Branko Miljković - Triptihon za Euridiku lektira

Branko Miljković - Triptihon za Euridiku

Branko Miljković - Triptihon za Euridiku

 

U osnovi pesme je mit o Orfeju i Euridiki, koji spada u jedan od najstarijih večitih motiva. Ovaj motiv je poznat kao orfejevski motiv, motiv "umrle drage", motiv Lenore: tuga dragog za umrlom dragom, želja da joj se u smrti pridruži, odlazak za umrlom dragom - smrt dragog. Orfej je najveći pevač grčkih mitova, čuven kao pevač koji je svoje pesme pevao uz liru.

 

Na zvuk njegove lire i glasa zveri bi mu dolazile, ptice bi sletale, drveće i stenje se pomicali da bi prišli bliže i bolje čuli sviranje i pevanje, krošnje drveća su mirovale - u prirodi bi vladao savršen mir. Bio je čuven i po snažnoj ljubavi prema mladoj i lepoj ženi Euridiki. Ona je berući cveće nagazila na zmiju otrovnicu i umrla od njenog ujeda. Odlučio je da siđe u podzemni svet i zatraži od njegovog vladara da mu vrati voljenu ženu. Došao je pred Hada i njegovu ženu Perzefonu, zapevao pesmu o svojoj ljubavi prema Euridiki i zamolio ih: ili da mu vrate Euridiku ili da i njega uzmu u svoje carstvo da bi bio uz njenu sen. Dirnut pesmom, Had je pristao da Orfej izvede Euridiku iz podzemnog sveta ali uz uslov da se ne osvrće na nju dok ide za njim. Kada su bili na izlazu iz podzemnog sveta, Orfeja je izdalo strpljenje, osvrnuo se na Euridiku i njena sen je nestala. Posle četiri godine poginuo je od ruku trakijskih žena koje su ga osudile zbog izbegavanja žena. Tada se susreo sa svojom Euridikom.

 

Mit o Orfeju inspirisao je slikare, vajare, kompozitore, stvaraoce opera, pesnike, dramske pisce. Motiv "umrle drage" nalazimo u baladi Anabel Li Edgara Alana Poa, u narodnoj baladi Smrt Milića barjaktara, u pesmi Možda spava Vladislava Petkovića Dis-a.

 

Triptihon je trodelna pesma; Triptihon za Euridiku je pesma od tri soneta; svaki sonet peva o jednoj etapi (epizodi) Orfejeve borbe da Euridiku vrati u život ili joj se pridruži u smrti. Dodiri sadržine pevanja u Triptihonu sa mitom o Orfeju i Euridiki mogu se osetiti kroz spominjanje Euridikinog imena u naslovu i u prvom sonetu, ali još više iz niza stihova koji su razgovetna asocijacija (paralela) sa detaljima iz antičkog mita. Međutim, antički mit ovde nije tema pevanja, ponajmanje su ovde lirski junaci Orfej i Euridika. Mit i prepoznatljivi detalji iz njega samo su poetska izražajna sredstva za predočavanje sopstvenog doživljaja ljubavi, života i sveta.

 

Svako ima svoju Euridiku, Lauru, Beatriče ili Juliju, svako ima svoj (ne)srećan ljubavni roman, ali su paralele prirodne i očekivane. Euridika je ovde simbol voljene žene, ljubavnog osećanja, ljubavi kao takve. Triptihon je ljubavna pesma, ali je motiv ljubavi zasenčen i prividno potisnut pesnikovom identifikacijom sa mitskim pevačem Orfejem: Orfejeva ljubav je refleks pesnikovog osećanja ljubavi. To svoje osećanje ljubavi iskazuje kroz tri soneta od kojih svaki simbolizuje po jedan momenat u toku Orfejeve borbe za ljubav: saznanje o smrti, pokušaj izbavljenja ljubavi, poraz.

 

Prvi sonet je sav u znaku smrti: leksika je sa negativnim emotivnim predznakom; posebnu emotivnu težinu pridodaje veliki broj tamno obojenih sintagmi: ukleta obala, mrtvi slavuji, gorki ukus, oduševljeno klanje, mlaz krvi, zatvorena vrata, mrtvi odjeci, tajna smrti, gorka suza, kužni vetar, kameni san, mrtva Euridika - ukupno dvanaest. Noć je opšta: kako "s ove strane meseca" (u stvarnosti života), tako i "s one strane meseca" (u nama dalekom svetu, kosmosu, univerzumu). Smrt je ovde predočena kao KAMENI SAN: epitet "kameni" zrači veliki broj značenja: beživotan, tvrd, težak, nepomerljiv, zatvoren, hladan. I pored teške atmosfere tame, smrti i mrtvila, lirski subjekt (pesnik Branko Miljković koji sebe sagledava kao Orfeja) izražava spremnost da se suoči sa smrću. U toj spremnosti je vera i nada u pozitivan ishod borbe sa smrću ljubavi (gubitkom ljubavi) pa će joj se obratiti

 

Gorka suza u srcu. Na kužnom vetru sam.

Nikad da se završi taj kameni san.

Probuditi te moram Euridiko mrtva.

 

U četiri rečenice ove tercine telegrafski jezgrovito je naslikana životna situacija: tuga, gorčina i bol zbog izgubljene ljubavi; vetrometina života; nestrpljenje; rešenost na borbu za ljubav.

 

U drugom sonetu se proređuje leksika smrti i mraka, ali ostaje atmosfera pustoši, samoće i gorčine. Prvi stih nagoveštava takvu atmosferu ("Na DNO SLEPOG predela gde me NEMA, JEZOVITI") koncentracijom reči negativnog naboja. DNO sugeriše negativne slike i izaziva neprijatne emocije: dubina, izgubljenost, beznađe; već inicirano osećanje neprijatnosti pojačava se saznanjem da je to dno SLEPOG predela; beznađe i pustoš zahvatili su čitav predeo i to izaziva JEZU - duševni (osećanje) i fizički (osećaj) doživljaj neprijatne atmosfere i okruženja (sumorno raspoloženje, osećanje straha i nesigurnosti, jeza i žmarci). U potrazi za izgubljenom ljubavlju lirski subjekt SILAZI u taj predeo svestan da ulazi u noć. Oseća se usamljeno ("bez odbrane"), obuzima ga osećanje "strašne samoće", muči ga obaveza "ne okrenuti se ma koliko da se to hoće", oseća se kao "lice bez očiju" "na pustome zidu". U njemu se mešaju osećanja i raspoloženja: čas su u njemu "crvene ptice" (ljubav i nada), čas su oko njega "crne ptice" (zla slutnja i strepnja). To je strepnja da ne izgubi njeno divno lice u atmosferi gorčine, mraka i groznice. I u ovom sonetu ima jasnih asocijacija na mit o Orfeju i Euridiki: "Na dno slepog predela gde me nema, jezoviti"; "ne okrenuti se ma koliko da se to hoće", "ako izgubim tvoje divno lice".

 

Drugi sonet kazuje o strepnji "ako izgubim tvoje divno lice", treći sonet peva o konačnom porazu ljubavi, o izgubljenoj dragoj: "Izgubio sam te u noći podzemnoj daleku". Ima u ovom sonetu noći, gorčine, crnila i "izgubljenoga cilja" i onoga najvažnijeg - izgubljene ljubavi (Euridike). Ali ima ovde i utehe (Euridika živi: "Gde si osim u mojoj pesmi divna Euridiko?"), zvezda (x2) koje simbolizuju svetlost, postojanje, orijentaciju (put), ptica (x3) koje simbolizuju život, uzlet, uspeh. Iako je Triptihon pesma o izgubljenoj ljubavi, poslednji stihovi

 

Na horizontu se ukazuju kao poslednja nada

Oblaci puni ptica i budućeg bilja

 

skreću pažnju na život: oblaci donose ptice i semenje budućeg bilja. Iza čoveka jeste gubitak i patnja, ali je pred njim život.

 

Sintaksa stiha Triptihona je raznovrsna. Smenjuju se strofe različite strukture. Na jednoj strani su one sa po jednom sintaksičko-intonacionom celinom:

 

Na dno slepog predela gde me nema, jezoviti

gde su prizori, s one strane krvi Gde voće

otrovno raste, siđoh, tamo gde uskoro noć će

pokrasti sazvežđe suza koje će u oku mi zriti.

 

To su strofe zahuktalog lirskog kazivanja sa mnogo umetnutih izraza i sintagmi, te nizom polukadenci i antikadenci. Na drugoj strani su strofe u kojima broj sintaksičko-intonacionih celina znatno premašuje broj stihova:

 

Noć to su zvezde. Iz moje zaspale glave izleće ptica.

Između dve gorke dubine jedna ptica. I rt

dobre nade. O mrtav da sam. Al ne pomažu kletve. Smrt

svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i lica.

 

To su strofe laganoga ritma sa nizom kadenci koje omogućavaju emotivno- misaone predahe i sleganje utisaka i doživljaja. Ali kadence podstiču čitaoca da se njegova misao razmili i počne da kopa u traganju za skrivenim smislom.

 

Miljkovićevo pevanje uopšte, pa i ovo u Triptihonu, obeleženo je specifičnom leksikom, sintaksom i slikovnošću; sadržinama koje potiču iz svih oblasti ljudskog rada i mišljenja; scijentističkim, filozofskim i poetičkim diskursom. To, naravno, otežava komunikaciju čitaoca i poezije, otežava čitaočev pokušaj da otkrije "šta je to što se u dnu pesme krije".

 

KADENCA - U umetničkom tekstu, naročito u lirskoj poeziji, ritam je uslovljen različitim tipovima intonacije stiha, odnosno intonacionih signala kao što su polukadenca, antikadenca i kadenca (tal. cadenza, od lat. candentis - koji pada).

 

1. Polukadenca je dvojaka, opušteno-zategnuta intonacija, koja se koleba između opuštanja i nastavljanja; obično se javlja na sredini stiha, na cezuri.

 

2. Antikadenca je zategnuta intonacija u rastu, teži nastavljanju rečeničnog toka u sledećem stihu; javlja se na kraju stiha.

 

3. Kadenca je opuštena, smirena intonacija koja pada označavajući završetak sintaksičko- intonacione celine - stiha. Obično je na kraju stiha, ali se nađe i unutar stiha, na mestu gde se tačkom obeležčva završetak rečenice.

_________________

 

Branko Miljković - Triptihon za Euridiku

 

Na ukletoj obali od dana dužoj, gde su slavuji
svi mrtvi, gde je pre mene crveni čelik bio,
gorki sam ukus tvoga odsustva osetio
u ustima. Još mi smrt u ušima zuji

 

Noć s ove strane meseca često ogrezne
u nepotrebne istine i oduševljena klanja.
O, ispod kože mlaz krvi moje čezne
noć s one strane meseca, noć višanja.

 

Al sva su zatvorena vrata. Svi su
odjeci mrtvi. Nikad tako voleli nisu.
Da li ću iznenaditi tajnu smrti, ja žrtva.

 

Gorka suza u srcu. Na kužnom vetru sam.
Nikad da se završi taj kameni san
Probuditi te moram Euridiko mrtva.

 

II

 

Na dno slepog predela gde me nema, jezoviti
gde su prizori, s one strane krvi gde voće
otrovno raste, siđoh, tamo gde uskoro noć će
pokrasti sazvežđe suza koje će u oku mi zriti.

 

O, u slepoočnice se svoje nastaniti.
Evo me bez odbrane ispred strašne samoće.
Ne okrenuti se ma koliko da se to hoće.
Lice bez očiju na pustome zidu biti.

 

Crvene ptice pevaju u mome mesu.
Crne ptice obleću oko moje glave.
Neka mi čelo bude načeto u lesu

 

gubom i kamenom ispod letnje trave,
ako izgubim tvoje divno lice
na ovoj gorkoj obali od mraka i groznice.

 

III

 

Noć to su zvezde. Iz moje zaspale glave izleće ptica.
Između dve gorke dubine jedna ptica. I rt
dobre nade. O mrtav da sam. Al ne pomažu kletve.
Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i lica.

 

Izgubio sam te u noći podzemnoj daleku
ja divlji lovac zvezda krivotvorno suočen
sa neistinom, nepomirljivi spavač uočen
od sudbine, ja čije suze sada niz tuđe lice teku.

 

Gde si osim u mojoj pesmi divna Euridiko?
Prezrela si svaki oblik pojavljivanja o sliko
moga crnoga grada i izgubljenoga cilja.

 

Svuda u svetu užasna ljubav vlada.
Na horizontu se ukazuju kao poslednja nada
Oblaci puni ptica i budućeg bilja.

__________________________________

 

Branko Miljković - Triptihon za Euridiku

 

Analiza pjesme, kako bi smo adekvatno razumijevali ovu pjesmu moramo poznavati mit o Orfeju. Naime on je prema predanju trebao da spasi svoju ženu Euridiku koja je umrla od ujeda zmije te je poslana u svijet mrtvih - Had. Bogovi su mu dopustili da uđe u Had pod uslovom kad krene iz Hada da se ne okreće i da ne provjerava da li je ona iza njega. Orfej se ipak okrenuo i time prekšio uslov pa se zbog toga Euridika skamenila. On je nije uspio spasiti. Tako i u ovoj pjesmi, Miljković je sebe postavio u ulogu Orfeja koji je krenuo po svoju dragu u Had, tačnije nije to samo njegova draga to je njegova ljubav i poezija. On je samo igrao ulogu pjesnika, i u ova tri soneta te pokušao da nađe svoju Euridiku.

 

Prvi sonet, prva strofa, tema ove pjesme je vječni život, besmrtnost, pjesnikova ostvarenja.

 

Pjesnik je na obali od dana dužoj, ovdje je opisana pjesnička slika rijeke koja razdvaja Had i živi svijet. Sve je mrtvo oko njega. Crveni čelik predstavlja vulkan. Uopšteno opisana je pjesnička slika pred ulaskom u Had. Noć sa ove strane mjeseca je svijet u kojem se on nalazi. Nepotrebne istine predstavlja ljudsku banalnost. On u ovom svijetu ne vidi sebe mlaz njegove krvi čezne za Hadom, za noći sa one strane. Višnje simbol ljepote.

 

Treća strofa, osećaj nemoći. Sve je zatvoreno. Pita se da li će uspjeti iznenaditi tajnu smrti i da li će je vratiti među žive. On je žrtva jer mora da otkrije tajnu smrti. Njegov cilj života je bio pobijediti smrt pjevanjem.

 

Četvrta strofa, gorka suza, još uvijek je tužan. Kužni jetar je teški, vjetar bolesti. On ga udara. Dalje dolazi motiv egzistencionalnog stava - mora da je probudi, smatra da je to njegova dužnost jer je on pjesnik.

 

Drugi sonet - U ovom sonetu Miljković pjeva o silasku u Had, u prvom sonetu je bio ispred Hada.

 

Prva strofa, sve je jezivo i nekativno, osjećanje propasti. Na dno slepog predela gde me nema znači da je u Hadu a nema ga jer još nije umro, s one strane krvi je upravo taj pakao.

 

Druga strofa, govori o okretanju, gdje kaže da se ne smije nikako okrenuti. i da to u svoje slepoočnice mora staviti. On ne smije da se okrene ali želi. Lice bez očiju na pustome zidu biti predstavlja upravo njega kad ne smije da je vidi.

 

Treća strofa, Crvene ptice su njegova krv i pevaju jer je uzbuđen a krv prolazi brzo kroz njega, crne ptice su njegove misli kojima je preokupiran. Proklinje sebe, želeći da umre. Ako izgubi nju može samo da umre.

 

Treći sonet - Poslije izlaska iz Hada. Prva strofa, iz njegove glave izlijece ptica, ovo predstavlja njegovu ideju, ptica je simbol slobode i stvaralaštva, npr. mit o Feniksu ptica koja se ponovo rađa. Dvije gorke dubine su život i smrt. Nalazi se između njih i shvata da je poražen, ali sada mu ništa ne pomaže pa ni kletve. Postao je bezličan putnik, dosta ih je takvih na zemlji, a bez prtljaga simbolizuje golu egzistenciju, lutanje svijetom, bez igdje ičega.

 

Druga strofa, kaže da ju je izgubio u Hadu. Ona je zvezda, njegov ideal i savršenstvo. On je išao prema njoj ali je uhvaćen i poražen. On je umro sa njom jer bez nje nema smisla. Shvatio je jedino da je može vratiti pjevanjem i uspomenama. Okružuguje ga lažna ljubav.

 

Treća strofa, zove Euridiku. Govori da je prevazišla svaki oblik pojavljivanja u njegovoj glavi, slika crnog grada je pesimizam koji objašnjava to da se neće vratiti.

 

Četvrta strofa, lažna ljubav, pjesnik živi u svijetu koji mu ne odgovara, zato želi da spasi sebe i Euridiku, on traži smrt ili Euridiku. Sve što kraju ostaje je pjesma. Ova pjesma se završava stvaralačkim optimizmom. Jer samo stvaranjem može pobijediti smrt.

___________________________________

 

Branko Miljković (1934 - 1961) pripada drugoj posle ratnoj generaciji srpskih pjesnika, koji su krenuli tek prokrčenim putam moderne poezije, oslobođeni potrebe da se bore protiv dogmi i ideoloških stega. Mogli su da se posvete stvaranju po sopstvenom pjesničkom opredjeljenju i po diktatu sopstvenih pjesničkih afiniteta na tematskom, misaonom, emotivnom i oblikovnom planu.

 

Miljkovićeva porodica vodi poreklo iz Zaplanja, odakle su se njegovi roditelji doselili u Niš. Završio je Gimnaziju "Stevan Sremac" u Nišu, gde je njegov pesnički dar otkriven u školskom književnom društvu "Njegoš", u kome je, pored ostalih, bila i pesnikinja Gordana Todorović. U Nišu objavljuje svoje prve pesme. Godine 1953. odlazi u Beograd na studije. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1957. godine.

 

Njegove rane pesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitove filozofije. Najznačajnija je njegova zbirka "Vatra i ništa" u čijoj se osnovi, pored antičkih mitova, nalaze nacionalni mitovi i legende koje je on utkao u sopstvenu poetiku, posebno u ciklusu "Utva zlatokrila". Nakon toga izlaze i zbirke "Poreklo nade'' (Zagreb, 1960) i ,,Krv koja svetli'' (Beograd, 1961). Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pesnika.

 

Branko Miljković je pre svega misaoni pesnik. Čega god da se dotakne kao teme pevanja, prožme ga refleksijom. Nema žene, erosa, ljubavi - nema ni ljubavnih pesama. Pesnik obuzet smrću, prazninom i ništavilom. A njih prevazilazi baš poezijom - ona je ispunjavanje praznine. Drugi razlog nepevanja o ljubavi prema ženi leži u pesnikovoj prirodi: on je introverni tip modernog pesnika koji je okrenut poeziji, dakle sebi.

 

Ušao je u pjesničku orbitu zahuktale mladalačke i prevratničke poezije srpske objavljivanjem petnaest pjesama u časopisu "Delo" 1955. godine, časopisu koji je predvodio struju avangardnih srpskih pjesnika u ondašnjem književnom životu. Ovim pjesmama se Branko Miljković predstavio kao zreo pjesnik, a pojavljivanje u časopisu djelo znacilo je visoku ocjenu njegovom pjevanju.

 

Prva pjesnička knjiga Uzalud je budim (1957) nastala je iz jezgra objavljenog u časopisu Delo, a naslov je dobila po pjesmi iz tog jezgra. Knjiga je dočekana afirmativnim kritikama - vrata pesničkog Parnasa širom su otvorena za mladog pjesnika koji djeluje kao osvježenje, originalna pojava i velika nada. On je vrlo aktivan: objavljuje stihove, piše eseje, kritičke prikaze, prevodi - ima ga u svim časopisima i književnim listovima. Sa Draganom M. Jeremićem osniva grupu neo simbolista. Po sopstvenom priznanju, pokušao je da izmiri simbolističku i nadrealističku poetiku. Godine 1959. sa Blaženom Šćepanovićem ojavljuje knjigu rodoljubive poezije Smrću protiv smrti. Dve zbirke pjesama objavljuje već sledeće 1960. godine: Poreklo nade (u Zagrebu) i Vatra i nista u Beogradu. Njegovo pjevanje trajalo je samo sedam godina - iz života je otisao u dvadeset sedmoj godini. U noci izmedju 11. i 12. februara 1961. godine nađen je obješen u šumi na zagrebačkoj periferiji.

 

Branko Miljković - Balada Ohridskim tamburašima

Branko Miljković - Epitaf

Branko Miljković - Poeziju će svi pisati

Branko Miljković - Poreklo nade

Branko Miljković - Svest o pesmi

Branko Miljković - Uzalud je budim

Branko Miljković - Vatra i ništa

Ljubavi srpskih pisaca - Branko Miljković

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Branko Miljković - Triptihon za Euridiku

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u