Oscar Wilde - Sretni kraljević

Sretni kraljević otkriva sve najznačajnije odlike Wildeova života i stila, raskošan izbor riječi, zanosan ritam rečenice, žudnju za dalekim i egzotičnim krajevima, liričnost i sjetu, suosječajnost i zajedljivost, razbarušenost i savršeno poznavanje književnog posla i književnosti. Sretni kraljević osvaja ljepotom glazbe riječi, ali i Wildeovim osjećajem za društvenu bijedu i nepravdu, za patnju malih i zapostavljenih...

Kratki sadržaj - Na visokom stupu u gradu stajao je kip Sretnoga kraljevića. Bio je prelijep: tijelo mu je bilo prekriveno listićima suhoga zlata, oči su mu bila dva sjajna plava safira, a na dršci njegova mača stajao je veliki crveni rubin. Mnogi su se divili Sretnom kraljeviću - gradski vijećnici, djeca i roditelji, prolaznici koji su čeznuli za srećom, jer on je izgledao sretan i lijep te se činio kao ostvarenje ljudskih težnji i snova.

Jedne noći preleti preko grada mali lastavić na putu za topli jug. Njegovi su prijatelji odletjeli prema Egiptu već prije šest tjedana, a on je zaostao jer se bio zaljubio u lijepu trsku. Njegova je ljubav bila započela u rano proljeće i trajala je cijelo ljeto. Lastavić je udvarao vitkoj trski leteći uporno oko nje i praveći srebrnkaste valove na površini jezera. Pa iako su ga ostale lastavice upozoravale da je to uzaludna ljubav jer je trska siromašna i ima puno rodbine, on je ustrajavao u svojoj ljubavi. No kad su već sve lastavice bile odletjele prema jugu, lastavić se osjetio usamljenim. Pitao je trsku hoće li poći s njime, no ona je samo odmahnula glavom. Primijetivši da, iako je kućevna, ona nije za njega jer njegova bi žena trebala voljeti putovanja kao i on, lastavić pozdravi svoju trsku i odleti prema piramidama.

U sumrak, nakon cjelodnevnog leta, stigao je do grada. Tražeći mjesto gdje bi prenoćio, ugleda kip Sretnog kraljevića na visokom stupu. Oduševljen lijepim mjestom s obiljem svježeg zraka, smjesti se kraljeviću između nogu, spremajući se zaspati u svojoj zlatnoj spavaonici. No u taj čas krupna kap vode pade na nj. Lastavić se začudio kapi kiše jer je nebo bilo vedro, bez ijednog oblačka, sa svijetlim zvijezdama. Nato padne još jedna kap. Upitavši se kakva mu korist od kipa koji ga ne može ni od kiše zaštititi, lastavić se vinu u visinu kako bi potražio kakav dimnjak. Ugledavši u taj čas oči Sretnoga kraljevića, nemalo se iznenadi - kraljevićeve su oči bile pune suza i, tako lijep i žalostan, smilio mu se. Upita ga tko je on, a ovaj mu odgovori da je on Sretni kraljević. Lastavicu je bilo čudno što jedan sretni kraljević plače, pa mu kraljević ispriča kako nije znao za tugu, suze ili brige dok je bio živ i imao ljudsko srce. Proživio je svoj život u užitku i bezbrižnosti, u palači s prelijepim vrtom koji je bio visokim zidom odijeljen od ostalog svijeta, tako da nije mario za ono što se zbiva izvan njegova vrta. Kad je umro, podigli su ga ovamo, na visoko mjesto, te sada može vidjeti sav jad, bijedu i siromaštvo svoga grada. Pa premda ima srce od olova, ne može ništa drugo nego plakati.

Tada kraljević reče kako u jednoj maloj ulici, daleko odavde, vidi siromašnu švelju koja šiva raskošnu haljinu za dvorsku damu, a u kutu sobe leži njezin bolesni sinčić. On, sav u groznici, traži naranču, ali mu mati ne može dati ništa osim vode iz rijeke. I tada kraljević zamoli lastavića da toj siromašnoj ženi odnese rubin s njegova mača. Lastavić odgovori kako ga njegovo društvo čeka u Egiptu, leteći nad Nilom i razgovarajući s lotosovim cvjetovima. Kraljević ga opet zamoli neka ostane jednu noć i bude njegovim glasnikom. Nato mu lastavić odvrati da on baš i ne voli dječake jer su ga ljetos gađali kamenjem. Ipak, tako lijep i žalostan, sažalio mu se kraljević i on odluči ostati jednu noć, premda je bilo vrlo hladno.

Odletio je s rubinom onoj siromašnoj švelji i pažljivo obletio oko kreveta bolesna dječaka, hladeći mu čelo. Dječaku je bilo lakše i on utone u ugodan san. Kad se vratio kraljeviću, reče mu da se osjeća sasvim toplo, iako je vani tako hladno. Kraljević mu reče da je to zato što je učinio dobro djelo. Idućeg jutra lastavić odleti do rijeke i okupa se, a profesor ornitologije, kad ga je vidio, napiše članak o neobičnoj pojavi lastavice zimi, koji su svi navodili.

Te se večeri lastavić spremio da odleti za Egipat, no Sretni ga je kraljević zamolio da ostane s njim još jednu noć. Lastavić mu je opet pričao o ljepotama koje ga čekaju u Egiptu, no tada mu kraljević reče kako vidi jednog siromašnog mladića na tavanu koji se smrzava i gladuje, te stoga ne može dovršiti dramu kojom bi zaradio za hranu i ogrjev. Budući da više nije imao rubina, Sretni kraljević zamoli lastavica da mu iskljuje safir iz jednoga oka i odnese ga tome mladiću. Sav ganut tom plemenitošću, lastavić učini kako mu je rekao kraljević. Safir iz drugog oka lastavić je iduće noći odnio maloj prodavačici šibica, jer su joj sve šibice bile pale u jarak i otac bi je zbog toga sigurno istukao.

Sad kad je kraljević bio slijep, lastavić ga nije mogao napustiti. Iako je bilo sve hladnije, lastavić je ostao uz kraljevića pričajući mu o divotama Egipta i toplog juga. Nato ga kraljević zamoli da preleti nad njegovim gradom i ispriča mu što je vidio. Kad se je lastavić vratio i ispričao mu koliko je siromaštva i patnje u tome gradu, kraljević mu je naredio da skine s njega listić po listić zlata i odnese ga siromasima. Lastavić je tako napravio, a siromašna djeca bila su sretna jer su sad imala kruha. Tako je bilo sve dok nije odnio i posljednji zlatni listić. Kraljević tada ostade siv i beživotan. Pao je snijeg i lastavicu je bivalo sve hladnije, no nije htio napustiti svoga kraljevića, toliko ga je volio. Kad je naslutio smrt, oprostio se je s njim, poljubio ga i pao mrtav do njegovih nogu. U taj čas prepuklo je olovno srce Sretnoga kraljevića.

Sutradan ujutro prošetao je tuda gradonačelnik i zamijetio kako je otrcan i ružan kip Sretnog kraljevića. Primijetio je i nekakvu crknutu pticu kraj njegovih nogu. Stoga je naredio da se kip ukloni i rastali u peći. Trebali su od njega napraviti drugi kip, no nisu se mogli složiti oko toga čiji će to kip biti - svatko je htio da bude baš njegov. U talionici se slomljeno olovno srce kraljevića nije moglo istopiti u peći, stoga ga baciše na hrpu smeća, gdje je ležao i mrtvi lastavić. Bog reče jednom od svojih anđela neka mu donese dvije najdragocjenije stvari iz toga grada, a anđeo mu donese olovno srce i mrtvu pticu. Nato Bog reče anđelu daje dobro odabrao jer će ta mala ptica zauvijek pjevati u njegovu Rajskom vrtu, a Sretni će ga kraljević zauvijek slaviti.

Vrsta djela - Sretni kraljević i ostale priče iz ove zbirke nazivaju se suvremenim bajkama. Radnja je suvremene bajke nestvarna, kao i radnja starijih bajki, no smještena je u suvremeno doba i priča o problemima modernog društva. Likovi u suvremenoj bajci uz ljude mogu biti i životinje, biljke ili stvari, no ne javljaju se likovi iz klasične bajke (vile, patuljci, čarobnjaci).
U svojim bajkama Oscar Wilde pripovijeda nam na jednostavan način o ljudskim vrlinama i manama, kritizira društvo koje je nepravedno, neosjetljivo na ljepotu i bešćutno za patnje pojedinaca. Ova je zbirka doživjela desetak izdanja na engleskom jeziku te mnoštvo prijevoda na gotovo sve svjetske jezike.

Tema i ideja - Ova je bajka priča o ljubavi, o požrtvovnosti i sućuti prema ljudskoj bijedi, no ona je istodobno i kritika ljudske bešćutnosti i bezobzirnosti ljudskog društva. Sretni kraljević, nakon jednog života u kojem je znao samo za užitak i ugodu, otvara svoje oči i srce za patnje siromašnih, za njihovu bespomoćnost. U želji da im pomogne, on ne žali svoje zlato i drago kamenje, čak ni svoje oči - žrtvuje ih bez imalo kolebanja. Time on utjelovljuje ideju požrtvovnosti, nesebičnosti i sućuti prema ljudima kojima je teško, koji su u bezizlaznoj životnoj situaciji.

Njegov prijatelj lastavić svjedoči koliko jaka može biti ljubav. Odanost prema kraljeviću i njegovim plemenitim djelima odvela ga je u smrt, no on je dragovoljno bira, jer je uspio prepoznati prave vrijednosti u životu. Takva ljubav i odanost na kraju biva i nagrađena.

S druge su strane ljudi, osobito predstavnici vlasti - gradonačelnik, vijećnici, profesor umjetnosti, dvorska dama - koji ne vide ni sirotinju, ni dobra djela koja sirotinji čine Sretni kraljević i lastavić. Oni vide samo sebe, njihov je cilj samo zadovoljenje vlastitih potreba i vlastiti probitak. Stoga nije čudno da uklanjaju kraljevića kad vide kako je kraljević ostao bez svoje izvanjske pozlate. On im više nije zanimljiv ni lijep jer ne predstavlja moć. Suprotstavljajući ova dva načela - požrtvovnost i sebičnost - pisac dovodi priču do vrhunca na samom kraju, kad Bog daje posljednju riječ, kad Bog sudi: pobjeđuje načelo požrtvovnosti i zaslužuje vječnu sreću.

Mjesto i vrijeme - Kao i u svakoj bajci, prostor i vrijeme djela nisu jasno određeni. Radnja bajke zbiva se u jednom gradu u doba jeseni, odnosno prijelaza jeseni u zimu. Upravo to neodređeno vrijeme i mjesto radnje ove bajke potiču nas da se upitamo: je li taj grad siromašnih i obespravljenih ljudi - upravo moj grad? Je li to vrijeme u kojemu treba pomagati ljudima - upravo moje vrijeme? Bajka usto svjedoči da je, iako je napisana prije više od sto godina, ljudsko društvo ostalo isto: uvijek ima onih moćnih i onih siromašnih, kao i onih plemenitih i onih sebičnih.

Likovi
Sretni Kraljević je kip koji stoji visoko nad gradom, na jednom visokom stupu. Njegova je vanjština prekrasna: Sav je bio pozlaćen tankim listićima suhoga zlata, oči su mu bile dva sjajna safira, a velik crven rubin sjao je na dršku njegova mača. Tako lijep kip izaziva divljenje: doista mnogi su mu se divili. "Lijep je kao kakav vjetrokaz", primijetio je jedan od gradskih vijećnika koji je želio steći ugled svojim umjetničkim ukusom, "jedino što nije baš tako koristan", dodao je. Djeca iz sirotišta u njemu vide anđela: - Izgleda baš poput anđela, rekoše djeca iz sirotišta izašavši iz katedrale u svojim jarko grimiznim ogrtačima i čistim bijelim ovratnicima.

Netko tko je tako lijep, mora biti sretan - misle obično ljudi, tako te jedna majka govori svome uplakanom sinčiću: Zašto ne možeš biti poput Sretnog kraljevića? Sretni kraljević nikad i ne pomišlja da bi plakao za nečim. A jedan razočarani čovjek ovako razmišlja: Drago mi je da postoji netko na ovome svijetu tko je posve sretan. Upravo su se misli o potpunoj kraljevićevoj sreći pokazale pogrešnima. On se je zvao Sretni kraljević, a zapravo je bio nesretan kraljević. Kako je postao nesretan? O tome je ispričao lastavicu:

- Kad sam bio živ i imao ljudsko srce, ja nisam znao za suze, jer sam živio u palači Sans - Souci (Bezbrižnica), u kojoj je tuzi zabranjen ulazak. Danju sam se igrao u vrtu s prijateljima, a navečer sam vodio ples u Velikoj dvorani. Oko vrta se pružao vrlo visok zid, ali ja nikad nisam mario za to što je izvan njega, jer je sve oko mene bilo tako lijepo. Moji su me dvorjani nazivali Sretnim kraljevićem, i doista bijah sretan, ako je užitak sreća. Tako sam živio i tako umro.

No kad su ga podigli na visok stup, kad je bacio pogled oko sebe, kad se počeo zanimati za ostale ljude, dogodilo mu se ono što se događa ljudima kad se okrenu prema drugome - uvide kako drugi ljudi pate, koliko im treba pomoć - i to gaje rastužilo: sad kad sam mrtav, podigli su me ovamo, tako da sada s ove visine mogu vidjeti svu gadnost i bijedu mojega grada. Mada mi je srce od olova, ipak ne mogu ništa drugo osim plakati. Zanimljivo je ovdje primijetiti da plače kip koji ima srce od olova, ali ne plaču ljudi, koji imaju pravo srce!

Kraljevićeva iskrena sućut i ljubav prema siromašnima očituje se ponajprije u činjenici da ih on vidi, da ih želi vidjeti. Tako u daljini vidi siromašnu švelju s bolesnim sinčićem, siromašnog mladića koji piše dramu, jadnu djevojčicu koja prodaje šibice. I kad je ostao bez očiju, on šalje svoga lastavica da za njega pronalazi siromašne i potrebite pomoći: Dragi mali lastavicu, pričaš mi o čudesnim stvarima, ali ništa nije čudesnije od patnji muškaraca i žena. Nema tajne veće od siromaštva. Preleti preko mojega grada, mali lastavicu, i reci mi što ondje vidiš.

Požrtvovnost je najsnažnija kraljevićeva osobina. Bez imalo oklijevanja naredio je lastavicu da mu iskopa oko: Ostale su mi još samo oči. One su načinjene od rijetkih safira donesenih iz Indije prije tisuću godina. Izvadi jedan safir i odnesi mu ga. On će ga prodati draguljaru i kupiti hranu i drvlje za ogrjev, pa dovršiti svoju dramu. "Dragi kraljeviću", reče lastavić, "ja to ne mogu učiniti", pa zaplače. "Lastavicu, lastavicu, mali lastavicu", reče kraljević, "učini kako ti nalažem". Isto je kraljević postupio i s drugim svojim okom, kao i sa zlatnim listićima: Ja sam prekriven suhim zlatom, skini ga listić po listić i daj ga mojim siromasima. Živi ljudi uvijek misle kako ih zlato može usrećiti.

Tako su se odvijala dva suprotna procesa: s jedne strane kraljević je izvana bivao sve jadniji i siromašniji, a iznutra sve smireniji i bogatiji. Ljudi zarobljeni u svojoj oholosti i sebičnosti vide samo izvanjsko sivilo i istrošenost kraljevićeva kipa. Stoga gradonačelnik najednom kaže: Bože dragi! Kako otrcano izgleda Sretni kraljević! Rubin je ispao iz njegova mača, oči su mu nestale i više nije zlatan. Ustvari, ne izgleda ništa bolje od kakva prosjaka! U tom je času on sam, i ne sluteći u svojoj nadutosti kako ima pravo, Sretnog kraljevića povezao sa siromasima.

Jedan od najsnažnijih trenutaka u bajci jest lastavićeva smrt. Kraljević isprva pomišlja da on konačno ide u Egipat, pa mu iskazuje ljubav: Baš mi je drago da napokon ideš u Egipat, predugo si bio ovdje. I poljubi mi usne, jer ja te volim. Tu svoju ljubav odmah je i dokazao: kad je lastavić pao mrtav do njegovih nogu, ljubav je učinila ono što se činilo nemogućim - kraljevićevo olovno srce prepuklo je napola. Ljubav zaista čini čuda. A po tom ga je čudu i Bog prepoznao, makar su ga ljudi odbacili na smeće. 

Lastavić - jedna sasvim obična ptica, površni i hiroviti lastavić, koji je tvrdoglavo i pomalo inatljivo potrošio čitavo ljeto udvarajući običnoj trski, pretvara se, zahvaljujući Sretnom kraljeviću, u požrtvovnog junaka. Njegovu je priču saslušao iz čiste radoznalosti, a prvu je noć ostao s njim iz sažaljenja: Međutim, Sretni kraljević je izgledao tako tužan da se mali lastavić sažalio. "Vrlo je hladno ovdje," reče, "ali ostat ću s tobom jednu noć i biti tvoj glasnik". No još iste noći i u njemu se budi sućut prema siromašnima i nemoćnima te i on pomaže bolesnom dječaku: Zatim pažljivo obleti oko kreveta hladeći dječakovo čelo svojim krilima. "Kako se svježe osjećam", reče dječak. "Mora da prizdravljam", i utone u ugodan sanak.

Čim je učinio dobro djelo, lastavić se osjeća bolje: Čudno, sad se osjećam sasvim toplo, iako je vani tako hladno. To je zbog toga što si učinio dobro djelo, reče kraljević. I drugu noć lastavić ostaje s kraljevićem iz sažaljenja, a kad je - treće noći - kraljević ostao slijep, u lastavicu se događa veliki preokret: Zatim se lastavić vrati kraljeviću. "Sada si slijep", reče, "pa ću stoga zauvijek ostati s tobom". "Nemoj, mali lastavicu", reče kraljević, "ti moraš poći u Egipat". "Ostat ću s tobom zauvijek", reče lastavić i zaspe do kraljevićevih nogu. Cijeli sljedeći dan prosjedio je na kraljevićevom ramenu, pričajući mu što je sve vidio u dalekim zemljama.

Od jedne površne ptice (Mišljenje ga je uvijek uspavljivalo!) lastavić je, zahvaćen kraljevićevom ljubavlju i požrtvovnošću, postao njegov sudionik i partner u činjenju dobrih djela: Lastavić je tako skidao listić po listić suhoga zlata, sve dok Sretni kraljević nije izgledao posve beživotan i siv. Lastavić je odnosio listić po listić suhoga zlata sirotinji, a dječja su lica rumenjela, pa se stanu smijati i igrati na ulici. Iako je znao da ga, ostane li u gradu, čeka sigurna smrt, lastavić je odlučio ostati s kraljevićem do kraja. I ovdje je ljubav imala presudnu riječ: Jadnom malom lastavicu bivalo je sve hladnije i hladnije, no nije htio napustiti svog kraljevića, jer ga je previše volio.

I kad gradonačelnik pokraj kraljevićevih nogu vidi samo neku crknutu pticu, on ostaje prikraćen za jednu prekrasnu priču o ljubavi, odanosti i požrtvovnosti, koja mijenja i oplemenjuje sve. A Bog opet nagrađuje one koji čine dobro, spajajući u vječnosti Sretnog kraljevića i lastavica: jer u mojem će Rajskome vrtu ova mala ptica zauvijek pjevati, a u mojem zlatnom gradu Sretni će me kraljević zauvijek slaviti.

Jezik i stil - Stil Oscara Wildea kritičari ocjenjuju kao način pisanja koji je prožet osjećajem za lijepo i koji teži dotjeranosti. Te se osobine uočavaju i u Sretnom kraljeviću. Jezik je ove bajke jednostavan, no svaka je riječ pomno birana i u odnosu s ostalim riječima stvara dojam dovršenosti i sklada. U pripovijedanju nema suvišnih riječi, pisac se ne razbacuje njima, nego svaku riječ koristi kako bi njezino značenje došlo do izražaja u svoj svojoj punini.

Vodeći pripovijedanje, pisac nas u događaje uvodi izravno, svaki događaj ima određeno mjesto u razvoju radnje. Tako tekst od dvadesetak stranica trebamo čitati s pozornošću i temeljito, pa ćemo tek onda početi uočavati i skrivene poruke u tekstu, kao i mogućnosti različitih tumačenja. U tome se očituje bogatstvo Wildeova književnog umijeća.

Pouka - Treba biti obziran prema drugima, primjećivati tuđu nesreću i pomagati ljudima čineći dobra djela.

Način pisanja - Pjesnik je koristio personifikaciju i epitete.

Najljepši odlomak - I lastavić poljubi sretnog kraljevića u usne i padne mrtav do njegovih nogu. Tog trenutka unutar kipa se začuo nekakav čudnovat prasak, kao da se nešto slomilo. Ustvari, kraljevićevo olovno srce slomilo se na pola. Zacijelo zbog strahovite jeke studeni.

Dojam o djelu: Priča mi se svidjela zato što je poučna i što nas upućuje da činimo što više dobrih djela. Glavni su mi likovi osobito dragi, ponajprije zato što su pošteni, plemeniti i što su napravili mnogo dobrih djela onima kojima je to najviše bilo potrebno. Pročitavši priču bio sam vrlo tužan. Mislim da je pisac posebnu pozornost posvetio kraljevićevu neuništivu i plemenitu srcu, simbolu koji ni vatra nije mogla uništiti. Dirljiva pripovijest koja nas uči da je ljepota i dobrota u davanju.

________________________________

Oscar Wilde rođen je 1854. godine u Dublinu, a školovanje je završio u Oxfordu. Roditelji su mu bili Sir Wiliam Wilde i Jane Francesca. Oba roditelja su živjela za poeziju, pa nije bilo čudno što se Oscar kasnije orijentirao na književnost.

Prvo se školovao u Dublinu na učilištu Trinity College, a nakon toga je dobio stipendiju za studiranje na Oxfordu. Na početku karijere najveći utjecaj na Oscara su imali Walter Peter, John Raskin i Svinbern. Tijekom studija objavio je nekoliko djela, a kada mu je umro otac odlučio je vratiti se u Irsku, napustio je Oxford i nastavio s objavljivanjem poezije, a 1878. godine je dobio nagradu za englesku književnost. Ubrzo nakon što je napustio fakultet postao je popularan među književnicima.

Kada je stekao veliku popularnost odlučio se život u Americi. Tamo je boravio neko vrijeme i zatim se preselio u Pariz gdje je upoznao i kasnije se vjenčao s Constance Lloyd. S njom je imao dva sina Vyvyana i Cyila.

Bio je glavni predstavnik engleskog larpurlartizma (umjetnost radi umjetnosti). Najpoznatija su mu djela: algorične bajke Sretni kraljević i Mladi kralj, roman Slika Doriana Graya i drame Saloma (na francuskom jeziku) i Idealan suprug. U najranijem razdoblju života pisao je poeziju, kojoj se vraća pred kraj života. Po izlazu iz zatvora napisao je svoju najbolju pjesmu Baladu o tamnici u Readingu, uz Sliku Doriana Graya, njegovo najbolje djelo. Oscar Wilde iznenada je umro 30. studenoga 1900. godine od upale mozga, u svojoj 47. godini. Pokopan je u Parizu. 

Oscar Wilde - Sebični div

Oscar Wilde - Slavuj i ruža