Hans Christian Andersen - Cvijeće male Ide lektira

Hans Christian Andersen - Cvijeće male Ide

Hans Christian Andersen - Cvijeće male Ide

 

– Umrlo je moje jadno cvijeće! – uzviknula je mala Ida.

– Sinoć je bilo tako lijepo, a sada su mu sve latice uvele! Zašto mi je cvijeće uvelo? – pitala je studenta koji je sjedio na divanu. Voljela je Ida tog studenta jer je znao lijepo da priča i da izrezuje zanimljive slike – i srca s malim damama što plešu, i cvijeće, i velike dvorce na kojima se vrata otvaraju. Bio je to mladić koji je umio da je zabavi.

 

– Zašto mi je danas cvijeće tako jadno i tužno? – ponovo ga je pitala Ida i pokazala svoj sasvim uveli buketić cvijeća.

– A znaš li ti zašto ti je takvo cvijeće? – odgovorio joj je student. – Ono je sinoć bilo na plesu, i zato su mu cvjetovi oborili glave.

– Ih, kao da cvijeće umije da pleše?! – dočekala je mala Ida.

– Još kako umije! – odgovorio je student. – Kad se unoća i kad mi spavamo, onda ono počinje da se veseli i skače. Gotovo svake noći je ples!

– A mogu li djeca da dođu na taj ples?

– Mogu! – odgovorio je student. – I svi mali krasuljci i đurđice!

– A gdje pleše to divno cvijeće? – opet će mala Ida.

– Zar nisi toliko puta bila pred kapijom velikog kraljevog ljetnikovca sa onim krasnim cvijetnjakom? Vidjela si tamo one labudove što doplove do tebe kad vide da ćeš im baciti hljeba. Mogu ti reći – tamo se održava glavni ples! – Baš juče sam s majkom bila tamo! – rekla je Ida.

 

– Sa drveća je opalo lišće, a cvijeću više ni traga nema. A ljetos ga je bilo tako mnogo!

– Pa, ono je unutra, u ljetnikovcu! – objasnio joj je student. – Trebalo je da znaš da cvijeće odmah pohita u ljetnikovac čim kralj i dvorani presele u grad. Tada i počinje pravo slavlje i veselje. Dvije najljepše ruže sjednu na prestolje, i to su onda kralj i kraljica. Sve one divne pijetlove kreste sa svojim crvenim perjanicama se postroje sa strane i pozdravljaju kao pravi dvorski komornici. Zatim se skupe svi najljepši cvjetovi. I tada počinje veliki ples. Plave ljubičice su pomorski oficiri, one plešu sa zumbulima i šafranima i nazivaju ih gospođicama. Tulipani i visoki žuti ljiljani se koče i šepure kao stare gospoñe: oni paze da se lijepo pleše i da sve bude kako plesna pravila nalažu.

 

– Ali zar smije cvijeće da priređuje igranke u kraljevom ljetnikovcu? – pitala je Ida.

– Pa o tome niko ništa ne zna! – odgovorio je student. – Ponekad, doduše, naiđe stari domar sa svojim velikim svežnjem ključeva, ali čim cvijeće čuje zveket ključeva, odmah utihne, sakrije se za dugačke zavjese i samo proviruje. "Dobro osjećam miris, cvijeće je tu negdje!" – gunđa stari domar, ali on ne može da ga vidi.

 

– Baš je to zanimljivo! – pljesnula je ručicama mala Ida. – A zar ni ja ne bih mogla da vidim to cvijeće?

– Kako da ne bi! – odgovorio je student. – Samo nemoj zaboraviti, kad budeš prolazila kroz cvijetnjak, proviri kroz prozor i sigurno ćeš ga vidjeti! I ja sam ga danas gledao. Na divanu se žuti narcis, ispružio se kao prava dvorska dama. – A može li tamo da dođe i cvijeće iz botaničke bašte? Može li ono da preñe toliki put? – Sigurno da može! – rekao je student. – Ako hoće, ono može i da prhne! Zar nisi vidjela one lijepe leptire, crvene, žute i bijele? Zar nisu kao cvijeće? Oni su nekad i bili cvijeće. A onda su jednog dana skočili sa svojih stabljika, svojim laticama uzmahnuli kao krilima i tako poletjeli u visinu. A pošto su bili dobri, dozvoljeno im je da i danju lete i da se ne moraju vraćati na svoje stabljike. Tako su se eto njihove latice pretvorile u prava krila. To si ti i sama vidjela, zar ne? Ali može se desiti da cvijeće iz botaničke bašte nije dolazilo u kraljev ljetnikovac.

 

Možda ono i ne sluti kako je tamo noću veselo. A sada ću ti reći nešto što bi zaprepastilo tvog susjeda profesora botanike. Ti ga poznaješ, zar ne? Kad doñeš u njegov cvijetnjak, samo reci nekom od njegovih cvjetova da je u ljetnikovcu zabava, i on će to odmah reći drugima, pa će svi pobjeći iz cvijetnjaka. A ako profesor tada dođe u svoj cvijetnjak pa vidi da nema njegovog cvijeća, on neće ni pomisliti šta se s njim dogodilo. – Ali kako će taj cvijet reći drugima? Pa cvijeće ne govori! – Ne, ne govori – rekao je student. – Ali ono se sporazumijeva pokretima i znakovima. Zar nisi vidjela, kad samo malo zapuše vjetar, kako cvijeće klima glavom, maše listovima i treperi? Cvjetovi se tako sporazumijevaju, tačno kao mi našim govorom. – A razumije li profesor taj njihov govor? – pitala ga Ida. – Razumije! Izišao on jednog jutra u svoj cvijetnjak i opazio jednu veliku koprivu kako lišćem daje znakove jednom lijepom crvenom karanfilu i tim znakovima mu govori:

 

"Tako si lijep, tako si mi drag!" A tako nešto profesor nije dozvoljavao, pa udari koprivu po listovima. To su njeni prsti. A ona ga je tako ožarila da profesor nikada više nije dirnuo u koprivu. – Baš je to zanimljivo! – nasmijala se mala Ida. – Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! – začuo se sada glas dosadnog savjetnika koji je opet došao u posjetu i sjedio na divanu. Taj savjetnik nije trpio studenta, pa je negodovao kad bi vidio da on izrezuje one svoje smiješne i zabavne sličice – sad nekog kradljivca srdaca kako na vješalima drži ukradeno srce, sad opet neku staru vješticu kako jaše na metli i na nosu drži svog muža i tome slično. Savjetnik to nije trpio, pa je, kao i sada, uvijek govorio: "Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmišljotine!"

 

Međutim, maloj Idi se sviđalo to što je student govorio o njenom cvijeću. O tome je ona sada razmišljala. Cvijeće je svu noć plesalo, pa je bilo umorno, i zato je objesilo glavice. Sigurno je bilo bolesno. Zato ona uze svoj buketić cvijeća i ode do svojih igračaka što su se nalazile na stolu i u ladici. Njena lutka Sofija je spavala u svojoj postelji, ali joj Ida reče: – Sofija, moraćeš da ustaneš iz postelje i da se za noćas zadovoljiš spavanjem u ladici. Znaš, moje jadno cvijeće je bolesno, pa neka legne u tvoju postelju, možda će se tada oporaviti! Ida podiže svoju lutku, ali ona je bila namrgođena i nije htjela da kaže ni jednu jedinu riječ – ljutila se što mora napustiti svoju postelju.

 

Sada Ida položi cvijeće u lutkinu postelju i prekri ga malim pokrivačem. Posavjetova cvijeću da mirno leži i reče da će mu skuhati čaj da bi ozdravilo i ujutro ustalo. A da mu sunce ne bi udaralo u oči, ona navuče zavjesicu oko njegove posteljice. Čitavo veče je Ida razmišljala o tome što joj je student pričao, a kada je i ona morala u postelju, nije se mogla uzdržati a da ne proviri ispod zavjese gdje su se nalazili zumbuli i tulipani njene majke. I ona im tiho reče: – Znam ja da ćete i vi noćas na ples! Međutim, cvijeće se držalo kao da ništa ne razumije, nije trepnulo ni jednim jedinim listom. Ali mala Ida je sada znala da se cvijeće pretvara. A kada je legla u postelju, ona nije mogla odmah da zaspi. Razmišljala je o tome kako bi bilo lijepo kada bi mogla da vidi kako cvijeće pleše u kraljevom ljetnikovcu i o tome da li je zaista i njeno cvijeće odlazilo na ples. U tom razmišljanju su joj se sklopile oči i ona je utonula u san. Usred noći Ida se probudila. Sanjala je o cvijeću i studentu.

 

Opet je savjetnik grdio studenta zašto joj puni glavu svojim glupostima. Ali u spavaćoj sobi je bilo sasvim tiho – na stolu je gorjela noćna svjetiljka, a otac i majka su mirno spavali. "Baš bih voljela znati da li je moje cvijeće još u Sofijinoj postelji?" – pomislila je Ida, podigla se i pogledala prema odškrinutim vratima. Cvijeće i njene igračke bili su na svom mjestu. Mala Ida osluhnu za trenutak – činilo joj se da neko svira na klaviru, ali sasvim sasvim tiho i tako nježno kako nikada ranije nije čula. – Sada sigurno svi cvjetovi plešu! Bože, kako bih voljela da to vidim! – prošaptala je Ida, ali se nije usuđivala da ustane da ne bi roditelje probudila. "Kad bi barem cvijeće ovamo došlo!" – mislila je Ida, ali cvijeće nije dolazilo, a ona nježna muzika i dalje se čula. Ona je zvučala tako divno da Ida više nije mogla izdržati, izvukla se iz postelje i provirila u sobu. O, kakvu je krasotu ugledala!

 

U sobi nije bilo svjetiljke, ali sve se prekrasno vidjelo. Mjesec je kroz prozor obasjavao čitav pod i sve se vidjelo kao u pola bijela dana. Svi zumbuli i svi tulipani nalazili su se na podu svrstani u dva dugačka reda. Nijednog više nije bilo na prozoru, a na dasci su stajale samo prazne saksije. Cvijeće je plesalo. Sve jedan uz drugog, držeći se svojim listovima kao rukama, cvjetovi su očaravajuće plesali. A za klavirom je sjedio onaj veliki žuti ljiljan o kojem joj je student ljetos rekao: "Pogledaj koliko liči gospođici Lini!" Svi su se tada smijali, a sada se i maloj Idi činilo da taj žuti cvijet zaista liči na gospođicu Linu. Pa i sada kad je svirao, on se držao kao neka gospođica – naginjao je svoje žuto lice čas na jednu, čas na drugu stranu, i tako davao takt toj divnoj muzici.

 

Mala Ida je bila neprimjetna, i ona je sada vidjela kako je veliki plavi šafran skočio na sto na kojem su se nalazile njene igračke, pošao prema lutkinoj postelji i razgrnuo zavjesu. Tu je ležalo njeno bolesno cvijeće, ali se ono sada uspravilo i klimnulo glavom izražavajući tako želju da i ono zapleše. Sada i mali patuljak, kome je neko odbio donju usnu, ustade i nakloni se lijepom cvijeću. Idino cvijeće ustade i, sada potpuno oporavljeno, ode meñu ostale cvjetove, poče da pleše i da se s njima zajedno veseli. Najednom kao da nešto pade sa stola. Ida pogleda, kad tamo, pokladni štap je skočio na noge kao da je i njemu bilo mjesto među cvijećem. A i bio je lijep – na vrhu je imao malu voštanu lutku koja je na glavi imala široki šešir, upravo onakav kakav je nosio savjetnik. Sada je rašljasti štap počeo da pleše mazurku i da lupka sa svoje tri crvene drvene noge. Cvjetovi su prestali da plešu, jer oni su bili i suviše laki i nježni da bi mogli tako udarati nogama o pod. Sada se i voštana lutka na pokladnom štapu isteže, zavrtje se iznad svog papirnatog cvijeća i povika: – Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmišljotine! U tom trenutku lutka je sasvim ličila na savjetnika sa širokim šeširom. Bila je isto onako žuta i mrzovoljna. Ali kada je njeno papirnato cvijeće poče udarati po tankim nogama, ona se ponovo skupi i dobi svoj pređašnji oblik.

 

Mala Ida se od srca nasmijala: – Kako je to smiješno! Ida se smijala, a pokladni štap je i dalje plesao, a s njim i savjetnik, htio ne htio. Pokušavao je opet da se izduži, ali se opet smanjivao u žutu voštanu lutkicu sa velikim crnim šeširom. Najzad se ostalo cvijeće zauzelo za savjetnika, a pogotovo ono što je ležalo u lutkinoj postelji, pa ga pokladni štap ipak ostavi na miru. U tom trenutku nešto je zalupalo u ladici u kojoj je meñu igračkama ležala i lutka Sofija. Patuljak otrča na rub stola, leže potrbuške i nekako malo izvuče ladicu. Iz ladice se diže Sofija i začuđeno pogleda oko sebe: – Pa ovdje je ples! Zašto mi to niko nije rekao? – Hoćeš li da plešeš sa mnom? – upita je patuljak. – Baš si mi ti kavalir za ples! – odgovori ona i okrenu mu leđa. To reče i sjede na ladicu misleći u sebi: doći će već neki cvijet da me zamoli za ples. Ali niko nije dolazio. Ona je kašljucala kh-kh-kh, ali uzalud, niko nije dolazio da je zamoli za ples. A patuljak je plesao sam. I nije loše plesao. Kada je Sofija vidjela da nju niko i ne primjećuje, ona se najednom sruši s ladice i pade na pod. Tada nastade čitava pometnja. Oko nje se strčaše svi cvjetovi i počeše da je pitaju da li se udarila. Svi su bili veoma ljubazni, a osobito Idin buketić što je ležao u njenoj postelji. On joj se zahvalio na lijepoj postelji i izrazio svoju odanost, a onda je odveo na sredinu sobe gdje je sijala mjesečina i počeo s njom plesati. Oni su plesali, a svi drugi cvjetovi su stajali naokolo i divili se tom paru. Sofija je bila veoma zadovoljna, pa sada reče Idinom cvijeću da može zadržati njenu postelju i da njoj nije teško ležati u ladici. Cvijeće joj je tada odgovorilo: – Najljepša ti hvala, ali mi nećemo dugo živjeti. Već sutra ćemo uginuti. Recite maloj Idi da nas pokopa napolju, u vrtu, gdje je pokopan i kanarinac, pa ćemo ljetos opet iznići i bićemo mnogo ljepši. – Ne, vi ne smijete umrijeti! – reče Sofija i poljubi cvijeće. U tom trenutku se otvoriše vrata i u sobu uplesa mnoštvo divnih cvjetova. Ida nije znala odakle oni dolaze, ali je najvjerovatnije bilo da su dolazili iz kraljevskog dvorca. Na čelu tog mnoštva cvjetova stupale su dvije divne ruže s malim zlatnim krunama na glavi. To su bili kralj i kraljica cvijeća. Za njima su išli šeboji i karanfili i slali pozdrave na sve strane. I muzika je stupala u toj povorci: veliki makovi i božuri toliko su duvali u graškove mahune da su im glave sasvim pocrvenjele. Plavi zumbuli i male bijele visibabe zvonili su svojim zvončićima. Divan je to bio orkestar! Za njima je došlo još mnogo drugih cvjetova. I svi su zajedno plesali – i plave ljubičice, i crveni krasuljci i đurđice. I svi ti cvjetovi tako su se ljubili da je bilo milina pogledati! Na kraju igranke cvjetovi su počeli da se opraštaju želeći jedan drugom laku noć. Tada je i mala Ida otišla u postelju i nastavila da sanja o svemu što je vidjela. Čim se ujutro Ida probudila, otrčala je do svog stolića da vidi je li još tamo njeno cvijeće. Kad razmaknu zavjesu na postelji, ona nađe svoje cvijeće, ali sada sasvim uvelo i mrtvo. A i Sofija je ležala u ladici gdje ju je i ostavila, ali je bila veoma sanjiva. – Zar se ne dosjećaš šta bi morala da mi kažeš? – pitala je mala Ida, ali Sofija ju je samo tupo gledala i uopšte nije odgovarala. – Nisi dobra – ukori je Ida – a ipak su svi plesali s tobom.

 

Zatim Ida uze malu kartonsku kutiju na kojoj su bile naslikane neke lijepe ptice, otvori je, u nju položi svoje cvjetove i reče: – Neka to bude vaš kovčeg. A kada doñu moji norveški roñaci, oni će mi pomoći da vas sahranim tamo, u vrtu. Tako ćete dogodine ponovo izrasti i biti još ljepši! Ti njeni norveški rođaci bila su dva dječaka – Jonas i Adolf. Njima je otac kupio dva luka sa strelicama, pa su doputovali da ih pokažu Idi. Ida im je sve ispričala o svom jadnom cvijeću i zamolila ih da joj pomognu da ga sahrani. Dječaci su pošli naprijed sa svojim lukovima na ramenu, a mala Ida je išla za njima sa mrtvim cvijećem u kutiji. Kada su u vrtu dječaci iskopali grob, Ida poljubi svoje cvijeće, a zatim ga sa kovčegom položi u zemlju. Adolf i Jonas su stajali nad grobom i odapinjali svoje strelice, jer nisu imali ni pušaka ni topova.

 

 

__________________________________

 

Hans Christian Andersen je rođen u danskom gradiću Odense 1805. godine. Njegov otac je bio siromašni obućar i umro je kad je Hans bio mali. Majka je morala raditi kao pralja ad bi se izdržavali. Da bi pomogao majci, budući pisac se, Iako još dijete, da bi pomogao majci, budući veliki pisac radio je kraće vrijeme u jednoj tekstilnoj fabrici, a potom u fabrici duhana. Od rane mladosti želio je da postane glumac, ali ali mi se ta želja nikad nije ispunila.

 

Sa školovanjem je počeo sa velikim zakašnjenjem. Neki dobri ljudi su uvidjeli da je dječak veima bistar pa su mu dali stipendiju tako da više nije morao raditi za svoje izdržavanje. Kad je otišao da studira, kao student pralje doživljavao je mnogo neprijatnosti i zavisti, ali je upornoučio i završio. Andersen je počeo da piše još u mladim danima. Prvo objavljeno djelo mu je "Pješačenje na Amager" (1829) Prvi književni uspjeh postigao je romanom "Improvizator" (1835). Iste godine je objavio i prvu zbirku bajki. Dugo su mu bajke bile više cijenjene u inostranstvu nego u rodnoj zemlji, gdje su ga počeli cijeniti tek kad je postigao svjetsku slavu i gdje su ga proglasili počasnim profesorom građaninom rodnog grada. Neki ga porede sa njegovim ružnim pačetom, ali je upornim radom, pored dara, uspio izrasti u labuda među piscima kojeg i danas rado čitamo. Umro je u Kopenhagenu 4. avgusta 1875. godine.

 

Njegova ostala dijela su: Melodije srca, Fanazije i skice, Vinjete, Dvanaest mjeseci, Agneta i vilenjak, Improvizator, O.T. Samo guslač, Mulat, Slikovnica bez slika, Maurka, Pjesnikov bazar, Nove bajke, Sabrane bajke i priče, Ahasver, Dvije baronese, U Švedskoj, Bajka mog života, Biti ili ne biti, U Španjolskoj, Posijet Portugalu, Sretni Peer i Bajke i priče.  

 

Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

Hans Christian Andersen - Djevojčica sa šibicama

Hans Christian Andersen - Kresivo

Hans Christian Andersen - Mala sirena

Hans Christian Andersen - Ognjilo

Hans Christian Andersen - Palčica

Hans Christian Andersen - Pastirica i dimničar

Hans Christian Andersen - Postojani kositreni vojnik

Hans Christian Andersen - Princeza na zrnu graška

Hans Christian Andersen - Ružno pače

Hans Christian Andersen - Slavuj

Hans Christian Andersen - Svinjar

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Hans Christian Andersen - Cvijeće male Ide

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u