Vladimir Nazor - Bijeli jelen

Bajkovita priča iz vremena kada su ljudi još živjeli nadomak divljih šuma, a čudesni su događaji nekima od njih mogli donijeti dar razumijevanja životinja. Nazor u Bijelom jelenu, unatoč razumijevanju svijeta kojeg opsuje, poručuje da se različiti svjetovi ne mogu miješati, već da čovječje lane pripada ljudima, a bijeli jelen jelenima.

Zvala se Anka i bilo joj šest godina. Bila je malena kao da su joj tek četiri godine, žuta kao vosak, mršava kao pile. Njezino je odijelo bilo uvijek razdrpano, lakti goli, noge bose. To bijedno siroče nije znalo za oca i za majku. Umriješe, dok je Anka bila jošte u povojima. Neka je tetka, sluškinja gospodara dvora Vranje, uze k sebi. Netom je Anka znala trčati i skakati, turi joj tetka palicu u ruku i nauči je kako će čuvati gospodareve guske.

Sadržaj - Ovo je priča o guščarici Anki koja se zbog guska Gagarila izgubila u šumi. Dok je Anka tražila Gagarila, našla ju je košuta i odvela u šumski ležaj. Anka je rasla i jednog dana je zbog njene zlatne kose prozvaše Zlatokosa. Anka je živjela i rasla uz Bijelog Jelena. Za njih su brinuli jelen Vitogor i košuta. Sve je bilo dobro, dok jednog dana u šumu nije došao neki mladić po imenu Ivan. Ivanov otac je bio slavni lovac. Kad je Ivan ugledao Zlatokosu, odmah je rekao: - Ova će djevojka udati se za mene! Tog dana Ivan spremao u lov. Kad su životinje u šumi čule viku ljudi, odmah su se spremile za obranu. Zlatokosa i Bijeli Jelen su morali ostati na sigurnome, u šumskom ležaju. Bijeli Jelen nije osjetio opasnost pa je krenuo za ostalim životinjama. Lovci su ga uhvatili i zarobili. Anka je prenijela životinjama poruku od Ivana koja je glasila: - Ako se Anka vrati ljudima da će pustiti Bijeloga Jelena. Jednog dana Zlatokosa se je vratila ljudima i udala za Ivana.

Mjesto radnje - šuma, selo

Vrijeme radnje - prošlost

Vrsta - priča da djecu

Tema: - djevojka Anka provodi život u šumi

Poruka - čovjek treba živjeti tamo gdje mu je mjesto

Opis likova - Zlatokosa je djevojka zlatne kose. Hodala je uvijek bosa. Bila je jako dobra. Voljela je Bijeloga Jelena i ostale životinje u šumi. Kad su lovci uhvatili Bijeloga Jelena, vratila se među ljude i spasila ga.

- Gagarilo: svojeglavi gusan, predvodnik jata, veći i jači nego što je Anka pa Anka mora voditi guske na pašu kamo on hoće

- košuta i jelen Vitorog: nježne i dobre životinje, Ankini zahvalni zaštitnici i skrbnici u šumi

- medvjed Ljumo šumski poglavar, star i pametan, savjetuje šumske životinje i sudi im

- Ćuko: mudri ćuk, neprijatelj zore i sunca, opominje Zlatokosu

- lisac Striko: lukavac, medvjedov prvi doglavnik i savjetnik

- divlja svinja Kiso: neustrašiv borac, ubiju ga lovci, ali i dokrajči kneza Boda

- ovcoder: oličenje šumskog zla, negativac, samo bi klao i žderao

- Urlik (Stjepan, Ivan): mladi knez, obziran i plemenit, zaljubljen, sin bezobzirna oca

- knez Bodo: glavni negativac, bezobziran vlastelin

Ova nas priča uči da u životu postoje i teški trenutci i da se u tim trenutcima trebamo boriti da bi nam poslije bilo dobro. Riba ne može živjeti na stablu. Ptica ne može živjeti na dnu mora. Neka bude sve onako kako bi moralo biti. Neka se čovječje lane vrati ljudima, a jelenče jelenima!

__________________________________

Vladimir Nazor - Bijeli jelen

Vrsta djela - bajka

Vrijeme radnje - neodređeno vrijeme (kada je bio vlastelinski poredak)

Mjesto radnje - šuma, na dvoru Vranje

Bijeli jelen se smatra jednom od najljepših bajki Vladimira Nazora s kojom svakog čitatelja uvodi u čaroban svijet šume gdje će guščarica Anka tražiti pomoć od ljudske zlobe, u svijetu gdje će životinje biti ravnopravne ljudima. Na početku je svijet životinja i ljudi u potpunosti razdvojen jer među njima još uvijek postoji nepovjerenje. Održava se skup zvjeradi u šumi gdje se odlučuje o sudbini Anke. Životinje su pune nepovjerenja i mržnje. Pisac upozorava da ako se svatko odluči da izabere plemenitost umjesto zloće, ta se razlika može premostiti. Vladimir Nazor je priču smjestio u neodređeno vrijeme, ali je ipak precizirao kako se radi o razdoblju kada su postojali kmetovi i vlastelini. Bajka je podijeljena na dvije priče: prvi se odnosi na Anku kada je imala samo šest godina i drugi dio s knezom Ulrikom koji ima devet godina.

Bila jednom sirota guščarica Anka bez oca i majke, mršava i žuta kao vosak, poderanog odijela i bosih nogu. Iako je imala šest godina izgledalo je kao da ima samo četiri, a nakon smrti roditelja brigu o njoj je preuzela tetka koja je radila kao sluškinja na dvoru Vranje. Kada je Anka počela samostalno hodati dobila je posao da čuva guske koje je nisu slušale, a naročito gusan Gagarilo, predvodnik jata. Na dvoru se na nju nije nitko obazirao jer su svi mislili da je glupa. Najdraže mjesto za ispašu gusaka bilo je u grmu koji se nalazilo između dva potoka. Tako je jednog dana Anka čula viku lovaca kada se pred njom našla ranjena košuta. Djevojčica ju sakrije u grm, ukloni tragove i kada ju je knez Bodo pitao gdje je košuta otrčala, Anka je samo šutala. To je kneza naljutilo i bacio je kamen na nju te joj tako raskrvario koljeno. Psi su tada opet zalajali i cijela družina nastavi dalje. Anka je pomogla košuti da stane na noge i nakon što je otišla, gusan Gagarin se krene rugati Anki zbog koljena i odluči krenuti prema šumi.

Anka ga je molila da se vrati, a kada ju nije poslušao krenula je za njim i brzo zalutala. Koljeno ju je sve više boljelo, prestrašila se i počela bezglasno plakati. U tom trenutku naiđe košuta koju je spasila i odnese je na svojim plećima na sigurno od vukova, prema logu u planinana. Ujutro kada se probudila bila je gladna, pa je pojela kupinove jagode. U tom je trenutku čula kosa kako pjeva i prestrašila se kako razumije svaku riječ i kako se ta životinja glasa kao čovjek. Košuta koja se maloprije vratila joj objasni kako životinje ne govore ljudski, nego svatko tko prespava u jelenjem ležaju može razumijeti životinje. Tada su sve životinje uključujući i jelena okružile ležaj gdje je bila Anka jer ih je uznemirila njena vika. Okupi se sva zvjerad kojoj je zapovijedao šumski poglavar medvjed Ljumo. Pokušavali su odlučiti što sa ljudskim lanetom, a jelen je objasnio kako je upravo ona spasila košutu. Guščarica tada izvadi trn iz Ljumove šape, svi pristanu da Anka ostane uz jelena umjesto laneta kojeg su ljudi ubili. Jedino su vukovi vikali kako je ipak i dalje žele pojesti. U blizini šume nalazi se malo selo Vranji gdje živi stara slijepa starica kojoj pomaže unuk Pavao, dječak od šest godina. Seljani su im pomagali kako su god mogli i tako sve dok suša nije uništila ljetinu, pa ni oni više nisu imali od čega živjeti.

Pavao je tada odlučio krenuti prema dvorcu gdje naiđe na mladog kneza Ulrika, koji nagovori majku da pomognu siromašnom dječaku. Dobio je srebrni novčić i sav sretan istrčao iz dvora. Ali onda su ga počela naganjati dva opasna psa i da im utekne krene prema šumi. Nažalost dok je bježao ostao je bez novčića, pa je uzevši fenjer krenuo opet prema šumi. Nije trebalo dugo da se izgubi i dok se tresao u mraku od straha, osjetio je kako su ga tople ruke odvele prema selu. Našao se opet kod kuće svoje bake i onda je primijetio da se na dnu košarice opet nalazi srebrni novčić. Kada je starici počeo prepričavati kako mu je netko pomogao, baka mu objasni kako u šumi žive dobre vile prekrasne zlatne kose i plavih očiju i da ga je sigurno spasila jedna od njih, koja ga je izvela iz šume, darovala jagode i zatim nestala. U planini je živio dječak Ivo te stric i otac. Sestra Marica je jednog dana krenula kroz šumu prema svom bratu Ivi te ocu i stricu noseći kruh, sir i meso te mješčić vode. Kako je prevladavala suša sve živo blizu čega je prošla molilo ju je za malo vode.

Iako je vodu trebala čuvati za bunar oca, brata i strica, Marica je svakome dala malo kao i zmiji koja ju je potom ugrizla za prst. Djevojčica je nakon toga obamrla od otrova. Brat Ivo je zajedno s ocem i stricom krenuo tražiti mijeh vode kako bi joj isprali otrov, ali ga nisu našli. Kada su već mislili da je djevojčica mrtva, pred daščarom su pronašli Maricu s previjenom ranom kako spava. Ivo je uočio tragove bosih nogu koji su vodili prema šumi i tada su zaključili da je Maricu spasila ista osoba kao i Pavla. U isto vrijeme je knez Bodo naredio Martinu da pronađe živ izvor ili će ga živog zakopati. Siroti starac nije znao što da učini, a u trenutku mu je mala ruka ukrala klupko koje ga je trebalo voditi prema izvoru.

Kada ga je Bodo htio smaknuti naiđe mladi knez Ulrik koji zamoli oca da ga poštedi, a onda uz njegovu pomoć na kraju ipak pronađu izvor. Ulrik je razmišljao o tome što se dogodilo i znao je da netko stoji iza svega. Prošle su tri godine kako je Zlatkosi dozvoljeno da ostane u šumi, a svake godine se budi prije zore u planinskom ležaju jelena Vitoroga i kada se oni vrate s paše ona dolazi u šumu. Tako je jednom susrela Ćuka koji joj govori kako treba pomagati životinjama, a ne ljudima i da je knez Bodo ubio orlicu i orla, a da je mali orlić ostao sam. Zlatokosa je odmah krenula prema vrhu Oštri kuk kako bi nahranila orlića, koji se bunio na početku, a čak joj je htio kljun zabiti u meso. Ćuk je tada objavještava o djevojčici koja je krenula brati gljive, ali onda se našla na polju gdje su rasle samo otrovne. Uz pomoć kosa je pronašla djevojčicu Milicu, koja nije znala da drži otrovne gljive.

Zlatokosa se tada odluči poigrati s njom i glumeći jeku namami je u njenu kuću. Djevojčica je pritom izgubila sve gljive, pa više nije postojala opasnost za nju i njenu obitelj. Sretna što je uspjela zaigra se s malim srnčetom koji joj kaže kako će Vitorogova košuta dobiti jelenče, a da je knez Ulrik krenuo prema izvoru jer traži šumskog duha. Zlatokosa se popela na stablo kod izvora starca Martina i čekala Ulrika. Kada je već mislio da nema nikoga Zlatokosa mu baci kamenčić i on joj kaže kako za razliku od svog oca želi samo pomagati djeci, starcima i siromašnima. Zlatokosa nije ništa rekla, a kada je tražio neki znak ona mu spusti zlatnu vlas i sav sretan odjaše kući. Golub teklič joj javi da je traži Ljumo. Dolakom u pećinu dočekaju ju mnoge životinje i optuže da više voli ljude nego njih. Tada je zapjevala pjesmu o bijelom jelenu uz kojeg će između svih biti ljubavi. Ljumo je donio odluku, ako se ne rodi bijeli jelen predat će je vukovima. Ali onda stigne vijest kako se u ležaju Vitoroga rodilo bijelo jelenče s kojim je Zlatokosa odrastala.

Nakon nekoliko godina jelen dobije rogove. Zlatokosa je često s jelenom promatrala udaljene krajeve i kada ih je poželjela upoznati uzjaha jelena i krene. Uskoro zalutaju, a bježeći pred vukom nađu se kod male kuće. Unutra se čuo plač žene zbog sina Drage koji se izgubio, ali odjednom kroz prozor joj dvije ruke uruče sina, koji kaže da ga je spasila bijela koza i neka dobra tetka. Nakon izleta bijeli jelen izjavi da je svijet lijep, ali da je šuma ipak najljepša. Knez Bodo krene opet u lov, a Ulrik se tužan odvoji od ostalih i tada ugleda Zlatokosu. Odmah se zaljubi, a Gvizdenkljun poleti prema zvijezdama i pokaže Zlatokosi njenu i Urlikovu zvijezdu koje su bile udaljene, ali su se približavale dok je ona kneza Bode nestala. Zlatokosa se potom vratila, a vepar Kiso ubio kneza Boda. Lovci su tada uz pomoć vuka i zmije oteli bijelog jelena i zatvorili u Urlikovoj sobi. Od tada je prošlo pet godina, a Ulrik je naredio svima da moraju biti dobri prema kmetovima.

Oslobodio je sve robove osim bijelog jelena, dok mu golub nije donio zlatokosinu vlas i list hrasta. Tako su se njih dvoje napokon sastali i Ulrik je izjavio da će jelena pustiti ako njemu šuma da Zlatokosu. Ispred Ljumove pećine je veliko zasjedanje. Djevojka prenese prijedlog i mnogi zaključe kako bi se trebala vratiti ljudima, a jelen njima. Zlatokosa je bila tužna jer više neće biti šumska vila nego guščarica. Nakon tri dana sastala se s Ulrikom koji nakon odluke šumskog vijeća odjene srebro i zlato, a na glavu joj stavi kneževsku krunu objavivši joj kako će biti njegova žena. Njihove zvijezde su se spojile, a Ulrik pusti bijelog jelena. Održana je velika proslava, a kada je bijeli jelen htio pozvati svoju sestru to nije mogao jer ga ona više nije razumjela. Knez i kneginja su još neko vrijeme bili u gradu, a kada su se vratili imali su lijepog sina.

Likovi - djevojčica Anka, Bijeli jelen, Gagarilo, košuta, jelen Vitorog, medvjed Ljumo, Ćuko, lisac Striko, divlja svinja Kiso, knez Urlik, knez Bodo.

Anka – djevojčica koja je glavni lik priče. Kada smo se upoznali smo s njom bilo joj je samo šest godina, a autor ju je opisao kao sitnu, mršavu i blijedu djevojčicu svijetle puti i plave kose. Nije imala roditelje pa ju je Vranjina sluškinja primila k sebi i brinula o njoj. Uvijek je bila odjevena u poderanu odjeću, a noge su joj bile bose. Vranjina sluškinja ju je naučila kako će se brinuti o guskama. Usporedbe radi, gusak Gagarilo bio je veći i jači od nje. Medvjed Ljumo ju je na vijećanju šumskih životinja prozvao Zlatokosom i dopustio joj da ostane u šumi. Ona je na početku priče bila strašljiva, kržljava i plaha, ali s vremenom je dobivala sve više lijepih i pohvalnih crta koje su krasile prave šumske vile. S vremenom je tako svladala mnogo vještina koje su joj bile potrebne da bi opstala u šumi. Postala je smjela, hrabra i odlučna. Bila je brižna, iako se skrivala od ljudi, svakome je pomogla ako se našao u nevolji, a i pokazala im put prema dobrome, kako postati bolji čovjek. Kako je bila sve veća i ozbiljnija, sve se više družila s Bijelim jelenom s kojim je i dalje činila dobra djela, ne očekujući ništa zauzvrat. Na kraju je izrasla u predivnu djevojku i postala vranjska kneginja. Iako se fizički jako promijenila, od mršave djevojčice postala je lijepa žena, njezina unutarnja ljepota ostala je nepromijenjena, ona je uvijek bila dobroga srca i spreman svakome pomoći.

Bijeli jelen – znatiželjan i često se radi toga upušta u razne dogodovštine, ni ne sluteći da bi mogao biti u opasnosti. Nakon što se vrati u šumu, nakon lutanja, uvijek zaključi kako je u šumi najljepše. On unosi sklad, veselje i ljubav u šumu.

Knez Bodo – negativac u priči. Zao, bezobziran i bezosjećajan. Bio je gospodar dvora Vranja. Svoju zločestoću svakodnevno je pokazivao pa je tako bacao kamenje na djevojčicu, tjerao pse na prosjake i skitnice...

Košuta i jelen Vitorog – lijepe i nježne životinje. Bile su Ankini zaštitnici te su brinuli o njoj u šumi.

Medvjed Ljumo – poglavar šume. Bio je velik medvjed, najpametniji i najstariji među životinjama pa su ga životinje odabrale za starješinu. Često im je dijelio savjete kako da se obrane od lovaca i pasa, a bio je i glavni sudac kada je dolazilo do svađa.

Ćuko – mudri i pametni ćuk. Ptica koja se isticala zbog svoje sposobnosti tihog i vještog letenja noću. Za njega je noć bila doba dana kada je bio budan. Nije volio jutro. Anki je savjetovao da se kloni ljudi i da pomaže životinjama.

Lisac Striko – medvjedov glavni pomoćnik i savjetnik. Oči su mu mudre, a rep mu je kitnjast.

Divlja svinja Kiso – životinja koja se isticala zbog svoje hrabrosti i borbenosti. Iako je poginuo od noža kneza Boda, njegova žrtva nije bila uzaludna jer ga je dokrajčio.

Vuk Ovcoder – pravo je oličenje zlobe. Negativni lik kojemu je jedini cilju životu jelo i ubijanje.

Ulrik – mladi je knez. Kada je priča započela on je imao samo devet godina. Opisan je kao pravi mladi gospodin – vitkog stasa, rumeni obraza i crnih očiju. Nakon tri godine već je bio pravi gospodin, poput kraljevića, jahao je svoga vranca. Još od malena bio je čista suprotnost svoga oca. Dobar, brižan, plemenit i suosjećajan. Kada je ugledao Zlatokosu zaljubio se u nju na prvi pogled. Odmah je zaključio da će ona biti njegovom ženom. Kada je postao knez oslobodio je sve životinje osim Bijelog jelena kojeg je ostavio da bi mu otvorio put do Zlatokose.

________________________________

Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. - Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i političar. Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena. Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske.

U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su Pjesme partizanke i dnevnik S partizanima. Njegova najpoznatija djela su: Medvjed Brundo (epski spjev), Pastir Loda (roman), Veli Jože (pripovijetke), te zbirke lirike; Slovenske legende i Hrvatski Kraljevci. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se posebno ističu Bijeli jelen, Dupin, Min - Čan - Lin, Voda, Klesar Angelo a igrokazi su mu Crvenkapa, Pepeljuga i Pionir Grujo.

Vladimir Nazor - Halugica 

Vladimir Nazor - Klesar Angelo

Vladimir Nazor - Sen-duš dan

Vladimir Nazor - Veli Jože

Vladimir Nazor - Voda

Vladimir Nazor - Zvonimirova lađa