Vladimir Nazor - Voda lektira

Vladimir Nazor - Voda

Vladimir Nazor - Voda

 

Kraj u kojemu smo rođeni i u kojemu smo odrastali trajna je, živa slika, koja zauvijek ostaje u nama. Sazdana je od detalja krajolika, ljudi, događaja, razgovora, zvukova, boja, mirisa. Zovemo je sjećanje. Uspomena. Vraćamo joj se spontano, naoko bez povoda, ili namjerno - želeći još jednom proživjeti djelić toga prošloga vremena. Imamo li književnoga dara, ovo bogatstvo, što ga je djetinjstvo ostavilo u nama, naći će se na papiru, u nekoj lijepoj knjizi, spremno da postane dijelom još nečijega života.

 

Već tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi u selu su ogorčeni. Trpe, ali ne očajavaju. Ne tuže se toliko zbog žeđi nego se najviše boje za svoje vinograde i maslenike. Ovce i mazge također trpe žeđ: ne daju mlijeko niti mogu prenositi teret.

Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oči bole a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu što izbija iz užarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga čega su se dotakle sunčane zrake preko dugog ljetnog dana. Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku dugih žitkih niti što se zlate a suncu. Zamukli su čak i cvrčci koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavaca i popaca što se prosipaju u tihim noćima, zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče, stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje.

 

Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo što njih tišti i plaši. Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne daju više mlijeko. Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo Selo. Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomoć od vlasti i unajme lađe što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im kazala da će proći nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu.

 

I doista iz Pule dolazi veliki brod koji prenosi vodu. Rujan se primicao i Vlado je trebao krenuti u školu izvan njihova sela. Stanovao bi kod tete. Ali kako je suša bila sve jača, njegov otac izbjegava svaku riječ o školovanju. Sutradan žene sišle do mora noseći prazna vedra na glavi. Čekale su brod s vodom koji je trebao doći. Na obali je Košće oko sebe zabavljao nekoliko derana. On im kaže da zna gdje se mogu nahraniti i napojiti. Odvede ih do jednog bunara u dvorištu prazne kuće. Košće se spusti u bunar i uhvati jegulju. Dječaci su brzo pripremili vatru tako da je jegulja u taj čas bila pojedena. Zbog previše posoljene jegulje dječaci su postali žedni. Košće im veli da se na Konšiljerovim dvorištu nalazi cisterna puna vode, ali je dvorište zatvoreno i čuva ga Konšiljerov "navdar". Ubrzo se pred tom kućom skupila gomila ljudi. Htjeli su gredom razvaliti u Konšiljerovu kuću, ali im navdar prijeti da će pucati.

 

Nazad, žene! - Na zidu dvorišta stajaše čovjek i gledaše u gomilu. Bio je to Konšiljerov navdar, težak iz Malog Sela. Ali upravo taj čovjek nije bio kadar stišati buru što se počinjala dizati u njedrima onih žena žednih i gladnih, izmučenih dugim čekanjem i već u strahu da neće ništa ni dočekati. Nisu ga voljele jer je bio za njih tuđinac; a mrzile su ga jer bijaše oštar prema ženama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na gospodarevu.

 

- Ti si to, hudobo!
- On se isprsi i viknu iznova: - Nazad, žene!
- Gredu! Gredu! - nastavi Košće, a njegovi drugovi digoše gredu. Navdar se smrknu u licu.
- Stoj ili ... pucam!
- Hi! Puška ti ostala doma ... pod postejom.
- On pruži ruku; dignu odnekud pušku.
- Hu! Hu! - ču se još glasniji uzvik. Prkos i mržnja bijahu već raspalili žene. Nijedna se ne maku. S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kričale su na navdara.
- Nema u njoj praha ka ni u tebi duše.
- Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim. - Navdar dignu pušku i opali u zrak.

 

U pravi čas se pojavi Vladin otac i smiri ljude. On je sa još dva najstarija čovjeka provjerio da li ima vode u cisterni ili Konšiljerovoj kući. Vode nije bilo, a ljudi su poludjeli. Pošli su u konobu tražiti vodu. Tad se čuje glas: - Brod!, Brod! - I tad su svi ljudi nahrlili na obalu. Žene su napadale kapetana zašto odmah ne dade vode. Ali da svima kapetan lije u sudove, trebalo bi puno vremena i većina vode bi se prolila u tlo. Vladin otac tada nastupi i smiri žene. Svi zajedno odluče da vodu puste u najbliži bunar i tamo se svi razdjele. Ubrzo su dvije cijevi ležale na putu nalik na dvije zmijurine. I voda je potekla. Košće zapazi da iz nekih rupica na cijevi teče voda pa i on počinje rezati cijev. Žene ga tuku i udaraju ali on toliko to ne osjeti koliko uživa u vodi. Žene mu zavide pa počinju i one rezati cijevi.


Ubrzo se voda samo razijevala po putu. Mornari tada ljutiti odlaze, a narod šutke gleda kako:

- Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah će otputovati. Javiti vlastima. Tužiti selo da plati štetu. Nikad više nikakve pomoći tim divljacima: ma ni za što i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud. Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna, bez jedne riječi, a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjećala i priznavala da je kriva.

 

Uto dotrče ljudi s druge strane otoka. Donose vijesti da dolazi jako veliko nevrijeme. Svi odlaze u kuće i čekaju. Kiša je obilno natopila žednu zemlju, napunila cisterne i bunare, bio je to pravi mali povodanj, no uskoro se pretvorila u tuču. Štete su bile goleme. Tuča je uništila ionako slabu ljetinu, a posebno su stradali vinogradi koji su donosili najviše prihoda. Uništen je i vinograd Vladina oca. Obitelj je to doživjela kao veliku nesreću i mali Vlado, vidjevši utučena oca, govori mu da ne mora ići u grad u školu, da će ostati na otoku i pomagati mu. No događaji proteklog dana samo su učvrstili očevu odluku da sina svakako izvuče s otoka. Pripovijetka završava očevim riječima: - Ne, sinko! Ti ćeš ipak poći! Neću ni ja da postaneš Košćin drug.

 

Vrsta djela - Voda je autobiografska pripovijetka i pripada jednom širem ciklusu autobiografskih pripovjedaka u kojima se Nazor zaputio u potragu za izgubljenim rajem svoga djetinjstva, ostavljenim negdje u maloj uvalici Bobovišća na otoku Braču. U pripovijetki Dječak s otoka Nazor je napravio svoj davni portret:

- Tražim nekog dječaka. Ostavio sam ga pred mnogo i mnogo godina, daleko, na morskom otoku, u maloj dragi punoj šutnje i kamenja. Ondje je on pio vodu iz bunara svoga oca i lutao po žalima tijesna zaliva gledajući more i nebo. Promatrao je život kukaca i ptica, prisluškivao je glasovima mrtvih stvari. Drugovao je samo sa stablima i životinjama. On je znao govor kamenja i drveća. Tražim ga, jer otkada njega više uza me nema, moje su uši gluhe, moje su oči slijepe...

 

Kada govorimo o Vodi kao o autobiografskoj pripovijetki, moramo imati na umu da autobiografska pripovijetka nikada ne može biti čista autobiografija. U njoj se najčešće ono proživljeno, stvarno, stapa s piščevom fantazijom u jednu novu, umjetničku istinu.

 

Mjesto i vrijeme - Radnja se odvija na rodnom otoku Vladimira Nazora, na Braču, u mjestu zvanom Velo Selo. Prostor je tipičan mediteranski: selo s kamenim kućama, cisterne, bunari za kišnicu, vinogradi, malo plodne zemlje, ograđene suhozidima daje kiša ne spere, masline, smokve, magarci, mazge... I pristanišno mjesto također je tipično za taj dio naše domovine.

 

Vrijeme zbivanja mogli bismo, vodeći se autobiografskim tragom, smjestiti u drugu polovicu 19. stoljeća, točnije u 1886. godinu, godinu Nazorova prelaska na daljnje školovanje u Split. Što se tiče samog vremena pripovijetke ono se počinje odvijati silaskom seljana iz Velog Sela u pristanište i traje koliko i čekanje vode - samo jedan dan.

 

Tema i ideja - U pripovijetki Voda isprepliću se dvije teme: jedna je tema zajednička - suša koja mori zemlju i ljude; druga je tema strepnja dječakova oca da bi ga propala ljetina mogla omesti u namjeri da sina pošalje na školovanje u grad. Rješenje u oba slučaja može donijeti samo voda. Ironično, kada voda (kiša) stigne, bit će je u tolikim količinama da će tuča i povodanj dodatno poharati vinograde.

 

Međutim, kako je Voda autobiografska pripovijetka, u kojoj pisac obnavlja već proživljeno, rekonstruira jedan isječak iz vlastitoga života, moramo se prije svega zapitati kako će se opisani događaji odraziti na daljnju dječakovu (piščevu) sudbinu. Odgovor na to pitanje donosi sam kraj pripovijetke; razgovor oca i sina olakšat će dušu obojici i samo učvrstiti očevu odluku da unatoč svim materijalnim nevoljama otpremi sina u grad i izvuče ga s otoka, gdje bi mogao postati Košćin drug, tj. utopiti se u onoj istoj svjetini kojom su toga dana u pristaništu vitlali strahovi, strasti i nagoni. Uistinu, dječak i Nazor) nastavio je školovanje u gradu.

 

Slikajući posljedice suše, njeno djelovanje na ljude i prirodu, Nazor nam također skreće pozornost na težak život otočkih težaka - ljudi koji žive od krševite škrte zemlje i u oskudici svake vrste. U tom kraju svaki hir vremena može izazvati pravu katastrofu. Neimaština i slaba povezanost s kopnom, stalna prijetnja gladi i žeđi utjecali su na formiranje karaktera otočana.

 

Kompozicija - Pripovijetku Voda već smo odredili kao autobiografsku, stoga sasvim prirodnim doživljavamo pripovijedanje u prvom licu (ja-oblik). Takav pripovjedni postupak omogućuje poseban, subjektivni ton pripovijedanja, a pripovjedač je istodobno i sudionik zbivanja. O položaju samoga pripovjedača Nazor je zapisao:

- Ima dvije vrste pripovjedača zgoda iz svojih najmlađih dana: pripovjedač - dječak, tj. onaj koji zna gledati svojim još djetinjastim očima, i pripovjedač koji motri samo zrelim pogledom u svoju daleku prošlost. -Sastavljač ove zbirke pokušao je biti jedno i drugo.

 

Pripovijetka je inače podijeljena na dvanaest kraćih poglavlja, ali u samom ustroju pripovijetke lako ćemo uočiti tri veće kompozicijske cjeline: o sušu (i njene posljedice na prirodu i ponašanje ljudi); dolazak broda; nevrijeme.

 

Sama pripovijetka obiluje dinamičnim i dramatičnim prizorima, a posebno je zanimljivo kako njezina fabula u svojoj uzlaznoj liniji doživljava nekoliko dramatičnih obrata: tako će provalu u Konšiljerovu kuću prekinuti iznenadni dolazak broda s vodom, zatim će pretakanje vode prekinuti nerazumno ponašanje svjetine, koja će povučena Košćinim primjerom u mahnitoj pohlepi za vodom izbušiti cijev kojom se crpila voda; sljedeći je obrt najava ljetne oluje da bi se na koncu ono što je trebalo biti spas prometnulo u propast - oluja je donijela tuču koja je do kraja uništila vinograde.

 

Važno je uočiti da je u pripovijetki snažno naglašen kontrast između ponašanja svjetine i ponašanja dječakova oca. Svjetina se ponaša neracionalno, ona je utjelovljenje onog nagonskog u čovjeku, nasuprot njoj dječakov otac utjelovljenje je razuma.

 

Osnovna misao - Uvijek trebamo pomagati drugima jer će nam se to kasnije vratiti.

 

Jezik i stil - Pripovijetka je pisana standardnim književnim jezikom, ah u dijalozima likova često ćemo se susretati s čakavskim govorom bračkih težaka. Upotreba čakavskoga narječja daje pripovijetki lokalnu obojenost, a dijalozima uvjerljivost, ali valja primijetiti da su likovi svojim govorom pažljivo diferencirani: dječak Vlado i njegovi roditelji govore književnim jezikom (time se ističe njihova različitost - veća obrazovanost i uljuđenost), dok ostali seljani govore bračkom čakavštinom.

 

O djelu
Pripovijetka započinje opisivanjem suše. Posebnu pažnju Nazor skreće na isticanje i uspoređivanje patnja biljaka i ljudi:

 

Čuju se glasovi, jer su na mnogim prisojima, ponajviše na stranama brda, usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina, osušili se i pocrnjeli kao da ih nešto oparilo.

 

I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka što im još ostade.

 

Uvod detaljno dočarava nestašicu vode te lakše razumijemo očaj ljudi. To se očitava u situacijama kad se skupe mase ljudi. Tada na vidjelo dolaze sve slabe ljudske strane. Ali Vladin otac, lik koji drži ravnotežu, uči svog sina kreposti i solidarnosti s drugima.

 

Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti.

 

I kad majka donije ženama ono malo vode što smo je još imali kući, te me pozva da pijem pred djecom što su čekala, ja progutah slinu što mi se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh: - Hvala! Nisam baš tako žedan.

 

Vlado otac se također pojavljuje i u napetim situacijama i umiruje narod. S druge strane su mase ljudi koji bi napravili bilo što da se domognu željenog. Ljudi gube povjerenja i ne vjeruju na riječ. Razvalili bi vrata i provalili u nečije dvorište (7. Poglavlje) ili čak oštetili brod (8. Poglavlje). Ponašaju se pomalo čudno:

 

Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući što su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te vodene žile što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
- Teče! Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova dugo trpljena i silom prigušena žeđ čezne i kriči u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu. - Je! Voda! Ma baš voda!

 

A na kraju kad pohlepnici počinju rezati cijevi i mornari odu, oni se sami uhvate u svojim djelima i smatraju se krivima. Možda će odsad početi misliti na druge i djeliti s drugima jer nam se to vraća dvostruko.

 

Likovi - Dječak Vlado i njegov otac najistaknutiji su likovi ove pripovijetke. Nasuprot njima, kao svojevrsna suprotnost, stoji svjetina (seljani, čeljad, kako ih još naziva Nazor), shvaćena kao jedinstven kolektivni lik i lik seoskog derana Košće. Tako se u pripovijetki uspostavljaju odnosi: otac - seljani, dječak Vlado - Košće i na pozadini tih odnosa još se snažnije ističu osobine dječaka i njegova oca.


Vlado - je dječak od desetak godina, osjećajan, radoznao, u sebe zatvoreni sanjar s izrazitim darom zapažanja detalja i promjena u prirodi i osobina drugih ljudi. Budući da je dijete uglednog i obrazovanog otočkog čovjeka, njegovi kulturni vidici su nešto širi od onih u druge djece, jer ga otac dodatno obrazuje čitajući mu iz knjiga klasičnih pisaca: Otac me često zvao k sebi; čitao mi i prevodio najmilije mu stihove iz Vergilija. Zbog oca ga druga djeca više poštuju, čak i okorjeli Košće prema njemu ima izvjesno poštovanje i obraća mu se sa šjor (od tal. sinjor - gospodin). Vlado je plemenit dječak i želi suosjećati s običnim seljanima i dijeliti njihove nevolje: Jest, otac me uči da je njihova žeđa ista kao i moja; da kad njima nije dobro, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. Ja bih rado htio da je moja žeđa ljuta kao i u tih ljudi, i da je ne utišam, sve dok je se i oni ne liše... kad majka donije ženama ono malo vode što smo je imali u kući, te me pozva da pijem pred djecom što su čekala, ja progutah slinu što mi se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh: - Hvala! Nisam baš tako žedan.

 

Posebno je zanimljiv odnos dječaka i oca; to je odnos pun ljubavi, topline i prisnosti. Dječak shvaća očevu muku i nastoji mu ublažiti tugu izjavljujući da će ostati na otoku i pomoći mu kako bi nadoknadio štetu uzrokovanu tučom. Otac je ponosan što ima ovako plemenito dijete.

 

Otac - je najplemenitiji lik ove pripovijetke. On utjelovljuje očinsku brižnost, muževnu razboritost i plemenitost duha, i za dječaka je neprijeporni uzor i autoritet. I težaci osjećaju prema njemu izvjestan respekt, poštuju ga i slušaju: A moj je otac htio da ti ljudi ne klonu, da kakogod prevari i svoju i njihovu nestrpljivost, u slučaju da lađa zakasni ili čak ne stigne. Prekidao je razgovore što bi mogli uzbuditi ogorčenje prema onima koji su odgađali već davno obećano raširivanje njihovih lokvi i gradnju novih bunara. Nikad ga ne čuh tako govoriti i nikad mi se ne pričini tako dobar. Sad sam i ja vjerovao da će sve to zlo začas proći; i bi mi lakše. Obrazovan je, voli svoju djecu i poštuje ženu. Uvijek je udubljen u razmišljanja i planiranja. Kao i svi ostali teško proživljava sušno razdoblje, a naročito ga pogađa to što mu je tuča uništila vinograd, njegov najveći izvor prihoda od kojeg je mislio lakše školovati djecu u gradu. Iznad svega mu je stalo da mu djeca budu lijepo odgojena, obrazovana i poštena.

 

Košće je nešto stariji seoski deran: Suh, žut u licu, malene glave i dugih nogu i ruku, bio je nalik na kolac o kojem visi nekoliko krpa. .Bez ikoga i bez ičega, skitao se posvuda, više zahtijevajući no prošeci tiranu. Potukač, otporan na životne nedaće, samoživ i bez ikakva fagjećaja odgovornosti Košće će, poput nekog malog demona, u dva navrata potaknuti masovnu histeriju i provalu iracionalnog ponašanja svjetine: - Ipak se ne bi bilo ništa dogodilo da Košće nešto ne uradi. On izvadi iz džepa nožić; provrta u platnu rupu.

 

Život ga je formirao u loš karakter: krađa, nepoštenje, varanje, prijetnje, podcjenjivanje druge djece, nagovaranje na loša djela, sva-dljivost... Primjer je odgojno zapuštena dječaka koji loše djeluje na drugu djecu. Društvo su mu dječaci slični njemu: svadljivac Golijat kojega se djeca boje i hitri, nemirni Sibe. Svjetina u pripovijetki na izvjestan način funkcionira kao kolektivno biće, tj. kolektivni lik. U opisima tog kolektivnog lika pripovjedač se služi motivima i usporedbama iz prirode, tako da jedva razaznajemo što pripada krajoliku, a što ljudskim likovima: I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuti, rekao bih, e se i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka, što im još ostade.

 

I ponašanje svjetine isto je tako elementarno kao i njezin izgled: njome vladaju nagonski strahovi i pokreću je nagle provale snažnih strasti, dovoljna je samo mala iskra da sve plane pod užarenim suncem i upravo takvu situaciju koristi drsko mali manipulator Košće.

________________________________

 

Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. - Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i političar. Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Svoja prozna djela počeo je pisati još za vrijeme boravaka u Pazinu (1906) i Kopru (1907) gdje je radio kao profesor. Tamo piše nekoliko djela s tematikom iz istarskog života: Veli Jože (1908), Krvavi dani (1908), Istarske priče (1913). U toj literaturi Nazor si ne postavlja visoke zahtjeve; ona je prvenstveno namijenjena širokim čitalačkim krugovima s nakanom nacionalnog osvješćivanja hrvatskog čovjeka u Istri.

 

Između 1920. i 1924. u Crikvenici piše zanimljivu i osebujnu autobiografsku lirsku prozu Priče iz djetinjstva (1924) i Priče s ostrva, iz grada i s planine (1927), u kojima se uglavnom analiziraju uspomene iz djetinjstva. U tim je djelima pripovijedanje bliže lirskoj prozi negoli objektivnom realizmu. Spontanu umjetničku preobrazbu jednog doživljaja iz djetinjstva osobito snažno možemo doživjeti u noveli Voda, koju doživljavamo i kao retrospektivnu impresiju o vremenu kojega više nema, ali zauvijek ga je spasila živa umjetnička ekspresija. Tu se ističu još i novele Boginja, Prsten, Gemma Camolli koje nam predočavaju razvoj autorove svijesti i unutrašnjeg života.

 

Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske.

 

Kada se nakon 1945. književno stvaranje u stukturi umjetničkog iskaza počelo oblikovati u pragmatičnom sustavu socijalističkog realizma i odgojne funkcije književnosti, i Nazor se pokušao približiti iskaznom modelu socijalno - utilitarne književne prakse (posthumno objavljena zbirka Himne i ode), no u njemu nije iščezao duh artisitčke i univerzalne svijesti ranijeg razdoblja jer se djelo i dalje započinje i završava legendama. Svoje stare ideale miri s novim normama umjetničkih vrijednosti. Ideološki radikalizam koji je vršio degradaciju umjetničkih vrijednosti u korist programatskih, bio je neprihvatljiv za njegovo modernističko shvaćanje umjetnosti.

 

U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

 

Posebnu vrstu u njegovu književnom djelu čini govornička proza, objavljena u knjizi Govori i članci (1945). Ti su govori bili tijesno vezani uz političke događaje kojima je Nazor, kao predsjednik ZAVNOH-a bio sudionik. U njima je reagirao i prosvjedovao na sve ono što je tada ugrožavalo narodnu egzistenciju, ali ne propovijeda duh osvete i mržnje, nego misao narodne energije, društvene moralne preobrazbe i oplemenjivanja čovječanstva. Posebice je reagirao i na neprihvatljive pojave koje su se već tijekom rata javljale pri unificiranju hrvatskog i srpskog jezika.

 

Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su Pjesme partizanke i dnevnik S partizanima. Njegova najpoznatija djela su: Medvjed Brundo (epski spjev), Pastir Loda (roman), Veli Jože (pripovijetke), te zbirke lirike; Slovenske legende i Hrvatski Kraljevci. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se posebno ističu Bijeli jelen, Dupin, Min - Čan - Lin, Voda, Klesar Angelo a igrokazi su mu Crvenkapa, Pepeljuga i Pionir Grujo.

 

Vladimir Nazor - Bijeli jelen

Vladimir Nazor - Halugica

Vladimir Nazor - Klesar Angelo

Vladimir Nazor - Sen-duš dan

Vladimir Nazor - Veli Jože

Vladimir Nazor - Zvonimirova lađa

loading...
56 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Vladimir Nazor - Voda

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u