Oscar Wilde - Sebični div lektira

Oscar Wilde - Sebični div

Oscar Wilde - Sebični div

 

Kratki sadržaj - Djeca se igraju u divivom vrtu koji je prepun prekrasnog cvijeća i sočnih breskvi. Nakon sedam godina div se vraća u svoju kuću i ljutito rastjera svu djecu iz dvorišta. Sagradio jevisoki zid oko svog imanja i zavukao se u kuću. Djeca se više nisu imala gdje igrati. S vremenom su divovo dvorište zavolili jedino snijeg i mraz. Izmjenjivala su se godišnja doba, a u divovom dvorištu snijeg nikad nije kopnio, lišće na granama nije listalo, ptice nisu pjevale. Jednog danazaču se pjev konopljarke, presta tuča i vjetar prestade hučati. Div skoči iz kreveta uvjeren da je stiglo proljeće. Vidjevši ga djeca pobjegoše, a u vrtu ponovno zavlada zima. Div shvati da je pogrešio, sruši maljem zid i pusti djecu da se igraju u njegovom dvorištu. Proljeće se vratilo ivrt zazeleni. Bilo je tako sve do divove smrti. Nagrada za promjenu divova ponašanja je njegov odlazak u raj.

 

Mjesto radnje - Divov vrt

Tema - Bezosjećajnost, pohlepa i sebičnost osobine su koje ljudi moraju uvidjeti i mijenjati ih.

Ideja - U životu treba činiti dobra djela i dobro će se dobrim vratiti kad tad.

 

Analiza likova

 

Div - Sebičan, pohlepan, netolerantan, ne želi ništa podijeliti s drugima. Navedene ga osobine udaljavaju od ljudi te ostaje sam i s vremenom postaje nesretan. Uvidjevši svoj pogrešan životni stav div se mijenja. Postaje tolerantan, nesebičan i voljan je sve svoje podijeliti sa drugim ljudima. Prijatelji su se vratili i div više nije bio sam i napušten.

 

Djeca - djeca nalaze mjesto za razonodu i zabavu u divovom vrtu. Ona su bezazlena i razigrana. Boje se diva i bježe pred njim iz njegovog vrta. Opraštaju mu njegovu pohlepu i bezosjećajnost, te se vraćaju natrag u njegov vrt na igru.

__________________________________

 

SEBIČNI DIV

 

Svaki dan poslije podne, kad su se vraćala iz škole, odlazila su djeca i igrala se u divovu vrtu.

Bio je to velik, lijep vrt, s mekom, zelenom travom. Pogdjegdje u travi raslo je krasno cvijeće poput zvijezda, a bilo je tu dvanaest bresaka koje su se s proljeća rascvjetavale nježnim cvjetovima rumene i biserne boje, a ujesen rodile bogatim plodom. Ptice su sjedile na drveću i tako slatko pjevale da su djeca zastajala u igri i slušala ih. – Što smo mi sretni ovdje! – dovikivala su jedno drugome.

Jednoga se dana vratio div. Bio je u pohodu kod prijatelja svojega ljudoždera i proživio s njim sedam godina. Kad je proteklo sedam godina, bio je izgovorio sve što mu je imao reći, jer nije im bio silan razgovor, pa je odlučio da se vrati u svoj dvor. Kad je stigao, spazi djecu kako se igraju u vrtu.

– Što vi tu radite? – zavikne im jako otresitim glasom i djeca pobjegnu.

– Moj vrt moj je vrt – reče div – svatko to razabire, a ja ne dopuštam nikome da se igra u mojem vrtu osim mene samoga.

Tako je digao uokolo visok zid i metnuo ploču s opomenom:

PREKRŠITELJI BIT ĆE KAŽNJENI.

 

Bio je on jako sebičan div.

Sirota se djeca nisu sada imala gdje igrati. Pokušali su se igrati na cesti, ali cesta je bila vrlo prašna i puna tvrda kamenja, a to im se nije mililo. Kad im se svrši škola, obilazili su oko visokoga zida i razgovarali o krasnom vrtu za zidom. – Što smo bili sretni tamo – govorili su jedan drugome.

Onda svanulo proljeće i sav se kraj prekrio sitnim cvijećem i sitnim pticama. Jedino u vrtu sebičnoga diva bila je svejednako zima. Ptice nisu marile da pjevaju u vrtu kad u njem nema djece, a drveće zaboravilo cvasti. Jednom provirio iz trave krasan cvijet, ali kad je opazio ploču s opomenom, rastužio se zbog djece i opet šmugnuo natrag u zemlju te zaspao. Jedini kojima je prijalo bili su snijeg i mraz. – Proljeće je zaboravilo na ovaj vrt – klicali su – mi ćemo dakle živjeti ovdje cijele godine.

Snijeg prekrio travu velikim svojim bijelim pokrovom, a mraz posrebrio sve drveće. Onda pozvaše vjetar sjevernjak da se nastani s njima i on je došao. Umotao se u krzno, rikao cio dan po vrtu i otpirivao dimnjake. – To je divno mjesto – reče on – moramo pozvati tuču da nas pohodi.

Tako je došla tuča. Svaki je dan tri sata treskala u krov na dvoru dok nije porazbijala škriljeve pločice, a zatim je oblijetala oko vrta koliko god je brzo mogla. Bila je u sivoj odjeći a ledena daha.

– Ne razumijem zašto proljeće ovako kasni – reče sebični div sjedeći kraj prozora i gledajući svoj hladni bijeli vrt; – nadam se, promijenit će se vrijeme.

 

Ali nije bilo proljeća, pa ni ljeta. Jesen je urodila u svakom vrtu zlatnim plodom, ali nije urodila u divovu vrtu. – On je presebičan – govorila je jesen.

Tu je dakle uvijek bila zima, pa su vjetar sjevernjak i tuča i mraz i snijeg obigravali između drveća.

Jednoga je jutra div ležao budan u krevetu pa začuo neku ljupku svirku. Zvučala mu je u ušima tako slatko te je pomislio da prolaze kraljevi glazbenici. A zapravo je samo mala konopljarka pjevala pod prozorom, ali div već odavno nije čuo ptičju pjesmu u svojem vrtu i učinilo mu se da je to najkrasnija svirka na svijetu. Tuča prestala obigravati iznad njegove glave, vjetar se sjevernjak okanio rike, a kroz otvoreni prozor zamirisao divan miris. – Mislim da napokon sviće proljeće – reče div te skoči iz kreveta i pogleda kroz prozor.

Što je vidio?

Vidio je najljepši prizor. Kroz malu rupu u zidu ušuljala se djeca i sjede na granama drveća. Na svakom drvetu vidi malo dijete. A drveće se toliko veseli što su mu se vratila djeca da se osulo cvijećem i milo se uzmahalo granama iznad dječjih glava. Ptice lete i cvrkuću blaženo, a cvijeće izviruje iz zelene trave i smije se. Bio je dražestan prizor, a samo je u jednom kutu još zimovala zima. Bio je to najdalji kut u vrtu, a tamo je stajao malen dječak. Toliko je malešan bio da se nije mogao popeti na granu, nego je obilazio oko drveta i gorko plakao. Bijedno je drvo sveudilj bilo pokriveno mrazom i snijegom, a sjevernjak je puhao i rikao iznad njega. – Penji se, mališu – reče drvo i sagne svoje grane koliko god je moglo, ali dječak je bio premalen.

A divu se razblažilo srce kad je to vidio. – Što sam bio sebičan! – reče on – sada znam zašto proljeće nije htjelo osvanuti. Dići ću bijednoga mališana na vršak na drvetu, a onda ću srušiti zid i moj će vrt biti dječje igralište do vijeka.

Zaista se jako rastužio zbog onog što je uradio.

Odšuljao se dakle dolje, otvorio tihano vrata i otišao u vrt. Ali kad su ga djeca spazila, uplašila se tako da su pobjegla i u vrtu nastala opet zima. Jedino mališan nije utekao jer su mu oči bile pune suza i nije vidio da div dolazi. A div se prokrao njemu iza leđa, prihvatio ga nježno na ruku i popeo ga na drvo. A drvo se odmah rascvalo, ptice došle i zapjevale na drvetu, a mališan raširio ruke, ogrlio diva i poljubio ga. A druga djeca, kad vidješe da div nije više opak, dohrlila natrag, a s njima došlo i proljeće.

– To je sada vaš vrt, mala dječice – reče div te uze veliku sjekiru i sruši zid. A kad je svijet u dvanaest sati odlazio na trg, vidio je diva kako se igra s djecom u najkrasnijem vrtu što su ga ikada vidjeli.

 

Cio dan su se igrali, a uvečer došli k divu i zaželjeli mu laku noć.

– Ali gdje vam je vaš mali drug? – reče on – onaj dječak što sam ga popeo na drvo. Div ga je volio jer ga je dječak poljubio.

– Ne znamo – odgovoriše djeca – otišao je.

– Morate mu reći neka sutra zacijelo dođe – reče div.

Ali djeca mu rekoše da ne znaju gdje on stanuje, a nikada ga prije nisu vidjeli; i div se jako ražalosti.

Svako poslije podne, kad završi škola, dolazila su djeca i igrala se s divom. Ali nije se više javljao onaj mališan, kojega je div volio. Bio je jako prijazan svoj djeci, no ginuo je za svojim najboljim malim prijateljem i često je govorio o njemu.

– Što bih ga volio vidjeti! – znao je govoriti.

Protekoše godine, a div je jako ostario i oslabio. Nije se više mogao igrati s djecom, nego je sjedio u velikom naslonjaču, gledao djecu kako se igraju i divio se svojemu vrtu.

– Imam mnogo krasna cvijeća – govorio je – ali djeca su među svim cvijećem najkrasnija.

Jednoga zimskoga jutra, kad se oblačio, pogledao na prozor. Nije sada mrzio zimu jer je znao da to samo proljeće sniva, a cvijeće otpočiva.

Odjednom on u čudu protare oči pa gleda te gleda. Zaista je bio divan prizor. U najdaljem kutu u vrtu osulo se jedno drvo ljupkim blijedim cvjetovima. Grane su mu sasvim zlatne, s grana mu vise srebrni plodovi, a pod drvetom stoji mališan, kojega on voli.

Sav radostan strči div dolje u vrt. Pohrli travom i priđe djetetu, a kad mu je pristupio, zacrvenjelo mu se lice od gnjeva i on reče: – Tko se usudio raniti te?

Jer na djetinjim su dlanovima bili bilježi dvaju čavala, a bilježi dvaju čavala bili su na malim nožicama.

– Tko se usudio raniti tebe? – zaviče div – reci mi da trgnem svoj veliki mač i da ga ubijem.

– Ne! – odgovori dijete – to su rane od ljubavi.

– Tko si ti? – zapita div i silan ga strah zaokupi i on klekne pred dijete.

A dijete se osmjehne divu i reče mu: – Ti si mi dopustio jednom da se igram u tvojem vrtu; danas ćeš ti sa mnom u moj vrt, u raj.

A kad su poslije podne dotrčala djeca, nađoše diva gdje mrtav leži pod drvetom, sav pokriven bijelim cvjetovima.

__________________________________

 

Oscar Wilde rođen je 1854. godine u Dublinu, a školovanje je završio u Oxfordu. Roditelji su mu bili Sir Wiliam Wilde i Jane Francesca. Oba roditelja su živjela za poeziju, pa nije bilo čudno što se Oscar kasnije orijentirao na književnost.

 

Prvo se školovao u Dublinu na učilištu Trinity College, a nakon toga je dobio stipendiju za studiranje na Oxfordu. Na početku karijere najveći utjecaj na Oscara su imali Walter Peter, John Raskin i Svinbern. Tijekom studija objavio je nekoliko djela, a kada mu je umro otac odlučio je vratiti se u Irsku, napustio je Oxford i nastavio s objavljivanjem poezije, a 1878. godine je dobio nagradu za englesku književnost. Ubrzo nakon što je napustio fakultet postao je popularan među književnicima.

 

Kada je stekao veliku popularnost odlučio se život u Americi. Tamo je boravio neko vrijeme i zatim se preselio u Pariz gdje je upoznao i kasnije se vjenčao s Constance Lloyd. S njom je imao dva sina Vyvyana i Cyila.

 

Bio je glavni predstavnik engleskog larpurlartizma (umjetnost radi umjetnosti). Najpoznatija su mu djela: algorične bajke Sretni kraljević i Mladi kralj, roman Slika Doriana Graya i drame Saloma (na francuskom jeziku) i Idealan suprug. U najranijem razdoblju života pisao je poeziju, kojoj se vraća pred kraj života. Po izlazu iz zatvora napisao je svoju najbolju pjesmu Baladu o tamnici u Readingu, uz Sliku Doriana Graya, njegovo najbolje djelo. Oscar Wilde iznenada je umro 30. studenoga 1900. godine od upale mozga, u svojoj 47. godini. Pokopan je u Parizu. 

 

Oscar Wilde - Slavuj i ruža 

Oscar Wilde - Sretni kraljević

loading...
52 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Oscar Wilde - Sebični div

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u