Vesna Parun - Ti koja imaš nevinije ruke lektira

Vesna Parun - Ti koja imaš nevinije ruke

Vesna Parun - Ti koja imaš nevinije ruke

 

Ti koja imaš nevinije ruke je lirska ljubavna pjesma koju je Vesna Parun napisala potkraj ljeta 1953. godine, po izlasku sa psihijatrije. Ova pjesma je zapravo pismo koje je autorica uputila svojoj suparnici, ali joj ga nikada nije poslala. Ona se svojoj suparnici obraća puna razuma i sa molbom da usreći muškarca kojeg ona nije mogla. U ovoj pjesmi se ni u jednom trenutku ne osjeća ljutnja, mržnja, a ni prezir, dok je u svakom trenutku prisutna topla ljudska riječ koja je prevazišla sebičnost i ponos. Muškarac o kojem se govori u ovom pismu - pjesmi je Vesnina gimnazijalska ljubav Pjer, kojega je ona voljela punih 17. godina. Ovaj nastali trokut nestaje onoga trenutka kada pjesnikinja u potpunosti ispiše retke ovoga pisma. Pjesma Ti koja imas nevinije ruke predstavlja trijumf hrvatske ljubavne poezije i jednu od najljepših ljubavnih pjesama ikada napisanih. Pjesma se sastoji od devet strofa, a broj stihova se kreće od 3 do 10. Stih je slobodan, bez rime, a dužina mu je neujednačena.

 

1. strofa - Pjesnikinja se sa ličnom zamjenicom TI i nizom opisnih pridjeva obraća nekoj trećoj osobi čiji identitet ne otkriva u potpunosti. Već u ovoj ovoj strofi možemo uočiti trokut koji se stvorio, zasada iz neobjašnjenih razloga. Pjesnikinja se toj trećoj osobi obraća s maksimalnom tolerancijom i razumijevanjem ne iznoseći razloge zboj kojih joj piše.


2. strofa - ovdje se postavljaju uvjeti, koji ukoliko se ispune opravdavaju već učinjena djela od strane pjesnikinje i te osobe kojoj se ona obraća.


3. strofa - je zapravo dio druge strofe. U ovoj strofi pjesnikinja koristi imperativ (zapovijedni način) – OSTANI pokraj njega... a li u isto vrijeme iznosi i upozorenja – "boj se jeka sto se priblizavaju neduznim posteljama ljubavi"

 

4. strofa - Pjesnikinja ohrabruje tu treću osobu, i poručuje joj da nema čega da se boji jer joj je ona "očistila" put do tog mladića. Gušteri i zmije su zavidni ljudi.


5. strofa - U ovoj strofi pjesnikinja nesebično poklanja svoga dragog drugoj ženi, pored koje će on biti sretniji.


6. strofa - Pjesnikinja je sjetna zbog proslošti, i zbog onoga što se nije dogodilo. Njoj je žao jer nije dočekala da stupi u intimni odnos sa svojim dragim. Iz ove strofe saznajemo i to da je ona veoma izazovna žena jer su njeno tijelo pustošili pogledi drugih muškaraca.


7. strofa - sada izražava žaljenje jer svoje pripremljene priče nikada neće moći ispričati djeci koju je zamišljala da će imati sa muškarcem koji je sada sa ženom kojoj ona piše ovo pismo.

 

8. strofa - u ovoj strofi pjesnikinja moli odabranicu svoga dragog da joj dopusti da ga barem gleda dok on bude stario, i da je na taj način "spasi od sramote" koja bi se na pjesnikinju obrusila ukoliko bi strance i susjede pitala za njega.


9. strofa - Pjesnikinja ponavlja suštinu onoga što je već rekla. Još jednom moli svoju suparnicu
da ostane kraj njega i da mu pruži sreću koju zaslužuje. U pjesmi je prisutno mnoštvo epiteta: ruke nevinije, spore sjenke, proljetni vjetar, nevidljiva planina, ozalošćene pliskavice, prijezni gusteri, zedne zmije, crna šuma...

 

U pjesmi su prisutna ponavljanja stihova sa ili bez inverzija: Ti koja imas ruke nevinije od mojih – 1, 8 i 9 strofa. Blaga budi njegovu snu – 3, 8 i 9 strofa

_________________

 

Vesna Parun - Ti koja imaš nevinije ruke

 

Žena posebne dubine, izražaja i književne obojenosti kakva je bila Vesna Parun, bacila je šaku najtananijih stihova ostavljene ženske duše:

 

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice, dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susede

koji žale moju strpljivost.

 

Kožom odjekuje bol spoznaje koju nosi pesma Ti koja imaš ruke nevinije. Vesna Parun svesna da ljubav koju je veličanstveno nosila u sebi prema jednom muškarcu nije moguća, posvećuje mu ove stihove. Primarno to je bilo pismo, koje igrom nervoze i razočaranja završava u kanti za smeće koje gazdarica stana u kome je Vesna živela kao podstanar spasava od uništenja. To je istorija jedne od najlepših ljubavnih pesama.

 

Živela je u ubeđenju da joj je ljubav prema tom muškarcu otela sve najlepše – mladost, lepotu, slobodu, zdravlje i pamet, i da joj je tako "podarena moć fanatične nezemaljske ljubavi kojoj se daje cela, a niti traži niti dobija bilo šta". Njena velika ljubav imala je šifru Pjer. Uspela je da ga zaštiti od ratnog stradanja, da mu pomogne u profilisanju u profesionalnim vodama i kada je rat utihnuo Pjer je nestao, kao doktorant, sa članstvom u Advokatskoj komori. Ona je svoje studije prekinula zbog ljubavi, a kasnije i bolesti i jednog dana stigao je glas od njenog voljenog: "Ja sam se oženio nemaš me više za šta tražiti".

 

Neka ti pevaju ptice koje ja ogrejah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dečak kojeg zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cveće koje ja zalivah

svojim suzama.   

 

Lepota koju je Vesna Parun posedovala bila je posebna i očaravajuća, a onda je naprosto ugušena rukama očaja. Govorili su da je izobličena, pa čak i smešna postala.

 

Ljubav bez srećnog kraja kao da je bila prišivena za njeno srce uz gubitak jedne velike ljubavi čiji je vek trajanja bio čak 17 godina. Nakon ove ljubavne tragedije uplovila je u brak sa malo prizvuka radosti, udala se za čoveka iz Bugarske s kojim je bila svega pet godina, govorila je da joj je zviždukom dočaravao operske arije dok ju je nosio kroz šume, po njenim rečima tek je s njim osetila nešto malo od života.

 

Vesna Parun bila je biće pisanja, ona je od njega živela, ali i živela da bi pisala. Pronađeni su i zapisi koje je o sebi pisala u trećem licu:

 

Nikada nije obavljala nikakvu funkciju, nije završila studije, niti osnovala vlastiti dom, ni u zavičaju nikoga nema i ništa ne posjeduje. Gotovo sve svoje zbirke napisala je po bolničkim posteljama.

 

Po njoj se mudrost nije učila u školi već se skupljala od života i ljudi. Odrastala je u okovima siromaštva, bila prinuđena da kao dete savlada očev odlazak u partizane i da sve to primi kao odrastao čovek. Celokupna životna kolotečina u velikoj meri određuje njeno društveno i političko delovanje u kasnijim godinama života. Previše talentovana za književnu profesiju, a potpuno nesposobna u pravljenju novca od svog pisanog izuma, nije umela da se muva po elitnim krugovima i da se otkači od prikolice siromaštva.

 

Do kraja svog života bila je buntovna, svojeglava, okrenuta avangardi, zabranjivana i zaboravljana, a imala je dar kakav se ne sreće. U svom usamljeničkom čekanju besmrtnosti, oterala je mnoge koji su želeli da joj se približe, u svemu je kao po pravilu nanjušila prevaru i verovala je da je često iskorišćavana.

 

Stihovi Vesnine besmrtne duše i dalje se provlače kroz pukotinu, teraju na promišljanje i vrisak pobune.

 

Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.  

 

Autor Jelena Pavlović

_________________

 

Vesna Parun - Ti koja imaš nevinije ruke

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

 

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

 

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

 

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

 

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

__________________________________

 

Vesna Parun je rođena u Zlarinu 20 aprila 1922. god. - Stubičke Toplice 25 oktobra 2010. godine. Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku Pjesme (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku Crna maslina (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

 

Vesna Parun rođena je 10. aprila 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju.

 

1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.

 

No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast.


Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. oktobra 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.

 

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu Pramaljeće, napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu Anđeo čuvar. Slijedi pjesma Zov objavljena 1938. godine u časopisu Sjeme, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

 

Vesna Parun - Djevičanstvo

Vesna Parun - Ja tjeram krdo riječi

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Vesna Parun - Ti koja imaš nevinije ruke

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u