Ivan Gundulić - Osman lektira

Ivan Gundulić - Osman

Ivan Gundulić - Osman

 

Pod vodstvom Osmana 1621. godine bila je poražena turska vojska u bici kod Hoćima. Za tu je pobjedu bio zaslužan kraljević Vladislav. Nakon tog poraza Osman je pobjegao natrag na Istok, da bi prikupio snažnu vojsku da ponovo osvoji Zapad. Kada se vrato kući, dogovara se sa savjetnicima o potrebi nasljednika (o ženidbi) te o sklopi mir sa Poljskom u svrhu skupljanja nove vojske. Na pregovore je u Poljsku poslao Ali-pašu. Kazlar - aga je dobio zadatak da ide tražiti Osmanu žene, te je tako otišao u Smederevo i oteo lijepu Sunčanicu ocu. Sokolica je bila turska junakinja koja je obećala da se više neće boriti protiv kršćana te se vratila u Carigrad kod Osmana, jer je bila jako zaljubljena u njega i tako spriječila brak Osman s Sunčanicom. Na kraju je u Carigradu izbila pobuna, koju su vješti iskoristili za svrgavanje Osmana i ponovnog dolaska na vlast sultana Mustafe. Osman je na kraju bio zadavljen.

 

 

Analiza djela - Osman je barokni ep u dvadeset pjevanja od kojih je četrnaesto i petnaesto pjevanje izgubljeno. U 19. st. Ivan Mažuranić je vrlo dobro nadomjestio ova dva pjevanja, tako da je danas ono cijelo. Mažuranić je odlično nadopunio Gundulićevo dijelo zbog njegovog dobrog poznavanja Gundulićeva načina pisanja. Gotovo je nemoguće prepoznati da su djelo pisala dva različita autora. Osman je ponegdje lirski oblikovan osjećajima likova, ali ipak najveću težnju daje na epski stil.

 

Pri nastanku ovog djela Gundulić je zapravo htio prevesti Tassov "Oslobođeni Jeruzalem", ali je potaknut stvarnim događajima, bitkom kod Hoćina 1621. godine, napisao povijesni ep. Odstupao je od povijesne teme uvodeći i druge likove koji ne pripadaju tom događaju. Sljedećim stihovima Gundulić prikazuje ljudsku oholost i promjenjivost sreće. S napomenom da što se više uzdižemo, to ćemo i dublje pasti.

 

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholosti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.

 

Gundulićev način izražavanja je aforističan i za sva vremena istinit, jer piše paralelama. Stih je pisan u osmercu, rimovan parnom rimom - abab rimom. Djelo je pisano dubrovačkom štokavštinom s nekim elementima čakavštine; pretežno prevladava ijekavica, ali i malo ikavice. Po uzoru na Tassa Gundulić je u djelo ubacio i romantično – viteške epizode. Otmica Sunčanice pisana je lirskim i emotivnim tonovima - ljubav oca prema kćerci i bol za njenim gubitkom.

 

Vrsta djela - povijesni ep

Tema - Povijest Osmanove propasti (u 1.,2., te 16.-20. pjevanju)

Mjesto radnje - Carigrad (1,. 2., 16.-20. pjevanje); Varšava, Smederevo (3.-12. pjevanje); pakao (13. pjevanje)

 

O djelu

Djelo je pisano osmeračkim katrenom, a rima je abab.
Hoćimska se bitka dogodila 1621. g., a radnja epa se događa 1622. g., mir je sklopljen 1623. g.

- gobleni (tapiserije) s prikazom Hoćimske bitke u 11. pjevanju (ima ih 6):
- polazak turske vojske iz Carigrada
- Vladislav okuplja vojsku
- prikaz obiju vojski
- slika poljske vojske po skupinama
- Hoćimska bitka
- bijeg turske vojske

 

1. pjevanje -Sultan Osman II. ojađen zbog prošlogodišnje Vladislavove pobjede kod Hoćima, konstatira da je nedisciplina i kukavičluk nekad slavne turske vojske uzrok hoćimskog poraza. Odlučuje otići na Istok po nove vojnike, te odbaciti porok i vladati kreposno kako bi osvojio svijet. Svoje odluke priopćuje Dilaveru, hodži i hadumu saraja. Da bi pred vojskom prikrio prave namjere, svoj put na Istok razglasit će hodočašćem (ćaba) i akcijom protiv odmetnutog sidonskog emirona.

 

Osman želi biti kao Bog (1. pjevanje, 265.-268. stih):
Ali hoću unaprijeda
da ma ruka svijetom vrti
i ona sama zapovijeda
vrh života i vrh smrti.

 

2. pjevanje - Zabrinuti Osmanovom brzopletošću, tri dostojanstvenika dolaze pred sultana: Dilaver, Hodža i Kazlar-aga. Silaver savjetuje Osmana da prije odlaska na Istok ubije maloumnog strica Mustafu, Mustafinu častohlepnu majku i zeta Dauta. Hodža savjetuje Osmana da odabere za ženu djevojku plemenita roda i s njom izrodi potomstvo koje će učvrstiti prijestolje. Kazlar-aga upozorava Osmana da prije puta sklopi mir s Poljacima, jer je preopasno ostavljati zemlju pritisnutu ratnom opasnošću. Osman odlučuje Kazlar - agu poslati u potragu za plemenitim djevojčicama, dvoličnog Ali - pašu poslati Poljacima da sklopi mir, a Rizvan-paši povjeriti čuvanje utamničenog Korevskog.

 

3. pjevanje - U rano proljeće Ali-paša kreće iz Carigrada, praćen Gašparom Milostićem. Predjeli kroz koje putuje podsjećaju ga na prošlogodišnju hoćimsku bitku i on svojoj družbi opisuje turski rasap minulog ljeta.

 

4. pjevanje - Ali - paša priča bogdanskom vojvodi o hoćimskoj bitci. Opisuje glavne točke bojišta i položaje istaknutih zapovjednika i grupacija turske vojske. Pohvalivši više puta Vladislava, naglašava da ne hvali neprijatelja, nego krepost pomoću koje je pobijedio. Opisuje Sokolicu i njezinu družbu, dodajući da je Sokoličina ljepota privukla i samog sultana Osmana. Završava usporedbom nekad ogromne turske vojske s tužnom hrpom kostiju, njezinim jedinim ostatkom.

 

5. pjevanje - Putujući kroz gomilu turskih kostiju, Ali-paša u Podolju susreće Krunoslavu, koja ne ispušta oružje otkako su joj Turci zarobili zaručnika Korevskog. Saznajemo povijest Krunoslavina života, kako je po zarobljavanju Korevskog vojevala uz Vladislava ptoriv Turaka, izazvala Osmana, borila se sa Sokolicom, poslije čega je noć prekinula sraz turske i kršćanske vojske. Saznavši o svom zasužnjenom zaručniku, Krunoslava rastužena ostavlja Ali - pašu.

 

6. pjevanje -Tugujući u dubravi za svojim zaručnikom, Krunoslava začuje glas pastira koji tuži za svojom Rumenkom. Potom skuplja otkupninu i preobučena u haljinu ugarskog velikaša stiže u Carigrad. Čekajući vijesti o Ali-pašinu poslanstvu, Osman mašta o svjetskom gospodstvu, pokorenju Perzije i kršćanskih sila, te konačnom obračunu s Poljacima. Kazlar-aga, kojega Osman nestrpljivo očekuje, u međuvremenu je s otetim djevojčicama stigao do ruševina Troje.

 

7. pjevanje - Kazlar - aga sa otetim djevojčicama plovi pored grčkih otoka. Susrevši dio svog brodovlja, uplovljava u atensku luku. Mjesta kojima dalje putuje podsjećaju ga na nekadašnju slavu grčkih zemalja, na velike bojeve i propala carstva. Čuvši o ljepoti Sunčanice, upućuje se u njezino rodno Smederevo, šaljući svoje ljude u potragu za plemenitim djevojčicama.

 

8. pjevanje - Kazlar - aga stiže u Smederevo. Sunčanica, djevojka plemenita roda kojoj su sva braća izginula (njih 12), zavjetovala se ostati djevicom. Želeći omesti naum svoje kćeri, starac Ljubdrag priređuje veselje. Kazlar - aga, čiji iznenadni dolazak prouzroči strah i metež, smiruje okupljenu mladež. Na Kazlar-aginu molbu starac Ljubdrag priča povijest svog plemena, a usred njegove priče, Kazlar-aga otima Sunčanicu. Dok Ljubdrag jadikuje, Kazlar - aga je već daleko odmaknuo. Dirnut tužaljkom Sunčanice, Turčin ju grubo ušutka. Krečući po Osmanovu naređenje u Carigrad, Kazlar - aga šalje svog pouzdanika da pronađe Sokolicu, za kojom sultan potajno žudi.

 

9. pjevanje - Sokolica, harajući sa svojim ratnicama poljskom zemljom, dospijeva u jesen do Varšave. O godišnjici hoćimske bitke Vladislav s braćom i gostima odlazi u lov. Sokolica i njezine ratnice otimaju poljske dame i vežu ih u dubravi. Dok se ratnice kupaju, upada Vladislav s pratnjom i otima Sokoličine pratilje. Sokolica se hrabro bori dok joj ne pukne mač, a kad viteški Vladislav oslobodi njezine ratnice, ona mu na poklon šalje ogrlicu. Kazlar-agin poslanik javlja Sokolici o pozivu sultana Osmana.

 

10. pjevanje - Sokolica hita u Carigrad. Vladislava pozivaju u Varšavu. Na povratku jedan kraljevićev pratilac pjeva o hoćimskom boju. Vladislav svečano ulazi u Varšavu. Ali - paša doputuje do ravnice pred Varšavom i ujutro ulazi u grad. Na ulazu u kraljev dvor prolazi pored kipova starih poljskih kraljeva. Knez Zborovki prima Ali - pašu.

 

11. pjevanje - U kraljevskoj vijećnici Zborovski, na pašinu molbu, tumači detalje tapiserije s prikazom hoćimskog boja. Pozvan u kraljevsko vijeće, Ali - paša predaje kralju sultanovo pismo, te iznosi razloge za primirje. Kralj Šišman (Žigmund) prihvaća mir s Turskom. Bogato nadaren, Ali - paša nosi natrag u Carigrad kraljevo pismo sultanu.

 

12. pjevanje - Ali - paša stiže u Carigrad. U općem veselju zbog mira s Poljskom tuguje samo Krunoslava. Od Rizvan - pašine nećakinje Kalinke, koja se zaljubila u Krunoslavu misleći da je ugarski velikaš, saznaje o zarobljeništvu Korevskog i naklonosti Rizvan - pašine kćeri Ljubice prema poljskom vitezu. Raspaljena ljubomorom, Krunoslava smišlja osvetu, namjeravajući ostati vjerna čak i ako je Korevski nevjeran. Lažno se predstavivši kao brat Korevskog, Krunoslava Rizvan - paši nudi otkup za utamničenog viteza. Paša na prijevaru utamniči i Krunoslavu.

 

13. pjevanje - Usred pakla Lucifer, u strahu od pobjede kršćanstva, nalaže svom vijeću da, ne birajući sredstva, pomogne pobjedi Turske. Lucifer, iako na strani Turaka, protiv je Osmana jer je izgubio od kršćana. Paklena su bića izašla iz pakla i haraju Carigradom.

 

16. pjevanje - Čuvši da sultan namjerava posjeći neposlušne janjičare, vojska se pobuni. Ali-agu, koji ih opominje da su dužni pokoriti se sultanu, pobunjenici otjeraju. Traže pašu Dilavera i učitelja hodžu koje smatraju lošim sultanovim savjetnicima. Osman odbija zahtjeve pobunjenika.

 

17. pjevanje - Usred noći zasjeda sultanovo vijeće. Saslušavši savjete Dilavera i Husain-paše, Osman pristaje nagoditi se s pobunjenicima. Osman usvaja Dilaverove savjete da Husain - pašu opet proglasi velikim vezirom, pomiluje veći broj vojnika i ne ide na Istok. Istovremeno se Mustafina majka savjetuje sa zetom Dautom. Planiraju smaknuti Osmana, te vraćajući na prijestolje Mustafu, sami stvarno preuzeti vlast.

 

18. pjevanje - Ujutro se pobunjenici savjetuju sa starcima iz puka i poznavateljima zakona. Daut poziva pobunjenike da svrgnu Osmana. Predvođeni Dautom, pobunjenici prodiru u Dilaverovu palaču. Dilaver se bori s agom spahoglana Dervišem. Daut vodi pobunjenike na sultanov saraj.

 

19. pjevanje - Pobunjenici provaljuju u sultanov saraj. Derviš i spahoglani stižu stižu Dilavera koji je prerušen krenuo po pomoć. Jedan rob ga udari sjekirom u potiljak. Daut odbija predati tijelo DIlaverovoj ljubavi Begum Adžamkinji. Osman se skriva u Sinan - pašine perivoje, a pobunjenici ubiju Osmanovog izaslanika i Husaina. Pronalaze Mustafu i vode ga u srednji mečet. Postavivši glave pogubljenih pred mečet sultana Bajazeta, vojnici hvataju Osmana i vode ga pred sultana Mustafu.

 

20. pjevanje - Mustafa nalaže da Osmana zatvore u Jedi - kulu. Svrgnutog sultana odvode na konju kroz svjetinu koja mu se ne prestaje rugati, a Daut požuruje vojnike da ga smaknu. Crnac rob Dautovim pojasom davi Osmana, a sultanovo tijelo odmah pokopaju do očevih nogu.

 

Bog kažnjava čovjeka kad želi biti kao Bog (20. pjevanje, 473.-476. stih):
Nu vlas božja brzo u sebi
samosilja krši i slama,
za ukazat, da na nebi
i na zemlji ona je sama.

 

Karakterizacija likova

Osman, mladi sultan, plavokos, rođen 1604., 1618. došao na prijestolje, ubijen 1622. čija oholost mora biti kažnjena; otac mu je Ahmet, stric Mustafa.

 

Vladislav poljski kraljević, sin Žigmunda III., rođen 1595. pobijedio Osmana

 

Dilaver, Hodža i Kazlar - aga: Osmanovi savjetnici

 

Ali - paša poslanik, odlazi u Varšavu sklopiti mir s Poljacima; sudjelovao u Hoćimskoj bitci

 

Sokolica mlada turska ratnica, zaljubljena u Osmana; sudjelovala u Hoćimskoj bitci, borila se sa Krunoslavom

 

Krunoslava zaručnica poljskog plemića Korevskog; sudjelovala u Hoćimskoj bitci na strani Poljaka, borila se sa Sokolicom; obučena u ugarskog velikaša putuje u Carigrad izbaviti Korevskog iz tamnice

 

Sunčanica djevojka plemenita roda, iz Smedereva, redovnica, imala 12 braće koji su ubijeni; otimaju Kazlar - aga

 

Ljubdrag otac Sunčanice, slijep

 

Ljubica kći tamničara Rizvan - paše; zaljubila se u Korevskog

 

Kalinka nećakinja tamničara Rizvan-paše; zaljubila se u Krunoslavu misleći da je muško

 

Mustafina majka, Osmanova baka

 

Daut zet Mustafine majke, Osmanov tetak

 

Begum Adžamkinja Dilaverova ljubav

 

KOLO OD SREĆE (1. pjevanje, 13. - 28. stih):
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje;
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli, gori ostaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.
Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi,
strah od mnozijeh i oni trpe.
Od izdajstva i od zasjeda
ograđena je glava u cara,
a u čas se zgoda ugleda
od ke ne bi pametara.

 

Ideja - U djelu se ističu ideje o relativnosti i prolaznosti života. Djelo je napisano u kontrastima (lijepo - ružno - Europa - Turci, Kršćanstvo - Islam - dobro - zlo).

 

Strah za Dubrovnik - U djelu Osman Ivan Gundulić prikazuje opasnost za svoj Dubrovnik od Tuaraka i Mlečana, a to možemo viditi kroz suprotnosti između kršćanstva i islama. Pošto se otkrićem Amerike konkurencija za prevlast nad morskom trgovinom u mediteranskom moru povećala, Gundulić strahuje za Dubrovnik zbog konkurencije Venecije u tom pogledu.

 

Zaključak - Gundulić u svom djelu vješto isprepleće formu i sadržaj, bira izraze koji mi ponekad nisu bili i najrazumljiviji. Teme njegovih djela su stvarne, životne, a autor je inspiriran izrazom narodne poezije.

__________________________________

 

Ivan Gundulić - Osman

 

Složena epska priča - Sudbina mladog turskog sultana Osmana skrenula je pažnju cele evropske javnosti. Gundulić, podstaknut događajima na turskom prestolu, prilikama u Dubrovniku, sve težim položajem srpske raje pod Turcima, prihvatio se teškog zadatka da objektivno opeva događaje, ličnosti i sudbine, koji su mu vremenski bili bliski. Osnovni tok je istorijski: bitka kod Hoćina 1621. godine i glavni akteri bitke - turski sultan Osman i poljski kraljević Vladislav. Bitku je dobio Vladislav, pozitivan lik u ovom epu, predstavnik hrišćanstva i opšteslovenske ideje o oslobođenju od Turaka. Bitku je izgubio Osman, zamišljen kao negativan lik, čija je osnovna crta karaktera oholost. Pevanje, dakle, prati zbivanja posle Hoćinske bitke, ali će i ona biti predmet retrospektivnih epizoda. Siže epa je jednostavan u osnovnom događajnom i misaonom toku, ali je usložnjen velikim brojem epizoda, digresija i refleksija.

 

Osman je obuzet sadašnjošću i prošlošću svoga naroda, u sećanju je težina poraza u bici kod Hoćina, javljaju se pitanja o uzrocima poraza i o koracima koje valja preduzeti na oporavku od poraza i vraćanju nekadašnje slave. On se savetuje sa doglavnicima i donosi krupne odluke: odbija savet da pogubi strica Mustafu (to će ga koštati glave) i šalje dve misije. Ali-paša ide u Poljsku da sklopi mir, a Kazlar-aga obilazi carstvo da nađe devojke za harem. Ali-pašin i Kazlar-agin put dobra su osnova da Gundulić opiše bitku kod Hoćina; da progovori o Nemanjićima, Kosovskoj bici, Milošu Obiliću i drugim junacima; da oživi sećanje na staru grčku kulturu. Tu je epizoda o Krunoslavi, verenici Samuila Korevskog koji se nalazi u carigradskoj tamnici; ona traži Osmanovu verenicu Sokolicu da bi se osvetila; prerušava se u viteza i odlazi u Carigrad da izbavi verenika. Kazlar-agino putovanje inicira uvođenje epizode o Sunčanici, Ljubdragovoj kćerki, koju Aga otima. Izaslanici su uspešno obavili svoje misije: mir je potpisan, u Carigrad su dovedene odabrane devojke. Međutim, u Carigradu izbija pobuna vojske, Osman je uhapšen i na putu za tamnicu jedan rob ga zadavi. Mustafa, neočekivanim preokretom, ponovo postaje sultan.

 

Osnovni događajni i misaoni tok prati nekoliko sporednih tematskih tokova: borbe hrišćana i Turaka, veličanje slovenstva, stare civilizacije. Osman i njegova sudbina podsticaj su pesnikovim refleksijama o životu, slavi, uspehu i padu. Refleksivna supstanca je dominantna - prožima ceo ep, svako pevanje, svaku umetničku sliku. Istorijskim činjenicama Gundulić prilazi stvaralački: ne vodi računa o istorijskoj tačnosti, izmišlja i događaj i likove, istorijske likove prikazuje drugačijim nego su bili, potpuno menja uloge nekih ličnosti u istorijskim zbivanjima. Istorija mu je važna u onoj meri u kojoj može da posluži ostvarenju umetničke koncepcije epa i njegove osnovne ideje. Osnovna priča ima Osmana za glavnog junaka: smeštena je u vremenski okvir od četiri meseca: toliko je vremena proteklo od Osmanove odluke da pošalje svoje emisare Kazlar-agu i Ali-pašu pa do njegovog ubistva. Međutim, u vreme osnovne priče (pripovedno vreme) uključuje se i vreme o kome se pripoveda (pripovedano vreme), a to vreme ima tri nivoa: godina dana pre vremena kazivanja priče (Hoćinska bitka 1621.); dva veka pre vremena kazivanja priče (Nemanjići, Kosovski boj); dva milenijuma pre pripovednog vremena (stara Grčka). Narativno vreme, vreme epske priče, proteže se dakle na period od dva milenijuma. To je ostvareno nekolikim digresijama retrospektivnog karaktera. Prostor epske priče je vrlo širok: od Carigrada do Hoćina. Ovaj prostor proistekao je iz složenosti narativnog vremena, ali je pre svega rezultat piščeve težnje da svoju misao o nestajanju i prolaznosti ilustruje ne samo sudbinom sultana Osmana, nego i sudbinama naroda (Srbi) i civilizacija (stara Grčka). Ovakva struktura vremena i prostora uslovila je epsku širinu koja nema potporu u glavnoj radnji - kompozicija je prilično labava, mnoga građa je slabo motivisana, previše ima razvijenih epizoda, bezbrojnih i nepotrebnih digresija, bejskrajnih opisa, beskrajnih "kataloga". Sve su to karakteristike epa kao najstarijeg poetskog žanra i Gundulić dobro zna šta poetika nalaže autoru epa.

 

Slojevi vremena

 

1. Osmanovo ubistvo.

2. Hoćinska bitka.

3. Nemanjićka Srbija i Kosovski boj.

4. Stara Grčka.

 

Priroda epa podrazumeva veliki broj likova aktera osnovne radnje i aktera širih epizoda. Iz toga broja izdvaja se nekoliko likova koji imaju značajnu funkciju u epskoj priči i odvijanju sižejnih tokova: sultan Osman, kraljević Vladislav, Osmanova verenica Sokolica, veliki vezir Dilaver, Kazlar-aga, Ali-paša, poljski velikaš Samuel Korevski, njegova verenica Krunoslava, starac Ljubdrag, njegova kćer Sunčanica. Suprotnosti su prisutne ne samo na planu zbivanja nego i na planu uvođenja i raspoređivanja likova. Uočljiva je snažna suprotstavljenost dva sveta: Zapad i Istok, Evropa i Turska, hrišćanstvo i islam, sloboda i ropstvo. U pesničkoj koncepciji je pevanje o borbi hrišćanstva protiv islama za oslobođenje evropskih naroda od turskog ropstva. U toj koncepciji su zamišljena i dva suprotstavljena lika: Osman kao oličenje islama i Vladislav kao oličenje porobljenog hrišćanstpa. Osman je zamišljen kao negativan lik, nosilac ideje ropstva i oličenje oholosti. Vladislav je zamišljen kao pozitivan junak, nosilac svehrišćanske ideje o oslobođenju, oslobodilac. Gundulić je ostao dosledan svojoj koncepciji na idejnom i filozofskom planu: kroz ceo ep se provlači misao o oslobođenju hrišćanstva; kroz ceo ep se provlači misao o prolaznosti moći, sile i oholosti. Ali Gundulić nije ostao dosledan svojoj koncepciji suprotstavljenih likova i primeni crno-bele tehnike u njihovom oblikovanju. Vladislav deluje mlako, ne oduševljava, ne pamti se. Gundulić nije uspeo, ili nije mogao, da od Vladislava stvori snažan i upečatljiv lik borca za oslobođenje hrišćanstva. Ostao je bled, bez životnih sokova, bez duševnih nemira. Osmana je Gundulić zamislio kao neprijatelja sa dosta negativnih moralnih crta (ohol, slavoljubiv) i na njegovom liku i sudbini zasnovao osnovnu misaonu nit epa o prolaznosti. Između koncepcije i ostvarenja postoji razlika. Osman nije ostvaren kao pozitivan lik, ali se u slikanju ovog mladog sultana oseća Gundulićeva simpatija - ne prema sultanu, nego prema gubitniku i nesrećiom vladaru. Gundulić nije bio jednostran i pristrastan u slikanju pojedinih junaka. Njega vodi instinkt stvaraoca, a ne građanskog lica. On će sa lirskim zanosom opisati lepotu i patnju hrišćanke (Srpkinje) Sunčanice; on će sa istim lirskim zanosom opisati Sokolicu i njene ratnice (kupanje u jezeru, srčana borba, zahvalnost Sokolice Vladislavu). Gundulić će jednako toplo pevati o tragičnoj ljubavi vezira Dilavera i njegove Begum. Ako je u koncipiranju epa učestvovao Gundulić građanin Dubrovnika i hrišćanin, u njegovom ostvarenju prevagnuo je Gundulić pesnik i čovek. To je Osmanu dalo dušu i doprinelo da njegove krupne mane manje smetaju.

 

Osman je velika sinteza pesnikovih doživljaja, osećaja i raspoloženja, njegovih znanja i shvatanja, viđenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ljubavi prema hrišćanstvu i slovenstvu, duboke vere u svetliju budućnost slovenstva i poraz turske imperije.

 

IDEJA o prolaznosti nije toliko oslonjena na pojedinačnu sudbinu koliko je zasnovana na saznanju da je došlo vreme da se hrišćani oslobode od Turaka. Nije prolazna samo vlast i sila pojedinca, nego je prolazna vlast i sila država i naroda.

 

Misao o nestalnosti i prolaznosti (I pevanje)

 

Prvo pevanje ima ekspozicionu funkciju pa je zato njegova struktura vrlo složena:

- o oholosti,

- o sveopštoj prolaznosti,

- o vladarima i vladanju,

- invokacija,

- predmet i okviri pevanja,

- apostrofa Vladislavu,

- Osmanovo sećanje na bitku kod Hoćina,

- Osmanov govor,

- Osmanove naredbe.

 

Tu je na prvom mestu refleksija o oholosti i sveopštoj prolaznosti kao misaona osnova epa i misaona nit koja prožima ceo ep - od Prvog do Dvadesetog pevanja. Tu je, naravno, i uobičajena invokacija - pesnikovo obraćanje muzama s molbom da mu podare moć da opeva sudbinu sultana Osmana:

 

O djeviceevice čiste i blage,

ke vrh gore slavne i svete

slatkom vlasti pjesni drage

svijem pjevocim naričete,

narecite sad i meni. (I, 29 - 33)

 

Već u invokaciji je dodirnuto pitanje predmeta pevanja: pesnik ukazuje na sadržinu i opseg pevanja. Posle apostrofe kraljeviću Vladislavu, u pevanje se uvodi sultan Osman sećanjem na bitku kod Hoćina, govorom i naredbama. U ovim činovima Osmanovim nalaze se klice zapleta epske radnje i pevanja o sudbini sultana Osmana uz brojne retrospekcije, epizode i digresije.

Prvi stihovi epa posvećeni su oholosti kao osobini onih koji su na vlasti i imaju moć, ili onih koji se nalaze visoko na društvenoj lestvici:

 

Ah, čijem si se zahvalila,

tašta ljudska oholosti?

Sve što više stereši krila,

sve ćeš paka niže pasti. (I, 1-4)

 

Što se čovek više nalazi na visini položaja ili vlasti, tim je više izložen udarima sudbine kao i visoke gore udarima groma. Trajanje je relativno i nesigurno "bez pomoći višnje s neba". Prema tome, sve je u božjim rukama, čovek ne može da utiče na događaje pa i istorija teče po božjoj volji. Oholost je polazni motiv jer je u biću junaka epa - Osmana. Ovaj motiv je stalno prisutan, postaje provodni motiv i nosilac idejne i misaone osnove epa. Od uzvika

 

Ah, nesvjesna oholosti,

kud se nijesi ti prostrla (VII, 49-50)

 

do pouke (i poruke) oholima:

 

Naučite ljudi oholi,

ki živete bez pripasti,

da nije tvrđe krepke toli

ka ne može časom pasti (XX, 93-96)

 

oholost je sila koja vodi čoveka sukobu i propasti.

 

Refleksija o oholosti pretapa se u refleksiju o nestalnosti i prolaznosti. Sve je prolazno, sve nastaje i nestaje, sve se menja, doživljava uspon i pad - države, kulture, slava, vlast i moć, pojedinac: život je kolo sreće:

 

Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli, gori ostaje.

Sad vrh sablje kruna visi,

sad vrh krune sablja pada,

sad na carstvo rob se uzvisi,

a tko car bi, rob je sada. (I, 13-20)

 

Početak epa, dakle, njegovih dvadesetak početnih stihova, posvećeni su oholosti silnih i moćnih i prolaznosti svega u životu. To je, na prvom mestu, opomena oholima da tome nema razloga i smisla jer je kratkog veka kao i sve na ovome svetu; to je istovremeno i misaoni nagoveštaj sadržine epa: pevaće se o oholosti i moći, ali i kratkovekosti te moći i oholosti. Pesnik ne ostavlja čitaoca u nedoumpci o predmetu pevanja; odmah iza ovih refleksija i invokacije pojavljuje se glavni akter epske priče - sultan Osman. I kada je priča o junaku privedena kraju, kada je on izgubio i presto i glavu, pesnik će zaključiti:

 

Ah, ovako sreća vrti

uokolo kolo svoje! (XX, 77-78)

 

Tako je misao o nestalnosti i prolaznosti, o "kolu sreće", zaokružena: na početku je misao i slutnja, u sredini je priča o Osmanu kao primer, na kraju je konstatacija "ovako sreća vrti uokolo kolo svoje". Ali dokaz nije samo Osman nego i Mustafa, i srpska prošlost, i grčka kultura.

 

Pesma o lepoti (VIII pevanje)

 

Osmo pevanje je najlepše, najemotivnije i najsvetlije pevanje Gundulićevog epa. Iz njega zrači lepota života i čoveka, bruji mladost, kipi hedonistička okrenutost dobrima ovoga sveta. Obimno je (776 stihova) i bogato motivima:

 

- o lepoti,

- verenica kraljevića Vladislava (apostrofa) - prva lepota,

- Sunčanica (portret) - druga lepota,

- pesma pastira Radmila,

- pevanje "bugarkinja",

- dolazak Kazlar-age,

- Ljubdragova priča o plemenu, odvođenje Sunčanice,

- tuženje Ljubdragovo,

- tuženje Sunčanice.

 

Središnje mesto u pevanju ima lepota: pesnik će najpre definisati lepotu sagledavajući je u velikom broju osobenosti i vrednosti, potom će to ilustrovati dvema lepotama (priceza i Sunčanica), i najzad će je sagledati u samom životu - običnom, pastoralnom. Lepota je dar prirode, najveće bogatstvo, najizvrsnije božje delo, ugodno i drago, svetlost, cvet pun ukrasa, dobro, zbir lepota, vrhunska slast, ona je "gdi se sabra, skupi i stavi/sve što je ugodno, milo i drago". Posle refleksije o lepoti, pesnik će opevati lepotu princeze Cecilije Renate, verenice kraljevića Vladislava: ona je otelovljenje u uvodu pevanja izložene koncepcije lepote kao jedinstva ugodnog, dobrog i dragog, ali će tu biti posebno istaknuto njeno plemenito poreklo. Apostrofa je sva od hiperbola, antiteza, paradoksa, paralelizama:

 

O česarska kćeri izbrana

u porodu okrunjena,

Ti sva vedra, sva sunčana

s ljepote si iz plemena.

Rajski ures lica tvoga,

ki moć izrit nije besjedom,

Vladislava prije slavnoga

zanije glasom neg pogledom. (VIII, 29-36)

 

Pod zvijezdami tvoga uresa

nije bilo, ni će biti:

jedno je sunce vrh nebesa,

jedno je lipos tva na sviti. (VIII, 57-60)

 

Takvoj lepoti bi pozavideo i Osman koji je poslao Kazlar-agu da mu nađe najlepše devojke za harem. Ovo je motivacija da otpočne pevanje o drugoj lepoti, o Sunčanici, kćeri starog Ljubdraga, plemenitog despotskog porekla. I u opisu lepote devojke Sunčanice ima oduševljenja, poređenja, epiteta, igre rečima i hiperbola vasionskih razmera:

 

Sve najlipše gube ime

prid uresom nje uresa,

jak prid suncem istočnime

jasne zvijezde od nebesa. (VIII, 233-236)

 

U pogledu ljuvenomu

razbludna joj sja Danica,

a u rajskom licu svomu

capti trator i ružica. (VIII, 241-244)

 

Tako ona milo hodi

i toliku svjetlost ima

da u jedno vrime izvodi

tančac stupom, dan očima. (VIII, 249-252)

 

Sunčanica je deo pastoralnog ambijenta i života pa je njeno predočavanje uvod u sliku raspevane i razigrane seoske mladeži "usred kola od svirali/i od dipli na glas mio". Mladi pastir Radmio svojom pesmom poziva mladež u radost življenja:

 

Pojmo, pojmo, družbo draga!

Bježi mlados, leti vrime;

od prolitja doba blaga

uživajmo prije zime! (VIII, 273-276)

 

Što se pita, da se ima;

što se žudi, da se stječe;

što je lijepo blizu očima,

da je od srca ni daleče;

da dva mlada jedno žele

u životu stravljenomu. (VIII, 289-294)

 

U opisivanju veselja i njegovih učesnika Gundulić primenjuje barokni postupak: što više slikovitosti ("ukrasa") uz obavezne metafore, antiteze i igre rečima. Sva ova jezička sredstva potiču iz renesansne poezije, one italijanske ali i dubrovačke; to im ne umanjuje vrednost ovde, u Osmanu, nego im je podiže - ep je sinteza Gundulićevog mišljenja i pevanja, ali je i sinteza renesansnog i baroknog jezika i stila.

 

Epizoda o Sunčanici i pastoralna slika igre, radosti i veselja mladića i devojaka imaju dvojaku funkciju. Na prvom mestu ova epizoda je podsticajni agens za uvođenje novog motivskog kompleksa: slika položaja srpskog naroda pod Turcima. Ovde se susreću motiv izuzetne lepote, motiv robovanja i neslobode i motiv otmice: Sunčanicu je Kazlar-aga oteo i poveo u Carigrad. Druga funkcija ove epizode je suprotstavljanje (kontrast) pastoralno-idilične slike života i slike sile i ropstva, bola i patnje - ovim kontrastom je, na svežem primeru, ali drugačijim sredstvima, pokazana nestalnost i prolaznost svega dobrog i lepog na ovom svetu: život je pun radosti i života, ali je u njemu jednako često i mnogo bola i tuge. Bol je utoliko veći što mu je neposredno prethodila raspevanost mladosti i apsolutna lepota života i sveta.

________________________________

 

Ivan Gundulić rodio se 1589. godine u Dubrovniku, gdje je i umro 1638. godine. Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku. Školovao se isključivo u svojem rodnom gradu, tj. u Dubrovniku, jer su u to vrijeme u Dubrovniku počeli djelovati isusovci, koji su bili borbeni nosioci ideja katoličke obnove. Obavljao je različite dužnosti u državnoj upravi, i to kao član Velikog vijeća, Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada).

 

Književnim radom Gundulić se bavio tijekom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio "ozrelijim" temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija dijela: Dubravka (1628.) - pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.) – refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) - ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

8 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ivan Gundulić - Osman

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u