Vladimir Nazor - Veli Jože lektira

Vladimir Nazor - Veli Jože

Vladimir Nazor - Veli Jože

 

Mletački providur (visoki državni činovnik) Barbabianca i porto (graditelj) i upravitelj istarskih šuma Zuana Dalla Zonta putuju Istrom i obilježavaju stabla za sječu. I upravo pri kraju posla zastali su kod jedne daščare. Barbabianca je jahao magarca, a Dalla Zonta je išao za njim s kanticom vapna i četkom za obilježavanje drveta. Barbabiabca je sjahao i pošao prema visokom ceru kraj daščare, a magarac pojurio prema stogu sijena. Dok je Mlečić obilježavao drvo, magarac je najednom poletio uvis i čulo se samo kako pada niz deblo lomeći grane, a kraj zaprepaštenog čovjeka odnekud je izniknuo div. Bacio je magarca uvis zato stoje dirao njegovo sijeno. I dok se Mlečić tresao od straha, prišao je Dalla Zonta i rekao mu da se ne boji, neka uzme štap i udari diva. I prestravljeni Mlečić stvarno počne tući diva, a ovaj mu se pokori. Bio je golem i strašan po izgledu, neobično snažan, a pokoran. Dalla Zonta je objasnio Barbabiancu daje to Veli Jože, motovunski kmet iz sela Branenci.

 

Dalla Zonta naredio je Velom Joži da nosi providura u naručju. I dok je div nosio Mlečića prema Motovunu, ovaj se malo - pomalo ohrabrio i započeo razgovor. Saznao je da Veli Jože ima preko trista godina, da se sjeća kako je nekad Istra bila slobodna a divovi kao stoje on obrađivali su zemlju, dizali gradove, da je narod bio sretan, a danas više nema divova, ostao je samo on, Jože, koji radi za Motovunjane. Mlečić ga poziva da dođe u Veneciju kako bi se tamo pohvalio kakav su narod Mlečani pokorili. Jože pažljivo spušta Barbabiancu na gradske zidine i ovaj se tek sad okuraži i počne se hvaliti kako je pokorio diva. Svjetina mu kliče i stvarno vjeruje da je na smrt isprepadani Mlečić pravi junak. Barbabianca odlazi u gradsku vijećnicu gdje ga također slave kao junaka i nastavljaju raspravu o Jožinu problemu.

 

Već dvjesta godina važi ugovor između Motovunjana i Jože po kojem mu građani svake subote moraju dati pečenog vola, a on zauzvrat radi sve: ore, kopa, kosi, siječe drva, čuva stoku, vuče brodove - Veli Jože zapravo hrani i brani Motovun, bez njega ne bi opstali na životu. Sad su se odjednom Motovunjani sjetili da im je preskupo svake subote davati vola, da toliko novaca nema, neka se Jože sam brine o sebi. Gradski blagajnik Civeta savjetuje im da nastave hraniti Jožu jer on zaslužuje stoput više, bez njega bi grad i općina propali, no Motovunjani ga ne slušaju. I kad je Barbabianca rekao da će diva odvesti u Veneciju svi mu kliču. I dok oni vijećaju, Veli Jože sjedi pod gradskim zidinama čekajući svoj obrok, a svjetina mu se odozgo sa zidina ruga svašta mu dobacujući.

 

Nagovaraju ga da im pjeva a naivni div priča o narodu divova koji je nekad lijepo i složno živio, o banu Dragonji koji je vodio svoj narod i sagradio veliki grad, o gvozdenim patuljcima s otrovnim strelicama koji su preplavili Dragonjinu zemlju i osvojili je. Svjetina mu se i dalje ruga, posebno je opak šepavi postolar Škarpa. Onda su mu rekli da je pristigla pečenka, neka otvori usta a kad je Jože zinuo, bacili su mu u usta veliku kuglu mokrog prljavog sijena. Urlali su od obijesne razdraganosti. Međutim, dobroćudni se div ovoga puta razbijesnio, skočio je na noge, prekoračio zidine i stao tresti visoku gradsku kulu. Motovunjani se razbježaše kao miševi. Tek su sad shvatili da su prevršili svaku mjeru. Jože je ipak dobio svoju pečenku i vratio se u daščaru.

 

Na proljeće je krenuo s Barbabiancom u Veneciju. Putovao je brodom na jedra, iz utrobe broda pomolilo se stotinu vesala i lađa je zaplovila dalje. Jože je tada začuo čudne zvukove iz lađe i neobično lijepu ali tužnu pjesmu. Otvorio je poklopac palube i ugledao diva koji je veslao. Bio je to galeot Ilija, div sa stotinu ruku. Mlečani su ga uhvatili, odsjekli mu noge i zakovali na lađu da im vesla. Ilija je u Joži probudio svijest o vlastitoj snazi, o slozi među ljudima i o slobodi. Potopio je brod za vrijeme oluje a Jože se spasio i vratio u Istru.

 

Neprekidno su mu na umu bile Ilijine riječi o slobodi i počeo je sakupljati divove za koje do tada nije ni znao jer su svi kao i on bili kmetovi i ništa nisu znali. Skupio je dvadesetak divova, svi su napustili svoje gospodare. U Istri je nastala panika, no divovi se ne obaziru. Rade za sebe, oru, kopaju, privređuju i uskoro su imali svega u izobilju. Počeli su na Psoglavčavu brdu zidati svoj grad. Kopajući, Veli Jože i Jurić našli su goleme količine zlatnog novca i najrazličitijeg nakita, no za njih to nije ništa vrijedilo pa su ga ponovno zatrpali.

 

Srditi građani počeli su oskudijevati u svemu pa okupljaju vojsku odlučni da ponovno pokore divove i vrate ih prijašnjim poslovima. Predvode ih dvojica slavnih vojskovođa: vitez Odo Wachenstein i barun Braccioduro, no divovi ih iščupanim stablima jednostavno pometu kao što se metlom mete kućna nečist. Ali, vitezovi su uporni, utaborili se na Striginoj glavici i čekaju svoju prigodu. Međutim, kamerlengo (gradski blagajnik) Civetta ima sasvim drugi plan: on upornim i strpljivim djelovanjem nastoji posvađati i razjediniti divove jer zna da je njihova nesloga njegov najveći saveznik.

 

Divovi i dalje uživaju. Sad građani njima rade, oru, kopaju, voze - i za to dobivaju plaću. Prvi je to počeo raditi opaki postolar Škarpa. Kad se od divova vratio među svoje sugrađane s novcem, ovi su ga, zaprepašteni takvim poniženjem, objesili, ali su se poslije i sami nudili u službu divovima. Jože i njegovi prijatelji malo - pomalo postaju oholi i počinju se svađati. Kamen spoticanja je zemlja. Lukavi Civetta postupno im se približava i nameće se kao djelitelj pravde. Tako je razdijelio zemlju među divovima da su svi postali nezadovoljni, naročito Jože. Tako je lukavi Civetta stvorio dva suprotstavljena tabora nezadovoljnika: s jedne strane Jože, a s druge ostali divovi. Uskoro je pala krv. Jože je zbog zemlje ubio diva Liberata. Nestalo je i novca, građani više neće raditi, a divovi su svu ljetinu ili razdijelili ili potrošili. Svađe među divovima još su žešće, svi nastoje uhvatiti Jožu jer je on kriv za nastalo stanje. Nisu svjesni što se događa jer je lukavi Mlečić Civetta potpuno uspio u svom naumu da ih zavadi.

 

Sve je završilo tako da su se divovi ponovno vratili svojim gospodarima. Jože pokorno ide za Civettom, a Motovunjani se silno raduju što će kolovođa bune opet biti njihov rob i besplatno im raditi. Civetta cvate od ponosa. Ono što nije uspjelo slavnim vojskovođama, njihovoj naoružanoj vojsci i ratnoj taktici, uspjelo je njemu, običnom gradskom činovniku. Sad ga očekuju velike počasti i slava. Međutim, Jože se dobro sjeća galeota Ilije i njegovih savjeta, shvaća u čemu je pogriješio, okreće se i bježi. Kad je Civetta došao pred vrata gradskih zidina i okrenuo se, Jože nije bilo, a razdragani poklici svjetine koja mu je pošla u susret odjednom se prometnuše u dreku i zvižduke.

 

Vrsta djela - Veli Jože je pripovijetka, ali pripovijetka koju ne čitamo u njenom doslovnom značenju, već tražimo značenja koja se kriju iza njega. Kad Nazor govori o divu Velom Joži, misli na istarskog seljaka, kada govori o divovima, misli na hrvatski narod u Istri, kada govori o gvozdenim patuljcima, misli na Mlečane i njihovu vojsku u oklopima koja je pokorila Istru i naše priobalne krajeve. Pripovijetka kojoj je pravo značenje tek ono preneseno zove se alegorija ili alegorijska pripovijetka.

 

Kompozicija - Pripovijetka se sastoji od sedam poglavlja.

U uvodu upoznajemo se s Velim Jožom, kmetom goleme snage a dječje dobrote i naivnosti.
Zaplet počinje sukobom Jože i Motovunjana i nastavlja se njegovom plovidbom jedrenjakom na kojem susreće galeota Iliju te Ilijinim utjecajem na buđenje svijesti o slobodi, slozi i snazi vlastitog naroda.

Vrhunac zbivanja je konačni rezultat pogubnog djelovanja lukavog Mlečića Civette: nesloga i svađa među divovima, tučnjava, ubojstvo Liberata.

Rasplet je povratak divova u ropstvo, tj. starim gospodarima, ali i Jožin bijeg, koji budi nadu u novu slobodu.

 

Tema i ideja - Osnovna tema Velog Jože je sloboda i očuvanje slobode. Pisac upozorava da ta najveća vrijednost ljudskog društva i pojedinca nikad nije sigurna, da joj prijete opasnosti a najveća opasnost je - nesloga. Uzalud je Velom Joži i njegovim divovima golema snaga koja od kamenjara stvara plodne oranice, vuče brodove i drma gradske tornjeve kad nisu smogli snage za ono što ih je jedino moglo održati na slobodi, a to je sloga. Lukavi Mlečić dobro je uočio tu slabu stranu divova, strpljivo čekao i dočekao da se posvađaju, da ih razjedini pohlepa za zemljom, sebičnost i oholost i da ponovno padnu u ropstvo onih od kojih su sto puta jači i vredniji.

 

Nazor ovom pripovijetkom upućuje poruku svome narodu: posvađani i razjedinjeni narod lako izgubi slobodu i proći će stoljeća dok je ponovno stekne. Veli Jože poučen vlastitim iskustvom više neće napraviti takvu pogrešku, ali će proći stoljeća dok opet dođe do prilike za oslobođenje.

 

Mjesto i vrijeme - Radnja pripovijetke odvija se u Istri, najviše u Motovunu i njegovoj okolici te na Psoglavčevu brdu gdje je nekad postojao grad i divovi ga ponovno podižu i utvrđuju. Sve se odigrava u prošlosti, u doba mletačke vladavine nad Istrom kad su europskim ratištima vojevali vitezovi u oklopima a brodove, kad ne bi bilo vjetra, pokretali robovi-ga-leoti prikovani u potpalublju veslajući do smrti.

 

Likovi - U pripovijetki ima mnogo sporednih likova koji se češće ili rjeđe javljaju, a sve ih povezuje glavi lik prema kojem je cijelo djelo dobilo naslov. Mnogo je Mlečana koji upravljaju Motovunom u raznim gradskim službama među kojima vidnije mjesto zauzima kamerlengo Civetta, zatim odnarođeno građanstvo čiji je glavni predstavnik pokvareni šepavi postolar Škarpa, a nasuprot njima su divovi, tj. istarski seljaci. Ukupno je dvadeset divova, a poimence se spominju Jurić, Liberat, Ivan, Marko i Toma. Nešto više od ostalih ističu se Jurić i Liberat, no divovi nisu detaljnije opisani ni po izgledu ni po ljudskim karakteristikama nego svi zajedno predstavljaju hrvatski narod u Istri. Značajno mjesto u pokretanju radnje ima i storuki div galeot Ilija.

 

Veli Jože je kmet iz sela Branenci blizu Motovuna. Golem je i jak, strašnog izgleda: stajao je kmet Jože iz sela Branenci, i gledao mrko u prouidura. Orijaš jak kao bik, kuštrave glave, razdrta odijela i prašan, buljio je u Mlečića i kezio zube nalik na kudronju (psa) koji ne da na gospodarevo, ali i ne srče preko plota. Ima izgled i snagu diva, a u duši je prava dobričina. Star je preko trista godina, sjeća se da je još kao dječak došao u Istru, da je bilo mnogo divova kao on sad, daje njegov otac zidao grad, da su uklonili krš te izorali zemlju koja je davala obilje žita i svega drugoga i da su svi dobro živjeli dok nisu došli gvozdeni patuljci s otrovnim strelicama i preplavili njegovu zemlju.

 

Sada je rob i služi patuljcima, a toliko je snažan i velik da trese gradske tornjeve, prekoračuje gradske zidine, vuče brodove, svojim radom prehranjuje cijeli Motovun i štiti ga, a može odjednom pojesti pečenog vola. Uopće nije svjestan svoje snage, ništa ne traži za sebe osim da se može najesti i napiti kad za tim osjeti potrebu. Svijest o snazi u njemu probudio je galeot Ilija te Jože sakuplja po Istri preostale kmetove-divove koji robuju drugim gradovima. Divovi se zajedno s njim pobune i nastave živjeti zajedno slobodno, u obilju hrane i pića. Nikad im nije bilo ljepše jer rade za sebe i svoji su na svome.

 

Ilija je čovjek s ušća Neretve. Zarobljen je od Mlečana, okovima vezan u potpalublju da vesla. I njegova je snaga neobična kao i Jožina, a još ima i stotinu ruku. Ilija je duhovni pokretač pobune istarskih divova. Otvorio je Joži oči i u njemu probudio svijest o snazi i vrijednosti vlastitog naroda, o potrebi sloge kao osnovnog uvjeta za očuvanje slobode, što Jože, opijen slobodom i umišljenošću u vrijednost svojih zasluga, nije poslušao te je nesloga ponovno pretvorila slobodne divove u kmetove.

 

Civetta je lukavi stranac svjestan da silom, bahatošću i oružjem nije u stanju pobijediti divove kao što su to pokušavali njegovi sugrađani. Strpljivo prati što se događa među divovima, malo po malo sije među njima netrpeljivost i postupno stvara dva tabora: s jedne strane Jože, a s druge ostali divovi. Konačno uspijeva u svom naumu. Pala je krv, svi se osjećaju prevarenima i otrovno Civettino podbadanje jednih protiv drugih te njegove tobož pravedno suđenje toliko ih je smutilo i dovelo do očaja da su pristali ponovno postati robovi tuđincima. No Jože ga je ipak na kraju nadmudrio i Civetta nije nagrađen za svoj uspjeh.

 

Odlomak koji mi se najviše svidio - Noge su mi polomili, strli su mi dušu mladu. Brižan san ti na ten svete! - Galebi, oj beli tići. Poletite k jugu, ter pozdravte moju majku! More, more sinje!

 

Moj dojam - Djelo je vrlo ugodno za čitati, puno mašte, u nekim djelovima tužno...

__________________________________

 

Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. - Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i političar. Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena. Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske.

 

U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

 

Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su Pjesme partizanke i dnevnik S partizanima. Njegova najpoznatija djela su: Medvjed Brundo (epski spjev), Pastir Loda (roman), Veli Jože (pripovijetke), te zbirke lirike; Slovenske legende i Hrvatski Kraljevci. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se posebno ističu Bijeli jelen, Dupin, Min - Čan - Lin, Voda, Klesar Angelo a igrokazi su mu Crvenkapa, Pepeljuga i Pionir Grujo.

 

Vladimir Nazor - Bijeli jelen

Vladimir Nazor - Halugica

Vladimir Nazor - Klesar Angelo

Vladimir Nazor - Sen-duš dan

Vladimir Nazor - Voda

Vladimir Nazor - Zvonimirova lađa

loading...
26 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Vladimir Nazor - Veli Jože

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u