Petar Kočić - Tajna nevolja Smaje Subaše lektira

Petar Kočić - Tajna nevolja Smaje Subaše

Petar Kočić - Tajna nevolja Smaje Subaše

 

Pripovijetka je objavljena u Politici, I/1904, br. 270. Za života piščeva više nije bila preštampavana.

 

Mlad je i zdrav Smajo. Veseo je uvijek i ni na što se ne tuži. Kud god ide, pjeva i jaše konja bijesno i silno, uvijajući se na sedlu kao kakva fitmija i gotovo kad ga god sretneš, uvijek mu je drugi konj, mlađi i bolji. Veselju, pjesmi i lovu nigdje kraja ni konca!

- Nikad boljeg subaše! - hvale se kmetovi.

 

Otkad je trećina postala, i otkad su subaše pošle kroza sela, čestitijeg, beskrajnijeg i veselijeg Turčina nijesam vidio svojim očima! - govorio je svak po selu.

- Kad nam je već taka sudbina da moramo i subaše imati, neka nam dragi bog pokloni i u dobrom zdravlju i veselju podrži našeg dobrog i čestitog Smail-agu! - blagosiljali su ga sa sviju strana.

 

Svakog je kmeta, i siromašnog i bogatog, lijepo Smajo dočekivao kod čardaka. Svakom bi ispekao kavu i napunio lulu duvana, a i čardaku su često stizale milošte i pokloni od kmetova: neko kokoš, neko pile, neko janje, neko opet lonac masla i čabricu sira. Svega je ponešto stizalo, i Smajo je bio zadovoljan s kmetovima, a kmetovi s njim. Niko se ni na koga nije mogao potužiti, jer bi ogriješio dušu, a to nije rad ni Smajo ni njegovi kmetovi.

 

Smajo se pri procjenjivanju desetine zauzimao za svoje selo, te desetar od njeg nije smio ni pisnuti. Koliko bi Smajo rekao da u jednom stogu ima "carevine", toliko je i bilo. On je subaša Hadži-Selim-bega Džinića, čija se riječ još i danas uvažava i poštuje, pa mu je bilo lako činiti što je god htio i želio. A Smajo je istinski želio da svak bude veseo i zadovoljan, da svak pjeva i klikće, izvijajući se kao ševa ispod čistog i vedrog neba. Duša bi ga zaboljela kad bi viđeo tužno, neveselo lice, i gledao bi da ga kako bilo razveseli.

- De, ćoće, zapali! - pružio bi mu odmah kutiju. Mani se, vire ti tvoje, misli i dumana! Zapali, majka mu stara, pa se malko razvedri. - Sve će bolje biti nego što mi mislimo.

 

Onda bi udario u vesele i neobuzdane šale, koje bi i mrtva usta na smijeh natjerale.

 

Okolna su sela zavidjela kmetovima Hadži-Selim-bega Džinića što takog subašu imaju, a i beg se, nema vajde griješiti duše, očinski brinuo za svoje selo, braneći ga od svakog zla i napasti. Malo je, vrlo malo takih begova i spahija. On je često izlazio u selo i odsjedao u Smajinu čardaku. Kmetovi bi se svi skupili, i on bi ih o svemu raspitivao: kako je ljetina ponijela, kako su šljive rodile, može li se živjeti, i naposljetku bi oštro digao oči i pogledao Smaju:

 

- A kako vi s ovim? Da li vam je, bivakarce, dobar?

 

- Dobar, predobar! - graknuli bi svi kao jedno grlo. Ako nam misliš nažao učiniti i srce nam naše iz njedara izvaditi, onda slobodno moreš Smail-agu dignuti iz ovog čardaka! Njegova pjesna i šenluk, njegovo čisto i pošteno srce vrijedi, beže, pola Carigrada. Otkad je svijeta i vijeka, 'vakog čojeka nije sunce viđelo!

 

Beg bi se zadovoljno osmjehnuo i na polasku bi turio Smaji pregršt sitne jaspre da razda kmetovima.

U pošljednje vrijeme bio je Smajo nešto zamišljeniji, i svake večeri, u veliko večernje doba, kad se unoća i kad se sve smiri i obamre, jekne sa čardaka pjesma:

 

Soba mi je prazna,
A postelja hladna,
Ne mogu da spavam,
Bećar sam,
Jadan!  

 

Sve se selo izbudi. Od torova uzavru psi i čobansko podvikivanje. Noć se zatrese i uzdrhti, čista i vedra noć rane jeseni! Smaje sutradan ne bi bilo u čardaku, i kad bi se poslije nekoliko dana vratio, na licu je lebdio drhtav nemir i neka bolna, duboka zamišljenost.

- Naš se subaša nešto mlogo promijenio - išao je šapat od usta do usta.

- Nešto ga boli i grize. Savladala ga je nekakva potajna boljka i jad. Braćo moja, šta bi to moglo biti? - pitali su se ljudi među sobom.

 

I Smajo je s dana na dan postajao mračniji i zamišljeniji i češće, mnogo češće, silazio u varoš nego prije. Odlazi i vraća se, ali ga niko nije pitao zašto je to toliko učestalo njegovo putovanje. Jednoga mjeseca pred poznu jesen ostao je čitavih petnaest dana u gradu, i kad se vraćao, propjevao je obnoć kroz selo, i to mu je bila kao pošljednja pjesma. Jedno desetak dana iza toga bio je vrlo veseo i sa svakim se šalio, a poslije tog vremena sasvim se pomrači njegovo svijetlo i veselo lice. Usne se od dugog ćutanja upiše jedna u drugu, i Smajo kao da onijemi. Kad bi koju riječ i progovorio, bila mu je gorka kao pelen, a teška kao olovo. Rijetko je izlazio među ljude. Neprestano je sjedio na čardaku, turoban i zamišljen. Često se trgne iz mračnih i crnih misli, strese se kao da hoće nekakav nevidljiv teret da zbaci sa sebe.

 

- Teško onom, po sto puta teško, koga stežu nevidljivi okovi! - uzdahne duboko. - Što ućinih od sebe, postove mu njegove!... "Kupi mi, moj šećerni Smajkane, šamiju, kupi mi papuće, nabavi mi novu feređu, ova mi se mnogo pohabala"! Haj, haj! - uzdahne još dublje i očajnije. - Što ućinih od sebe, slip hodio po dunajluku! E, vire mi turske - zaklinje se sam sebi i mlata rukama kao da je malo šenuo s pameti. E, vire mi turske i ramazana mi mog, da sam znao da će iza one onake slasti i milošće doći ova gorćina i duman, volio bih skoćiti u Vrbas nego ovo doćekati!

 

Od veselog i plahog Smaje postade jedno bijedno, namršteno i zlovoljno lice, koje poče na sav svijet mrziti i vikati. Stade čak i proricati da se primakao kijametni dan - Strašni sud, jer se svijet iskvario i ispoganio:

 

- Ništa ovo danas ne valja! Sve je ovo jedna petljaga i rospiluk. Ali neka, neka! Primiće se dan kad ćemo svi znati što smo i na ćemu smo. Ubrzo će zavrištiti ćorav đogat pod ćoravim Osmanom...

Svijet se uprepastio, pa se previja i krsti od čuda:

 

- Šta bi čojeku, ako ko za boga jedinog zna!?

 

Jednog dana naredi Smajo sluzi da sazove sve momke koji su se ove jeseni iženili. Momci se sutradan skupiše pred čardakom, a on poče nešto besmisleno i nerazgovijetno govoriti. Niko ga nije razumio. On se gorko zaplaka i, zanoseći se u stranu, jeknu:

 

- Plaćimo i jaućimo svi skupa! Naša je nesreća i nevolja duboka i crna ko kara-denjiz, i visoka ko ovo nebo nad nama!

__________________________________

 

Petar Kočić rođen je jednog junskog dana 1877. godine,godinu dana uoči Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austriji na trideset godina. Rodio se na Zmijanju, selo Stričići, u Bosanskoj krajini, u brvnari bez prozora, u onom herojskom kraju koji nikad nije bio pod kmetstvom. Petra je prvi čovjek u svom rodu koji je sišao sa planina i otisnuo se u svijet. Bilo mu je dve godine kad je izgubio majku, njegov otac, sveštenik Jovan, iz duboke žalosti za ženom, napustio je kuću i dijecu i otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim. Iz baba - Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polupismenuh, bistrih i rodoljubivih kaluđera. U manastiru je završio dva razreda osnovne škole (više ih tamo nije ni bilo). Ostala dva učio je u Banjaluci. Po završetku osnove škole 1891. godine Kočić je po očevoj želji krenuo u Gimnaziju u Sarajevo. Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju, ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.

 

Posle sudara sa školskim vlastima Kočić je 1895. godine prešao u Beograd. Tamo je iste godine završio četvrti razred Gimnazije i upisao se u peti. Gimnaziju je zavšrio u junu 1899. godine i otišao u Beč da studira slavistiku kod čuvenog profesora Jagića. U Beču Kočić ulazi u krug studenata Bosanaca i počinje da se bavi literaturom i nacionalnom borbom.U kružoku Pavla Lagarića napisao je Kočić svoje prve radove. Prva zbirka njegovih pripoveaka pod naslovom S planiine i ispod planine pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902. godine. Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta, od stvarnog i originalnog talenta". Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića", najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka Jazavac pred sudom.

 

Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog ministarstva prosvete.Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi u skoplju. Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine.Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905.godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo. U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist. U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile. Tako je bio protjeran iz Sarajeva. Ali Kočić ne miruje. Odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" sa namjerom da oko sebe okupi sve nacionalno svjesne borce. Ipak policija ga nije ostavljala na miru. Od oktobra 1907. do 1909. Kočić s manjim prekidima tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.

 

Po izlasku sa robije veliki pjesnik Bosanske Krajine opet se vraća litaraturi. Početkom 1910. godine obavljuje u Zagrebu zbirku pripovjedaka pod naslovom Jauci sa Zmijanja, a već iduće godine i svoju homorističko - satiričnu propovjetku Sudanija. Krajem 1912. godine počeo je da osjeća brzo napredovanje progresivne paralize. Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osjetio da je teško bolestan. Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori. Pred sam početak prvog svjetskog rata 1914. godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smještaju u duševnu bolnicu. I nestao je tiho, nečujno, u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916. godine u porobljenom Beogradu. Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao: U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu vajme i umrijeh. Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici.

 

Često se govorilo da je Kočić Borac bacio u sjenu Kočića Pjesnika. Ne treba pjesnika i borca suprostavljati jednog drugom; da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga. Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čovjeka i borca sa strašću je preliovao u svoje ličnosti. njih je dosta:duhoviti, prevejani i kompleksni David Štrbac, šaljivi, hvalisavi i tragični Simeun Đak, surovi i mračni mrčajski proto, zaneseni Relja Knežević...

 

Petar Kočić - Jablan  

Petar Kočić - Jazavac pred sudom

Petar Kočić - Kroz mećavu

Petar Kočić - Mračajski proto

Petar Kočić - Pisma Milki Vukmanović

Petar Kočić - Ratkovo

Petar Kočić - Vukov gaj

Petar Kočić - Zmijanje

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Petar Kočić - Tajna nevolja Smaje Subaše

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u