Petar Preradović - Djed i unuk

Petar Preradović jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika ilirskog doba 19. stoljeća i glavni predstavnik romantizma u Hrvatskoj. Iako se pjesništvom u početku bavio samo usputno, iza sebe je ostavio jedinstvena književna djela koja čine temelj hrvatske književnosti. Preradović je bio po zanimanju časnik u vojsci, koji je dobivao posebne poticaje za rad na narodnom osvještenju, a njegova pripadnost vojsci donekle se osjeća i u njegovom pjesništvu, nabijenom emocijama ponosa, željezne volje i neustrašivosti.

Njegove pjesme nadahnjuju, podučavaju i daju nadu, upravo ono što je trebalo hrvatskom narodu u doba preporoda, vremenu kada su pronalazili svoj narodni i nacionalni identitet, stvarali vlastiti jezik, a time i vlastitu kulturu.

Pjesma Djed i unuk pripada zbirci Prvenci. Gdje je donekle prikazana ne borba već mirna zamjena staroga i novoga duha u hrvatskome životu i u poeziji. Nema tu istaknutih razlika izmedju mladoga i staroga duha, tu nema ideja, tu su samo dva pokoljenja, jedno fizički palo, iznemoglo, staro, drugo čilo i mlado. Starac je smalaksao, slijepe oči blude mu u još većoj tmini, tijelo mu je teško ko olovo i zato mora prelijati svoje vruće srce u unukovo svježe tijelo. Starac mora u grob, u koljevku novoga poroda, u nove povoje. On je zatvoreno jezero, ali više nema sile, da ga uzburka, da vodu iz njega pronose dalje u život, a unuk je potočić, koji nosi pjenu sobom iz jezera:

Koja drugač ne bi ni dovijeka
Iz jezera našla si istjeka

Sve će onako biti, kako je i sada, ali nova će biti "sljedstva", jer ako i bude zemlja rađala istim plodinama, hrana će drugačijom silom krijepiti mozak i krv goniti žilama. Stari duh gubi dakle pravo opstanka samo s nestašice životne sile, da uzdrži i jača, što je stvorio, a novi duh dobiva ovo pravo ne novim idejama, već novom silom i zato predaje starac unuku nove gusle:

Evo stog i tebi gusle nove

Čisto nove gusle javorove,
Moje stare za te nijesu više,
Jer iz starih novi duh ne diše.

A što označuje taj "novi duh"? To je veoma teško reći i baš u tome je ta pjesma značajna. Sve će biti, kako je i bilo: dolaziti će jata lastavica i tražiti u novome proljeću stara gnijezda:

Ali neće po nasilju starom

Vrabca vidjet u njih gospodarom.

Sloboda - to je jedina ideja, što je starac pripisuje "novome duhu" - unuku, ali i slijepi djed tako se zagrijava za zlatnu slobodu, tako zanosno o njoj govori, te je ona ujedno idejom njegovom, idejom "staroga duha", ali djed nema više fizičke snage, da je u svijetu, u narodu, u pojedincu oživotvori, pa je daje u baštinu unuku. Slijepcu djedu nije više prilično, da pjeva ljubi, složnoj duši. Duhu svom udovcu; ove žice ponajbolje nategnuti će unuk, a kad mu trudna ruka na guslama klone, dirkati će njoj u spone na grudima, vijud joj oko vrata svojom rukom i sva čuvstva prebogata. Slijepi djed ne može, već unuk će čitati o domovini sa svjetlih nebesa; "zlatnu pjesmu zlatnih uspomena"; on će moći prkositi sapet u gvozdenim mrežama zlotvoru, koji hoće, da ga on pjesmom slavi:

Tako, sinko, nosi gusle ove,
Tako pjevaj na njih pjesme nove;
A kad svršiš svoje zvanje óđe,
kad i tebi skrajni časak dođe,
Ti donesi gusle natrag meni,
Položi ih na grob moj studeni,
Da mi glase jesi l' izvršio,
Što sam tebi sada naručio. -  

Starčeva narudžba bijaše velika, a Preradović je zato uvijek nastojao, da što većom silom podigne njegov ideal, da što više, plodnih zrnaca struni u domorodne duše i u toj je sili njegova veličina. Na starčevu studenu grobu gusle radosno odmijevaju, jer je pjesnik svoju zadaću riješio, izvodio je pjesme slobodne, po srcu duboke, a po mislima do neba visoke.

- Ovakovo crtanje "novoga duha", kako ga je Preradović prikazao u Djedu i unuku, karakteristično je za čitav naš preporod. Nema ovdje akcije i reakcije, nema zanosne borbe između ideja staroga i novoga duha, a samo iz ovake borbe izlazi naziranje o svijetu i čovjeku i literarni smjer silnim, velikim, intenzivnim i čistim. Ovo ie nedostajalo i Preradoviću, da postane izrazitim romantikom po formi i sadržaju u evropskom obliku.

Petar Preradović - Djed i unuk

__________________________________

Petar Preradović (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. - Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.), hrvatski pjesnik. Djetinjstvo i školske dane proveo je u Grubišnom Polju odakle mu je bio otac, vojni dočasnik. Nakon očeve smrti, brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna uprava te pohađa vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu, gdje je pisao njemačke stihove s izrazitim obilježjima romantizma i dobio poticaje za rad na narodnom osvješćivanju. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim znatno je utjecao na "povratak" materinskom jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i gospodarsku situaciju. Prvi objavljeni Preradovićevi stihovi napisani su na njemačkom jeziku (Das Uskoken-Mädchen, 1841). Iako je za vrijeme školovanja u Bečkom Novom Mjestu bio đak češkog preporoditelja Tomaša Buriana, koji je preporoditeljske ideje prenosio i svojim učenicima, Preradović se hrvatskom kulturom i književnošću oduševljava tek nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i Špirom Dimitrovićem.

Pjesnička poslanica Šimi Dimitroviću prva je Preradovićeva pjesma na hrvatskom jeziku (1843.), a Zora puca prva hrvatska objavljena pjesma, i to u zadarskom listu Zora Dalmatinska (1844.). Prvu zbirku Prvenci tiskao je u Zadru 1846. godine, dok je drugu zbirku, naslovljenu Nove pjesme, tiskao pet godina kasnije u Zagrebu. Sam je pak svoj opus podijelio tematski u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme, dok posebnu skupinu čine prepjevi, tuđinke, te ciklus izvanredno uspjelih nadgrobnica nazvan Milim pokojnikom. Inspiriran sveslavenstvom, kao i europskim romantizmom Preradović je autor rodoljubne, ali i ljubavne lirike (Mrtva ljubav i dr.) kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova domoljubna lirika obrađuje različite aspekte domoljublja, tematizirajući neslogu (Braća i dr.), ljubav (Dvije ptice i dr.), nostalgiju (Pozdrav domovini i dr.) i budućnost (Car Dušan i dr.). Autor je brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica. Sve što ja pišem, to kao iz sna vadim, iz sna prvih ljeta moga života, gdje nijesam druge glase nego materine slušao. Preveć su me tuđi običaji, tuđa čuvstva, tuđe mišljenje nadrasli, za da bih ja mogo izvorni, domorodni spasitelj postati; ja ću uvijek u sumraku basati međ tuđom noći i domorodnim danom. Po tih razlozih morao bih pero bacati, prekrstiti ruke i plakati. Ali opet pamet mi veli: s plačom nećeš ni sebi ni drugima pomoći - čini što možeš - krpaj ako ne znaš šiti.

Petar Preradović - Mrtva ljubav 

Petar Preradović - Ljudsko srce

Petar Preradović - Poezija

Petar Preradović - Putnik