Tin Ujević - Kolajna lektira

Tin Ujević - Kolajna

Tin Ujević - Kolajna

 

Kolajna nastavlja vapaj za čistotom i svetlinom, jauk usamljenika i večitog tragaoca za smislom i toplinom. Pesnik je ovu zbirku nazvao dnevnikom i psihološkim dokumentom. To je nevelika zbirka od četrdeset i osam pesama. Svaka pojedinačna pesma poseduje poetsku zaokruženost i tematsko-emotivnu celovitost. Ali kompozicija zbirke i sadržina pesama ukazuju na tematsko i misaono jedinstvo: ljubav, lepota, stvaralaštvo, priroda, samoća, smrt. Zato se ova zbirka doživljava kao jedna duga pesma, venac pesama ili poema o ljubavi. Već prva pesma nagoveštava dominantni motiv pesme: ljubav. Ovaj motiv, ali u izvesnoj meri ironiziran, nalazi se i u poslednjoj pesmi. Na taj način je ostvaren motivski prsten koji, između ostalog, ovu ogrlicu ljubavno-refleksivnih pesama objedinjuje u poemu. U Kolajni su reči dobile smireniji ton, emocije su poprimile mekotu tuge, stih je dostigao artističku umivenost. Ova niska pesničkih bisera pokazuje da ju je oblikovao majstor versifikator.

 

Preplitanje i ulančavanje motiva izrazito je prisutno u petoj pesmi Kolajne: PESNIK, PESMA, ŽENA, LjUBAV. Motiv stvaranja je težišni motiv: tu je objašnjenje nastanka pesme, uslova u kojima pesma nastaje, procesa nastanka, vrednosti pesme kao duhovnog proizvoda, njenog značenja u životu pesnikovom, odnosno smisla i svrhe pevanja.

 

Prva strofa posvećena je poreklu i prirodi pesničke reči:

 

Ove su pjesme crne od dubine,

ove su pjesme zrele i bez buke.

 

Prvi stih ima više značenja. On se istovremeno odnosi na pesmu koja se peva ali i na ostvareno pesništvo: objašnjava poreklo tamnine i crnila koji dominiraju u njemu - to je od dubina iz kojih izranjaju osećanja, podsticaji, raspoloženja, slike, doživljaji. To su dubine ljudske duše, tako duboke da se u njima ne razaznaju pojedinosti; duboke su jer su davnašnje i jer su lične, skrivene, sahranjene u zaborav iz koga se, u određenim trenucima (a to su najčešće trenuci patnje) pojavljuju. Crnilo pesama potiče i iz životnih prilika u kojima su nastajale: crnilo života, duševne patnje, pesnikovo hodanje "po trnju i po kamenju". Ovaj iskaz ima još jedan smisao: obrazloženje je izvesnih hermetičnosti (zatvorenosti i nerazumljivosti) pesničkog kazivanja. Ponekad nije dovoljno jasan smisao slike, misli i poruke pa se treba pomučiti da bi se skriveni smisao dokučio. Nejasnost proističe iz toga što su slike, osećanja i raspoloženja došli iz dubine intimnih tajni, ličnih iskustava i subjektivnog doživljaja sveta i života. Drugi stih ukazuje na prirodu stihova: sve što je stvoreno (ranije pesme) i što sledi u narednim stihovima potpuno je iskristalisano, zrelo i konačno jer je dugo sazrevalo u dubinama pesnikove duše, dobijajući čvrste i sigurne obrise. Reči koje dolaze iz dubine odležale su, oslobođene su emotivnog naboja i nemira, smirene su i krotke.

 

Rađanje pesničke reči nije mučno i teško. Budući da je sazrela, uobličila se, osmislila, izranja iz dubine snažno, kao mlaz svetlosti i svežine

 

One su, tako, šiknule iz tmine,

i sada streme k 'o pružene ruke.

 

Pesnička reč, iako ima tamno poreklo, iako je osenčena patnjom, bolom i bezizlazom, svetla je, čista i obećavajuća kao pružene ruke prijateljstva, topline i nade.

 

Druga strofa otkriva osnovni podsticaj Ujevićevog pevanja: peva čovek ranjen u životu, večiti patnik, samotnik i lutalica. Ali kroz patnju pesnik doživljava katarzu (pročišćenje), pročišćenje doživljava i njegova pesnička reč - iako je potekla iz tmine i mraka, ona je svetla, bodra i obećavajuća:

 

Jer svaki jecaj postati će zlatnik,

a moje suze dati će đerdane.

 

Ovim stihovima Ujević je iskazao svoje stvaralačko iskustvo ali i potvrdio staru istinu: pesničko stvaranje (i umetničko stvaranje uopšte) ima podsticaje u ljudskom nezadovoljstvu, otporu, patnji i bolu. Ne samo da bi iskazalo patnju nego i bol, nego i da iz patnje pronađe izlaz i osmisli život i stvaranje. Ovim stihovima je naznačena i priroda ovih pesama i poreklo njegove zbirke, ali će potpuno razjašnjenje doći u sledećoj strofi.

 

Treća strofa ukazuje na smisao i svrhu pevanja, a samim tim i na strukturu i naslov zbirke. Pesme ove zbirke dobijaju na vrednosti ("imati će cijeiu") samo u nizu, kao celina, kao kolajna, niska dukata. A kolajna će imati svoju svrhu tek kad

 

Kolajnu vidim slavnu obješenu,

ljubljeno dijete, baš o tvom vratu.

 

Tako je peta pesma Kolajne na jezgrovit način predočila poetiku Tina Ujevića u svim njenim aspektima: motive, podsticaje, prirodu pevanja, smisao i svrhu pevanja, kompoziciju zbirke / poeme i njeno ime.

_________________________

 

Tin Ujević - Kolajna

 

I

Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.

 

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje

 

Dosta je laži! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba

 

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i - čisto ravan put do sreće.

 

II

 

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

 

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

 

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.

 

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

 

III

 

Puca, u ognju, naša glava,
a oči tonu snu i stravi;
jer nama treba iskustava,
i ne marimo biti zdravi.

 

Pogledi moru i pučini
trnu od strave i užasa;
a što nas žeže u dubini,
vi ste, o polja zlatoklasa;

 

vi ste, o mili đulistani,
i čisto sunce rujna žara,
i svi tapeti izbrisani
kuda korača Slatka Sara.

 

No više svega, naše more,
i naše gore i planine,
i ružičaste vedre zore
bez mutna dažda i vjetrine.

 

IV

 

Miris ljepote strtrji u toj kosi,
njene su usne pune, slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

 

-Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. -

 

- Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;

 

božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim. -

 

V

 

Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
- One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

 

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.

 

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

 

VI

 

Je l' ikad čovjek omamljen vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

 

Tvoja se ljubav čini violinom
sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.

 

Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezdu duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima.

 

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.

 

VII

 

Kad vidim njenu bijelu sliku
usred okvira svog prozora,
grudi mi trešte na muziku
beskrajnu, golu našeg mora.

 

I ja je vrebam kako čita
il neko tanko ruho veze
— a moja želja sva mahnita
ko drhtav listak gorske breze.

 

Groznica ište: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mašti san i bajka?

 

Da svojim duhom tebi mogu,
a svojom usnom tvojoj rađi,
oprostio bih život bogu
i bio mlađi, ljepši, slađi.

 

VIII

 

Iz tvoga doma zijaju ovamo
ledena stakla sa nepovjerenjem,
a moje oči okrenute tamo
pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.

 

Sad poznam čamu neke stare kiše
i ravnodušni očaj šturih kuća;
no ova glava plamsa jošte više
i huđe praska ova krvca vruća.

 

Kakav su bezdan ova dva tri metra
do tvoga lica što je nježnom svilom!
Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
međ mojim ognjem i tvojim profilom.

 

Da mi je mudro ostati na miru
bez želje tvojih cjelova i noći!
ne bih se bojo propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, proći!

 

IX

 

Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

 

Od tvojih čari i od bljeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna beata.

 

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

 

I preklinjem te: Nepoznata, reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si? -

 

X

 

Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.

 

Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.

 

Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja

 

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja.

 

XI

 

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

 

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu
- jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

 

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

 

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

 

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

 

XII

 

Pod gluvim batom noćna dažda
sa beskonačnim odjecima
u mome srcu vlada zima
i njena ljut i njena vražda.

 

Na cesti žarke nade kisnu
dok se ja grčim u krevetu;
i svi bi snovi da mi vrisnu
Svetomu Sutra, momu Ljetu;

 

a usred sijera, štura pakla,
gle — moje srce od kristala
zvuči ko tanka zvonka stakla
na koje kiša zakucala;

 

pa ako kiša prozor trese,
skoro će, strepim, zrno tuče,
da u komade porazne se
staklo i srce što zla muče.

 

XIII

 

Jer ti si došla s druge strane svijeta
preko strahota sinjeg akeana;
dva naša srca, dva sljubljena cvijeta,
grle se preko glave Levjatana.

 

Kroz onaj ritam, ljubav vaseljene,
i muziku što vlada plave sfere,
kroz našu dušu, i tebe i mene,
grle se bijesno do dvije hemisfere.

 

Sa sjajem krina i sa rozmarinom
da četvrt sata ti si došla kašnje,
odar bi našla. Svojom sad bjelinom
vrati mi moje srce Nekadašnje.

 

XIV

 

U ovoj gužvi, ovoj stisci
bez oca i bez učitelja
bio sam sam, a moji vrisci,
svi, nose pečat mojih želja.

 

I svakim slikom, svakim zvukom
dio sam svoje duše dao,
i strijeljao sam lakim lukom,
i gađao sam gdje sam znao.

 

Izgarah dati nešto Novo,
a bog moj bio moj je Bedem;
i duh je kriv, i svijetlo Slovo,
ako tek drač i korov jedem.

 

Najgore tek je u toj stvari
što evo vidim, monotono:
umro Duh je - onaj Stari
- i ja sam danas mrtvo Zvono

 

XV

 

U svili skuta šuštavoj Superna
pronosi zvijezdu brojnih lažnih sreća;
na čista jutra njen nas pogled sjeća,
a milost sipa mala ruka smjerna.

 

Tananih kosa žutost neizmjerna
ko zrelo žito struji preko pleća.
Zadah je sjete melem zadnjih svijeća,
a riječ i pokret svima pričest vjerna.

 

- Sa sjajna trona među bogovima
u moje misli kad je sišla Donna,
bila je kano zvučan pozdrav zvona

 

vlažnim pod zemljom tamničarskim tlima.
I slutnjom srca otkrila mi ona
sutone svijeta i podneve rima.

 

XVI

 

Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu
u vinskome dimu mutnim vidokrugom?
Možda staklo duha u aleju jasnu
i ljepotu ostvarenu našom tugom?

 

Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.
Naše vedre duše nemaju imena,
a po živcu tajna dira lakim lukom
neka tuđa slutnja, neka silna žena.

 

- Ne govorite mi više moju povijest,
i sve drevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest,
a on neće više biti Onaj Stari.

 

O tišino zvona, ljubavi parfena,
poniznosti, samoćo, čistoćo,
dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,
ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo

 

ovim putem krsta i hrapava trna
kojima nas bodu željkovane zvijezde,
a za nama, dolje Riječ je Bogoskvrna,
dok nad čelom samo mliječne staze jezde.

 

XVII

 

Lijepa ženska imena,
Renata, Ofelija,
Cecil, Agrafena,
i Jelena, i Klelija;

 

imena svijetlih laži,
i ljubavi i mirisa,
imena bola, draži,
i stobojnoga irisa;

 

kroz ponoć naših noći,
kroz tminski odar mukova,
vaša se pjesma toči
u vinski ritam bukova.

 

Jedinstvo vaše duše
i vaša medna značenja
vedre i blaže tmuše
svih naših naoblačenja.

 

XVIII

 

Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka riječ je - kao puška
u naše grudi rastrgane,
u naše srce bez oduška.

 

Snivamo zelen mir livada
i dim ognjišta u plaveti,
i bujno zrnje vinograda,
i zrelu tugu mora, ljeti.

 

Plačemo žubor gorskih vrela,
i mahovinu u zabiti,
kad poslije svrhe tužnih djela
čeznemo čiste suze liti.

 

No nigdje kraja našem bolu
u bugarenju i uzdahu,
nemir je sličan alkoholu,
a oganj, oganj u mom dahu.

 

- Osmjejak svaki ljuto plane,
a svaka riječ je kano puška
u naše suze rastrgane,
u naše srce bez oduška.

 

XIX

 

Diljem dana što me svojom čamom
plaši čekam nujno veče da za me oživi
kao bokor cvijeća u staklenoj čaši
novi izgled svijeta u ženi i pivi.

 

Čekam varke spasa i druga obzorja
i ljepotu dima u zgusnutu plaču,
a dok snivam zelen vidik smolna borja
krvari mi srce na igli i draču.

 

I beskrajno slutim pogreb svoga nerva
što ne ište više duše ni naslade.
Ko mjesec na inje struji moja verva
da obaspe suze i usnule jade.

 

I ja žvatam ovu tugu bez granica,
i ja gutam ove suze bez imena;
ni po noći sunce, ni danju danica
nema boljih laži ni žarčih parfena.

 

I ja tako cvilim, tužim i uzdišem,
i ja tako crno beznadno izdišem,
a nizašto čeznem onom boljem, višem,
a nizašto stremim ovom satu tišem.

 

XX

 

U ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

 

U ovom muku punom boga
zalazi rujna epopeja;
nutrašnja kavga i nesloga
otkriva zelen niz aleja.

 

Umire naša lijepa tuga,
tuga od svile i baršuna;
varava kao rosna duga,
zlatna i plava kao Luna.

 

U ovom mraku mirisavu
slušajmo kako ječe živci;
i sjećaju na ljutu travu,
a našem grču jesu krivci.

 

XXI

 

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

 

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini
umrimo, umrimo u samoći.

 

XXII

 

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,
kaži mi stazu žutim perivojem
i daj da grlim braću, plačidruge,
i da plačem, da plačem po svojem;

 

ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim čvrstim stopalima
po žetvi što je zlati žega mnoga,
po vijencima, po snima propalima.

 

Nikada više neću sresti one
blažene oči sanjarskih badema,
ni rajski osmijeh plašljive Madone,
ni krotko čelo, mudra usta nijema;

 

bogzna na kojoj zaprašenoj cesti
izgubio sam sjenku svoga duha;
i nikad više, nikad neću sresti
usne nježnosti pravcem moga uha.

 

I ako oblak udre gustom krupom,
a kruta java stegne strogim gvožđem,
daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom
i vinograde sa dozrelim grožđem.

 

XXIII

 

Kud god pogled bacim, ponižena čela;
kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.
Usred meke grudi ropsko srce bije,
a od leda sunca Gospođa je svela.

 

Gdje je vedra vjera za ponos propela,
i miška, i mozak, da gradi, da snije?
U poznome vijeku nema Florencije,
lane još izdahnu volšebnica bijela.

 

Samo iz svog duplja skriti šaptač sluti
koliko je pakla u vrelom sonetu,
koliko je plača u pijanu smijehu;

 

a dok lišće parka u jeseni žuti,
snivam zgasli tamjan palu Suncokretu
i glas bola nudim planinskomu ehu.

 

XXIV

 

Ako čežnja živca stremi u taj vis
bit će da ami sluti bijela snoviđenja,
il da strava drugih svijetlih objavljenja
kruni kao zora uzneseni klis.

 

Uzalud izlanu: "Ja sain Bilitis".
Na nemirne čežnje i nestalna mnjenja
što ih muči iskra ljuta nestrpljenja
baca lažnu sjenku zagonetni Dis.

 

I ja kumim tebe, udaljeno Selo,
daj tmi mliječnu ljubav iz svježega jedra,
vrati plaho srce ljubavno i bijelo.

 

A kad mlada duša prerodi se vedra,
grliti ću hridi i gorske košture
kud plamene oči grozničavo zure.

 

XXV

 

Hoće li iko kad da shvati
zašto se Bogu tako jadam?
Od mesa moja duša pati,
zbog jedne žene ja propadam.

 

Mjesto da ostah u svom staklu,
izađoh na svijet mlad i zelen;
a sad mi resi u tom paklu
nevinu glavu trn i pelen.

 

Za suzom suza žudi teći,
i tugu tješim tužnim slogom;
a sva je Nada: jednom reći
životu, svijetu, nadi - zbogom.

 

XXVI

 

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;
na divnu čelu ona trpi krunu;
za poklon treba zapad veleuma,
za suzu zvuka nadahnutu strunu;

 

jer ona živi tek gospodstvom bića
i ritmom kreta, crtom carevanja;
njena je pjesma krajina otkrića,
a njezin pogled tiji šuštaj granja.

 

Skromnu bjelinu nježna porcelana
krije u svili duše koribanta;
i blagu žalost proljetnih blagdana
i ime strasne tuge: Violanta.

 

Al ništa nema značaj njene sjete
ko uzdah sneni za tuđim oblakom,
ko vijenac cvijeća što ga noći plete,
ko čisto srce što ga vrebam lakom.

 

Ako to nisu njene meke ruke
i guste kose mirisa i želje;
ko šume lisne za sve slavoluke,
kite i vijenci za pjano veselje.

 

No tako pali svuda plač i plamen
kroz mećave i čemer bodrih slika;
i njena sila - mramorni je kamen
u hladnoj grudi ko usred zvonika.

 

XXVII

 

Devet mjeseci što ja siđoh s uma;
devet mjeseci što od srca sunca
srce i mozak preko usne bunca;
devet mjeseci Bijesa, čudna kuma.

 

Ne pamtim sam što govorim i kažem,
sredinom trupa prešla mi je pila,
a mila žena (nježna vila, svila)
neće me više draganom i pažem.

 

Mračna su ova čela niskih briga,
podla ramena zgrbljena od rada;
svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada
bježi u tamu poređanih knjiga.

 

I blatan mi je ovaj uski globus,
a želja ruši, ko iz silna topa,
tumbe sa u prah oborena stropa,
nenadan,. smrtan i odvratan obus.

 

Čeznuće biti Mladi i Visoki,
htjeti i moći samo siine stvari,
i biti divi, biti gospodari,
i plandovati, i biti duboki;

 

ljubav za čedni život sazrcavni,
za okno duše na mističnu pupku,
za grešnu ljubav ko dušinu kupku,
sve se to gubi, i u muku tavni.

 

I u toj pustoj beznadežnoj studi
posljednja jošte samilosna igra
kroz ovaj život progonjena tigra,
za lice Pravde, to je: biti Ludi.

 

XXVIII

 

Golublje perje ili krila laste
ne diže svijetu viših perspektiva,
ko borba muža kad u moćna diva
od krajnje kavge ogromno poraste.

 

Tad on ne kroči ljudskim stopalima
i sam je viši nego gusti čopor,
ne straši njega strijela ili topor,
u gnjevnoj miški med božanstva ima.

 

Od pune kavge srž junaka puca,
on vatrom plamti usred žarka oka,
a bol duboka pravi ga visoka;
on gromom grmi gdje svijet niza muca.

 

On groblja gazi gorostasnom stopom,
kičma je gvožđa neslomljenim stubom;
dijamant krši svojim zvjerskim zubom;
a tvrdo tjeme rve se sa stropom.

 

Al samo ljubav ima reskost kose
i, kao podla Dalila Samsona,
umilne žene dostojnike trona
svladaju -usred cjelova i kose.

 

I dok praznoglav pjesnik svuda trčka
što u snu nema, izvan sebe traži,
sabrana Vila željna zbiljskih draži
zna da je Povijest - samo drama grčka.

 

XXIX

 

Uzalud muka mišice i uma
iz ovog mozga nešto da istisne;
iz ove ploti da duboko vrisne
zelena ljubav poljana i šuma.

 

Već kao spazmus bolna medijuma
što već ne umije svjesno ni da pisne,
zgrčena čežnja, nada koja kisne,
zuri u crtu preko ljudskog druma.

 

I dokle čeka zoru spasenja
u smrti cvijeta, u suzi soneta,
na bijeli jastuk noćnih kvašenja,

 

ko neka gipka, vitka violeta
slazi u sveti znak doglašenja
tvoja, o Vilo, tiha silueta.

 

XXX

 

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

 

al čežnja dršće kao ptiče golo,
ko plava pjesma naglo prekinuta,
ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na po pusta puta.

 

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

 

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.

 

XXXI

 

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

 

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,
smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

 

Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu,
što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
Srce bije, pluće diše uzaludu;

 

gle, bez fajde ljubiš sve dobro i lijepo;
kao sveli miris u razbitu sudu
pogiba u tebi pjev što si ga tepo.

 

XXXII

 

Ponore! more povrh moje glave,
i zlatne ribe danom od kristala,
ja pitam gdje je Mjesečina pala
i gdje se gorski horizonti plave.

 

Zora je puna nježne jasne strave,
a misao je - bistra, ledna - slala;
ne zanima me skala, ni spirala,
ni česti odraz uzdrmane jave.

 

Srce je svijeta plodno i duboko,
a čovjek slomljen pod težinom neba
a život krila visoko - visoko.

 

Nebrigo žene, presitosti hljeba,
od ritma misli zadnja spona puca,
a srce kuca, bilo kuca, kuca.

 

XXXIII

 

Noću kad hara zračni užas Gota
ne plaši smrt me pucnjem niti praskom.
Na hladnu logu, sa bešćutnom maskom
zazivam na se gromki bič ilota.

 

Jer mene nije strah od tih strahota,
kad bih već htio ležati pod daskom
uz četri voska, zastrt sa damaskom,
gotov za hum tik nekog tiha plota.

 

Moj je dom onaj koji pokoj čeka,
jer što će meni sunca i mjeseci?
U stroga vrata samotna čovjeka,

 

ti koji lupaš, svoje ime reci;
pa ako nisi Smrt, ili Ljubav neka,
odloži zvekir, vrati se, uteci.

 

XXXIV

 

Dubna svijeta munjom tvojih ruku
otkriva blago živim bljeskom kreta;
zmija je tajna u svilnome struku,
tvoje su oči biser od po svijeta.

 

Znadeš li biljeg ognja, znaš li muku,
upropašćena carice soneta,
kad ludim batom sljepočice tuku,
a srce plamsa iskrom suncokreta?

 

Prsten je vječan u tim viticama,
muzika puna u tom prstu gipkom,
a dok te dragam nježnim kiticama

 

ti mene lomiš alemom i šipkom;
pa kad god lunjam noći svoga uma
nada mnom blista sumpor dragih gluma.

 

XXXV

 

O Previsoka, Preduboka,
navire Vaša duša gusta
i na safire Vašeg oka,
i na srdašce Vaših usta.

 

Vaša je duša sveta, stroga,
a svaka Vaša gesta kraljska,
sa usna koje diče Boga
besjeda teče nadzemaljska.

 

Molitva ili volja skromna
kruna je Vaše umjetnosti.
A kroz plot nježna tijela lomna
gospodstvo vidim Vaše kosti.

 

Al do Vas nemam snage doći
sa tučnim zvekom mojih rima;
jer mjesto Vam je (sutra Moći)
na sredovječnim prozorima.

 

Hladne su ove riječi lijepe
ko usred snijega mrtve tice;
ali sve duše za Vas strepe
i kliču Svjetlu zahvalnice.

 

Nego bih htio (nisam više
plemenit vrač u Dubrovniku)
obesmrtit Vas povrh niše
il pribit na zid Vječnu Sliku.

 

XXXVI

 

U kiti svjetla slavna Izabela
promiče s vlašću utjehe i mača.
Sa krunom zvijezda oko čista čela
kroz moje snove besmrtno korača.

 

Paome, cvijeće kuda nogom stupa;
paome, cvijeće na božanskoj stazi!
Neka je miris, nek je raskoš skupa,
kuda god stopom nadzemaljskom gazi.

 

Jer drača cvjeta kamo pogled baci,
jer svaka riječ joj struji, slatka mana,
i jer su njeni muzika koraci,
a šum tih nogu neprestan hozana.

 

U kiti svjetla slavna Izabela
promiče s vlašću utjehe i mača;
sa krunom zvijezda oko čista čela
kroz moje snove besmrtno korača.

 

XXXVII

 

Očajno naše bolovanje
za uzaludnom Trebizondom,
i uzdisanje, izdisanje
za ljepšim grijehom i Rotondom.

 

Crve u mojoj grešnoj grudi,
vapaju živca za oblakom,
čemu i komu duša bludi
ko slijepa vatra prvim mrakom?

 

Bez Boga i bez ideala
lunjam u varke osvjetljenja;
slaba je moja savjest mala
u praskozorja pozdravljenja.

 

I da ne zvuče vodoskoci,
bio bih i ja ljudsko krdo;
pucaju moji krti boci,
jer nemir krši kao brdo.

 

XXXVIII

 

Danas me davi teško nebo
sa neizmjernim oblacima.
Sa čežnje grešne ja prozeboh,
a sad me bije dažd i zima.

 

Na cesti su mi zaostale
u izdisanju nade kisle;
a magle što su na duh pale
stisle ko neke želje svisle.

 

Vijaju pusti uragani
i deru vode pustolinom;
i ne znam kada dan se dani
ni kada munja plamsa tminom.

 

- I nema nade ni uzdanja
u izgubljena pramaljeća;
i uske sanke ljubav sanja
kao u čaši bokor cvijeća.

 

XXXIX

 

U mojem vrisku bez prestanka
tim zamračenim ponoćima
bugarim pogreb svoga sanka
sa neizbježnim stradanjima.

 

I to je moja tuga ljuta
što se, dok stidno, grešno ridam,
ko zadimljenim snom koluta
gubim u tuzi.

 

- Ja se kidam
hripanjem moga rujna krika,
škripanjem mojih trudnih prsi,
i izdisanjem bolesnika
u sviju mojih nada Svrsi.

 

I bježim šturi svijet obmana
gdje vlada varka, plač i vražda,
dok slušam, kao jek peana,
na staklu mukli pljusak dažda.
Da moje vjeđe suza moči
kazat će svijetu bijelom stalno
upale moje tužne oči,
bljedilo lica idealno.

 

XL

 

Po ovom gustom, strašnom daždu,
što gnusno pljušti, curi s krova,
ja gutam gnjevnu mračnu vraždu
i zubom grizem vrela slova.

 

Sve žarče motrim dnevnu bijedu:
žegu i suze što osuših,
i grane u tom drvoredu,
i vrisci strasti što uguših

 

I dokle lunjam ulicama,
srce me tišti kao kamen:
dok srčem mozak sebe sama,
gle, izgara me vlastit plamen.

 

- Al ona žena idealna
što nemir duše žudi strti
ima u jami oka stalna
duboki, kruti oganj smrti.

 

XLI

(U ruskoj crkvi)

 

Veliki Duše, ako u tom slomu
skršene kičme i svinute šije
grčimo pesti prema našem domu
s bremenom crnim naše tragedije,

 

i ako svijetom mi nemamo lijeka
za naše grudi hijenom razderane,
Veliki Duše, pošalji čovjeka
za rasplakane, propale Slavjane.

 

Oslobodioca ratom ili bunom,
od ovog stidna tiranskoga iga,
ujedinitelja munjom i samunom,
glavnog junaka krvavih podviga.

 

Za naše duše prežedne božanstva,
za svijetle naše misli, srca čista,
pošalji Tvoju Zvijezdu, Sunce Spasa,
Ruskoga Hrista, slavjanskoga Hrista.

 

Njega što može da čovještvu vrati
savjest i nadu kao mač i napad,
što Vjerom umije ljubav da pozlati,
i da obasja zamračeni Zapad;

 

pa da nam dade blago kladenaca
za balsam usne, pa da klikne jadnik
s bjelinom duše smjernih mladenaca:
Slobodan Slaven - ili svjestan radnik.

 

XLII

 

Duše što vidiš kroz prozirno srce
podne i ponoć mojih slutnja raznih,
ti znaš da bičem nada što se grče
zanosnu proljet neizmjerno kaznih.

 

Ti poznaš krvav i strastveni polet
nevinih čula žudnih Natprostora;
ti znaš da teško dan ću dva odoljet
ljubavi šume i daleka mora.

 

Ti znaš da draga čami na Ostrvu
divlje pučine usred gluve bule;
a da ću zalud na trošnome drvu
iskati njene đule i zumbule.

 

No zašto onda dade čežnju zvona,
vatru pjesnika, svjetlo medijuma?
- i glad, i žeđ svih dubljih vasiona,
i sunce suze, pomrčinu uma? -

 

Osjećam da se više ruku pruža
do moje ruke iz okolne tmine;
da više duša sa parfemom ruža
tik moga čela izdiše i gine.

 

K meni bi htjela nevidljiva braća,
sužnjevi vječni sakritoga svijeta;
često mi desnu njina desna hvaća,
no nikad jasne riječi i susreta.

 

Jer ljubav struji i kroz ove Tajne,
ljubav što duše za dušama goni,
i nosi samcu sred doline vajne
slutnju o nekoj boljoj vasioni.

 

Srebro su tvoje slovke svakodnevne,
a budni živci mnogozvučne dirke;
da samo dugom Tvoja Milost sijevne
Odaja Tajne ječat će od svirke.

 

Duše što vidiš kroz prozirno srce
podne i ponoć mojih slutnja raznih,
ti znaš da bičem nada što se grče
zanosnu mladost neizmjerno kaznih.

 

XLIII

 

Tišino noćna, mlijeko utaženja
na večernjemu gluvom Montparnassu,
srčem Vas kao manu Pozdravljenja
zdušno u tupom i mističkom času;

 

možda će jošte da se čudom vrati
nada, i ljubav, i umrla vjera;
da bude sjeta što mi bolju zlati
ko suhi miris svela kalopera.

 

Slatka je mašta kad sam sebe varam
o budućemu danju i uzdanju;
gdje rosna dužnost neće biti jaram,
no bijeli kamen u ponosnu zdanju;

 

kad neću biti uljem Svetog Duha,
ni drug ni dušman bilo kojoj suši;
i kad će želja naći koru kruha
u novom bogu i u vječnoj duši.

 

XLIV

 

Ti što snivaš često zvučnu smrt slavuja
što se svojom pjesmom ubija i kida,
sakrivaš na čelu crnu sjen oluja
kao vječnu brigu truda Danaida,

 

i ti snatriš često. I kad vjetar uja
s tugom žuta lista povrh gola zida,
ti mu pružaš čelo kud misao buja
u samotni vršak vječnih Piramida.

 

I duboko čezneš unutrašnju Jesen
gdje je zrelo klasje žuto ili zlatno,
i gdje tužno šušti suvi list uznesen.

 

I sa strašću gledaš nebo nedohvatno
sa tišinom mora i blistavim tkanjem,
i sa dugom, i sa dugom, obećanjem.

 

XLV

 

Grčevi srca za pijanstvom duha
i za nadljudskim rujnim orgijama!
Večernja zvijezdo samca potepuha,
strahoto srpa što kosi i slama;

 

staze u ponoć, staze iz ponoći,
bezumlja ruku na samotnoj cesti,
ćivote tajne, snago svetih Moći,
zelene basne o presvježoj sijesti.

 

U vreloj grudi zaspali vulkani,
a povrh čela lahor oriflame;
Golgote čuda; grijesi; ocvjetani,
čedni krinovi, ljubice, ciklame;

 

bunilo duše prema rukoveti
obmana, prama bujnim muzikama,
i svakom ulju što svijetli i sveti,
i zagoneci: sto je ovo s nama?

 

Tajanstvo misli, i tajanstvo bića, 
odsjev sa zvijezda u rascvaloj svijesti,
ljubavi pića, ljubavi zabića,
i željo, prazna željo: negdje sjesti;

 

beskrajna noći s onu stranu uma,
kuda u muku teški vjetri deru,
sunce zanosa, hlade snenih šuma,
bokore suza dragom kaloperu;

 

uzdaše sjene, pomrčino plača,
spiralo čežnje kolutima dirna,
zvjezdana iskro povrh rožna drača,
plaveti mora među oblacima;

 

prirodo mlada djevičanskim slogom,
jurišu neba u jednome redu,
pokorna strasti, samostanski zbogom,
pokoju sobe, sne u drvoredu;

 

ljepoto svijeta, i ljepoto cvijeta,
ljepoto tvari, i ljepoto stvari,
drumom kud moje umiranje šeta
jošte mi prijete bakarni požari.

 

I jošte pjane unutrašnjim sjajem
žegu me zvijezde rođenoga srca,
kuda god, zanijet zvučnim zavičajem,
vucarim sablast živućega mrca.

 

Sve što još žudim jesu cvjetna stabla
na jadranskome živopisnu žalu
što burno more ili dažd iz kabla
uči svirati u stranom koralu;

 

i onda svete oči neizmjerne
što kao rujni plamni svjetionik
sipaju bajne trakove biserne
na bratsku dušu i domaći zvonik;

 

ali nad svime, Pustarom Života
gdje žarki samun mrtvo lišće veje,
nebesa plava, kolijevku divota,
oslobodilački krijes Kasiopeje.

 

XLVI

 

Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotku
božanski ponor što, nema imena;
kad svete niti tvoje misli protku
putuj i slavi duševna vimena.

 

Čovječe duše, pravi, unutrašnji,
stupaj sa bolom neizrečnih riječi,
u blagom Ništa ti ćeš biti lašnji
od pera i od lista. Moli, kleči.

 

A kada Gospa bude opravdana
i Nekazani bude joj vjerenik,
ne boj se poznih ozljeda i rana,
i prezri nož, i nemoćni arsenik;

 

jer divni melem koji rane vrači
teče sa ovih ruku milosrđa;
pa ako dušman čovječanstvo smrači,
ostani vedar: Duh je tvoja Tvrđa.

 

Ne možda slika mladosti i moći,
ni jutro dneva navještenjem pijetla,
no alem bljeska iz dubine noći,
no srce zvijezda, svjetlo povrh svjetla;

 

i ako spasiš milje djevojaštva
i neku suzu blaženu i čistu,
zaraditi ćeš cijenu svoga đaštva
sa lukom Mira u beskrajnom Hristu.

 

Uživati ćeš radost gdje se stapa
jedina duša u punoći Svega
i likovati rukom što se sklapa
u grču hvale za dobrotu Njega.

 

Pa ako putem zanosa i vjere
prodreš u njedra svetoga jedinstva,
odsustvom strasti i mukom bez mjere
zahvali Tajnom za sva dobročinstva.

 

XLVII

 

I ja što evo bezumno ispisah
slavenske pjesme iz krvava srca,
ne znadoh reći svoj najljepši vrisak
i otrov nade što u mraku grca.

 

Jer otkrih da su strasti preduboke
za slatke riječi, ugašene slutnje;
a da nam želje, oblačne, visoke,
ne stižu frule niti skladne lutnje.

 

No kada skoro panem nauznačke,
i budem nošen na neslavnu odru,
presvijetle zvijezde ko presvete značke
u mome oku ugasnut će modru.

 

Pečate krsta bezimenu grobu,
moje blaženstvo kad ne bude mene
gnjila će kriti plamenu utrobu,
a tajnu smrti kletva jedne žene.

 

XLVIII

 

I tako dakle u to prozno vrijeme
proživjeh, patnik, nedaće Tristana;
na sjajan prsten bacih anateme
i postah ruglom pepeljastih dana;

 

a ti, Izoldo, cvijete bijelih ruku,
oprosti moje viteštvo jur pozno,
zamjerit nemoj plamenome kuku
vulkana srca u to doba prozno;

 

ja te još motrim kraj ponosnih dveri,
košuto plaha, dokle hitaš gradu,
uzveličana srcem sviju ćeri
za ljudsku zadnju i najljepšu nadu.

 

I dokle tako za dosadnim stolom
redak na redak mučenički nižem,
spomen tvog daha stvara apostolom
i ja se duhom kraljevini dižem.

 

A ti što smiješkom vrijeđaš ropsku patnju,
nesavremeni svirče kimaerga,
za vječnost tebi ja dodijelih pratnju
psik moga ruga - lanac moga erga.

__________________________________

 

Augustin Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu kao Augustin Josip Ujević i to po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Otac Tina bio je učitelj porijeklom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz malog mjesta Milne. Smatra se kako je književni talent naslijedio s očeve strane.

 

Svoje je školovanje započeo u Imotskom kada se seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje upisuje klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskom sjemeništu. Nakon što je maturirao u Splitu, upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Umro je 12. studenog 1955. u Zagrebu.

 

Jedan od velikih umjetnika koji je nekad živio, zasigurno je Tin Ujević koji se smatra velikim hrvatskim pjesnikom, čije je djelovanje pripadalo hrvatskoj avangardi.

 

Poznato je kako je u počecima svog rada bio iznimno vjeran Matoši, a javno se odrekao Rabbia s kojim je često znao imati neugodne polemike koje je Matoš htio izbjeći. Od Matoša je došao do Baudelairea kojeg je isto tako prihvatio kao osnivača modernog pjesništva. Svoje prve dvije zbirke pjesama Lelek srebra i Kolajna, poznate kao dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku. Iako su bile napisane na hrvatskom jeziku, samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu na ćirilici i ekavici.

 

Osim umjetničkog djelovanja, Ujević se svojim pjesmama dotakao malo i politike, a to se moglo vidjeti kad se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj "Mladoj Hrvatskoj" u društvu onih koji su tvorili Matošev krug.

 

Ujević je u svojim pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike, izrazio je duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi, ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu. Ujević je kao nedostižni čarobnjak riječi ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a opet istodobno različit od drugih. Možemo reći kako je bio poseban.

 

Za života su mu izašla dela - Lelek sebra (1920), Kolajna (1926), Dva glavna bogumila (1931), Nedjelja maloljetnih (1931), Auto na korzu (1931), Ojađeno zvono (1936), Ljudi za vratima gostionice (1938), Skalpel kaosa (1938) i Žedan kamen na studencu (1954).

 

Pesme - Svakidašnja jadikovka, Kolajna, Misao na nju, Visoki jablani, Odlazak, Oproštaj, Hrvatskim mučenicima...

 

Tin Ujević - Hrvatskim mučenicima 

Tin Ujević - Jesenje neveselje

Tin Ujević - Svakidašnja jadikovka

loading...
7 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Tin Ujević - Kolajna

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u