Petar Kočić - Mračajski proto

Mračajski proto je kratka priča, skica za portret čoveka koji se otuđio od sveta i živi usamljeno. U njoj nema razvijene fabule, nema događanja. Dva mladića odluče da posete usamljenog protu: jedan je iz sela, iz porodice Džibić koju prota mrzi iz dna duše (to je subjektivni narator) a drugi je stranac (objektivni narator). Ulaze u avliju i nailaze na protu koji je iznenađen i preplašen njihovim prisustvom. Razbešnjen što pas nije reagovao i bar najavio njihov dolazak, prota uzima pušku i ubija ga. Pošto je obišao sve prostorije i uverio se da tamo nema nikoga, da je sve u redu, prota ih nudi da sednu. Kuva kafu za kazivača priče i sebe, ali ne i za Džibića, mladića iz sela. Izgrdi gosta koji traži kafu i za svog druga i, da bi objasnio taj svoj postupak, ispriča priču kako mu je Džibićev deda osramotio ženu i kako ih je potom on kaznio. To je jedino što je prota ispričao o sebi. O sebi, inače, ne želi da priča jer ima devizu: "Što sam prepatio ne kazujem svijetu". I tu je kraj priče. Sledi široki opis jesenje večeri i na kraju uznemirene i drhtave protine reči: "Djeco, crna je noć na zemlju pala. Svak sebi! Tražite konak!"

Mračajski proto je mnogo propatio u životu: Turci su ga mučili, zamalo ga nisu nabili na kolac, ali su ga sledeći put "svukli gola i držali dva dana u teškim gvozdenim bukagijama pod vrelim suncem uz razbuktalu vatru." Ni u porodičnom životu nije imao sreće: čovek iz sela (on ga zove Džibukarda) osramotio mu je ženu i od tada prota sve žene zove Đurđijama. Iako se osvetio Džibukardi i ženi, tu uvredu nosi duboko u duši: mrzi sve članove porodice Džibića, od najstarijih do najmlađih. Sina je oterao, žena je umrla od protinih batina.

Išiban životom, uvređen od ljudi, prota se povukao u usamljenički život, daleko od ljudi, zatvoren u sebe. Redovno obavlja svoju svešteničku dužnost, brzo seda na konja i odlazi kući ("U parohiji niti će gdje noćiti niti šta okusiti. Ni vode neće da se napije iz tuđe ruke"). Kod sebe ne da nikom prenoćiti, pa ma to bio i sam vladika. Ne drži sluge, sve sam radi. Ima konja i psa i to mu je "sva sermija i rodbina". Otuđenost od sveta je neviđena i neprimerena, pa ga sredina vidi kao osobenjaka. Biti osobenjak znači biti različit od drugih, drugačiji nego što je uobičajeno. Osobenjaštvo izaziva sumnju, strah, strepnju - svi ga se plaše (Džibić sa prijateljem kreće protinoj avliji i kući, ali je "sve nemirniji, sve se više mijenja u licu i plašljivo obazire").

U proti su dva osnovna osećanja: mržnja i strah - mržnja prema ljudima i strah od ljudi. Mržnja je proistekla iz doživljenog niza nesreća, stradanja, uvreda; strah je proistekao iz bojazni od novih stradanja čiji su vinovnici - ljudi. U proti je otelovljeno praiskonsko i arhetipsko. U njemu je sukob dobra i zla: dobro je urođeno, prirodno svojstvo čoveka; zlo je stečeno, nametnuto življenjem i okolnostima. Zlo se snažno ispoljava i dominira njegovom ličnošću; dobro je zapretano u dubinama njegove duše i povremeno se probija do površine. U odnosu sa ljudima prota je ogorčen, plahovit, gord, inatljiv, usamljen, prek, zatvoren u sebe. U odnosu prema životinjama on je blag, nežan, brižan - razgovor sa konjem.

Ogorčenost - Okrenut je protiv celog sveta, a ljudski soj smatra svojim mučiteljem i neprijateljem. Dugo pamti uvrede i poniženja. Neće da skuva kafu za mladića iz porodice Džibića jer mu je njegov deda naneo sramotu:

- Šjedi i ti, Džibiću, kad te već đavo donio. Šjedi, Džibiću, šjedi, mjesto se prošjelo pod tobom!
- Da je ovo otrov, nalio bi mu i deset vildžana, a ne jedan - nek crkne pašče!...

Nemir. U proti je stalan nemir, nespokoj, nervoza. Kada govori, kazuje "kao mahnit, u nekakvom zanosu", hodajući nervozno gore-dole i mlatarajući rukama. Kada sedi i puši "otpuši nekoliko dimova, pa povrne cigaru na brvno kraj sebe, gdje ih je još jedno desetak ležalo, samo malo otpušenih".

Sedi podnimljen i duboko zamišljen da najedanput ustane "i poče nemirno gore i dolje hodati po divanani. Nešto je u sebi šaptao, teško, umorno prevrtao očima i mlatao rukama kao da se s nekim prepire".

Usamljenost i zatvorenost - Prota "nikog ne voli, nikog ne trpi, nikome ne veruje"; "mrzi na sav svijet, a na rodbinu, čini mi se, najviše". Ne opšti sa ljudima (čim završi svešteničke dužnosti odmah odlazi svojoj kući), ne noći u tuđim kućama, ništa ne okuša sa tuđe trpeze, "ni vode neće da se napije iz tuđe ruke". Ne da nikome da noći kod njega, makar to bio i vladika. U kući je sam, sve sam radi, ne želi nikoga u svojoj avliji. Tako se zatvorio u sebe, sa svojom mukom i patnjom: nikome se ne obraća, nikoga ne želi da sasluša, nikome ne želi da se poverava ili žali ("Što sam prepatio, ne kazujem svijetu"). On stoički podnosi otuđenost, usamljenost, bol i patnju.

Strah - Loše iskustvo sa ljudima i dug usamljenički život uneli su strah u protinu dušu. Sve ulaze u avliju i zgrade obezbedio je zvonima. Nikoga ne pušta u avliju, zazire od svakog šuma. Iz protinog govorenja izbija strah ("Kroz rapavo, promuklo grlo, probijala je drhtava uznemirenost", "uznemireno, drhćući prošapta"). Ovaj njegov strah je duševnog porekla: ne plaši se on ljudi što će mu ugroziti život (mada ima i toga straha), nego se plaši susreta sa ljudima jer su mu neprijatni i narušiće njegov usamljenički mir. Taj strah i duga usamljenost rušili su protino duševno zdravlje. Njegovi pokreti, reči i postupci ukazuju na čoveka koji nije pri čistoj pameti, koji je skrenuo.

Plahovitost - Kad zatiče Džibića kod svoje žene, prota se sveti nemilosrdno: guši ih zapaljenom suvom paprikom i slamom. Ubija psa - jedino živo biće, pored konja, koje ima u avliji — jer je dozvolio da mladići neprimećeni uđu u avliju.

Nežnost, ljubav, toplina - Takav prota, zatvoren i mračan, nedostupan i zastrašujući, nije podivljao i nije se potpuno prepustio zlu u sebi. Duboko u njemu je zapretana ljudska blagost i toplina, i nežnost, naklonost i brižnost. Te pozitivne ljudske vrednosti poklonjene su životinji - konju kao jedinom prijatelju koji ume da se obraduje i radosno zarza kada ugleda protu. On će tome konju tepati, milovati ga, iskazivati ljubav:

Magajce jedan! Kako si mi, kako si mi, magajce jedan? Nijesi ti konj, već onaj vejiti, vejiti magajac! - tepa mu, i čuje se kako ga miluje i lagano udara po sapima. - Sad će tebi tvoj proto dati soli, pa dati zobi, pa te onda lijepo napojiti i istimariti. Voli tebe tvoj proto, magajcino jedna stara!

U pripoveci je ostvaren potpuni sklad između duševnih osobina i stanja mračajskog prote i njegovog fizičkog portreta, na jednoj strani, i ambijenta i prirode koji ga okružuju, na drugoj strani.

Portret

Na koščatom podbulom licu i u mutnim, prestravljenim očima ogledalo se nešto nemirno, rastrgano, nešto teško, sumorNo. Sijeda keserasta bradica u neredu, a kosa sa po nekim crnkastim pramenom zamršena, masna, razastrla se po širokim, ugnutim plećima.

Avlija

Uđosmo u avliju. Nigde života. Mrtva, duboka tišina. Sve pusto, sumorno, teško.

Pejzaž

Oblačan, vlažan, težak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeća iako je ljeto. Stevica se zadihao i umorio od pričanja, pa tromo stupa preda mnom uskim, utabanim putićem koji se kao isprebijana zmijurina vijuga ispod nas kroz zavijene njše. Teško, gusto, ovlaženo žito mračasto se prelijeva i povija. Zrela, jedra zrnca sa uzdrmanih klasova krune se i prosipaju po obući. Preplašena prepelica negdje se u razoru zaleprša, digne na krila, pa se opet skrije u bledunjavo-žutom žitu, iz koga bije vlažna, prijatna, svježina.

Petar Kočić - Mračajski proto - lektira

________________

• Kočić piše poetsku prozu i pesme u prozi (Molitva, Kmeti, Jele i omorike).
• Proza Petra Kočića donosi dokumente tegobnog života bosanskog seljaka pod austrougarskom okupacijom i njegove neugasle težnje za pravdom i slobodom. Zato je ona ispunjena prkosom i buntom, naoružana satiričnom oštricom, oblikovana ubojitim jezikom.
• Kočić je prvi pisac iz Bosne koji je, samim tim, uneo u srpsku književnost dotad nepoznate motive, nove, sveže i snažne tipove, upečatljive pejzaže, osobenu atmosferu i bogat lirizam.
• Kočić je dobro poznavao seljaka i njegovu psihologiju, pa je zato mogao da da takve upečatljive likove kakvi su David Štrbac, Simeun Đak, Relja Knežević, Mračajski proto, Mrguda. Svaki od njih je originalan, sa osobenim ličnim svojstvima koja ga čine tipičnim predstavnikom sredine. Kočićeve ličnosti su u skladu sa divljom, tvrdom i oporom prirodom: one su žive, snažne, goropadne, nemirne, tvrdoglave, upečatljive.
• Priroda je u Kočićevoj prozi data sa velikim poznavanjem i velikom ljubavlju. Ona je na jednoj strani divlja, opora, ispunjena stihijama i besovima, a na drugoj strani je smirena, opojna i pitoma.
• Kočić je, posle Laze Lazarevića, prvi srpski pisac koji je negovao sažetost, jezgrovitost i jedrinu iskaza i slika.
• Kočićev jezik je izvoran, narodni. Pokazao je Kočić da njegov jezik može da dočara mračne i strašne strane prirodne stihije u jednakoj meri kao i lepe, prozračne, svetle pejzaže bosanskih planina; da taj jezik može da izrazi bol i tugu, radost i sreću, pravo i skriveno značenje, blagost ljubavi i oštrinu satire. Opisi bosanskih pejzaža prava su remek dela. Iz njih zrači nadahnuto oduševljenje lepotama rodnoga kraja.

__________________________________

MRAČAJSKI PROTO

Pripovijetka je prvi put objavljena u zagrebačkom Novom Srbobranu 1903. (br. 243), a zatim u II knjizi Kočićevih pripovijedaka „S planine i ispod planine", izdatoj u Zagrebu 1904.

Todor Kruševac u svojoj monografiji o Kočiću govori i o prototipskoj osnovi ovog Kočićevog lika. Mračajski proto je živeo, kako je pričao slikar Pero Popović, u selu Slavićki, gde i danas ima drvena crkva u kojoj je služio. Sačuvana je i jedna klada, srezana u obliku stolice, na kojoj je proto sedeo dok je ispovedao svet. Tvrdi se da su za turskog vremena seljaci nekoliko puta noću prenosili crkvu s jednog mesta na drugo, da bi je Turcima prikazali kao čudotvornu. I zaista, Turci su je ostavili na miru. (T. Kruševac: "Petar Kočić", 1951, str. 97)

***

Kad me baš toliko moliš, eto, hajdemo, pa šta nam bog dadne! - poče Stevica, sin popa Jove, žilavo i okretno momče. - Ne znaš ti još kakav je to čovjek, da bog milostivi sačuva! Nikog ne voli, nikog ne trpi, nikom ne vjeruje. Mrzi na sav svijet, a na rodbinu, čini mi se, najviše. Otjerao je sina od sebe, a popadiju je toliko tukao i mučio dok neke godine od teških uboja ne umrije kod kćeri u Božićima.

Svaku ženu zove Đurđijom. Pakosno se i zajedljivo sladi tim imenom, u kom se nešto podrugljivo, nisko, nečasno krije. "Dijete, dijete, čuvaj se seljačkije' Đurđija, Hristos i ' ubio! Đurđija je Đurđija! Udri Đurđiju, križ joj Šokački!" prodere se i silno zadrma kosmatom, podbulom glavom, kad mu se parohijanin potuži na ženu.

Od davnina se ne može s našom kućom. Zbog nurije gonio se mnogo godina s mojim djedom, i silno ga je, kažu, mrzio, pa i oca mrzi kao Turčina, više nego Turčina! Od velike mržnje i pakosti nikad neće proći drumom pokraj naše kuće, kad se vraća iz parohije, iako mu je mnogo bliže, već okoliši po po sata i ide stranputicom. "Zar ja da idem putom kud prolazi prokleti, kuljavi, pakleni Džibo!" Džibo, Džibovina, tako zove oca, a djeda zove Džibukardom.

U parohiji niti će gdje noćiti niti šta okusiti. Ni vode neće da se napije iz tuđe ruke. "Ne vjeruj rišćaninu! Prevariće, slagaće, oblagaće, ukrašće, nebo ga ubilo!" Dok svrši vjenčanje, krštenje, opijelo ili što drugo, odma na konja, pa kući. Kod sebe ne da nikome prenoćiti. Sam vladika da dođe, pa ništa!

Kažu stari ljudi da je za turskog suda samo jedanput bio u gradu, a otkad je Švaba ušao, ne sjećaju se da su ga ikad vidjeli. Mnogo su ga Turci mučili i jednom su ga htjeli kod Šibića čardaka na kolac nabiti. Drugi su mu put prijetili da će ga na ražanj nataći i uz vatru kao vola pripeći, a treći su ga put svukli gola i držali dva dana u teškim, gvozdenim bukarijama pod vrelim suncem uz razbuktalu vatru. I danas se na to tuži i veli: "Stari, krepali Džibukarda, Đurđije i rišćani krivi su tome, nebo se nad njima prolomilo!"

Ne drži sluge. Sve sam radi. Kuva, pere, namiruje konja, timari ga i čisti. Konj mu je kao ala! Kad ga uzjaše, zavrišti i zakopa nogama. Razmitio ga je, i voli ga više nego išta drugo na svijetu. Još ima jednog psa. To mu je, kako kažu težaci, sva sermija i rodbina. Eno mu se već vidi kuća kroz voćnjak! - viknu Stevica, i glas mu kao malo zadrhta.

Oblačan, vlažan, težak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeća iako je ljeto. Stevica se zadihao i umorio od pričanja, pa tromo stupa preda mnom uskim, utabanim putićem, koji se kao isprebijana zmijurina vijuga ispred nas kroz zasijane njive. Teško, gusto, ovlaženo žito mračasto se prelijeva i povija. Zrela, jedra zrnca sa uzdrmanih klasova krune se i prosipaju po obući. Preplašena prepelica negdje se u razoru zaleprša, digne na krila, pa se opet skrije u bledunjavožutom žitu, iz koga bije vlažna, prijatna svježina.

- Bogami, brate, mene lijepo strah! - trže se Stevica kad se u blizini pred nama, na jednom brežuljku, ukaza vrlo visoka, drvena kuća, pod kojom su se vidjela vrata od podruma s teškom, čeličnom bravom.

- Što?

- Ne znaš ti, kažem ti, još kakav je to stvor! Možemo i nastradati. Istina, on mene ne mrzi kao oca, ali...

Što se više približujemo Stevica sve nemirniji, sve se više mijenja u licu i plašljivo obazire.

Uđosmo u avliju. Nigdje života. Mrtva, duboka tišina. Sve pusto, sumorno, teško. Samo negdje u pčelinjaku bruje potmulo i ujednačeno pčele, i tek katkad po jedna, po dvije prozuje pokraj nas, pa ih nestane iza drvenih, ukočenih staja, koje nas kao hladno, prezrivo, začuđeno pogledaju.

- Da li je kod kuće? - prošaptah.

- Ja mislim, da jest - odgovori Stevica jedva čujnim, uzdrhtalim glasom i poče me gurati rukom, kroz koju je strujilo tihano drhtanje. - Hajde ti naprijed!

Približih se lagano na prstima i izvirih iza gornje strehe. Kod kuće je! Podnimio se na obe ruke i odbočio na gole, suvonjave laktove, pa ukočeno, blesasto zuri u nešto pred sobom. Na koštatom, podbulom licu i u mutnim, prestravljenim očima ogledalo se nešto nemirno, rastrgano, nešto teško, sumorno. Sijeda keserasta bradica u neredu, a kosa s ponekim crnkastim pramenom, zamršena, masna, razastrla se po širokim, ugnutim plećima.

Trže se kao iza sna, kao iza dubokog, teškog sna, dohvati kutiju, smota cigaru, pripali je i poče pušiti. Otpuši nekoliko dimova, pa povrže cigaru na brvno kraj sebe, gdje ih je još jedno desetak ležalo, samo malo otpušenih. Onda teško uzdahnu, opet se podnimi i nešto se duboko, duboko zamisli.

Najedanput ustade i poče nemirno gore i dolje hodati po divanani. Nešto je u sebi šaptao, teško, umorno prevrtao očima i mlatao rukama, kao da se s nekim prepire.

- E, jadni i čemerni proto! - viknu promuklo. Pokradoše te, oteše ti sve... Onome si psu juče krstio dijete... Jesi li de?! Danas ti reče pare donijeti, pa, eto, vidiš! Ama ne vjeruj rišćaninu, sunce ga nebesko sagorilo!

Od silne mržnje, pakosti, zlobe, sav se tresao i drhtao. Umiri se i sjede. Smota novu cigaru, otpuši je malo, pa je polagano spusti među one ostale, te se opet odboči na ruke i zamisli.

Izađoh iza strehe, a za mnom Stevica.

- Pomozi bog, oče proto! On se preplašeno trže i unezvijereno me pogleda, silno, strahovito me pogleda:

- A ko si ti?! Oklen si? Šta sam ti kriv?!

- Pomozi bog, oče proto!

- Ama, kakva si ti vjera?! Šta ćeš ti od mene? ... A kud si ti pošo, Džibiću?! - pisnu, kao da ga nešto ujede za srce kad ugleda Stevicu iza mojih leđa. Je li te to poslo kuljavi Džibo da se malo, znaš, navrneš kod prote: da vidiš je li krepo? Ako nije krepo, biva, da ga upitaš kad će, a? Džibovino, Džibovino, šjeme ti se umelo!... Ama, šta će te vi, ljudi, od mene?!

Glas mu je zlobno, pakosno grmio, a kroz rapavo, promuklo grlo, probijala je drhtava uznemirenost.

- Pa onako smo se, oče proto, malo navrnuli...

- Ama, kako ste vi ušli da vas pas ne opazi i ne zalaje?... Nećeš više ni zalajati, Džibovina ti se mesa na Božić najela! - zagrmi, sunu u sobu, izleti s puškom i, u trku, posrćući, izgubi se iza kuće.

Stevica poblijedio, pa drhće kao prut. Oči mu se ukočile od straha.

Puška grmnu, pas skiknu!

- Tako! Kad protu ne znaš čuvati, koji s tobom zalogaj bratski dijeli, a ti sad nosi pozdrav u pako starom Džibukardi! O-o! Ama kako su mogli ući?! - čudi se i, uzbuđen, uznemiren, potresen do dna duše, hoda po avliji, noseći u ruci zadimljenu pušku. - Neko mi i zvono skino s avlijskije' vrata! - vrisnu, uputi se, drhćući, vratima i stade snažno tegliti za debeo konopac, koji mi nismo ni opazili kad smo ušli. Konopac je bio vezan za kućni komjen.

Zalupaše povelika, krupna, jasna zvona sa sviju prozora, vrata, i sa čađavog kućnog komjena. Sva su zvona vješto bila povezana jedno za drugo. On stao, pa ljutito vuče za konopac, a zvona ciče, ječe i potmulo se razliježu.

Ostavi avlijska vrata i stade otvarati staje, mumlajući nešto kroz zube. Kad god koju staju otvori, a zvono iznad vrata cikne. Kad sve obiđe, umiri se malo, uđe u podrum i poče se razgovarati s konjem, koji radosno zarza kad se vrata otvoriše.

- Magajce jedan! Kako si mi, kako si mi, magajce jedan! Nijesi ti konj, već onaj vejiti, vejiti magajac! - tepa mu, i čuje se kako ga miluje i lagano udara po sapima. Sad će tebi tvoj proto dati soli, pa dati zobi, pa te onda lijepo napojiti i istimariti. Voli tebe tvoj proto, magajcino jedna stara! A zeljova! - razdera se i stade ljutito, zlobno škripiti zubima. Njega je proto opremio da nosi u pako starom Džibukardi selam ama maksuz selam, što balije kažu!

Kad napoji i namiri konja, uđe u sobu, ostavi pušku i iziđe na divananu.

- Ama, što ste vi, ljudi, došli? Ja tebe malo ko i poznajem - okrenu se meni i nadnese ruku nad oči. Ti si...

- Jesam, jesam, oče!

- E, pa, eto, šjedi kad si došo. A, zakona ti, đe se nađe s tim Džibinim paščetom? ... Šjedi, šjedi, pa ćemo popiti kavu, pa svak za svojim poslom! Šjedi i ti, Džibiću, kad te već đavo donio. Šjedi, Džibiću, šjedi, mjesto se prošjelo pod tobom! Tvoj mi je đed o glavi radio, pa otac, pa svi tvoji, ali evo im!... Mlogo mi je - obrnu se meni i pruži mi mlin, pun nesamljevene kave: - Samelji to, snažan si, vidim, pa ćemo popiti kavu, pa svak za svojim poslom! Mlogo me je, kažem ti - uđe u kuću, kleknu na koljena i poče raspirivati vatru. Mlogo me je, kažem ti, Džibo - diže se i pođe u sobu. - Đe ću sad naći đezvu, vildžane, šećer? A! Evo i'! - čuje se iz sobe. Mlogo me je, kažem ti - nastavi izlazeći - Džibo oblagivo i kod vladike i kod ovog švapskog suda. Ama mračajski proto, ako 'š, malo benda i vladiku i ovaj sud... Ne gledaj, Džibiću! Što zvjernjaš po sobi, a? Ima proto svega u svojoj kući, nemoj misliti da nema... Jesi li samlio već? - izdera se na me.

- Jesam, oče proto, jesam! Iznese kavu. Počesmo, ja i on, piti.

- Oče proto, uli-de i Stevici jedan fildžan.

- Jesi li ti gospodar u 'voj kući, ili je proto mračajski?! - diže pomamno glavu i izvjeri se. Pi tu kavu, pi! Nemoj tuj ko budala kakva zavrzivati... Vidi ti njega! On da meni zapovijeda! Danas ga prvi put donese đavo, pa već se napravio ko neki gospodar u mojoj rođenoj kući.

- Ama, nije, oče proto, već...

- Šta nije, šta?! E, e! - stade se pakosno keseriti. Da je ovo otrov, nalio bi mu i deset vildžana a ne jedan - nek crkne pašče!... Da je tebi znati koliko je mene njegov đed, pa otac, pa svi njegovi mučili, oblagivali, panjkali i kod turskog suda, i kod ovog švapskog suda, i kod vladike, i kod ljudi!... Ali se mračajski proto jedanput strašno osvetio starom, krepalom Džibukardi! - škripnu snažno zubima, povrže fildžan, pa ustade i poče hodati, mlatajući rukama. Počuj-de, momčiću! Otišo ja jednog dana u nuriju da vjenčam jednu seljačku Đurđiju. (To je bilo za sultanovog nadžaka.) Ona moja Đurđijetina ostala sama kod kuće. Vraćo sam se pokasno iz sela. Prilazeći kući, čujem iz sobe Đurđijin kikot i nekakav muški glas. Svežem konja za plot, skinem bisage i kuburluke, pa se prišuljam pendžeru: Džibukarda s Đurđijom! Kikoću, govore i ugovaraju, kako će me i kad će me sa svijeta smaknuti. O, nebo vas ubilo! - vrisnu, i sav se od ljutine zatrese, jer se toliko bio zanio u govoru da mu se činilo da sad gleda pred sobom Đurđiju i Džibukardu i sluša kako se razgovaraju. Povrati se iz drhtavog zanosa, pa nastavi: - Trgnem pušku iz kuburluka: oću li pucati, mislim se. Dugo sam premišljao, dok mi nešto ne sunu kroz glavu. Uđem u kuću, snimim s tavana tri vijenca onije ljutije, crljenije paprika, zaključam vrata na sobi, namaknem kapke na pendžere, pa onda, kako se vuruna spolja loži, turim one paprike i probijem pet, šest lončića na vuruni, zatvorim je sačom, a i tutunluk podobro zašuškam da dim ne prolazi. Ja kad se raspali paprika, ja kad poče praštiti, ja kad stade Džibukarda s Đurđijom igrati i pjevati! "Otvori, pobogu brate!" - pišti Đurđija ko zmija u procijepu. "Otvori, oćoravismo! Pomagajte, ljudi, pocrkasmo!" - "Oče i u Hristu brate, tako ti svete pričesti i časne trapeze, otvori!" - preklinje Džibukarda i taba po sobi ko karavlaški međed. - " Otvoriću, otvoriću, dok se vjenčate, i dok meni Džibukarda, 'nako i sprema se, opijelo očata. Vjenčasja rab božji Džibukarda, raba božja Đurđija!" - smijem se ja i razdragan odam ispred sobe. I danas mi se čini da mi je to bio najzadovoljniji čas u životu!

Prestade i, sav blažen, zadovoljan što je imao to kome ispričati, sjede na prag.

- To je đed tog paščeta, ako počem nijesi znao. Kreno je davno - dodade zajedljivo i zlobno pogleda Stevicu, pa poče srkati već ohladnjelu kavu.

- Pa šta bi sa njima, oče proto?

- Kad je paprika sagorila, otvorio sam vrata i izbacio sam i', onesviješćene, pred kuću, onda sam, po običaju, svršio večernju, zaključo kuću i lego spavati - reče mirno, bez iskre uzbuđenja, i pripali cigaretu.

- I ti si, kako veliš, i kako čujem, mnogo trpio i patio?

- Jesam. A što je tebi za tim? Što sam prepatio, ne kazujem svijetu! - izdera se osorno, odboči na laktove, spusti obrve, pa se udubi svom snagom u nekakve crne misli i ukočeno se zagleda u zapadno nebo.

Veče se primiče. Sumrak se, kao kradom, širi, a sunce lagano, bono, veličanstveno bono, za planinskim vrhuncima izdiše.

Na podužem dijelu zapadnog neba pružili se tamnomodri oblaci, isprosijecani oštrim, pri krajevima zašiljenim prugama, koje se crvene kao usijani čelik. Iz razdrobljenih, ispremetanih, pećina, izbija otvorena, svijetla crven poput raspaljene vatre usred crne, burne, jesenske noći. Preko crvenih pruga i one čudnovate, pećinske vatre prevukoše se tihano mračni oblaci, i cijelo zapadno nebo činjaše se kao ogromni, debeli, tamni zastor.

Suton se sve više smračuje, i kao da lagano šušti, obavijajući sve poda se u drhtavo, nijemo, ledeno ćutanje. Sve ćuti i drhće; sve se sprema na miran, ugodan počinak, da u zanosnom, slatkom ćutanju provede kratku, vlažnu, mirišljavu noć. Odasvuda bije vlaga. Veče miriše i razlijeva oko sebe sladak, opojan miris. Miriše sazrelo žito, mirišu modre, nabubrile šljive kroz poblijeđelo, pospano lišće, miriše miloduv i bosilje - sve miriše i odiše snažnom, opojnom svježinom, a u mekom, slađanom šuštanju izumiru pošljednji, drhtavi odjeci teškog, umornog, dnevnog života.

Proto se trže, pogleda u noć, zadrhta i prestravljeno se strese. Klisnu u sobu, skide pušku s klina, prebaci je preko sebe, a dugačak nož zadjenu za pojas, pa nas oštro, sijekući očima pogleda i uznemireno, drhćući prošapta:

- Djeco, crna je noć na zemlju pala. Svak sebi! Tražite konak!

__________________________________

Petar Kočić rođen je jednog junskog dana 1877. godine,godinu dana uoči Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austriji na trideset godina. Rodio se na Zmijanju, selo Stričići, u Bosanskoj krajini, u brvnari bez prozora, u onom herojskom kraju koji nikad nije bio pod kmetstvom. Petra je prvi čovjek u svom rodu koji je sišao sa planina i otisnuo se u svijet. Bilo mu je dve godine kad je izgubio majku, njegov otac, sveštenik Jovan, iz duboke žalosti za ženom, napustio je kuću i dijecu i otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim. Iz baba - Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polupismenuh, bistrih i rodoljubivih kaluđera. U manastiru je završio dva razreda osnovne škole (više ih tamo nije ni bilo). Ostala dva učio je u Banjaluci. Po završetku osnove škole 1891. godine Kočić je po očevoj želji krenuo u Gimnaziju u Sarajevo. Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju, ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.

Posle sudara sa školskim vlastima Kočić je 1895. godine prešao u Beograd. Tamo je iste godine završio četvrti razred Gimnazije i upisao se u peti. Gimnaziju je zavšrio u junu 1899. godine i otišao u Beč da studira slavistiku kod čuvenog profesora Jagića. U Beču Kočić ulazi u krug studenata Bosanaca i počinje da se bavi literaturom i nacionalnom borbom.U kružoku Pavla Lagarića napisao je Kočić svoje prve radove. Prva zbirka njegovih pripoveaka pod naslovom S planiine i ispod planine pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902. godine. Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta, od stvarnog i originalnog talenta". Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića", najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka Jazavac pred sudom.

Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog ministarstva prosvete.Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi u skoplju. Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine.Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905.godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo. U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist. U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile. Tako je bio protjeran iz Sarajeva. Ali Kočić ne miruje. Odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" sa namjerom da oko sebe okupi sve nacionalno svjesne borce. Ipak policija ga nije ostavljala na miru. Od oktobra 1907. do 1909. Kočić s manjim prekidima tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.

Po izlasku sa robije veliki pjesnik Bosanske Krajine opet se vraća litaraturi. Početkom 1910. godine obavljuje u Zagrebu zbirku pripovjedaka pod naslovom Jauci sa Zmijanja, a već iduće godine i svoju homorističko - satiričnu propovjetku Sudanija. Krajem 1912. godine počeo je da osjeća brzo napredovanje progresivne paralize. Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osjetio da je teško bolestan. Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori. Pred sam početak prvog svjetskog rata 1914. godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smještaju u duševnu bolnicu. I nestao je tiho, nečujno, u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916. godine u porobljenom Beogradu. Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao: U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu vajme i umrijeh. Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici.

Često se govorilo da je Kočić Borac bacio u sjenu Kočića Pjesnika. Ne treba pjesnika i borca suprostavljati jednog drugom; da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga. Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čovjeka i borca sa strašću je preliovao u svoje ličnosti. njih je dosta:duhoviti, prevejani i kompleksni David Štrbac, šaljivi, hvalisavi i tragični Simeun Đak, surovi i mračni mrčajski proto, zaneseni Relja Knežević...

Petar Kočić - Jablan 

Petar Kočić - Jazavac pred sudom

Petar Kočić - Kroz mećavu

Petar Kočić - Pisma Milki Vukmanović

Petar Kočić - Ratkovo

Petar Kočić - Tajna nevolja Smaje Subaše

Petar Kočić - Vukov gaj

Petar Kočić - Zmijanje