Petar Kočić - Vukov gaj

U ranijim periodima knjiga Vukov gaj je bila jedna od najprodavanijih knjiga za decu. Radnja se zbiva kasnih 70tih i tu je ispričana jedna krajnje topla i emotivna priča koja nas vraća u ta drugačija, ali i lepša vremena. U kolibi gde su se drugari okupljali zbilo se mnogo dogodovština. Pošto je koliba bila u šumi oko kolibe su se često čuli zvukovi i koraci divljih životinja. Jedno veče se začuo vuk. Dečaci su se od svih životinja najviše plašili vuka. Međutim to nije bio običan vuk, taj vuk je bio pitom i to su dečaci ubrzo uvideli i počeli su da se igraju sa vukom i on je postao njihov čuvar.

Za pravilno i razumljivo čitanje lektire Vukov gaj je potrebno imati dobru koncentraciju pošto ova knjiga iako je pisana prvenstveno za decu ona govori o nekim veoma bitnim stvarima.

Vukov Gaj - Kratak sadržaj - Negde pred Petrov dan kad je sunce visoko drhtalo na nebu, banuše neki starinjski ljudi pred kuću Stanka Bosančića. Na jednom beše bela haljina kao sneg sa crvenkastim prugama i na glavi širok šešir ispod koga mu se jedva nazirahu oči. Drugi mnogo mlađi podbulih obraza nosio je šumarsko odelo i na leđima mu je visila drvocepka. Nakon razgovora uputiše se prema šumi u Vukovom gaju. Šumar se okrenu i reče:

- Bosančiću sutra ćeš raditi na Vukovom gaju. Biće dosta posla.

Ta vest se širila selom. Zaboravili su kad je Vuk stao u najam u Bosančića. O rođenju Vuka ispredale su se mnoge priče. Kažu da je jednoj ženi nestalo dete. Mnogo ga ja i dugo tražila, ali nije ga našla. Iznemoglu i umornu rastrgli su je vuci. To su dete posle našli čobani, othranili ga i dali ime Vuk. U Bosančića Vuk se najmio detetom i išao sa ovcama i sa govedima. Bio je tih i smiren kao ovca. Nisakim se nije svađao. Svirao je ćurliku i svako je mogao raspoznati zvuk Vukove ćurlike. Najviše je voleo gaj. Nije skidao oči sa njega. U proleće na Đurđevdanu skupljaju se svi na zbor kod Dobre vode u Vukovom gaju. Tada bi gaj sav mirisao. Vuk je bio glavni kada je u pitanju gaj. Sledećeg dana šumari krenuše u Zmijanju da prikupe radnike, ali nijedan iz Zmijanja ne htede poći. Sazvali su skupštinu i naredili da se počne seći Vukov gaj. Na te šumareve reču Vuk skupi seljane i pođoše braniti gaj. U toj bici poginuše mnogi seljani pa čak i Vuk. Kad poginule sahraniše i Vukov gaj počeše seći. Nemilosrdna ruka saseče i seče sve i odnese u daleku zemlji, a Zmijanje obavi se u tugu i žalost golemu.

U priči se govori o starcu Vuku i njegovom gaju. Još od svog rođenja u gaju je provodio mnogo vremena. Prema njemu se ponašao kao da je živo biće. Ona kao da je sa šumovima lišća na vetru i cvrkutom ptica pronalazio mir. Jednom prilikom se posvađao sa Stankom i hteo otići, ali dok je išao niz put pogled nije sklanjao sa gaja. U njemu kao da nasta potpuna tišina i kao da se na trenutak zaustavi vreme. Ljubav prema gaju i činjenica da ako ode da ga više neće videti naterali su ga da ostane. Uz gaj i brigu o njemu Vuk je i ostario. I baš u nemoćne dane njegove duboke starosti ispred kuće Stanka Bosančića naiđoše naoružani kauri sa veoma lošom vešću. Spahija im je prodao gaj i oni ga planiraju poseći. Nažalost, to je bila istina. Gaj na papiru nije bio u Vukovom vlasništvu. Svi su znali da je gaj voleo više od svega, ali to i nije puno značilo. Starcu je bilo veoma teško kauri su mu hteli uzeti ono za šta je živeo. Tada je i prvi put zaplakao. Celo Zmijanje bilo je spremno braniti Vukov gaj, i tako se oni okupiše ispred kad naiđoše naoružani kauri. Nemoćni Vuk stajao je sa strane i sve gledao pogledom koji je mutila poneka suza. Narod je bio glasan, ali tu buku prekinu pucanj kaura koji usmrti Vuka. Narod se razbeža. Istog dana su posekli gaj. Od bogatog, zelenog gaja ostali su samo panjevi obasjani suncem, miris uvelog lišća i sećanje da je na tom mestu bio gaj za koji je nekada davno jedan čovek.

Vrsta dela - pripovetka

Vreme radnje - 1909. Na Petrov dan

Mesto radnje - Zmijanje - Vukov gaj

Tema - Ova pripovetka govori o starcu Vuku koji je svoj život dao za šumu i ponosno je branio.

Ideja - Uvek se treba boriti za ono što voliš.

Pouka: - Uvek trebamo braniti i štititi ono što je naše, pa čak i ako je život u pitanju.

Glavni likovi - Vuk, Stanko Bosančić

Sporedni likovi - šumar, seljani

Osobine - Vuk, stari, pošten čovek koji Brani ono što je njegovo i što mu pripada. Vuk je starac koji je svojom prošlošću vezan za gaj. Iako star i nemoćan, bio je istrajan u želji da sačuva ono što voli, ali na kraju ipak gubi borbu.

Poređenja - Bio je tih i smiren kao ovca.

Prema svačemu i svakome bio je ravnodušan i hladan kao studen kamen.

Zmijanje se uzrujalo i uzbudilo kao nikad do tad.

__________________________________

Petar Kočić - Vukov gaj

Negdje pred Petrovdan, kada je sunce visoko drhtalo na nebu, obasjavajući osvježavnom blistavošću sve pod sobom i okolo sebe, banuše neki stranjski ljudi pred kuću Stanka Bosančića.

Na jednom bijahu bijele haljine kao snijeg sa crvenkastim prugama, i na glavi širok, klompav šešir, ispod koga mu se jedva nazirahu oči i nos. Iz džepa na lijevoj strani ispod pazuha virio mu je metar, savijen, i na preklonu žutjela se okrugla čivija, prelivajući se u suncu. Drugi, mnogo mlađi, podbulih obraza, pomodrela nosa i kao neispavan, bunovan, nosio je šumarsko odijelo: zelenkast šešir sa peruškom naviše, sametne pantalone do koljena, a od koljena debele zelene čarape sa teškim, potkovanim cipelama, čiji udarci tupo odjekivahu o skorenu zemlju, ostavljajući iza sebe po nabujaloj prašini šarolik trag. Na leđima mu je visila torba sa kožnim uprtama ispod kojih je, kroz žućkasto i izanđalo odijelo, probijao znoj. Preko torbe nekako mu se nemarno ispriječila dvocijevka.

Stanko je bio sam od muškijeh glava kod kuće sa jednom ženom i starim Vukom, koga je već poodavno obuzela i oborila starost i iznemoglost, te ne može nikud maknuti iz kuće. Žena je spremala jelo za poslenike u polju, a Stanko tesao gobelje za kola. Vuk je ležao u kući više ognjišta, nijem i nepomičan.

Stanko, kad ugleda stranjske ljude, pometnu bradvu i nekako se teško podiže da ih dočeka.

Onaj je prvi šutio, a onaj u šumarskom odijelu, skidajući pušku sa sebe, nazva boga i upita se sa Stankom za zdravlje.

- No, kako komšija? - promrmlja i prvi, nekako bojažljivo, kao natežući.

- Dobro, dobro, gospodine. Kako si ti? - osmjehivajući se odgovori Stanko.

Stranac mu ne znade ništa reći, već se sav zacrveni. Više nije ni riječi progovorio, nego je neprekidno gledao u krupnu i odraslu šumu u Vukovom gaju, koji se u polukrugu savijao iznad Stankovih staja kao kakav svjež i zelen vijenac, stršeći visoko u nebo povrh niske i zakržljale šikare što se protezaše nad cijelim selom, čak tamo do steće planine.

Oni su se još pozadugo odmarali i nešto se između se razgovarali nekakvim jezikom koga Stanko nije razumijevao. To mu je mučno bilo, pa ih je od neko doba počeo krivo, nepovjerljivo pogledati. Šumar to opazi, pa pošto iskapi punu zdjelu kisela mlijeka - onaj prvi nije htio - digoše se i pođoše uz brdo Vukovom gaju.

Na polasku šumar reče:

- Bosančiću, ovog ljeta biće dosta posla i zarade. Vukov gaj je prodo spaija ovom strancu. Kroz koji dan počeće rad...

Stanko ga zabezeknuto pogleda, pa se usplahiri:

- Kakav spaija?! Koji gaj?... To ne mere biti. Gaj nije spaijin već našeg Vuka; to zna sav svijet. To ne mere biti!

Stranac, kad vidje nenadnu i naglu usplahirenost Stankovu, poblijeđe i poizmače se za nekoliko volovskih pružljaja podalje od njih. Šumar na Stankove riječi ne reče ništa, već se i sam uputi za strancem. Stanko ostade nepomičan, bez riječi, zureći u vrh cijevi puščane kako se presjajiva u suncu i lagano zamiče u Vukov gaj.

Glas da će kauri sjeći Vukov gaj brzo se raznese po svemu Zmijanju, i sav se kraj uznemiri, a najviše iznemogli Vuk. To je uistinu njegov gaj. On ga je podigao i odgajio.

Već se i zaboravilo kad je Vuk stao u najam u Bosančića. O rođenju njegovom ispredale su se duge i različne bajke. Najviše se govorilo da je kao dijete nađen u planini, i to kad je nekakav paša uz bunu prohodio Bosnom, i kada se mnogi svijet iz donjih krajeva sa sermijom sklonio u planinske zbjegove. Kada se sve prilično bilo umirilo i sleglo, vraćao se narod iz zbjegova. Ženi je jednoj nestalo djeteta. Mnogo ga je i dugo tražila, srljajući kao bez duše kroz planine, i nije ga našla. Umornu i iznemoglu rastrgali su je vuci. To su dijete poslije našli čobani, othranili ga i nadjeli mu ime Vuk.

U Bosančića Vuk se najmio djetetom i išao je prvijeh godina za sermijom, prvo za ovcama, pa onda za govedima. Rijetko bi kad radio na njivi sa ostalom čeljadi. Isprva mu je o Đurđevu i Mitrovu isplaćivan najam: pedeset groša i opanci kuzolaši po vrhu. Poslije je prestalo i to, i njega su počeli držati kao ukućanina i kao svog rođenog, te se i on poput ostale čeljadi stao besleisati, odijevati i obuvati iz kuće.

Bio je tih i smiren kao ovca. Ni s kim se nikad nije svadio, to se ne pamti. Nije nikog mrzio, niti je koga odveć volio. Prema svačem i svakom bio je ravnodušan i hladan kao studeni kamen. Mahom je šutio i svirao u ćurlik, koji se daleko čuo, i svak je mogao raspoznati zvuke i davorijanje Vukova ćurlika. Crkvi nije išao osim u godini jednom, na pričešće; u čaršiju nije nikad slazio, osim u proljeće, kad bi se ovce spuštale sa Zmijanja na janjilo, dolje u Lijevče.

Kad bi ljeti sjavio blago na plandište, ili kad bi ga izjutra ili uveče napasao, uvijek je uza se nosio sikiru i potkresavao mlade bukviće i javoriće u šikari iznad Bosančića kuća. To je radio od malena, neumorno i neprekidno, iz godine u godinu, i od zakržljale šikare, koja je bila svačija i ničija, izdvajao se lagano i neosjetno gaj sa visokim i vitkim bukvama i javorovima, viseći se i šireći se. Te bukve i javorovi bili su mu mili i dragi kao nešto svoje rođeno što mu je priraslo za dušu i srce. Kad je besposlen, rijetko bi se kad od njih odvajao. Uvijek je neku žalost oko njih baratao, kresao nešto i potkresavao. Iz gaja se uvijek svetačnim danom čula njegova sikira.

I tu, u gaju, u ljetne dane kad se šuma odjene listom i oblije blistavošću sunčanom, otvarala bi se tvrda i opora duša Vukova. On bi dugo i dugo gledao svoj jedri i nabujali gaj kao da ga pogledom miluje. Tu bi on najviše i govorio. "Djage sestje i bjaco, jasite, jasite! Visjoko jastite!" - tepao bi on, gledeći uz vite bukve i javorove kako se tihano povijaju i osluškivajući njihovo drhtavo i tajanstveno šumljenje.

Jednom se bio nešto grdno ražljutio na Stanka i krenuo se nekud da ide, ali se nije mogao nikako rastati sa svojim gajem. Izišao bijaše ispod sela i legao pod jednu krušku divljaku. Očiju nije skidao s gaja. Činilo mu se da čuje u gaju udarce sikire, i kao da se visoki bukvići previjaju i škripe. Onda bi se kao sve umirilo i stišalo, i njemu se gaj pričinjao neobično tužan i kao da se skamenio od žalosti: nijedna grana da se makne, nijedan list da se zatrese, da zadrhće i zatreperi. Gaj nije šuštio, nije se dizalo ono čudnovato, potmulo šuštanje koje mu je uvijek dušu zanosilo i opijalo. Nad gajem se njegovim, tako mu se priviđalo, bijaše spustila nekakva ledena grobna tišina i tuga koja se dizaše u magličastom priviđenju izmeđ zelenih ovršaka i pomodrelog neba. On se prvi put tada u svom životu zaplakao, i vratio se opet u selo.

U proljeće, najviše u proljeće gladnih godina kakvih je u ovom udom i vrletnom kraju često bivalo u staro vrijeme, teško bi se Vuk zabrinuo. Tada bi iznemogla i pregladnjela svjetina osukom navalili na mlade bukviće da guli koru i snima mezgru, te bi se time i crijemušom otimala da ne skapa od gladi. Sa zaprepašćenim očima gledao je on kako se kroz šumu bjelasaju oguljena stabla, strepeći, da se ne posuše, uvenu i uginu.

Svake godine o Đurđevdanu skupljalo se sve Zmijanje na zbor kod Dobre Vode u Vukovom gaju, i sav bi gaj tada mirisao suvim bosiljem i planinskim pjesmama, u kojima se slavila i veličala ljubav, mladost, zdravlje i snaga. I tada je Vuk široko otvarao oči i pazio da ne bude kakva kvara. Kada bi ga ko opomenuo što toliko pazi, odgovorio bi on kratko, blago osmjehujući se: - Zmijanjci smo!

Kad su se mlada stabla razvila i poodrasla, svaki je mogao usjeći kakve japije za malu potrebu da ne ide daleko steću planini, ali je svak morao za to pitati Vuka da mu dopusti. To njegovo pravo svak je poštovao, i Vuk malo kad ne bi dopustio. Na mjesto posječenih stabala odmah bi on potkresavao i podgajivao mladice.

I on i cijelo Zmijanje bili su nečim tajanstvenim i jezivim vezani za taj gaj. U vrijeme gladnih godina kada bi se domaćini, pogruženi i ubijeni, vraćali iz daleke Kaurske, bez žita, sa praznim konjima, stala bi silna kuknjava, jauk i lelek cijelog Zmijanja, i tada bi Vukov gaj i bujna crijemuša po njemu spasavali nevoljnike da ne presvisnu od grdnog očajanja i gladi.

Stranci se istoga dana vratiše iz šume i zađoše po selima da kupe radnike. Na Zmijanju ne mogoše za taj posao naći ni jednog jedinog čovjeka.

- Ne govorite više o tom, već se što prije kin'te sa Zmijanja, jer bi mogli glavom platiti! - zaprijeti im stari Čočorika, i za dva dana sazva Zmijanje na skup. I Vuka su, onako slaba i nemoćna, izveli na skup. On je samo šutio i slušao što ostali govore. Najviše je govorio stari Čočorika. Usred njegova govora poče dovikivati jedno čobanče iz polja:

- Eno krava u Vukovom gaju!

Vuk se trže, briznu u plač i viknu:

- Čujte, braćo, ono je moj gaj, a nije spaijin. Ne dajte, ako za boga jedinoga znate, da ga kauri isijeku. Nepravda je to velika i grijek... - zaguši se u suzama.

- Ne damo, ne damo brez grdnog zla! - uzavreše povici sa sviju strana. Čočorika nastavlja:

- Vukov gaj je ko naša svetinja jedna. Naši đedovi i pranđedovi spasavali svoj goli život u tom gaju od nemilosne gladi... Kad sad, dušo si moja draga, i djeco i braćo moja, čuo da ga je spaija prodo kaurima... tobož što je na njegovoj zemlji, i ovamo kad sam proesabio da će ga popiti u vinu i rakiji sa kaurskim rospijama, e dušo si moja draga, bilo mi je da poludim!... Sinoć sam dugo pod noć šjedio pred kućom i sve nešto o tom razmišljo. Nikako mi se nije dalo spavati... Neće oko ponoći na jednom mi se učini ko da se nebesa otvoriše i nad Visokom Gredom ukaza se kršna i naočita ženska prilika sa crljenim barjakom u ruci...

- I ja sam vidio sinoć nekakvu crljen iznad Visoke Grede! - ču se neko iz skupa.

- I ja sam! - dočeka drugi.

- I ja sam! - potvrđuje treći.

- Maše barjakom - produžuje Čočorika - i viče: "Ne dajte Zmijanjci, tako prokleti ne bili, da kauri isijeku Vukov gaj!"

- Ne damo, ne damo brez grdnog zla i krvi! - zagrmješe opet poklici sa sviju strana.

I svi se zavjeriše, i staro i mlado, i muško i žensko, da brane Vukov gaj i da bez golema jada ne daju da ga kauri isijeku, i opremiše sudu ispred Vuka i naroda starog Čočoriku sa nekoliko ljudi.

Poslije dva tri dana vratio se od suda stari Čočorika sa ljudima, ali nije ništa uspio. Svagdje su mu rekli da je Vukov gaj upisan na spahiju, i spahija ga je mogao prodati kome je htio. Napošljetku, u velikom očajanju ponudio je i Čočorika u ime Zmijanja spahiji novce za gaj, ali on na to nije htio i smio pristati, jer je sa strancem već bio podvezao pogodbu i ugovor, i to je bila svršena i gotova stvar. Neizmjerno ogorčenje bješe obladalo Zmijanjcima kad im je Čočorika sve to kazao.

I jednog dana pomoliše se drumom ispod Kadine Vode u dugim redovima stranjski radnici, sve sami kauri, sa četiri žandarske patrole.

Zmijanje se uzruja i uzbuni kao nikad do tada. Sa dna do dna Zmijanja odjekivahu uzvici i dozivanja: - Kauri idu da sijeku Vukov gaj! Na skup, braćo i Srbovi!

Iz sviju sela sa njiva i od kuća pohrlješe gomile uzrujanog i zaprepašćenog naroda. Ljudi bacaju kose i vile preko ramena, na djevojačkim i momačkim usnama prekidaju se pjesme, žene ostavljaju kolijevke sa rasplakanom djecom, i sve to hrli i srlja prema Vukovom gaju, pognano nekakvom nepojmljivom i neodoljivom silom. Hrli i kulja svijet sa sviju strana kao da iz zemlje niče i iskuplja se pod Vukov gaj.

I Vuk se diže, dobi snagu kao da se preporodi. U košulji, gologlav i raspojas, blijed kao smrt i ispijen kao kakva avet iziđe u narod.

Kauri se primiču sve bliže i bliže. Nataknute bajonete na žandarskim puškama sve se jasnije raspoznaju. Istom jezivo bljesnu u suncu, pa opet se izgube, potonu kao u kakvu pomrčinu.

Kroz nepreglednu gomilu iskupljenog i do dna duše uzbunjenog naroda prostruji nešto, vezujući jedno za drugo, stapajući sav taj svijet u jedno, u nešto čvrsto i neprobojno. Najednom se digne žagor i povici, pa se opet sve ušuti, sledeni, skameni. Svak osjeća, sluti, da se nešto strahobno približuje, samo što se nije zbilo!

Vuk, kao kakvo strašilo, kad vidje da se radnici sve bliže primiču, raširi ruke kao da će braniti gaj, napregnu se i prozbori nemoćnim i uzdrhtalim glasom:

- Eto kaura! Ne dajte, braćo, da...

- Ne damo, ne damo! - zabruja na sve strane, odjekujući u planinskim visovima.

Radnici najednom zastadoše. Jedna se patrola odvoji od ostalih i pođe prema skupljenom narodu, u kome se dizaše sve jača i silnija graja što se radnici bliže primicahu.

- Nek se vrate radnici, mi ne damo šjeći Vukova gaja! - viknu Čočorika prema patroli koja zastade podaleko od skupljenog naroda koji se silno uzruja.

- Ne damo, ne damo brez mrtve glave! - osuše se opet povici iz skupa.

- U ime zakona, razilaz'te se!

- U ime boga i božje pravde nek odstupe radnici da se krv ne prolijeva!

- Mi smo bacili molbenicu na carstvo. Neka to još malo stane, da vidimo šta će doći sa carstva! - dovikuje patroli Stanko Bosančić.

Žandari zviznuše. Ostale patrole i oboružani radnici priletješe i svom žestinom navališe da razgone narod.

- Mi smo bacili molbenicu na carstvo! - čuju se isprekidani uzvici.

- Kakva molbenica, kakvo carstvo! Natrag u ime zakona! Razilaz'te se...

Vuk, uzrujan, izmakao se ispred naroda, raširio ruke kao da nešto brani i samo viče:

- Ne dajte, braćo!

I prva puška puče. Svijet se ustalasa, uzruja, pobjesni. Nastade lomljava i urnebesna graja. Stadoše se gušati. Jednog žandara nečim raniše, oteše mu pušku, slomiše i baciše. Na to puške još jače, još silnije učestaše. Jauk i vriska da uši zaglunu. Ranjenici padaju i ječe, a Vuk kao kakvo priviđenje uvijek naprijed i jednako viče:

- Ne dajte, braćo!

I on pade, obliven krvlju, neprestano mlatajući rukama oko sebe i vičući: "Ne dajte, ne dajte!" Kraj njeg posrnu i pade stari Čočorika, i svijet se razbježe, praćen silnom praskom pušaka...

Ginjenike pokopaše, i Vukov gaj počeše sjeći.

Nemilosna tuđinska ruka isiječe i sasiječe sve i odnese u daleku zemlju, a ojađeno Zmijanje obavi se u tugu i žalost golemu.

_________________________________

Petar Kočić rođen je jednog junskog dana 1877. godine,godinu dana uoči Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austriji na trideset godina. Rodio se na Zmijanju, selo Stričići, u Bosanskoj krajini, u brvnari bez prozora, u onom herojskom kraju koji nikad nije bio pod kmetstvom. Petra je prvi čovjek u svom rodu koji je sišao sa planina i otisnuo se u svijet. Bilo mu je dve godine kad je izgubio majku, njegov otac, sveštenik Jovan, iz duboke žalosti za ženom, napustio je kuću i dijecu i otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim. Iz baba - Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polupismenuh, bistrih i rodoljubivih kaluđera. U manastiru je završio dva razreda osnovne škole (više ih tamo nije ni bilo). Ostala dva učio je u Banjaluci. Po završetku osnove škole 1891. godine Kočić je po očevoj želji krenuo u Gimnaziju u Sarajevo. Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju, ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.

Posle sudara sa školskim vlastima Kočić je 1895. godine prešao u Beograd. Tamo je iste godine završio četvrti razred Gimnazije i upisao se u peti. Gimnaziju je zavšrio u junu 1899. godine i otišao u Beč da studira slavistiku kod čuvenog profesora Jagića. U Beču Kočić ulazi u krug studenata Bosanaca i počinje da se bavi literaturom i nacionalnom borbom.U kružoku Pavla Lagarića napisao je Kočić svoje prve radove. Prva zbirka njegovih pripoveaka pod naslovom S planiine i ispod planine pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902. godine. Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta, od stvarnog i originalnog talenta". Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića", najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka Jazavac pred sudom.

Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog ministarstva prosvete.Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi u skoplju. Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine.Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905.godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo. U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist. U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile. Tako je bio protjeran iz Sarajeva. Ali Kočić ne miruje. Odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" sa namjerom da oko sebe okupi sve nacionalno svjesne borce. Ipak policija ga nije ostavljala na miru. Od oktobra 1907. do 1909. Kočić s manjim prekidima tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.

Po izlasku sa robije veliki pjesnik Bosanske Krajine opet se vraća litaraturi. Početkom 1910. godine obavljuje u Zagrebu zbirku pripovjedaka pod naslovom Jauci sa Zmijanja, a već iduće godine i svoju homorističko - satiričnu propovjetku Sudanija. Krajem 1912. godine počeo je da osjeća brzo napredovanje progresivne paralize. Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osjetio da je teško bolestan. Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori. Pred sam početak prvog svjetskog rata 1914. godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smještaju u duševnu bolnicu. I nestao je tiho, nečujno, u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916. godine u porobljenom Beogradu. Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao: U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu vajme i umrijeh. Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici.

Često se govorilo da je Kočić Borac bacio u sjenu Kočića Pjesnika. Ne treba pjesnika i borca suprostavljati jednog drugom; da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga. Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čovjeka i borca sa strašću je preliovao u svoje ličnosti. njih je dosta:duhoviti, prevejani i kompleksni David Štrbac, šaljivi, hvalisavi i tragični Simeun Đak, surovi i mračni mrčajski proto, zaneseni Relja Knežević...

Petar Kočić - Jablan

Petar Kočić - Jazavac pred sudom

Petar Kočić - Kroz mećavu

Petar Kočić - Mračajski proto

Petar Kočić - Pisma Milki Vukmanović

Petar Kočić - Ratkovo

Petar Kočić - Tajna nevolja Smaje Subaše  

Petar Kočić - Zmijanje