Hans Christian Andersen - Kresivo lektira

Hans Christian Andersen - Kresivo

Hans Christian Andersen - Kresivo

 

Vojnik cestom kroči: jedan, dva! jedan, dva! Na leđa uprtio telećak, sablja mu se o boku njiše - bio je u ratu, sada kući kreće. Na putu se namjeri na staru vješticu, ružnu i odvratnu: donja joj se usna gotovo do prsiju ovjesila.
- Dobàr veče, vojniče! - prozbori mu rugoba. - Gle, kakvu lijepu sablju imaš i koliki telećak! Baš si vojnik odoka! A sada ćeš još dobiti i novaca koliko ti srcu drago!
- Lijepa ti hvala, stara vještice! - dočeka vojnik.
- Vidiš li ovo veliko drvo? - opet će vještica i prstom pokaza na stablo što stajaše do njih. - Sasvim je šuplje unutri! Kad mu se popneš navrh, vidjet ćeš otvor: kliznut ćeš kroza nj dolje, i eto te duboko u drvetu. Svezat ću ti uže oko pasa, da te mogu izvući kad me zovneš!
- A što bih ja dolje u drvetu? - upitat će vojnik.
- Da odande izneseš novac! - odmah će vještica. - Da znaš, kad dođeš drvetu do dna, eto te u veliku hodniku. Sasvim je rasvijetljen, jer ondje gori na stotine svjetiljaka. I vidjet ćeš troja vrata. Možeš ih otključati, ključ je u bravi. Kad stupiš u prvu prostoriju, ugledat ćeš nasred poda veliku škrinju: na njoj sjedi pas s očima poput zdjelica. Ali ništa ne brini! Evo ti moja pregača s modrim četverokutima: prostri je po tlu, priđi hitro i ščepaj psa, stavi ga na moju pregaču, otkračunaj škrinju i uzmi novca koliko god želiš. Sav je bakren. Ako ti je draže srebro, a ti uđi u drugu prostoriju. Ondje ti je pas kojemu su oči velike kao mlinsko kolo. Ali ti ne tari glavu: metni ga na moju pregaču i grabi novac! A je li ti milije zlato, valja ti samo ući u treću odaju. Pas koji ondje sjedi na škrinji s novcem ima u glavi dva oka, svako veliko poput okrugle kule. To ti je grdna psina, vjeruj mi! Ali neka ti zbog toga ne puca glava! Samo ga stavi na moju pregaču, neće ti ništa, pa uzmi zlata koliko ti duša želi!

 

- Nije loše! - preuze vojnik. - Ali što treba da tebi dadem, stara vještice? A da i ti nešto želiš, to je očito!
- Ništa - objasni vještica - ne treba meni ni novčića! Meni ti samo donesi staro kresivo što ga je moja baka zaboravila kad je posljednji put bila tamo dolje!
- Dobro je - pristade vojnik. - Hajde, veži mi uže oko pasa!
- Evo ga! — prihvati vještica. - A evo i moje pregače s modrim četverokutima!


I vojnik se uzvera na stablo, spusti se kroz otvor, i najposlije eto ga, kako je vještica rekla, u veliku hodniku gdje gori na stotine svjetiljaka. Otvorio je prva vrata. Uh! Tu sjedi pas s očima velikim poput zdjelica, pogled upiljio u došljaka.
- Eh, jesi mi pas i pol! - izusti vojnik, stavi ga na vještičinu pregaču i zagrabi bakarnog novca koliko mu je god u džepove stalo. Zatim zaključa škrinju, metnu psa gdje je i bio, te ode u drugu sobu. Ajoj! Tu sjedi još veći pas, u toga su oči kao dva mlinska kola.
- Što si se toliko upiljio u me! - reče vojnik. - Moglo bi ti nauditi očima! - pa vrže psa na vještičinu pregaču, ali kad ugleda silne srebrnjake u škrinji, istrese iz džepova sav bakreni sitniš te i njih i telećak nakljuka samim srebrom.

 

Tako optrpan uđe u treću sobu. Kad onamo, a to ondje zaista grozota! U toj je sobi pas doista imao oči velike kao kula, a okretale mu se u glavi baš kao kotači.
- Dobar veče! - nazva vojnik i nehotice snimi kapu s glave, jer takva psa nije još nikad vidio. Ali kad ga je malo promotrio, pomisli: Dosta je gledanja! pa ga vrže na pod i otključa škrinju. Bože mili, koliko li tu bijaše zlata! Mogao bi kupiti čitav Köbenhavn i sve slastičarske praščiće od šećera, sve kositrene vojnike, sve bičeve i sve drvene konjiće ovog svijeta. Jest, baš silan novac!

 

Sad vojnik odbaci sve srebrnjake kojima bijaše nabio džepove i telećak, pa ih zamijeni zlatnicima: opet natrpa sve džepove, telećak pa kapu i čizme, tako da je jedva hodao! Bijaše u njega sada novca kao pljeve! Psa je vratio na škrinju, zalupio vratima i onda povikao gore kroz drvo:
- Izvuci me sada, stara vještice!
- Jesi li ponio kresivo? - upita vještica.
- Eh, zaista - sjeti se vojnik - sasvim sam smetnuo s uma.
I ode te uze kresivo.
Vještica onda svojski poteže konop - i eto vojnika opet na cesti: džepovi mu, čizme, telećak i kapa puni novca.
- A što ćeš ti s kresivom? - upita je vojnik.
- To se tebe ne tiče! - odvrnu vještica. - Eto si dobio novac! Daj mi kresivo, moje je!
- Koješta! - odreza vojnik. - Kazuj odmah što će ti kresivo ili ću isukati sablju i glavu ti odsjeći!
- Neću! - zapišta vještica.


A vojnik, ni pet ni šest, zamahnu sabljom i rugobi odrubi glavu. Vještica se mrtva sruši, a on zaveza sav novac u njezinu pregaču, prebaci zavežljaj preko ramena, tutnu kresivo u džep i uputi se pravo u grad. Bio je to lijep grad. Vojnik ode u najljepše svratište, i zatraži najbolje sobe, naruči jela koja voli, jer sad je on bogat, pusto blago sa sobom prti.

 

Sluzi koji mu je čistio čizme činilo se doduše da su to smiješne stare škornje u takva bogatuna, ali vojnik još nije dospio nabaviti nove. A sutradan je osvanuo u čizmama da samo staneš i gledaš, i u fino se ruho odjenuo. Sad se naš vojnik prometnuo u otmjena gospodina, te su mu ljudi pripovijedali o svemu čime se može podičiti njihov grad, pa tako i o svome kralju i kako je njegova kći ljepota-kraljevna.
- A gdje bih je mogao vidjeti? - pitao je vojnik.
- Nju ne možeš vidjeti - rekoše mu. - Nastan joj je u veliku bakrenu dvoru, opasanu mnogim bedemima i kulama. Nitko osim kralja ne smije k njoj, jer su joj prorekli da će poći za sasvim obična vojnika, a takvo što ne može kralj ni zamisliti!
"Baš bih da je vidim!" pomisli vojnik. Ali ni govora o tome, nisu mu dopuštali priviriti onamo.

 

Dao se on na lagodan život, odlazio u kazalište, vozio se u kraljevski perivoj. Dijelio je siromasima, davao im mnogo novaca, a to je, dakako, bilo lijepo od njega. Zna on još iz starih dana kako je zlo kada se zavrćeš u nevolji i kad nemaš ni prebijene pare! Sad je bogat, nosi fino ruho, a stekao je i mnogo prijatelja, koji mu odreda govore kako je on izvanredan čovjek, pravi plemić, a to je nekadanjem vojniku silno godilo.


Ali kako je iz dana u dan trošio a ništa nije primao, to mu najposlije tobolac splasnuo i na kraju preostala samo dva novčića, pa mu se valjade odreći lijepih soba u kojima se šepirio, i preseliti se u komoricu pod samim krovom. Sam je morao čistiti i krpati svoje čizme. Nijedan mu od njegovih prijatelja nije došao u pohode, jer se valjalo uspinjati tolikim stubama.

 

Uhvatila se tamna noć, a on nije imao ni toliko da kupi svijeću, ali se onda prisjeti kako je s onim kresivom što ga je uzeo u šupljem drvetu kamo ga je spustila vještica bio malen ostatak svijeće. Izvuče on kresivo i onaj kusatak svijeće, ali se u isti čas kad je kresnuo i kad su se iskre izvile iz kremena, otvoriše vrata, a pas s očima velikim kao dvije zdjelice, kojega je ono vidio dolje u drvetu, iskrsnu pred njim i upita ga:


- Što zapovijeda gospodar?
"Gle, gle!" pomisli vojnik. "To ti je zgodno kresivo ako po njemu mogu dobiti što zaželim!"
- Nabavi mi nešto novaca! - kaza on psu.


U tren oka pas nestade i opet se pojavi: držao je u gubici poveliku kesu punu novaca. Sad je vojniku sinulo kakvo je to divno kresivo! Kad bi kresnuo jednom, javio bi se pas koji je ono sjedio na škrinji s bakrenim novcem: kad bi kresnuo dvaput, stvorio bi se pred njim onaj sa srebrnjaka, a kad triput, eto ti psa što je čuvao zlato.

 

I opet se naš vojnik preselio u lijepe sobe, ponovno osvanuo u krasnu ruhu, a odmah mu se vratiše i svi prijatelji, i svi su ga silno cijenili. Misli se vojniku uznijele, te će on u sebi:

 

- Ipak je smiješno da ne smiješ vidjeti kraljevnu! Svi vele koliko je krasna, ali na što joj ljepota kad mora uvijek čamiti u pustome bakrenom dvoru s tolikim kulama! Zar ja baš ništa ne mogu učiniti da je vidim? A što je s kresivom?


I kresnu jednom, i gle! - stvori se pred njim pas s očima velikim kao zdjelice.
- Sad je doduše kasna noć - prozbori vojnik - ali bih ja tako rado vidio kraljevnu, ma bilo samo i na časak!

 

U isti tren psa nestade, a prije nego što je vojnik stigao razmisliti, eto ga opet s kraljevnom! Sjedi kraljevna psu na leđima i spava, a tako je krasna te odmah možeš vidjeti da je prava. Vojnik naprosto nije mogao odoljeti, morao ju je poljubiti - ta bio je pravi vojnik!


Pas opet odjuri s kraljevnom. A kad je svanulo jutro i kralj i kraljica nalijevali čaj, kraljevna reče kako je noćas usnila čudan san o nekakvu psu i vojniku: na psu je jahala, a vojnik ju je poljubio.
- Gle ti nje! - propiskuta kraljica. - Kakve su to priče!


Onda odrediše da jedna stara dvoranka druge noći bdi kraljevni kraj postelje i vidi je li to zaista san, ili je što drugo posrijedi.

 

Vojnika je toliko ponijela želja da opet vidi ljepotu-kraljevnu, te se pas pojavi i te noći, uze kraljevnu i s njome potrča iz sve snage. Ali stara dvoranka nije časa časila, nego je nazula kaljače pa brže-bolje za njima. Kad je vidjela kako ih je nestalo u nekakvoj velikoj kući, pomisli: -Sad znam gdje je, pa komadićem krede našara velik križ na vratima. Pošto je tako obavila svoje, vrati se kući i leže na počinak.


I pas se vratio s kraljevnom. Ali kad je vidio da je križ na vratima gdje stanuje vojnik, uze i on komad krede i stavi znak križa na sva vrata u gradu. A bilo je to mudro od njega, jer sad dvoranka neće pogoditi prava vrata, kad je križ na svima. Ujutro uranili kralj i kraljica, stara dvoranka i svi velikodostojnici da vide gdje je to kraljevna bila.

 

- Evo ovdje! - reče kralj kad je ugledao prva vrata i na njima križ.
- Nije, nego tamo, dragi mužiću! - na to će kraljica, koja je vidjela druga vrata s križem.
- Gle, i ovdje je jedan! I ovdje! - povikaše svi odreda.


Kuda god su pogledali, svuda križ na vratima. Mogli su gledati koliko ih volja, nikakve im koristi.
Ali kraljica bijaše mudra žena: znala je ona i drugo, a ne samo voziti se u kočiji. Uze ona svoje velike zlatne nožice, izreza nešto svile na komade i saši od njih lijepu malu vreću. Vreću napuni hajdinom krupicom, priveza je kraljevni na leđa, a kad je to bilo urađeno, ureza u vrećici malu rupu, tako da se krupica mogla prosipati cijelim putem kojim bi kraljevna prošla.

 

U noći pas opet dođe, uze kraljevnu sebi na leđa te odjuri s njome vojniku, komu je tako omiljela da bi se najradije pretvorio u kraljevića pa da se njome oženi. Pas nije opazio kako se krupica sipa sve tamo od dvora pa do vojnikova prozora, kamo se on s kraljevnom uspeo po zidu. Ujutro kralj i kraljica dobro vidješe gdje im je bila kći, pa zapovjedište da uhvate vojnika i da ga vrgnu u tamnicu. Vojnik se zavrnuo u tijesnu, oko njega mrak i čama... I povrh svega još mu rekli: - Sutra ćeš na vješala. Nije baš uhu godilo, a svoje je kresivo zaboravio u svratištu.


Izjutra je kroza željezne rešetke na prozorčiću mogao vidjeti gdje svijet navire iz grada da vidi kako će ga vješati. Čuo je bubnjeve i vidio vojnike kako stupaju. Sve se živo užurbalo. Malen postolarski naučnik, s kožnom pregačom i papučama na nogama, tako se zatrčao da mu je jedna papuča odletjela sve do zida za kojim je vojnik sjedio i virio kroz rešetke.


- Hej, mali postolaru! Ne treba ti se toliko žuriti! - reče vojnik. — Ionako neće biti ništa dok ja ne dođem! Ne bi li otrčao onamo gdje sam ja stanovao, i donio mi kresivo? Dobit ćeš četiri novčića. Ali ti valja podbrusiti pete!


Tko ne bi htio četiri novčića! Mali postolar odjuri kao vjetar, donese kresivo, dade ga vojniku, i - evo sad ćemo čuti! Izvan grada bila podignuta velika vješala. Oko njih se ustobočili vojnici i sjatile se na stotine i tisuće ljudi. Kralj i kraljica sjedili na divnu prijestolju sučelice sucu i cijelome vijeću.

 

Vojnika su već doveli na stratište, ali kad mu htjedoše namaknuti omču oko vrata, on reče kako je stari običaj da se krivcu, prije nego što se nad njim izvrši kazna, uvijek ispuni posljednja bezazlena želja. A on bi tako rado popušio lulu duhana — pa to mu je posljednja na ovome svijetu. Kralj mu to nije htio uskratiti, pa tako vojnik izvadi iz džepa kresivo i kresnu: jedan, dva, tri! - i sva tri psa stvorište se pred njim: onaj s očima velikim kao zdjelice, onaj s očima poput mlinskog kola i onaj što mu oči bijahu velike kao kule.


- Pomozite mi sada i uprite da me ne objese! - zapovjedi vojnik, a psi se zaletješe među suce i vijećnike, pa zgrabiše ovog za noge, onoga za nos, te ih bacahu po nekoliko hvati uvis, tako te su padali i razmrskali se na komade.

 

- Nemojte me! - zavapi kralj, ali najveći pas dohvati njega i kraljicu i baci ih za svima ostalima. Vojnicima to utjera strah u kosti, a sav narod povika:


- Mali vojniče, ti nam budi kralj i uzmi lijepu kraljevnu!


I posadiše vojnika u kraljevsku kočiju. Sva tri psa poskakivala pred njom i vikala - Hura! dječaci zviždali na prste, a vojnici na vojničku pozdravljali. Kraljevna iziđe iz svoga bakarnog dvora i postade kraljicom, na svoju veliku radost. Svadbeno je slavlje trajalo osam dana. I psi su sjedili za stolom i gledali razrogačenih očiju.

__________________________________

 

Hans Christian Andersen je rođen u danskom gradiću Odense 1805. godine. Njegov otac je bio siromašni obućar i umro je kad je Hans bio mali. Majka je morala raditi kao pralja ad bi se izdržavali. Da bi pomogao majci, budući pisac se, Iako još dijete, da bi pomogao majci, budući veliki pisac radio je kraće vrijeme u jednoj tekstilnoj fabrici, a potom u fabrici duhana. Od rane mladosti želio je da postane glumac, ali ali mi se ta želja nikad nije ispunila.

 

Sa školovanjem je počeo sa velikim zakašnjenjem. Neki dobri ljudi su uvidjeli da je dječak veima bistar pa su mu dali stipendiju tako da više nije morao raditi za svoje izdržavanje. Kad je otišao da studira, kao student pralje doživljavao je mnogo neprijatnosti i zavisti, ali je upornoučio i završio. Andersen je počeo da piše još u mladim danima. Prvo objavljeno djelo mu je "Pješačenje na Amager" (1829) Prvi književni uspjeh postigao je romanom "Improvizator" (1835). Iste godine je objavio i prvu zbirku bajki. Dugo su mu bajke bile više cijenjene u inostranstvu nego u rodnoj zemlji, gdje su ga počeli cijeniti tek kad je postigao svjetsku slavu i gdje su ga proglasili počasnim profesorom građaninom rodnog grada. Neki ga porede sa njegovim ružnim pačetom, ali je upornim radom, pored dara, uspio izrasti u labuda među piscima kojeg i danas rado čitamo. Umro je u Kopenhagenu 4. avgusta 1875. godine.

 

Njegova ostala dijela su: Melodije srca, Fanazije i skice, Vinjete, Dvanaest mjeseci, Agneta i vilenjak, Improvizator, O.T., Samo guslač, Mulat, Slikovnica bez slika, Maurka, Pjesnikov bazar, Nove bajke, Sabrane bajke i priče, Ahasver, Dvije baronese, U Švedskoj, Bajka mog života, Biti ili ne biti, U Španjolskoj, Posijet Portugalu, Sretni Peer i Bajke i priče.

 

Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

Hans Christian Andersen - Cvijeće male Ide

Hans Christian Andersen - Djevojčica sa šibicama

Hans Christian Andersen - Mala sirena

Hans Christian Andersen - Ognjilo

Hans Christian Andersen - Palčica

Hans Christian Andersen - Pastirica i dimničar

Hans Christian Andersen - Postojani kositreni vojnik

Hans Christian Andersen - Princeza na zrnu graška

Hans Christian Andersen - Ružno pače

Hans Christian Andersen - Slavuj

Hans Christian Andersen - Svinjar

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Hans Christian Andersen - Kresivo

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u