Tin Ujević - Svakidašnja jadikovka

Prva Ujevićeva pesnička knjiga Lelek sebra objavljena je neposredno po završetku Prvog svetskog rata. Njome je Tin Ujević progovorio o paklu rata, o ličnoj i kolektivnoj tragediji, o lutanju i stradanju, o gubitništvu i usamljenosti, o crnilu života i zamračenim vidicima, o izneverenim idealima i razočarenjima. Ona je objavila protest poraženog čoveka koji je izgubio ideale i čiji su životni vidici zamračeni. U njoj je snaga stradanja, grom protesta, vrelina emocija, plamen srdžbe. Sam pesnik je ukazao na tri bitna svojstva ove svoje knjige: psihološki pristup ("to je zbirka psihološke lirike"), osećanje erotike ("mistika erotizma") i vapaj za "društvenom pravdom". Sintezu emotivnog naboja ove pesničke knjige predstavlja vrhunska pesma Svakidašnja jadikovka.

Svakidašnju jadikovku Tin Ujević je napisao 1916. godine u Parizu, kada je imao dvadeset i pet godina. Objavljena je 1917. godine, a kasnije uvrštena u zbirku Lelek sebra. I pesmu i zbirku karakteriše ton koji je određen samim naslovima: jadikovka i lelek. Vreme, u kome su nastale pesme ove zbirke i pesnikova lutanja u tom vremenu, uslovili su sadržinsko i emotivno jedinstvo koje se može obeležiti kao lutanje, vapaj i osećanje beznađa.

Ova pesma je jedna od onih koje najrečitije govore o svome tvorcu i njegovom vremenu, o najdubljim slojevima intime čoveka i pesnika. Čitalačku pažnju valja usmeriti na dva nivoa: sadržinski i leksički. Na sadržinskom nivou uočava se osnovna misaona i emotivna preokupacija pesnikova: motiv samoće, osećanje teskobe i slabosti, vera u spasenje od beznađa. Razumevanje sadržinskog nivoa pesme podrazumeva pažljivo bavljenje rečima, njihovom frekvencijom i mestom u stihu. Bavljenje rečima upućuje, dalje, na zadiranje u strukturu pesme, na uočavanje njenih versifikacijskih posebnosti koje su relevantne za značenjski kompleks pesme.

Prva strofa Svakidašnje jadikovke daje početnu intonaciju osećanja bezizlaza i pritiska svakidašnjice. Slabost i samoća slivaju se u jedinstvo osećanja očaja da bi to jedinstvo i istosmernost bili za trenutak razbijeni, već u trećem stihu početne strofe, uporednim postavljanjem suprotnih pojmova - star i mlad. Baš u ovom kontrastiranju sadržana je i suština pesme i njeno tematsko ishodište: osećanje starosti u mladosti obuzelo je pesnika i njegovu generaciju kao neumitnost kojoj nema prigovora. Uvodni deo pesme sadrži sve motive koji će kasnije biti razvijeni: SLABOST, NEMOĆ, SAMOĆA, NEMIR i OČAJANjE. Ovaj deo pesme je duhovni i fizički portret pesnika i čoveka koji je gažen u blatu a da mu nije omogućeno da vidi svoju zvezdu na nebu. Zvezda je vodilja, orijentacija. Njeno nestajanje je znak dezorijentacije bića i izgubljenosti u svetu i životu, ali i znak smrti - izgubljenost i smrt poistovećuju se u pesnikovom doživljaju sveta. Zvezda je i spojni motiv koji navodi pesnika na dijalog sa bogom.

Drugi deo pesme je složeniji. Posle dve invokativne tercine kojima pesnik podseća boga na sva njegova obećanja i na ono što je bilo vera i nada, izgrađen je potpuniji portret sina-pesnika sa onim što jeste i sa onim što želi. Ovaj portret sina koji putuje

Dolinom sveta turobnom

po trnju i po kamenju

Mračan je i težak. Čovek je izgubljen na putevima života koji je izneverio sve nade i doneo totalno beznađe i usamljenost. Motiv samoće, koji se javio u uvodnom delu pesme, ovde je razvijen i naglašen. "I on je sam i zapušten" - iskaz je koji upućuje na osećanje samoće. Ovaj iskaz, međutim, samo nagoveštava samoću koja će u narednim stihovima dobiti potpuniji izraz zadiranjem u sve sfere ljudskih odnosa, koje su ostale nepopunjene:

I nema sestre ni brata,

i nema oca, ni majke,

i nema drage ni druga.

I nema nigde nikoga. 

Nema emotivne sigurnosti i ljubavi koje pružaju brat i sestra, nema sigurnosti koju pružaju otac i majka, nema ni drage ni druga, koji bi mogli prijateljstvom da nadoknade izgubljenu emotivnu ravnotežu i oslonac. Tri reči svojom negacijom intenzitet usamljenosti dovode do vrhunca: NEMA NI-gde NI-koga. Spoj negacije nigde i nikoga dovoljno govori sam za sebe, ali pesniku to nije bilo dovoljno da izrazi svoje osećanje usamljenosti i napuštenosti, te NI-gde i NI-koga zasenčava još jednom negacijom: nema. Naporednim stavljanjem reči sam i samcit samoća dobija u intenzitetu i postaje apsolutna: ni druga, ni brata, ni ljubavi, ni topline.

I komu da se potuži?

Ta njega niko ne sluša,

ni braća koja lutaju.

Putevi su dračavi, vidici zatvoreni, čovek ostaje sam sa sobom i svojim intimnim svetom. Okreće se tome svetu i u njemu traži klicu svetlosti, sa neodoljivom potrebom da se vikne, da se plane plamenim dahom koji će otrgnuti od ove mučne, hladne i prazne svakidašnjice. Vapaj za jednom toplinom, za podrškom i za ljubavlju jedino je što ostaje pesniku i čoveku, koji želi da se dovrši

Pečalno ovo lutanje

pod svodom koji ne čuje.

Dve završne tercine kao da zatvaraju ovaj krug lutanja i bezizlaza. Osećanje slabosti i samoće nije napustilo pesnika jer je krug zatvoren saznanjem da se ostaje i dalje "star, a tako mlad". Put, međutim, kao da ostaje otvoren: u pesniku stanuje želja da bude jak i da bude drag. Ta želja ostaje kao jedina nada u svetlije sutra za koje treba izgraditi mostove.

Rezignacija i razočaranje natopili su stihove Svakidašnje jadikovke koja, tim osećanjem i ispovednim tonom, dobija ritam tužbalice. To je tužbalica nad sudbinom odbačenog, neprihvaćenog i zalutalog usamljenika. Motivi samoće i teskobe naglašeni su koncentracijom reči koje upućuju na samoću: SAM (5), SAMCIT (1), NEMA (4), BEZ (3). Prožimajući celu pesmu, ove reči naglašavaju usamljenost i odbačenost:

I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.

I nema nigde nikoga

do igle drača u srcu

i plamena na rukama.

I sam i samcit putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom.

Osećanje teskobe i slabosti iskazano je rečima MUČNO (3), NAJMUČNIJE (1), TEŠKO (2), SLAB (2), koje u sprezi sa drugim rečima i praćene iskazima samoće upućuju na totalno razočaranje i rezignaciju. Ovo osećanje određuje osnovni ton: kao intonacija javlja se u prvim tercinama, a kao završni akord na kraju pesme.

Okrenuvši se sebi, pesnik nalazi iskre nade i veru u spasenje. Reči DUŽAN (1), TREBA (2), KADA BIH (2) i NEK SAM (2) upućuju na pesnikovo saznanje da u sebi treba da traži i poslednji atom snage i volje, koji će ga izvesti iz samoće i beznađa. Iako se čini da je krug zatvoren uvodnom i završnom tercinom, koje su naseljene samoćom, slabošću i osećanjem starosti, ta iluzija se razbija snažnom željom da se bude i da se pronađe put:

Jer mi je mučno biti slab,

jer mi je mučno biti sam

(kada bih mogao biti jak

kada bih mogao biti drag)

no mučno je, najmučnije

biti već star, a tako mlad.

Cela pesma je data u dvadeset i jednoj tercini koje se sastoje od osmeraca oslobođenih rime. Skladnost ritma i muzikalnost nisu ostvareni rimom, nego drugim sredstvima. Slike se smenjuju po unutrašnjem redu koji je uslovljen izraženim osećanjima. ANAFORA je glavno sredstvo koje ritmu daje snagu uverljivosti i sadržinu obogaćuje posebnim smislom i značenjem:

Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam.

I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke.

Jer menč treba moćna reč,

jer meni treba odgovor.

U anaforskom položaju je veznik I koji dobija istaknuto mesto i značajnu ulogu u osmišljavanju sadržine i ritmizaciji poetskog kazivanja. U unutrašnjem položaju i vezničkoj funkciji I se javlja samo osam puta, dok se u anaforskom položaju javlja u četrnaest strofa i dvadeset i pet stihova. Stavljanjem veznika I na početak ovako velikog broja stihova ostvarena je širina duhovnog prostora, a pesnikovo biće konkretizovano je velikim brojem podataka i senzacija, koje veznik dovodi na istaknuto mesto i daje im emotivni naboj i težinu. Te slike i senzacije, stavljene pod verbalni i emocionalni udar početka stiha, doprinose razbijanju jednoličnosti koju nameće učestalo ponavljanje jedne reči: svaka tercina i svaki stih donose novu sliku na koju I ukazuje i aktivira čitaočevu pažnju.

Pesnikov život i njegovo vreme neizbrisivo su prisutni u ovoj poeziji bola i protesta. I ovde, u pesmi Svakidašnja jadikovka, u skladnom spoju osećanja i misli i upotrebljenih jezičkih sredstava, progovorilo je nemirno pesnikovo biće otkrivši svoj svet lutanja i beznađa, ali i puteve nade.

________________

Tin Ujević - Svakidašnja jadikovka

Pjesma Svakidašnja jadikovka je jedna od najbolnijih pjesama južnoslovenskih književnosti, to je pjesma koja govori o samoći, izopštenosti, neuslišenim željama, nedostatku ljubavi i besmislu takvog života - života čovjeka koji živi za ljubav, a niti je ima kome pružiti niti je čija ljubav ka njemu usmjerena, jer on nema "... sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigde nikoga...", životu čovjeka koji traži odgovor, a nema kome da se potuži jer njega niko ne sluša. Ovu pjesmu i krasi kontrast, kontrast između čovjeka i Boga, između starosti i mladosti, između želje da kaže riječ koja "žeže" (a nema je kome reći), i čuje "moćnu reč" (koju nema ko da mu kaže), a ti kontrasti često prerastaju u svojevrstan paradoks.

Već sam naslov nas upućuje na atmosferu i pravac pjesme. Drugi dio naslovne sintagme predstavlja pripremu za osnovnu ideju pjesme, ali i za potencijalnu patetiku koju upravo taj dio sintagme opravdava, jer je jadikovka, tužbalica, sama po sebi osuđena na patetične momente, dok prvi dio sintagme samo pojačava utisak jer, koliko god neka jadikovka bila teška i bolna, još je teža i bolnija kad je nema ko čuti već se ponavlja do te mjere da postaje svakodnevna.

Naravno da u slučaju pjesme Svakidašnja jadikovka govorimo o lirskoj misaonoj pjesmi. Ona je kompoziciono podijeljena na dvadeset i jednu strofu od po tri stiha (što će reći da je riječ o dvadeset i jednoj tercini, odnosno dvadeset i jednom tercetu), pri čemu je svaki stih osmerac, nekad simetričan a nekada asimetričan, uglavnom lirski, sa cezurom nakon petog sloga, mada imamo odstupanja (u stihu "kada bih mogao biti jak" nailazimo na neočekivanu i neuobičajenu cezuru nakon šestog sloga)... Stih je slobodan, rima je uvedena u minus-postupak, a vjerovatno je da je u takvom potezu pjesnik vidio rješenje da sloju značenja da primat nad slojem zvuka, što je vrlo bitno za jednu pjesmu koja je semantički opterećena u mjeri u kojoj je to slučaj sa pjesmom koja je predmet našeg interesovanja.

Pjesmu je teško podijeliti na cjeline, jer možemo govoriti o cjelini prije obraćanja Bogu i cjelini nakon toga, ali možemo govoriti i o tri obraćanja Bogu, kao i o cjelinama u kojima dominira prvo lice i cjelini/cjelinama gdje je dominantno treće lice, jer je jedna od karakteristika pjesme i lirski subjekat, odnosno lirsko "Ja" koje prva invokacija Boga priprema za prelazak u lirsko "On" da bi se nakon nekoliko strofa, ponovo nakon invokacije Boga, vratilo u prvobitno stanje, odnosno u lirsko "Ja".

Ovo je vrlo dinamična pjesma koja plijeni promjenama intonacije, semantičkog i stilskog naboja, tako da se jadikovka transformiše u molotvu, a zatim ponovo postaje jadikovka, ostavlja utisak da iz unutrašnjeg monologa prelazi u monolog upućen nijemom sagovorniku, da bi nakon izostanka odgovora, ponovo došlo do unutrašnjeg monologa, a sve to nas upućuje na kružnu strukturu i kompoziciju, za šta potvrdu nalazimo i u interpunkcijskim obilježjima - znak uzvika jasno pravi distinkciju između prološke i epiloške granice sa jedne, i centralnog dijela pjesme, sa druge strane, jer je taj znak najizraženiji u prvoj i posljednjoj strofi. Ove dvije strofe (dakle, prva i posljednja) su povezane i paradoksalnom konstrukcijom "i biti star, a biti mlad!" u prvoj i "biti već star, a tako mlad!" u posljednjoj strofi, što je inače motiv odranije poznat na nivou svjetske književnosti, jer ga nalazimo i u pjesmi "Spleen", Čarlsa Bodlera, čije je pjesme Tin Ujević prevodio.

Jasna je, upečatljiva i nezanemariva veza ove pjesme sa biblijskim motivima - često u pjesmi nailazimo na biblijsku simboliku: Bog, Sin božji, krvave noge, ranjeno srce Sina, kalež...

Među motivima na koje nailazimo u pjesmi (star, slab, nemoćan, Ceste, blato, kolijevka, Bog, ljubav...) dominantan je motiv samoće, koji prelazi u lajtmotiv jer je primjetan kroz pjesmu od početka do kraja, svojim ponavljanjem ne da da se otmemo utisku otuđenosti i samoće, odnosno usamljeničke vibracije ideje koju nam pjesma plasira. Smjenjuju se pjesničke slike, pa imamo:

vizuelne

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom;

akustične

Ta besjeda je lomača
I dužan sam je viknuti

i komu da se potuži?
ta njega nitko ne sluša

pod svodom koji ne čuje.; 

taktilne

do igle drača u srcu
i plamena na rukama

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju

gustativne

Gorak je vijenac pelina. 

Osim pjesničkih slika, raznovrsna je lepeza stilskih figura koje doprinose dinamici, stilskom kvalitetu, umjetničkoj vrijednosti i estetskoj informaciji pjesme, pa ćemo izdvojiti:

epitet ("obećanja blistavih", "dolinom turobnom", "kosti umorne", "gorak vijenac", "žarki ilinštak"...),

metaforu ("Ta besjeda je lomača", "Bez sjaja zvijezde udesa", "I sam i samcat putuje / pod zatvorenom plaveti, / pred zamračenom pučinom"...),

personifikaciju ("i tijesno joj je u grlu, / I željna je da zavapi." (riječ), "I kosti su mu umorne / I duša mu je žalosna"),

kontrast („i biti star, a biti mlad!"),

anaforu ("I nema sestre ni brata, / i nema oca ni majke, / i nema drage ni druga"),

invokaciju ( „O Bože, Bože"),

retorsko pitanje („i komu da se potuži?"),

paradoks („Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam, / i biti star, a biti mlad!"),

polisidenton ("i ljubavi, i pobede, / i lovora, i darova"),

inverziju ("pečalno ovo lutanje", "Sin tvoj putuje"),

klimaks, odnosno uzlaznu gradaciju (Ta besjeda je lomača / i dužan sam je viknuti, / ili ću glavnjom planuti. / Pa nek sam krijes na brdima, / pa nek sam dah u plamenu, / kad nisam krik sa krovova!)...

Posljednji stih posljednje strofe, "...biti već star, a tako mlad!" koji se, kako smo već rekli, dovodi u vezu sa sličnim motivom iz prve strofe, upućuje na to da je uzaludan bio trud lirskog subjekta da dobije odgovor koji traži, da nađe ljubav i smisao koji traži i da će se njegovo "pečalno lutanje" nastaviti, da će njegova jadikovka trajati vječno.

Zbog svih karakteristika koje smo naveli, a koje bez sumnje upućuju na umješnost, odmjerenost, osjećaj za dinamiku, izuzetno poznavanje teorije i tehnike pisanja, stilsku prefinjenost, umjetničku vrijednost i trajni kvalitet, ova pjesma opravdava svoje mjesto među najvrednijim tvorevinama lirike južnoslovenskih književnosti.

________________

Tin Ujević - Svakidašnja jadikovka

Vrsta pjesme - lirska misaona pjesma

Kompozicija - pisana u tercinama (strofe od po tri stiha), 21 strofa (kitica)

Stih - slobodan (nema rime)

Stih (s obzirom na broj slogova): osmerac=8 slogova u svakom stihu

Primer - Kakoje teško biti slab

Kako je teško biti sam,

I biti star, a biti mlad!

Motivi u pjesmi (izbor) - star, slab, nemoćan. Ceste, blato, kolijevka, Bog, ljubav, pobjeda, lovor, darovi, noge krvave, srce ranjeno, kosti umorne, duša žalosna, plamen na rukama, zamračena pučina, Božja riječ, lomača, krijes na brdima, dah u plamenu, krika sa krovova, moćna riječ, ljubav, sveta smrt, gorak vijenac pelina, mračan kalež...

Pjesničke slike (izbor)

Vizualne 

Pa nek sam krijes na brdima,

pa nek sam dah u plamenu...

I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom...  

Akustične

Ta besjeda je lomača

I dužan sam je viknuti...

...i komu da se potuži?

ta njega nitko ne sluša,...

...pod svodom koji ne čuje.

Taktilne

...do igle drača u srcu

i plamena na rukama.

I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,...

I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,...

Gustativne

Gorak je vijenac pelina,...

O Bože, žeže tvoja riječ...  

Pjesnička sredstva

Epiteti - obećanja blistavih, dolinom turobnom, kosti umorne, gorak vijenac, žarki ilinštak, ...

Metafore - Ta besjeda je lomača...; Bez sjaja zvijezde udesa;

I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,...

Personifikacije - ...i tijesno joj je u grlu, I željna je da zavapi. (odnosi se na riječ)

I kosti su mu umorne

I duša mu je žalosna,...  

Kontrasti (suprotnosti) - i biti star, a biti mlad!

Anafora (ponavljanje istih riječi na početku stihova) - I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.

Invokacija (zazivanje Boga) - O Bože, Bože...

Retoričko pitanje (pitanje na koje nema odgovora) - i komu da se potuži?

Paradoks - Kako je teško biti slab,

Kako je teško biti sam,

I biti star, a biti mlad!  

Svakidašnja jadikovka jaka je i potresna pjesma, gotovo ispovijed o ljudskoj samoći, otuđenosti i njegovoj potrebi za toplinom, ljubavi. Pjesnik je očajan zbog samoće koja ga okružuje, a nigdje ne nalazi izlaza. On je sam i bez ljubavi, a upravo je ljubav ta koja životu daje poticaj i smisao. On teži ka zvijezdama koje bi ga mogle vratiti u neko sretnije doba, možda doba kad je bio mlad, a nije bio sam. Često u pjesmi nailazimo na biblijsku simboliku: Bog, Sin božji, krvave noge, ranjeno srce Sina, kalež... Pjesnik traži pravi odgovor na sva ona pitanja koja izviru iz njega, koja ga muče. U očaju koji proživljava, izlaz vidi u smrti koju priziva i nada se da će ga ona riješiti muka koje proživljava.

Jer meni treba moćna riječ,

jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.

_________________

Svakidašnja jadikovka je pjesma napisana za vrijeme Ujevićevog boravka u Parizu, kada je bio potišten ratnim dešavanjima u otadžbini, te su samim tim u njemu vladala tužna i melanholična osjećanja. Pjesmu naravno možemo da posmatramo na proširenom planu, obuhvatajući sa tim sva vremenska razdoblja i sve nepogode. Uvijek su postojali neshvaćeni pjesnici koji su patili zbog izvjesnih dešavanja. I oni su uvijek nosioci patnje i stranadanja na svojim nejakim plećima. Ujević svoju pjesmu, kao pomoćno sredstvo opstanka pjesnika, poredi sa lomačom i kaže da ga nešto nagoni da je izgovori. Taj nagon su same loše prilike ako uzmemo u obzir pređašnju rečenicu gdje pominjem da su pjesme pjesnikov život i poseban svijet u koji mogu da se privremeno sklone kada su spoljne prilike loše.

Sada se možemo osvrnuti na četvoročlanu strukturu pjesme: uvod i tri obraćanja Bogu. U samom uvodu Ujević opisuje ratne prilike pomiješane sa svojim osjećajima. U prvom obraćanju Bogu on kao da moli za milost navodeći Isusa kao primjer velikog stradanja. Poziva se na obećanja koja mu je Bog dao, i koja se vjerovatno odnose na samo ratno stanje. Hrist predstavlja paćenika koji je stradao da okaje grijehe naroda. Pjesnik kao da moli Boga da se osvrne na to i da shvati da se dosta žrtvovalo i okajavalo i da bi trebao ponovo da vlada mir. U tom čitavom dijelu on opisuje stradanje Hristovo kao da želi što više pojačati osjećaje i kod Boga i kod čitaoca. U drugom obraćanju Bogu, Ujević zaziva pjesmu i poredi je sa Božijom riječi. Na ovo sam se osvrnula u prethodnom pasusu poredeći pjesmu sa pjesnikovim životom. Još je značajno pomenuti veoma snažne riječi koje se odnose na samu pjesmu a vezane su za vatru. Pjesnik izgara od želje da stvori svoj svijet u koji će da se sakrije privremeno. Gori u plamenu da ostvari koliki toliki spas. U trećem dijelu Ujević opet moli za spas. Kao da u ovom fragmentu spaja djelimično prvi i drugi dio. Traži spas i pjesmu. Traži spas u pjesmi.

________________

Tin Ujević - Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

– O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

__________________________________

Augustin Tin Ujević (5. jul 1891 - 12. novembar 1955) je hrvatski pesnik. Ovaj, u međuratnom književnom periodu, istaknuti i osobeni pesnik, rođen je u Vrgorcu, nedaleko od Imotskog. Filozofiju je studirao u Zagrebu, Beogradu i Parizu. U književnosti se javio originalnim i nadahnutim stihovima pred Prvi svetski rat, ali najplodniji period njegovog književnog rada pada u razdoblje između dva svetska rata. Originalan talenat, snažan i plodan stvaralac, on je svojim prisustvom u međuratnoj književnosti živo uticao na njen tok i razvoj. Nadovezujući se na Matoša, koji mu je u mnogo čemu bio uzor i učitelj, Ujević se brzo razvio u potpuno originalnog književnog stvaraoca – pesnika, kritičara, esejistu i feljtonistu. Dobar znalac više stranih jezika, pesnik snažnog senzibiliteta i prefinjenog ukusa, on je sa strogošću i savesnošću vršio izbor iz stranih književnosti i iz njih prevodio (M. Prust, Rembo, Po, Meredit, Konrad i dr.).

Svakidašnja jadikovka je prvi put bila objavljena u krfskom Zabavniku 1917. godine, napisana je za vreme pesnikovog boravka u Parizu. Posle toga je bila preštampana u knjizi Lelek sebra (Beograd, 1920). Dve Tinove najbolje zbirke pesama Lelek sebra i Kolajna (Beograd 1926) objavljene su na ekavici. U izdanjima pesama Tina Ujevića posle Drugog svetskog rata sve te pesme štampane su ijekavicom.

U godinama pred Prvi svetski rat mladi Ujević je bio i politički vrlo aktivan u redovima revolucionarne omladine, koja je u to vreme bila izrazito jugoslovenski orijentisana. Zato su Ujevićeve literaturne preokupacije u tom vremenu nosile u sebi pečat njegovog progresivnog nacionalizma, čiji je izraz, pored ostalog, bilo i njegovo studiranje u Beogradu.

Ujević se, nakon pravaške hrvatske faze, zagrejao uoči Prvog svetskog rata za jugoslovensku ideologiju koja je onda dominirala u krugovima buntovne mladeži. No, u toku samoga rata, koji je proveo u Francuskoj, Ujević doživljava neku vrstu sloma, uzrokovanog najverovatnije nesrećom u ljubavi (toj je temi ceo život pristupao trubadurski idealizovano) pomešanom s nervnom prenapregnutošću i halucinatornim stanjima. Odriče se političke aktivnosti i uopšte bilo kakavih društvenih i nacionalnih akcija, te oporavak traži u istočnjačkoj filozofiji – pre svega u monizmu Upanišada i vedantinskom poimanju univerzuma kao nedeljive oduhovljene celine; shvatanje blisko američkom pesniku Voltu Vitmenu, kojeg je Ujević prevodio i koji je, uz francuske simboliste kao što su Nerval, Šarl Bodler i Artur Rembo, na njega izvršio snažnan uticaj, ponajviše u području panteističke duhovnosti i slavljenja ekstatičkog jedinstva sa kosmosom. Između dva rata Ujević boemski živi u Beogradu, Sarajevu, Splitu, Mostaru, Imotskom, da bi se uoči Drugog svetskog rata konačno skrasio u Zagrebu, gde ostaje do smrti 1955. godine.

Međutim, užas Prvog svetskog rata, gorka „saznanja o intrigama političke emigracije u Londonu i Parizu", koja se i u trenucima najtežih narodnih iskušenja borila oko budućih političkih pozicija, kao i haotične političke i socijalne prilike u tek stvorenoj kraljevini – sve se to bolno kosnulo osetljivog pesničkog srca. Zato se on u poratnim godinama rezignirano, ali i sa revoltom, predavao boemskom životu, ali je i tada, kao i kasnije, uvek uspevao da sačuva živu pesničku radoznalost za sve što se zbiva u čoveku i životu, a s njom i hrabrost da o svemu govori i sudi iskreno i otvoreno. Na ruševinama svojih mladićkih ideala, sagorelih na zgarištima rata i života, mladi Ujević nije mogao da sagleda sigurno i čvrsto uporište, pa kad je u tim godinama izjavio da je komunista – to je bio samo izraz njegovog revolta i prskosa. U stvari, Ujević je do kraja života ostao rezigniran i razočaran, i kao čovek i kao pesnik. Dramu svog života i tematsko izvorište svoje čudesne poezije Ujević je najpotpunije izrazio u zbirci Kolajna:

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,

S tajnom u tom trudnu i prokletu biću,

Sa zvijezdom na čelu, sa uskrom u oku

Gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću. 

Njegove duševne rane imale su koren još u uspomenama iz njegovog siromašnog detinjstva, kojeg se pesnik često i živo sećao po religioznim procesijama. Zato se već u njegovim prvim stihovima, u toplim i zgusnutim slikama dalmatinskog pejzaža, jasno oscrtavaju detalji siromašnih ribarskih naselja, crkava i manastira.

Ujević je sa najviše pesničke snage opevao svoje misaone i emocionalne doživljaje iz godina Prvog svetskog rata. Ta njegova poezija predstavlja intimnu autobiografiju ratnika koji je rat proveo u potpunoj ljudskoj potištenosti i potlačenosti. Pesnik se u godinama ratnih užasa osećao kao okovani i poniženi sebar, pa je u takvim mislima i raspoloženjima i opevao kako svoju ličnu tako i opštu ljudsku tragiku. Ali njegova sećanja ni u oslobođenoj zemlji nisu postala vedrija, ap je i tada, kao zalutali putnik i stradalnik, gorko i bolno pevao:

I znaj da sin tvoj putuje

Dolinom svijeta turobnom

Po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,

I noge su mu krvave

I srce mu je ranjeno 

Ujevićeva Svakidašnja jadikovanja, od kad je napisana, ostala je da živi i deluje kao klasična pesnička tvorevina o životnoj pustoši i bespuću čitavog niza generacija koje su na svojim plećima iznele teret rata, ali koje ni u oslobođenoj domovini nisu doživele radost pobede i ujedinjenja. U ovoj pesmi najdubljeg i najljudskijeg životnog bola, Ujević je nadahnuto i jednostavno opevao pogubnu jednoličost i monotomiju sivog života bez stvaranja i poleta:

Gorak je vijenac pelina Jer mi je mučno biti slab,

Mračan je kalež otrova. Jer mi je mučno biti sam –

Ja vapim žarki ilinštak. (kad bih mog'o biti jak)

Kad bih mog'o biti drag –

No mučno je, najmučnije

Biti već star, a tako mlad!  

Međutim, Ujević ni uovakvim mračnim paspoloženjima u crnilu života nikad nije padao u bespovratni očaj i rezignaciju. U drami njegovog pesničkog bića uvak je bio i njegov prkos svemu svemu što sputava čovekov život i snove, i taj prkos mu je i davao sbage da se uzdigne nad bolom i očajem. Ako je u njegovim prvim poratnim stihovima duševni bol izvirao iz još svežih rana što ih je rat ostavio za sobom, Ujević je vremenom uspevao da te duševne krize prebrodi i preboli, da nađe snage za veru i akciju:

Spokojan sam danas. Još sam juče psov'o.

Sad hoću, svjestan u teškome lancu,

Da izbjegnem smrti u hajdučkom klancu

I da s dušom sanja živim svoje novo.  

Ujević se grčevito borio sa očajanjem u sebi i u toj borbi nalazio snage za nove impulse i pesničke sadržaje. Tako motivi tvornice i tvorničkog rada, iako osenčeni tugom zbog jednoličosti života, unose vedrinu u njegovu kasniju liriku. Ima svetlosti i u njegovoj pesmi Zadržane sile bića, posvećenoj radu i radniku. Tako je počela da proklijava pesnikova, u ratu ugašena, vera u život i sutrašnjicu, koju, nažalost, Ujević nije stigao do kraja da izrazi.

Za života su mu izašla dela - Lelek sebra (1920), Kolajna (1926), Dva glavna bogumila (1931), Nedjelja maloljetnih (1931), Auto na korzu (1931), Ojađeno zvono (1936), Ljudi za vratima gostionice (1938), Skalpel kaosa (1938) i Žedan kamen na studencu (1954).

Pesme - Svakidašnja jadikovka, Kolajna, Misao na nju, Visoki jablani, Odlazak, Oproštaj, Hrvatskim mučenicima...

Tin Ujević - Hrvatskim mučenicima 

Tin Ujević - Jesenje neveselje

Tin Ujević - Kolajna