao nada i mogućnost spasa.

 

Pričajući svoju priču i razmišljajući o grijehu i Božjem milosrđu, grešni sin razmišlja o svim važnim pitanjima ljudske egzistencije: životu, ljubavi, ljepoti, ženi, grijehu, smrti, a najviše o Bogu. Razmišljajući npr. o ljubavi Gundulićev razmetni sin izriče ove i domišljato oblikovane misli nevjerice u ljubav nekrepke žene:

 

Ah, prem ziđe na prižini
I vrh morske trči pjene,
Tjera vihar po planini,
Omekšava tvrde stjene,
Malim sudom more prazni,
Zmiju grije, lava blazni,

 

Kaže ropstvo, krije verigu,
Ište zdravlje u nemoći,
Kami i cvitju, cvit na snigu,
Snig na suncu, sunce u noći,
Vjeru u ljubavi tko god cijeni
U nekrepkoj naći ženi.

 

Razmetni sin nizom paradoksa, nizom efektnih oksimorona govori o životu i svijetu:

 

Eto život moj svjedoči
Kakav svit je i što daje:
Kad se smije plač uzroči,
A kad plazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Zadrži nalip i smrt hudu.

 

Celovom te slaciijem truje,
Grleć te smrtno ubija;
U hvalah te istijeh psuje,
A u krepčinah svijeh privija;
Razlik obraz stavlja na se
Kao zvijer ka se vjetrom pase.


Tiho s hitrim zasjedami
Tjera iz srca svih bojazni,
I unjeguje sprva i mami
Pod prilikom od prijazni,
Paka silnik pleše i meće
Tko se uzda u nj najveće.

 

Tako i more u tišini
S kraja pomorca u plav zove,
A kad ga ima na pučini,
Skoči i uzavri na valove,
I u potoopu ki na nj ori
Prije smrti grob mu otvori.

 

Ah, sad imam pamet hitru:
Sve je što svijet gleda i dvori
Na ognju vosku, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenutje oka, strila iz luka
Kijem potegne snažna ruka.

 

Ah, nije život ljudski drugo
Neg smućeno jedno more,
Neg plav jedna ku udugo
Biju vali kako gore;
I sred ovijeh netom tmina
čovjek se rodi, mrijet počina.

 

Najveći broj stihova u poemi posvećen je mislima o prolaznosti svega i o sve prisutnosti smrti, one fizičke, smrti tjela:

 

Bježi kud znaš, što hoć čini,
Zapad i istok vas ophodi,
I beskrajnoj po pučini
Svijet kružeći Indije brodi,
Krij se u jame gorskijeh hridi, -
Smrt svuda te slidom slidi.

 

I nije stvari koja može
Ubjegnuti togaj suda;
U pokoju sted raskoše
Stroj bez misli i bez truda;
Bran se oružjem, zlato trati, -
Naćaš joj se odrvati!

 

Smrt ne gleda ničije lice:
Jednako se od nje tlače
Siromašne kućarice
I kraljevske tej polaće;
Ona upored mećše i valja
Stara i mlada, roba i kralja.

 

Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Ljepos, blago, snaga i hvala -
Sve je prid njom na ognju slama;
Gluha i slijepa bez obzira,
Kud prohodi, sve satira.

 

Misao o prolaznosti života, o sveprisutnosti smrti Gondulićev razmetni sin proteže na cjelokupnu ljudsku povijest, povezujući taj motiv s motivom usudne čovjekove podložnosti trenutku, s motivom vremenitosti i nekonzistentnosti svega što postoji u vremenu i kroz vrijeme; pjesnik vrijeme ne doživljava kao kontinuitet, nego kao niz nepovezanih trenutaka:

 

Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom kijem svit hara
Od bremena su uzorana;
Jes tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!

 

Miru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A er je umrl život ovi,
Čovjek u srcu miran nije,
A svaki dan vidi očito
Da nije ništor vjekovito.

 

Brijeme hara stanac kami
I žestoko gvozdje izjeda,
A hoćemo mi da nami
Ki smo od zemlje svrhe ne da?
A ako naš je zgledan,
Vas nije drugo neg hip jedan.

 

Što je bilo, prošlo je veće,
Što ima biti, još nije toga,
A što je sada, za čas neće
Od prošastja ostat svoga:
Na hipu se brijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.

 

Upravo zato sve što je vremenito i u vremenu i ne postoji. Postoji samo vječnost, koja spašava od posvemašnje prolaznosti i svekolikog umiranja. Samo vječnost, vječni život duše, a to ovisi o Bogu i od Boga je dano čovjeku, mogu spasiti čovjeka od njegove tragične vremenite usudnosti. Poemi jest cilj obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju. Suze su tako i teologija i filozofija praktičnog života. Gundulićevo djelo opjevava egzistencijalnu situaciju: odnos prema božanskome i vječnome, s jedne, a prema ljudskoma, vremenitome, ovozemaljskome, s druge strane.

 

Kao što je po svojim motivskima sastavnicama Gundulićeva poema izraz duha seičenta, tako je i svojim stilom, gomilanjem neobičnih i bizarnih metafora, nizajem neobičnih pjesničkih slika i usporedbi, paradoksnim zaključcima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivističkim i komčetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima uzorno i klasično djelo baroknog stila.


U Suzama sina razmetnoga na najsretniji način spojile su se misli o prolaznosti ljepote i života, o relativnosti svega što postoji u vremenu, s mišlju o vjeri i ufanju u Božije milosrđe. A izražene su te misli karakterističnim baroknim koncepktualnim stilom u kojemu je do izraza došla u seičentu toliko cijenjena domišljatost, inventivnost, ingenioznost, oštroumnost, sposobnost zapanjujućeg povezivanja udaljenih pojmova i slika, tih osnovnih instrumenata baroknog pisanja, koji su svi podređeni temeljnoj funkciji teksta: oni služe proizvođenju začudnosti, izazivaju zadivljenost, a istodobno navode čovjeka na spoznaju o njegovu položaju u svijetu.

 

Invokacija - To što Gundulić koristi invokaciju govori nam da su mu uzori bili stari antički pisci.

 

Ti s nebesa pošlji odi
Meni duha prisvetoga,
Ki od Boga osa ishodi
I od tebe, Sina Boga,
Da on objavi s mog glasa
Za maš nauk što ti kaza!

 

Kompozicija djela - Djelo je napisano u simetričnim osmercima, u strofama od šest stihova s rimom ababcc, koja se zove sestina ili sestarima. Sestina je porijeklom iz talijanske poezije, gdje se pojavljuje od 14. stoljeća, a sastavljena je od 6 endecasillaba s rimama ababcc. U hrvatskoj književnosti pojavljuje se najprije u melodrami u društvu drugih strofa od 6 stihova, a odmah zatim i u Gundulićevim suzama i u Dervišu S. Đurđevića. Otada je karakterističan oblik hrvatske duže pjesme, kraćeg spjeva, poeme, a osim u osmeračkom, pojavljuje se i u jedanesteračkom ili pak dvanaesteračkom obliku.

_________________________________

 

Ivan Gundulić - Suze sina razmetnoga

 

Vrsta djela - religiozna poema

Vrijeme radnje - neodređeno

Mjesto radnje - neodređeno

 

Djelo Suze sina razmetnoga spada u religioznu poemu. Poema je objavljena 1622. godine u Veneciji. Ivan Gundulić je uzor za ovo djelo našao u talijanskoj književnosti iz 16. stoljeća, a građu je preuzeo iz Isusove parabole, Evanđelja po Luki. Djelo je napisano u tri djela, odnosno plakanja, a to su: "Sagriješenje", "Spoznavanje" i "Skrušenje". Prvi dio ima 444 stiha, drugi 336, dok se treći sastoji od 552 stiha. Strofa se sastoji od šest osmeraca, a u njima možemo primijetiti rimu ababcc koja se naziva sesta rima. Priča opisuje život razmetnoga sina koji je od svog oca tražio dio imetka koji mu pripada, da bi na kraju sve to potrošio na grešan, lagodan i raskošan život. Nakon toga postao je čuvar svinja te je shvatio u čemu je griješio. Pokajao se za svoje grijehe i od oca je tražio oprost. Otac mu je sve oprostio.

 

Autor je poemu započeo tako da je prvo zazvao Boga od kojeg je tražio da mu pomogne kod pisanja djela. Nadalje, naracijom razmetnoga sina odvija se radnja. On se prisjeća svog grešnog života iz kojeg je izašao osiromašen. Prisjeća se bludnog i rastrošnog života, a sjećanja završavaju do trenutka kada je spoznao svoje stanje. Razmetni sin razmišlja o životu, kako je on prolazan, a razmišljanja sežu sve do onih o smrti. Odluči se ponizno vratiti ocu koji mu na kraju sve oprašta.

U poemi možemo primijetiti dva glasa koji se izmjenjuju tijekom radnje. Postoji autorov glas koji se bavi onim pripovjednim djelom te glas sina razmetnoga koji je ispovjedni.

 

Svrha ovog Gundulićevog djela je da nam da moralu pouku koja se tiče kako čitatelja, tako i autora. Autor u poemi obrađuje svoj vlastiti grijeh kojeg je sada svjestan, a koji je nastao u prijašnjim djelima, odnosno književnim stvaranjima. On istodobno, svojim priznanjem grijeha, želi poruku prenijeti i na čitatelja, želi da i on preispita sebe i spozna svoje grijehe te nastavi živjeti novim životom, životom uz Boga. Čitatelju želi reći da nikada ne smije zaboraviti Boga te da treba živjeti po kršćanskim načelima. Pretpostavlja se da su na Gundulića utjecali talijanski pjesnici Erasmo da Valvasone i Luigi Tansillo.

 

Jezik, stil i barokni retorički ukrasi daju ovom djelu snagu i izvan kršćanskih moralnih normi. Tako možemo prepoznati mnoge karakteristike baroka: od raznolike metaforike do upotrebe nabrajanja. Isto tako postoje i mnoga uvjerenja duhovnog života kojim nas autor navodi, a to se može vidjeti kroz prolaznost i ispraznost u uživanjima ovog života., zatim u potrebi iskupljenja za naše grijehe koje smo počinili te prihvaćanje općih načela koja se tiču kršćanske vjere. U djelu se izmjenjuju teme grijeha, ljubavi, života i smrti te jednako važna tema Boga.

 

1. plač - U prvi plač autor nas uvodi sa suzama sina koji je osvijestio svoje grijehe i odlučio ih oplakati. On se nada da će nakon što prizna svoje grijehe i zamoli Boga za oprost, njegova duša ponovo biti čista i dostojna Boga. Sin zove Boga i moli ga da mu podari prisustvo Duha Svetoga. Između ostaloga, obratio se i Isusu te je tako objedinio sve tri božanske osobe u Sveto Trojstvo.

Poema govori o ljudskim grijesima i čovjeku koji kao takav nije dostižan Božje milosti. Na kraju on se ipak pouzdaje u to da će mu se Bog smilovati jer se iskreno kaje za sve grijehe koje je počinio. Autor se time obraća grešniku, ali i cijelom čovječanstvu. Savjetuje čitateljima da se klone zla i grijeha kako bi bili dostojni života uz Boga.

 

Nakon iscrpnog razmišljanja o grijehu priča dalje o sebi, odnosno o sinu koji se udaljio i otišao od oca, uzevši mu imanje kako bi zadovoljio svoje potrebe za raskoši i užicima. To je trajalo sve dok nije potrošio cijelo bogatstvo zbog žene koja je za njega bila fatalna te je ostao bez ičega. Jedino što mu je tada ostalo jest kajanje.

 

2. plač - U drugom plaču sin je počeo razmišljati o svim ljepotama koje su bila uzrok njegovih grijeha i zala. Njegov život je svjedok svijeta kojemu je temelj na suprotnostima koje se konstantno izmjenjuju. Zaključuje da sve što je lijepo ne može trajati dugo i krije u sebi nešto loše te sve što imalo početak kad tad imat će i svoj kraj. U zemaljskom životu ništa ne može biti stalno, sve se mijenja i prolazi. Razmišlja o smrti, koju je podijelio na fizičku i duhovnu. Razmetni sin boji se pakla te se iz tog razloga obratio Bogu. On se boji i želi čistu dušu.

 

3. plač - Trećim plačem autor nam prikazuje skrušenje sina razmetnoga. Ispovijeda se Bogu i Bog mu oprašta. Njegova duša tada je čista od svih grijeha koje je počinio. Ganut zbog velike Božje ljubavi, sin se odlučio vratiti svome ocu. Toplina je zavladala oko njegova srca i ono više nije hladno i ledeno. Uz to sve, osjeća zahvalnost prema onome što ima i moli oca da mu oprosti. On ga širokih ruku dočekuje i oprašta mu. Otac slavi Boga jer mu se sin naposljetku ipak vratio kući čiste duše i bez grijeha.

 

Likovi - sin i otac

 

Sinzao, ohol, sebičan. Nije mario za nikoga pa niti za svoga oca. Nije mu bila bitna čovječnost već samo bogatstvo i imetak. Iskoristio je oca, uzeo mu sav imetak i živio je raskalašeno, grešno i raskošno. Kada je sve potrošio i ostao bez ičega, postao je čuvar svinja. Tada je uvidio svoju pogrešku i odlučio se pokajati. Razmišljao je o tome kako je život prolazan, kako je puno griješio te je tražio od Boga i od oca da mu oproste. Ovim likom autor nam je dao i svoju moralnu poruku. Nikada ne smijemo zaboraviti Boga jer tada sve kreće naopako. Važno je na vrijeme pokajati se i živjeti moralno, prema Božjim načelima.

________________________________

 

Ivan Gundulić rođen je 1589. godine u Dubrovniku. On je najznačajnije pjesničko ime starije hrvatske književnosti. Cijeli svoj život Gundulić je proveo u Dubrovniku živeći mirnim i tihim životom. Gundulić je počeo pisati već u mladosti, a u tridesetoj godini života on je već poznati pjesnik.

 

Rukopisi njegovih ranih ljubavnih pjesama su izgubljeni. Gundulić se proslavio kao i dramski pisac, pišući melodrame Dijana, Arijana, Armida i Prozerpina ugrabljena. U Rimu je, 1621. godine, tiskana prva Gundulićeva knjiga Pjesni pokorne kralja Davida, u kojoj se nalazi sedam prepjeva biblijskih psalama. U to vrijeme jača utjecaj Katoličke crkve koja oštro nastupa protiv probuđenoga renesansnog čovjeka ističući potrebu preziranja svega zemaljskog i naglašavajući važnost molitve i trpljenja. Godinu dana nakon toga izlazi u Anconi druga Gundulićeva knjiga.

 

Bila je to refleksivno - religiozna poema Suze sina razmetnoga komponirana u tri pjevanja predstavlja obradu biblijske priče o razbludnom sinu koji se, napustivši očev dom, odaje grešnom životu. U zrelim godinama Gundulić se opet vraća dramskom stvaralaštvu i 1628. objavljuje pastoralu Dubravka. Djelo je tiskano tek 1837. godine, a od 1888. godine neko se vrijeme redovito prikazivala u HNK - u kao svečana predstava prilikom narodnih praznika. Najsloženije Gundulićevo djelo i vrhunac njegova stvaranja je ep u dvadeset pjevanja, Osman. Tema Osmana je pobjeda Poljaka u borbi protiv Turaka kod Hoćima 1621. godine, kao i pobuna janjičara protiv mladog sultana Osmana 1622. Osman je najbolji hrvatski barokni ep, koji se tematski nastavlja na Marolićev ep Judita, po uzoru na Mažuranićev ep Smrt Smail-age Čengića. Ep je stvaran od 1621. pa sve do Gundulićeve smrti 1638. godine.

 

Ivan Gundulić - Arijadna 

Ivan Gundulić - Dubravka

Ivan Gundulić - Osman

loading...
7 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Gundulić - Suze sina razmetnoga

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u