Vesna Parun - Ja tjeram krdo riječi lektira

Vesna Parun - Ja tjeram krdo riječi

Vesna Parun - Ja tjeram krdo riječi

 

U naslovu navedene pjesme nalazimo imeničku metaforu "krdo riječi" koja ima hiperboličko značenje. Ona predstavlja riječi koje trebaju ući u pjesmu i pritom aktivirati jakobsonovsku poetsku funkciju. Predstavljanje riječi imenicom kojom se kvalificiraju životinjska stada daje ovoj sintagmi odnos s prirodnim stratumom, a sam subjekt je postavljen u ulogu vodiča čime se taj isti stratum pripitomljuje i pokušava se deaktivirati pozamašna količina jezične entropije.

 

U ovoj se interpretativnoj dionici može pojaviti i analogiziranje pastira i stada promatrano kroz kršćansku simbološku optiku. Time bi subjekt bio Isus Krist, a stado njegovi sljedbenici. Na formativnoj razini nalazimo intermetaforičku zamjenu imenicom "krdo" čime se potiče hiperbolički impuls u stihu. Sadržajno gledano, subjekt preuzima kristološku poziciju kako bi osigurao riječima prikladne semantičke prostore u pjesmi. Time se vezujemo na semantiku spasenja i etičkog koda novozavjetnog kršćanstva. U intersemiotičkom čvoru grupiraju se značenja i ukazuje se složenost jedne, relativno jasne i tradicionalno impostirane metafore.  

 

Riječi se potom poetski imenuju kao "kudravo runo jesenje" što je apozicijska metafora prirodnog stratuma i označava njihovu veliku plodnost prilikom kontakta sa subjektom i uvođenja u pjesmu.

 

Prirodni stratum u ovoj pjesmi nije izričitog mediteranskog motivskog podrijetla, no za isti ga vezuje njegov smisao i povezanost s ostalim pjesmama u zbirci.

 

U kontrastiranju s motivima sumraka i mlina postavljena je metaforička relacija s okolnim svijetom i prirodnim stratumom, tj. pokazuje se nesklad u vaganju količine jezične entropije u prirodnom i jezičnom okruženju. Potom, kontrast se razvija stihovima "Vjetar uljuljava brdo, šuma u žudnjama gine" kako bi se pokazala nemogućnost dopiranja u prirodni stratum u subjektovu gonjenju "živahnog stada" (hiperbolizacija epitetom "živahno") ka "izvoru bistre doline" koji simbolički predstavlja mističku čistoću same umjetnosti i dobivanja posvećenog mjesta u njoj.

 

Slične su asocijacije vezane za romantičarski predmetni stratum i Novalisove teze o "unutarnjoj povezanosti prirode, skladu svih elemenata, potrebi spajanja razdvojenih elemenata unutarnjeg i vanjskog svijeta, ovostranosti i onostranosti, subjekta i objekta".

 

U trećoj se strofi riječi metonimiziraju metajezičnim entitetom jezika i subjekt metapoetički svjedoči o ljubljenju vlastita jezika kao vlastite stvaralačke moći (hiperbolizacija tročlanom imeničko - pridjevskom (sročnom) sintagmom ("kolijevka sunčeva smilja"). U četvrtoj strofi kontrastira motiv zviježđa i vode koji pripadaju prirodnom stratumu i metapoetički intonirane stihove "Jezik je disanje tajno / i draga duboka jeka" pri čemu obe poetske metafore povezujemo s prirodnim stratumom (motiv disanja svih živih bića, tj. cijele prirode, a motiv jeke kao blijedog odsjaja prirodnog stratuma).

 

Ta dva metapoetička mjesta postavljamo kao semantičko - stilska težišta u pjesmi. U završnoj strofi nalazimo na motive večeri i kudjelje kojima prirodni stratum daje subjektu mogućnost pripajanja svoje vlastitosti pjesmi (personifikacijski motiv zjene i motiv kudjelje kao metafora tkanja) dok subjekt ostaje u polju sna i zanesenosti što je jedan od općih toposa svakog stvaranja i egzaltacije povezane s njim. U cijelosti, ovom se pjesmom demonstriraju temeljne metapoetičke silnice, legitimira prirodni stratum u odnosu s njima i pokušava preispisati prirodni svijet u značenjski stroj pjesme bez značenjskog viška što predstavlja svojevrsno zaposjedanje svijeta tekstom i apsolutizaciju teksta.

 

Infantilizacijska intonacija postavljena u rimama i naivnom postavljanju motiva i britka protočnost metafora s tradicionalnom motivikom u ovoj su pjesmi recepcijske kategorije koje olakšavaju komunikaciju s recipijentom.

________________

 

Vesna Parun - Ja tjeram krdo riječi

 

Ja tjeram krdo riječi,
kudravo runo jesenje.
A sumrak zeleno ječi,
i mlin žuboravo stenje.

 

Vjetar uljuljava brdo,
šuma u žudnjama gine.
Ja tjeram živahno krdo
izvoru bistre doline.

 

Ja ljubim jezik moj,
kolijevku sunčana smilja.
U travi nemirnoj
grgolji rijeka od milja.


A zviježđe rasuto, sjajno
na odsjev vode čeka.
Jezik je disanje tajno
i draga duboka jeka.

 

Večer stišava zjene,
kudjelju plavu mi dariva.
Ja njišem mekane sjene,
u srce se san sakriva.

__________________________________

 

Vesna Parun je rođena u Zlarinu 20 aprila 1922. god. - Stubičke Toplice 25 oktobra 2010. godine. Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku Pjesme (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku Crna maslina (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

 

Vesna Parun rođena je 10. aprila 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju.

 

1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.

 

No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast.


Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. oktobra 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.

 

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu Pramaljeće, napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu Anđeo čuvar. Slijedi pjesma Zov objavljena 1938. godine u časopisu Sjeme, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

 

Vesna Parun - Djevičanstvo

Vesna Parun - Ti koja imaš nevinije ruke

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Vesna Parun - Ja tjeram krdo riječi

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u