Petar Kočić - Ratkovo

Ovaj listić iz arhive Petra Kočića je ustupljen časopisu Volja od njegove porodice i nije dosad objavljen ni ujednim sabranim djelima niti knjizi. Iako je bez naročitih književnih odlika, ovaj tekst zaslužuje pažnju jer potvrđuje stalno i nepokolebljivo interesovanje velikog nacionalnog borca za narod i njegovu prošlost, još od najranijih dana mladosti. Objavljuje se po prvi put u ovim Sabranim djelima, iako je napisan 1891. godine.

Ovo se selo nalazi u Bosanskoj Krajini istočno od istorijskog grada Ključa (4-5 km). Najprvo se zvalo Banjica ili Banjice, a po nekom knezu Ratku prozove se Ratkovo, zvanično se piše danas donje i gornje Ratkovo.

Narodno predanje veli:

U Banjici živeo je knez Ratko, a u njega je bio u najmu dječak po imenu Husein. Ratko se pobojao Turaka, i sovjetuje svome najamniku Husi, da on ide u svijet, jer on po svome stasu, uzrastu i prirodnom daru priliči za što više a ne za govedara.

Husein dobivši od Ratka para, zapne pa upravo ode u Stambol, prijavi se sultanu i kaže da bi želio u vojničku školu. 1 - Da nije ovaj Husein hrišćansko dijete, rod možda knezu Ratku

Sultan uzme Huseina u vojsku. Husein je brzo napredovao, tako da je postao vezir, pa kao vezir dođe jednom sa vojskom u Bosnu sa carskim poslom. Došavši u Podrašnicu, tu razape čadore i utabori se.

Odatlen pošalje suvarije u Banjicu po kneza Ratka. Ratko se je bio vrlo prepao, jer je mislio evo ode glava.

Došavši pred vezira učini mu poklone, a vezir sasvim ljubazno oslovi ga i posjedne pokraj sebe. Raspitivao ga ovo i ono. Pri rastanku obdari ga parama i dadne mu buruntiju na sve selo Banjicu, kao i da sagradi crkvu kod izvora vode Sedrenika. Još mu je dao selo Obrovac i kulu u Obrovcu pokraj rječice Gomjenice, pa i Timar, uz to mu još dadne sablju...

Naseljenici i seljani kneza Ratka skupo su platili poklon vezirov. Poslije smrti knježeve Timar i Obrovac prijeđe u turske ruke, kuda dopadne u ruke nekoga Ćejvan-age.

Ratkovljani sa velikom mukom očuvaju svoje tapije na zemlju...

Moj duhovni otac Gerasim Kočić, pređe pop Jovo, kazivao mi je: Ljudi su se u prosjačko odijelo preoblačili i u štapove tapije krili, i u Travnik nosili, pokazujući vezirima kako imaju isprave na zemlju, a amo zulumćari hoće da ih prisvoje sebi.

Oko 1839. god. kadija Đumišlić pokupi u Banjoj Luci zlikovce i udari na Ratkovo. Najprvo pozove na vjeru: sveštenika Simu Kočića, Zeljku Kočića 2 - Simo Kočić bio je mlad, 25 godina, a stasit i lijep. kao kakva djevojka , Mihajla Babića, Todora Bosančića i druge. Isprebija ih i opljačka, a prvu trojicu pogubi, i to sve zato što tapija nije mogao dobiti, kako bi Ratkovo prisvojio.

Neki Sitnica aga, sa Sitnice, sve javi u Travnik; vezir je iz Travnika zapovjedio da se i kadija Đumišlić ubije. Kako mi Gerasim reče, ubili su Đumišlića na ćupriji na Vrbasu u Banjoj Luci, naravno mučki...

__________________________________

Petar Kočić rođen je jednog junskog dana 1877. godine,godinu dana uoči Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austriji na trideset godina. Rodio se na Zmijanju, selo Stričići, u Bosanskoj krajini, u brvnari bez prozora, u onom herojskom kraju koji nikad nije bio pod kmetstvom. Petra je prvi čovjek u svom rodu koji je sišao sa planina i otisnuo se u svijet. Bilo mu je dve godine kad je izgubio majku, njegov otac, sveštenik Jovan, iz duboke žalosti za ženom, napustio je kuću i dijecu i otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim. Iz baba - Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polupismenuh, bistrih i rodoljubivih kaluđera. U manastiru je završio dva razreda osnovne škole (više ih tamo nije ni bilo). Ostala dva učio je u Banjaluci. Po završetku osnove škole 1891. godine Kočić je po očevoj želji krenuo u Gimnaziju u Sarajevo. Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju, ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.

Posle sudara sa školskim vlastima Kočić je 1895. godine prešao u Beograd. Tamo je iste godine završio četvrti razred Gimnazije i upisao se u peti. Gimnaziju je zavšrio u junu 1899. godine i otišao u Beč da studira slavistiku kod čuvenog profesora Jagića. U Beču Kočić ulazi u krug studenata Bosanaca i počinje da se bavi literaturom i nacionalnom borbom.U kružoku Pavla Lagarića napisao je Kočić svoje prve radove. Prva zbirka njegovih pripoveaka pod naslovom S planiine i ispod planine pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902. godine. Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta, od stvarnog i originalnog talenta". Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića", najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka Jazavac pred sudom.

Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog ministarstva prosvete.Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi u skoplju. Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine.Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905.godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo. U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist. U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile. Tako je bio protjeran iz Sarajeva. Ali Kočić ne miruje. Odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" sa namjerom da oko sebe okupi sve nacionalno svjesne borce. Ipak policija ga nije ostavljala na miru. Od oktobra 1907. do 1909. Kočić s manjim prekidima tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.

Po izlasku sa robije veliki pjesnik Bosanske Krajine opet se vraća litaraturi. Početkom 1910. godine obavljuje u Zagrebu zbirku pripovjedaka pod naslovom Jauci sa Zmijanja, a već iduće godine i svoju homorističko - satiričnu propovjetku Sudanija. Krajem 1912. godine počeo je da osjeća brzo napredovanje progresivne paralize. Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osjetio da je teško bolestan. Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori. Pred sam početak prvog svjetskog rata 1914. godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smještaju u duševnu bolnicu. I nestao je tiho, nečujno, u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916. godine u porobljenom Beogradu. Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao: U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu vajme i umrijeh. Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici.

Često se govorilo da je Kočić Borac bacio u sjenu Kočića Pjesnika. Ne treba pjesnika i borca suprostavljati jednog drugom; da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga. Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čovjeka i borca sa strašću je preliovao u svoje ličnosti. njih je dosta:duhoviti, prevejani i kompleksni David Štrbac, šaljivi, hvalisavi i tragični Simeun Đak, surovi i mračni mrčajski proto, zaneseni Relja Knežević...

Petar Kočić - Jablan  

Petar Kočić - Jazavac pred sudom

Petar Kočić - Kroz mećavu

Petar Kočić - Mračajski proto

Petar Kočić - Pisma Milki Vukmanović

Petar Kočić - Tajna nevolja Smaje Subaše 

Petar Kočić - Vukov gaj

Petar Kočić - Zmijanje