Vesna Parun - Djevičanstvo

Vesna Parun - za nju je rečeno da je više tradicionalna nego moderna, ali ona je u svojoj tradicionalnosti bila i snažnija i životnija od većine pisaca. Osnovne izvori su joj ljubav, ljepota prirode, vječno pitanje života i smrti. Iz njezine poezije izvire lik žene kojoj je ljubav majčinstva kao skrbi, zaštite i žrtve, te djevičanstvo kao odricanja, vjernosti i pokloništva, to je nesebično prepuštanje bližnjem, ona štiti i objavljuje ženski duhovni identitet. Pri tome se služi i tjelesnošću, ali tjelesnost u toj poeziji nije svrha samoj sebi. Tajnovitost koja struji iz dalekih "vrtova vječnosti" kojima su, svaki na svoj način, okrenuta oba puta ljubavne žudnje, jamac je neprestane svježine i privlačnosti poezije Vesne Parun.

Prva strofa predstavlja slobodan stih, koji se sastoji od 5 stihova, stihovi su u razmaku od 13-15 terca i nema rime. Preneseno značenje: Prva dva stiha - Objašnjenje: Topot i dim koji se približavaju vrtu mogu se poistovijetiti sa korakom u noći (tami) i dahom koji ce rastaviti
sklopljene usne. U četvrtom stihu nepoznati čovjek je svaki čovjek onom drugom jer nikada ljudi ne vide u dušu i misli jed. (Objašnjenje: Mi zapravo ne znamo ko se krije iza maske koju ljudi nose jer ju nikada u potpunosti ne skidamo)...

Druga stofa - Katren (4 stiha), nema rime. Dužina stiha je 11-13 terac Personifikacija (davanje osobine živog onome sto je neživo) - " ... kući koju grli paprat Četvrti stih - preneseno značenje: "Cestama umorni konjanici idu." Objašnjenje: Konjanici su ljubavnici  koji su previše umorni od čekanja da djevojka otvori svoja "usnula vrata"...

Treća strofa - Katren (4 stiha), slobodan stihDužina je 11-16 terac. U trećoj strofi se iskazuje
želja nekog mladića da osjeti toplinu njenih ruku i miris njene kose u dugim neispavanim
noćima.

Četvrta strofa - Septima (7 stihova), nema rime, dok je dužina stihova od 6-12, moguće je da je i ovaj stih slobodan. Četvrti stih prikazuje mladića koji žudi za djevojkom koja ga ne primjećuje, on ju kradom zove i prati njene korake i želi da joj pokaže da ne treba da se plaši ljubavi. Preneseno značenje: "potrči otvorena srca" (prepusti se uzitku zivota).

Peta strofa - Tercina, nema rime... slobodan je stih, duzina je 12-16 terac

Šesta strofa - Tercina, nema rime, 10-14 duzina stiha - slobodan. Ne treba žaliti u zivotu za onim što se desilo u ljubavi, treba prihvatiti život i sve ono sto on nosi sa sobom pa čak i bol koja je neizbježna. (Ukoliko nešto želimo promijeniti, trebamo pokušati promijeniti ali samo da ne naštetimo drugima i sebi). Simbolika naslova: Djevičanstvo prestavlja čistoću i neokaljanost od grijeha. Vrsta pjesme: Lirska ljubavna (lirska zbog prisutnosti osjecanja, a ljubavna zbog pomena ljubavi).

Epiteti - razvaljena vrata; Svjetlucavi koralji; Zlatni kanarinci

Presonifikacija - priče su se u tisinu razisle. Iako se u ovoj strofi već na prvi pogled jasno uočava značenje napisanih riječi, ispod se krije drugačija slika. (Cijela strofa je jedna
presonifikacija). Objašnjenje: Razvaljena kuća može predstavljati njen uzaludno istrošen život, a grobari sve one ljude koji su uzeli od nje, sve ono sto je vrijedno dok su potom nestali kao i sve njihove priče.

________________

Vesna Parun - Djevičanstvo

Taj topot i taj dim što dolaze sve bliže
ući će u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.
Sama si u kući. Što ćeš mu reći, djevojko,
nepoznatom čovjeku koji želi umrijeti
na tvojim nagim rukama, što ćeš mu reći?

Sama si u praznoj napuštenoj kući
koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora
jednako je uvijek, blago i daleko.
Cestama umorni konjanici idu.

A netko želi da umre na tvojim tihim rukama
koje nitko nije uspavao u ponoćima.
Netko žudi noćas da grli, umirući,
tvoj tanki struk i netaknutu kosu.

Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz široku večer:
netko te je kradom sa obale zvao.
Spusti niz ramena pletenice. Potrči
otkrivena srca; ne boj se što drhtiš.
Potrči! Potrči! Ne pitaj tko jeca,
ni tko u mraku prati tvoje korake.

Već su grobari odnijeli iz razvaljene kuće
svjetlucave koralje i zlatne kanarince.
Priče su se u tišini razišle.

Ne plači: to je ljubav. Kreni kroz bespuće.
Umjesto naušnica nosit ćeš uteg bola,
djevojko, ako si život izabrala!

___________________________________

Vesna Parun je rođena u Zlarinu 20 aprila 1922. god. - Stubičke Toplice 25 oktobra 2010. godine. Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku Pjesme (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku Crna maslina (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun rođena je 10. aprila 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju.

1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.

No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast.

Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. oktobra 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu Pramaljeće, napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu Anđeo čuvar. Slijedi pjesma Zov objavljena 1938. godine u časopisu Sjeme, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Vesna Parun - Ja tjeram krdo riječi 

Vesna Parun - Ti koja imaš nevinije ruke