Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho lektira

Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

 

Kratki sadržaj - Bio jednom neki car kojeg je zanimala samo lijepa odjeća. Ni za što drugo nije mario. Jednoga dana na njegovu dvoru pojave se dvojica varalica. Predstave se kao vrhunski tkalci koji tkaju najljepše tkanine na svijetu. Tkanine su to koje ne samo da su prekrasnih boja i uzoraka nego imaju i posve osobita svojstva - nevidljive su svakom tko nije sposoban za svoju službu ili je pak neizrečivo glup. Tkalci - varalice naruče najfinije materijale koje potajno prodaju za svoj račun i vlastite džepove. U svrhu zavaravanja postave tkalačke stanove i prionu "marljivo tkati", ali bez ičega na razbojima. Svoje najpoštenije službenike car šalje u kratkim razmacima da provjere kako napreduje tkanje. Premda ne vide ništa na tkalačkim stanovima, ustrašeni od svoje nesposobnosti i gluposti, oni izvještavaju cara kako je tkanina prekrasna. Naposljetku car osobno, s cijelom svojom svitom ministara, njihovih pomoćnika, službenika, i ostalih dopuza, dođe pogledati te predivne tkanine. U smrtnu strahu da se ne otkrije njihova glupost ili nesposobnost, svi se dive ničemu na tkalačkim stanovima.

Nagovore cara da te divne tkanine odjene za veliku povorku. Svu noć uoči dana kad je imala biti povorka, varalice su probdjele kraj šesnaest i više upaljenih svijeća. Narod je mogao vidjeti kako se žure da dovrše carevo novo ruho. Pretvarahu se da skidaju tkanine s razboja, rezahu velikim nozicama po zraku, šivahu iglom bez konca i naposljetku izjaviše: - Evo, ruho je gotovol Sada car sa svojom svitom dođe pogledati novo ruho. Podižući prazne ruke uvis, varalice mu "pokazuju" hlače, kaput, plašt i tako redom. Car skine sa sebe svu odjeću, varalice ga odjenu u novo ruho lako kao paučina. I car povede povorku dok su komornici stupali iza njega s rukama u zraku kao da mu pridržavaju skute. Sav se svijet divi novom carevom ruhu, sve dok neko nevino dijete iskreno ne povika: - Ta on nema ništa na sebil - Bože, čuj glas nevinostil - reče djetetov otac, a pukom se pronio šapat: - Dijete kaže da car nema ništa na sebi. - Nema ništa na sebi! - povika naposljetku sav puk. Protrnu car, i njemu se samom činilo da ljudi imaju pravo, ali mišljaše otprilike ovako: - Sad mi ipak valja ostati u povorci do kraja! I zauze još ponosnije držanje. A komornici i dalje nosahu skute kojih nije bilo.

 

Vrsta djela - Bajka

 

Mjesto radnje - U velikom gradu

 

Vrijeme radnje - Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.

 

Analiza likova

Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.

 

Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti,   oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

 

Analiza stila pisanja i jezika djela

Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.

________________________________

 

 

Prije mnogo, mnogo godina živio jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav svoj novac on je trošio na to da se što se ljepše obuče. On se nije brinuo za svoje vojnike, nije mario za kazalište, a niti za šetnju kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo pokazati neku svoju novu odjeću. On je u toku dana, svakog sata mijenjao odjeću. I kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: - Car je u svojoj garderobi.

 

U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je jako živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu - ono je nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup.

 

- O, divna je ta tkanina! - pomisli car. - Kad budem imao odjeću od takve tkanine, ja ću znati tko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!

 

I dade car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom. Varalice odmah postaviše dva prazna razboja i počeše tobože raditi. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.
"Baš bih volio vidjeti koliko li su već otkali - pomislio je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svojem pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema šta pribojavati, ali ipak je odlučio prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje. Čitav grad je već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup, a tko nedostojan svog položaja.

 

- Poslati ću ja tkalcima svojeg starog i poštenog ministra - odlučio je car. - On će najbolje izviditi kako ide sa tkanjem. On je pametan i nitko bolje od njega ne vrši svoje službovanje!
I stari čestiti ministar uđe u odaju gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima. - Sačuvaj me, bože, ja ništa ne vidim! - buljeći oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče. Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a onda ga upitaše sviđa li mu se šara i jesu li lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko buljio oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo. - Jao si ga meni! - pomisli ministar - da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to nitko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!

 

- Pa vi ništa ne kažete! - reče jedan od tkalaca.
- O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! - odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale.
- Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno sviđa!
- E, to nam je izuzetno drago! - rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine. Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio. Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali na praznim razbojima. Malo zatim car posla još jednog poštovanog službenika da vidi kako ide sa tkanjem i kad će tkanina biti gotova. Ali i sa tim službenikom se dogodilo ono isto što i sa ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj.

 

- Što, zar nije lijepa tkanina? - upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare. - Da sam glup - nisam - pomisli čovjek. - Pa što onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primjete! - I čovjek poče hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i predivne šare.
- Da, da, to je nešto prekrasno! - rekao je caru kada se vratio u dvor.

 

Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio vidjeti tu tkaninu dok je još na razboju. Sa čitavom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove. – Zar nije divna tkanina! - rekoše ona dvojica velikodostojnika. - Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! - i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.

 

- Šta je ovo?! - pomisli car. - Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem da budem car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi me moglo zadesiti! Nije htio priznati da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao:
- O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje! Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala:
- E, baš je, baš je lijepo! - I savjetovali su caru da se odmah na prvoj procesiji pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo:
- Divno! Krasno! Veličanstveno!

 

Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodjelio im titule tkalačkih vitezova. Cijelu noć uoči svečane procesije varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se tobože žure završiti carevu odjeću. Skidali su sa razboja nepostojeću tkaninu, u zraku su je tobože rezali velikim škarama, šili su je iglama bez konca i naposljetku su rekli:
- Evo, odjeća je gotova!
Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorjana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše:

- Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i je prava vrijednost ove tkanine! - Da, da, tako je! - u jedan glas potvrdiše dvorjani iako ništa nisu vidjeli.
- Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni pa odložiti svoju staru odjeću! - rekoše varalice. - Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!

 

Car skide sa sebe staru odjeću i varalice mu tobože počeše dodavati komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i počeše mu tobože namještati skute. Oni tako posluju oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće.
- Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! - divila se sva careva pratnja. - Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjena odora!
- Vaše Veličanstvo, vani već čekaju nosači sa baldahinom što će ga u procesiji nositi nad vašom glavom! - raportirao je voditelj parade.

 

- Dobro, dobro, ja sam već gotov! - odgovorio je car. - Dobro mi stoji, zar ne?! - i okrenu se pred ogledalom kao da hoće još jednom pažljivo osmotriti svoju raskošnu pojavu. Komornici koji su bili zaduženi za nošenje skuta, podigli su ih tobože sa poda i krenuli za njim držeći ruke u zraku i strahujući da se ne bi primjetilo da ti skuti i ne vide. I tako je car išao u procesiji pod divnim baldahinom, a okupljena svjetina na ulicama i prozorima je ponavljala:
- Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji!

 

Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Dosad nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje.
Ali najednom je neko dijete povikalo:
- Pa car je gol!
- Ah, bože moj, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac.
Ali već istog trenutka se začuo šapat:
- Dijete kaže da je car gol! Car je bez odore!
I odmah zatim počeše vikati svi u jedan glas:
- Car je bez odore! Bez odore!
Car je pretrnuo - vidio je i sam da je bez odore, ali je ipak odlučio ostati do kraja u procesiji pa je zauzeo još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.

________________________________

 

Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik, sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu, pa niz lirskih pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: Melodije srca, Fanazije i skice, Vinjete, Dvanaest mjeseci, Agneta i vilenjak, Improvizator, O.T., Samo guslač, Mulat, Slikovnica bez slika, Maurka, Pjesnikov bazar, Nove bajke, Sabrane bajke i priče, Ahasver, Dvije baronese, U Švedskoj, Bajka mog života, Biti ili ne biti, U Španjolskoj, Posijet Portugalu, Sretni Peer i Bajke i priče.

0 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

Playhowto.net

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin

Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin   Kako to kaže književnik Milorad Pavić, lik Onjegina sačinjavaju tri elementa. Prvo, autobiografski… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u