Vladimir Nazor - Halugica lektira

Vladimir Nazor - Halugica

Vladimir Nazor - Halugica

 

Fran zakorači preko šljunka. Na pržini su ležale krpe morskih trava, mrke, haluge, zeleni i crveni okrijeci, kitaste blitvine, bobičave grozdače i različne resine i drezge: meke, svjetlucave i bujne kao ženske vlasi. Ribar raskolači oči. Od čuda mreža mu skliznu niz rame, vrša mu pane u more. Nad pijeskom do samog igala zibalo se u vodi klupko morskih trava. U njemu je kao u kolijevci ležalo nauznak i plakalo žensko čedo.


Ili da vjetrić uzbiba u onaj trenutak mirnu površinu, te se ležaj trave dignu u susret čovjeku, ili da ribareve noge uroniše u onaj čas duboko u pijesak, ili da neke nevidljive ruke postaviše čedo u Franov naručaj, ma i kako se to uistinu desilo, ribar je Fran sve do smrti tvrdio, da se u taj tren zbilo čudo i da mu je more samo stavilo na ruke to dijete. Cvrkutale su čiope okolo tornja crkvice u osvitu proljetnog dana, kad ribar Fran ponese s igala u svoju kućicu onaj pupoljak s nepoznate grane, drobno i sitno - siroče morsko. Toga istog dana potrča prva k ribaru žena samostanskoga vrtlara i zadoji dijete. Ona otkri djetetu u šačici ostrižak nekoga tkiva.


- Rekao bi, da je parče vezena rupca. Sja se kao svila, a svila nije. Kao da je tkano od morskih trava, a vezeno nitima od zlata i srebra. To je, Frane, majka turila svome djetetu u šačicu znak, po kome će ga jednom naći i prepoznati. To je sigurno rod nekakve kneginje, jer ovakvih povjesama nema kod nas siromašnih žena... Lijepo je to dijete, porod kakve nesretne kraljice. Vijest o nahodu djeteta prosu se začas po selu, i hrpa baka i snaša navali u ribarevu kućicu. Seoska primalja kao da se pomami, kada vidi čedo.


- To nije čist posao! - uzgoropadi se baba. Je li to na njemu kosa ili morska mahovina? A te zelene oči! To dijete nije žena rodila; ono nije kršćanska duša! Što ćeš s tim djetetom?


- More mi ga dade, a ja ću ga čuvati, sve dok mi ga opet ne uzme.


Čedo najedanput zaplače. Plakalo je tako tužno i umiljato, da mu žensko srce ne odolje. Neka snaša priđe k djetetu. Već je htjela da ga omota krpama, kad odjednoć primalja kriknu i poskoči natraške, kao da je ugledala zmiju.


- Rekla sam ja! Rekla sam ja, da je to skot pakleni. O Bože, čega sam se dotakla! Što sam to vidjela! Gledajte, gledajte! - kričala je upirući prstom u djetinje noge.


Dijete se grčilo od plača. Bijaše diglo noge uvis i raširilo prstiće, među kojima žene ugledaše tanke, nježne kožice.


- Joj, tako je i u gusaka!
- To je porod štrige Haluge!
- Poginut će mi doma djeca, jer sam ga dotakla!
- Bacimo taj skot u more!

 

I žene navališe na postelju. Ali ribar skoči, digne u naručaj rasplakano dijete i grmnu:
- Natrag, žene! Natrag, ili ću vas!


Kada gomila vidje, da ribar ne samo što ne popušta, nego je pače kadar i silom potjerati, povuče se prema vratima i sve psujući i ružeći iščeznu iza plota. Ribar se umiri, sjedne i stade zibati u naručju dijete, koje je i nadalje jecalo.


- Spavaj slatko, nahode bijedni. Razveseli mi tu praznu kuću, napuni tu pustu starost moju. Ne boj se kopna i njegovih zvijeri, ti, siroče morsko, ti - Halugice mala!


Za sedam godina ne pomuti ni oblačić ribareve sreće i veselog djetinjstva male Halugice. Ali od neko doba, baš otkada je ribar počeo da jače osjeća teret godina, nastade malo pomalo kod djeteta čudna promjena.


- Oče, zapita ga jednom dijete - otkuda mi to tkivo što mi viri ispod pazuha? Fran odgovori da je to znak, po kojem će ga majka jednom naći i prepoznati, i da mu sada donosi sreću.

 

Od te večeri dijete prestane da skače i pjeva. Sjedjelo bi dugo na kućnome pragu s licem u dlanovima i zamišljeno gledalo u pučinu. Pričinjalo joj se, da joj sada to more i ta noć šapću tajanstvene riječi, što dosada nije bila kadra ni da ih zamijeti, a kamoli da ih razumije. - Najradije bi djevojčica sjedjela kod kuće ili se igrala u vrtu. Izbjegavala je pijesak, hridine i pučinu. Najednom pohrli nanovo k moru, kao čedo k majci, i stade se skitati obalom po jugovini i tišini, pod suncem i mjesecom. Izostala bi dugo od kuće, pa ju je ribar morao često tražiti i voditi doma, sada zaplašenu i smetenu rikom valova, a sada opet omamljenu mainom i uštapom.

 

I kada Halugici osvanu osamnaesto premaljeće, procvate i zamiriše djevojčina mladost kao grana jorgovana, kao drvce šimširovo. Razbokori se Halugica u kućici ribara Frana kao drvce u cvjetonosju. Glas o toj ljepoti puče nadaleko po gradovima na kopnu, po varošima i dvorima na morskim obalama. Pohrliše momci da je vide. Al' je Halugica bježala od njih, rugala se njihovim riječima i pjesmama.


Stari ribar, nemoćan od starosti i napola slijep, molio je, da izabere sebi dragoga, no djevojka ni da čuje. I ribar poruči Jablanku, da dođe k njemu, jer da se boji bijede i smrti. Mladiću kao da se nije dalo iz rodne šume. - "Dolazim", glasi njegova poruka, i mjeseci prolaze, a njega još uvijek nema.
Ribar je propadao iz dana u dan, a Halugica je rasla, bujala i cvjetala pod suncem na moru.

 

Tri su prosca, "kojima bi se radovala i kraljeva kći", došla prositi Halugicu: čobanin Divljan, vlastelin creski i kapetan kastavski.

 

Prvi joj progovori vlastelin creski:


- Dođi - veli joj - na moju galiju, da uroniš ruke do lakata u sanduke pune zlata! Budi ženom mojom, i povest ću te na otok, u grad moj, u palaču moju, da gaziš po kadifi i dereš svilu.
- Djevojko - kliče kapetan kastavski - nudim ti grofovsku stolicu u tvrdu gradu. Reci riječ, pa uzjaši na đogata moga i uzmi koplje moje, pa ćeš biti kao vila Walkura rodnih mi šuma, tamo na daleku sjeveru.


Ali sada zabrujaše Divljanove gajde, i umiljata svirka glasa se naokolo. Pričaju one o planinskom vrelu, o zelenim luzima i toplim spiljama, o siru i mlijeku. Zove svirka Halugicu gore u planinu, po kojoj ovce pasu i slavuji pjevaju.

 

Djevojka gleda u prosioce, upire prstom u utvare na nebu i na pučini:

 

Mir sam moj zgubila,
Pa još mlada ginem.
Ja ću ljuba biti
Junaku srčanom,
Ki će mi donesti

Facol rakamani.
Na vodi ni peren,

Na suncu ni sušen.


Mat moja je njega
Tri leta rubila,
A četvrto leto
Zlatom rakamala,

Na suzicah prala,
Na srcu sušila.

 

- Takva rupca nema - klikne vlastelin creski.
- Nema ga - reče Divljan, a glas mu zatrepta od tuge.
- Ako ga ma gdje ima, ma bilo i na dnu pakla, ja ću ti ga donijeti - prozbori kapetan. Zakuni se, da ti je riječ kao stanac kamen.

 

I Halugica se zakle srebrnom mjesečinom i morem dubokim i ljubavi majke svoje. One iste večeri Halugica je sjedila uz svijeću i krpala mrežu, kad se trgnu i skoči da otvori. Uđe u izbu visok, mlad čovjek rudaste kose i kratke brade. U rukama je nosio bukovu granu i pčelinje saće. Momak i djevojka pogledaše se; promatrahu se neko vrijeme kao u čudu.


- Halugice!
- Jablanko!
- Sinovče! - začu se klik starog ribara iz kuta pokraj ognjišta. Dođi bliže. Pruži mi glavu.

- Striče - prozbori momak, dođoh, da vas vidim, pa da se odmah natrag vrnem. Ovdje je tako lijepo. Zašto da ne ostanem s vama i ne budem i ja ribarom?

 

No starac ne dade mladiću ni da govori o tome. Dugo razgovarahu o slijepčevim jadima, o Halugičinim proscima i o njihovu domu, gore u šumi. Kasno u noć utrnu se svijeća, i doskora zavlada muk u ribarevoj kućici. Čas je, kad ona obično ustaje, da pobjegne na igalo u obližnju dragu i da se «opije šumorom talasa i otrovnim mlijekom mjesečevim», kako joj to veli stari Fran. Ali joj se noćas ne da iz kuće. Otvorio je došljak naglo vrata njihove izbe, a kroz njih su prodrli unutra svi šumski mirisi i svi žamori luga, da je smetu i raznježe. Zašto je u zvuku njegova glasa veće milote nego u svirki Divljanovih gajda? Dražesniji je od vlastelina. Iz njega izbija čednija, a ipak jača sila od one kastavskog kapetana. Halugica je dugo bdjela i slušala mladićevo dihanje. Ali kad mjesečev trak dopuza polako k momku i ugnijezdi mu se u kosu, djevojka ustane i došulja se do njegova ležaja.
Kad momak otvori pred zoru oči, ugleda na svojim prsima djevojčinu glavu. Smiješila mu se dva velika oka, nalik na okrugle lišaje na potonulu kamenu, a duga modra kosa padala mu na rame.

 

I mladić stisnu djevojci dlanovima obje sljepoočice. Približi njezino lice k svojemu i šapnu:
- Halugice!

 

Na osamljenu žalu izdubili su valovi pećinu, pa je nasuli pijeskom i zastrli resinama. Slatko, živo šaputanje čuje se u polumraku spilje.


- Došao si mi, Jablanko, dragi moj, iz luga zelenoga kao jelen, na kome su narasli zlatni rogovi i srebrni paroščići.
- I nađoh te, Halugice, draga moja, na igalu morskome kao školjku, što se netom raskolopila, da pokaže suncu i mjesecu dva zrna bisera.
- Prsa su tvoja, Jablanko, dragi moj, kao pećina gorska, pokrivena dušekom mahovine, a po njoj su jagode slatke i ljubice mirišljive.

- Grudi su tvoje, Halugice, draga moja, kao more kada se diže i pada, a po njemu igraju dva talasića, dvije bijele dojke tvoje.
- Stisni me čvršće: svu te želim, svu te hoću, uštapa kćerko i pučine! Povest ćeš me na dno morsko, u spilju od ametista, u šumu od resina. Prozbori! Obećaj!
- Hoću: kunem ti se.

 

Sjutradan dođoše pred Halugicu dva kopljanika kastavskoga kapetana i dadoše joj vezen rubac. Oni joj kazaše da će njihov gospodar dojezditi doskora k njoj, da je posadi na đogata i povede u Kastav. Djevojka primi rubac. Netom mjesec izađe, ovije ga okolo gola vrata i pođe u dragu.
U sjaju mjesečine ugleda jato nagih djevojaka. One joj pohrliše u susret, stvoriše okolo nje kolo i stadoše je šutke promatrati.


- Sestrice, ti ćeš biti najljepša između nas sviju - reče napokon jedna od njih, i glas joj zvučio kao talasić morski, kad udara o hridinu.


I djevojke je stisnuše još uže sa sviju strana. U tren oka pokidaše na njoj odijelo, svukoše joj i košulju te je poprskaše morem. Sinu nago djevojče u sjaju mjesečine kao kip od mramora. Gola, kao od majke rođena, stajaše Halugica između djevojaka, samo joj se onaj vezeni rubac sjao oko vrata, blistao joj na plećima i zlatio se na prsima.


- Lijepa si, kćerko vile pomorkinje i zemnika ribara! Ljepša si od morske ruže, nova drugarice naša! - govoriše joj cure.
- Majko! Majko moja! - kliknu Halugica.
- Dođi, i sve ćeš doznati - rekoše joj one, pa je uzeše za ruke i povedoše na pučinu.

 

Zaroniše u vodu. Uđoše u pećinu od kristala, rasvijetljenu mjesečinom odozgo i bezbrojem bisera sve naokolo. Halugica se nađe pred vilom velike ljepote i gordosti.


- Kraljice - kliknuše djevojke. Pogledaj je: to je ona.
- Djevojko, ti si zamotala oko vrata čarobni vezeni rubac i ušla time u naše kolo. Kćerko čovjeka i vile pomorkinje, otvaram ti morska vrata i puštam da uđeš u naše dvore. Majka ti poginu, jer joj kastavska vještica istrgnu s vrata taj tvoj vezeni rubac. Djevojko, kobna je svakoj vili pomorkinji ljubav prema zemnicima. Tvoja majka sagriješi i pretrpje mnogo zbog tebe; eto, i poginu. Zaboravi prošlost svoju i prekini svaku vezu s crnim kopnom. Pred tobom je nov život, nova radost. Djevojko, ti si odsad zauvijek naša!
- Kraljice, ne mogu! - krikne Halugica. - Spopala me čudna vatra; gorim, a ne izgaram. Zatravila me šumska biljka, trava neka od omame. Začarala me zelena bukova grana. Obuzdaše me snažne ruke mladoga gorštaka. Upoznala sam milje najveće, sreću najljepšu. Čeznem za lugom i potokom, sanjam o gnijezdu i guštari. Hladno mi je kod vas. Pusti me! Vraćam ti, eto taj rubac vezeni.

 

I Halugica zarine nokte u vrat i u prsa. Htjela je da istrgne sa sebe majčino tkivo, ali čarobni rubac bijaše joj se srastao s kožom, postao dijelom njezine puti.
Djevojka ciknu.


- Kraljice, neću! Ne mogu biti vaša. U šumu! K njemu!
- Pokušaj! - odgovori vila.

 

Halugica zapliva morem, pojuri pučinom, poletje zrakom. Začas se nađe na igalu ispred vrata ribara Frana. Kriknu od radosti i zatrča se prema ulazu u plotu. Ali kao da je neke snažne ruke gurnuše natrag. Zalud se sili i napreže. Noga njezina može da ide po pijesku uz more, a dalje - nikada više.


- Jablanko! - ori se po igalu djevojčin klik, i Halugica začuđena sluša zvuk svoga glasa. To nije više njezin glas. To pljuska negdje voda, šumi talas na pijesku, toči se mlaz zapjenušena mora niz hridine. To su oni isti grgolji, žubori i šaputanja, što ih je ona često slušala, ali nikada da ih odgonetnu. Vaj, kakvim će glasom pozvati sada dragoga svoga? Jablanko se uznemirio; osvrnuo se i pogledao na pučinu.


- Halugice! Halugice!
- Tu sam! - odgovori mu ona.


Al' on je i ne pogleda. Sio je na prag i zagledao se u noć. Najednom se trgnu i progovori:


- Striče, kako more čudno šumi! Rekao bih, da netko plače na igalu.

 

Kuštrave kose, čupave brade i staklena pogleda luta momak po žalima. Puhnuo je vjetar s juga; digoše se oblaci. Nebo se smrklo; valovi se propeše. Nagla ljetna oluja raznese se pučinom; bjesni kao srda u huku vjetrine, u praskanju gromova i u tutnjavi talasa.


- Halugice! Halugice! - čuje se glas u olujnoj noći. Pruži mi ruku! Povedi me sa sobom u dubljinu morsku, na ložnicu našu!

 

U osvit dana izađe ispred vrata slijepi stari ribar.
- Jablanko! - ozvanja naokolo starački glas.


Sunce granu. Zrak je miran i osvježen noćnom kišom, ali valovi udaraju i sada o žalove uz tutanj i prasak.


- Jablanko! - kliče starac, ali čuje samo šum vode i muklo lupanje na rubu igala, baš ispred sebe.
I slijepac kroči polako prema moru, s crnom slutnjom u dnu srca. Starac je uhvatio za odijelo nečije tijelo. Teškom mukom vuče utopljenika do plota. Kleči kraj njega i pipa mu dlanovima glavu, trup i ruke, pa se svija kao vrba nad rakom, lije suze iz slijepih očiju i rida:


- Jablanko, sine moj! Jablanko, tugo moja!

 

Na primjeru Nazorove pripovijetke Halugica pokazana je mogućnost priređivanja dužega teksta za čitanje s predviđanjem kako bi se pridonijelo češćoj primjeni te metode u predmetnoj nastavi hrvatskoga jezika. Predložena je metodička interpretacija navedenoga djela koja uključuje oblike suradničkoga učenja: suradničku raspravu, akademsku kontroverziju i slikanje u paru.

 

Vladimir Nazor - Halugica - verzija 2

__________________________________

 

Vladimir Nazor bio je poznati romanopisac, pjesnik i putopisac. Rodio se 1876. godine u mjestu Postirama na otoku Braču. Vladimir je na otoku išao u osnovnu školu, a kada je napunio deset godina otišao je u Split kako bi mogao upisati klasičnu gimnaziju.

 

Nakon gimnazije je završio u Grazu studij prirodoslovnih znanosti, a potom otišao u Zadar kako bi radio kao profesor. Neko je vrijeme boravio u Crikvenici gdje je radio kao upravitelj, a nakon završetka rata, našao se na čelu Prezidija Hrvatskog sabora. Vladimir Nazor je osim u književnosti djelovao i u politici. Kada se pridružio partizanima postao je suradnik Josipa Broza Tita. Smatraju ga uspješnim piscem koji je napisao velik broj knjiga, a jedan je dio stvaralaštva posvetio upravo djeci. Vladimir Nazor bio je ne samo poznati pjesnik nego i političar, prozaist, prevoditelj te predsjednik Narodne Republike Hrvatske, a nalazio se i na čelu ZAVNOH-a. Velika karijera književnika počela je 1904. godine kada je objavljeno djelo "Knjiga o hrvatskim kraljevima". U to je vrijeme počeo pisati "Istarske priče", a uskoro je objavljen i "Veli Jože" u kojoj se može primijetiti proza koju je njegovao, ali ujedno smatrao neuspjelom. Uskoro su uslijedile knjige: "Stoimena", "Utva zlatokrila" i "Medvjed Bruno".

 

Godine 1934. Vladimir je napravio pogrešan politički potez kada se odlučio za Jevtićevu listu nakon čega su mu bila zatvorena vrata izdavača, časopisa i novina. Samo pet godina nakon nemilog događaja Nazor je objavio: "Dedeka Kajbumščaka" i "Pastira Lodu". Kasnije se s Ivanom Goranom Kovačićem pridružio partizanima, a o čemu je izvijestio i poznati Radio London. Poznato je kako se Nazor sramio NDH pa je tako odlučio pridružiti se pokretu koji je sa saveznicima trebao osloboditi cijelo područje.

 

Nazor je jedan od pisaca koji iza sebe ima plodan period stvaralaštva s mnoštvo novela, eseja, epova, romana, priča i članaka. Prva faza stvaralaštva obuhvaća razdoblje moderne i upravo u tom periodu Vladimir prelazi put od pjesnika koji traži vlastiti put ponesen slavenskim i hrvatskim motivima. Pjesme "Pjesni ljuvene" i "Intima" označile su Nazorovo povlačenje u unutarnji svijet kada je u djelima bila najviše prisutna tema o osamljenosti te unutarnjem pročišćenju. Kasnije je pokušao tražiti nove motive i izraz, pa se u djelima osvrnuo na sjećanja iz vlastitog života o mladosti i boravku na otoku. Kao rezultat neke nove inspiracije nastale su zbirke "Priče iz djetinjstva" , "Crikveničke proze" te "Priče s ostrva". Uskoro je počeo pisati eseje, studije i putopise, a počeo se baviti i prevođenjem, prepravljajući stara djela.

 

Kada se priključio Partizanima Nazor je počeo s novom intonacijom i temama. Radi se o razdoblju kada su nastali neki od najboljih stihova povezani s nacionalnom tematikom poput "Hrvatskog jezika".

 

Od njegovih radova najviše se izdvajaju djela poput: "Albus-kralj", "Minji", "Halugica", "Svjetionik", "Bijeli jelen"... Napisao je preko 500 pjesama, a najpoznatija prozna djela su: "Veli Jože", "Krvavi dani", "Zagrebačke novele", "Živana"...

 

Umro je 1949. godine u Zagrebu. Njemu u čast svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom za umjetnička dostignuća.

 

Vladimir Nazor - Bijeli jelen

Vladimir Nazor - Klesar Angelo

Vladimir Nazor - Sen-duš dan

Vladimir Nazor - Veli Jože

Vladimir Nazor - Voda

Vladimir Nazor - Zvonimirova lađa

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Vladimir Nazor - Halugica

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u