Nada Iveljić - Lutke s dušom

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - suvremeno doba, u razdoblju od tri godine.

Mjesto radnje - dvorac u Hrvatskom zagorju. Zagrebu, Beč

Roman Lutke s dušom Nade Iveljić namijenjen je dječjoj i mladenačkoj čitateljskoj publici. Roman je sastavljen od četrnaest kratkih poglavlja. Od tipičnih značajki dječjeg romana u djelu možemo pronaći fabulu kakva je česta u dječjim romanima. Ona nam donosi uzbudljivu priču povezanu s djetinjstvom likova, jednostavni jezik, čvrstu strukturu, naivnost, sentimentalnost i crno - bijelu podjelu likova. Uz ove elemente roman kombinira elemente kriminalističkog romana kroz napetu priču o potrazi za izgubljenim lutkama, koju predvodi tajanstveni inspektor N. N. te elemente ljubavnog romana, koji se očituju u dvjema ljubavnim pričama: o lutkama Mariji i Mariju te Lovri i Višnji. Ove dvije paralelne priče međusobno se isprepliću i čine tematsku strukturu romana. Lovrin djed poklonio je ove skupocjene lutke Lovri i Višnji kao simbol svoje ljubavi prema pokojnoj supruzi, u nadi da će mladi par čuvati kako lutke, tako i vlastitu ljubav. Lutke su personificirane, međusobno razgovaraju i poprimaju ljudska obilježja. Ono što Lovro i Višnja ne znaju je to da su lutke odraz njihova raspoloženja: kako se Lovro i Višnja rastaju, tako dolazi i do razdvajanja lutaka. Kako kroz roman pratimo priču o traženju i nalaženju lutaka, tu priču možemo u prenesenom smislu shvatiti i kao priču o mladim ljudima, Višnji i Lovri, koji tragaju i nalaze svrhu u vlastitim životima.

Uz ove paralelizme roman je strukturiran pomoću nekoliko opozicija. Prva od njih, mladost i starost direktno je u vezi s tradicionalnim i modernim. Djed Ljubo i lutke predstavnici su tradicionalnih vrijednosti koje se uspijevaju usaditi u moderan život mladih – Višnje i Lovre. Djelo se tako bavi temom vremena – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti povezujući ih u cjelinu. Kroz pripovijedanje povezuju se i druge opozicije – san i java, zbilja i priča. Od pripovjednih tehnika u romanu prevladava opisivanje, dijalog i unutarnji monolog. Pripovjedač je u trećem licu, ali se često obraća čitatelju ili iznosi svoj subjektivni stav, nerijetko uz moraliziranje. Ono što nam autorica u ovom djelu želi poručiti je da je ljudska sudbina slična sudbini marioneta: vrlo često njome mogu upravljati drugi ljudi i okolnosti. U vezi s time u romanu se spominje grčki mit o tri sestre koje upravljaju tuđim sudbinama – Kloto (prede nit), Lahezis (čuva nit) te Atropos (presijeca nit). Ljudi, međutim, trebaju biti svjesni da uvijek imaju mogućnost izbora i ne dopustiti da drugi upravljaju njihovim sudbinama. Iako roman ima sretan završetak, pokazuje razliku između stvarnog života i bajkovitog iz kojeg potječu lutke: Lovro i Višnja više nisu zajedno, ali lutke jesu.

Radnja započinje u Hrvatskom zagorju, u dvorcu koji je podigla plemićka obitelj. U dvorcu živi starac, djed Ljubo, koji očekuje goste – svog unuka Lovru i njegovu djevojku Višnju. U iščekivanju je starac zaspao i usnuo goste koje očekuje. U snu ih je vidio kao dječaka i djevojčicu, kakve ih pamti odmalena. San se pretvara u javu kada se starac budi i stvarno ugleda Lovru i Višnju, no oni više nisu djeca, već odrasli mladi ljudi pri kraju studija. Kako dalje doznajemo, Lovro i Višnja došli su čestitati djedu sedamdeset i peti rođendan te su mu donijeli poklon. Susret s djedom priziva i njihova sjećanja iz djetinjstva te iz njih doznajemo o prošlosti likova. Lovro je kao dijete živio u Zagrebu, ali je prije pet godina preselio u Beč s roditeljima.

Ljetne mjesece provodio je s djedom u dvorcu igrajući se s Višnjom i ostalom djecom. Djed je bio priznati likovni pedagog i osnivač prvog kazališta lutaka u Zagrebu. Djed i njegov dvorac posebno su bili dragi Višnji. Višnja je posebno cijenila perivoj i ljepotu prirode oko dvorca. Ubrzo doznajemo pravi razlog zbog kojega je djed pozvao svoje goste. Naime, djed je zaboravio da mu je rođendan, već je bio teško bolestan i odlučio je Lovri i Višnji pokloniti poseban dar – par skupocjenih lutaka koje su se zvale "Zaručnici". Lutke predstavljaju svjedoke djedove ljubavi i mladosti. Od smrti njegove supruge bile su spremljene u ormaru, a sada ih je odlučio pokloniti Lovru i Višnji u nadi da će i oni jednog dana postati zaručnici. Djed objašnjava da se lutke zovu Mario i Marija, a Marija je hrvatsko ime za Marion ili Marionette. Zato se lutke zovu marionete i pokreću se koncima. Čim je ugledao lutka Marija, Lovro je postao ljubomoran jer je lutak nježniji od njega te se pribojavao da će to i Višnja primijetiti, a ona mu je oduvijek zamjerala što je bio grubijan.

Prema djedovim riječima doznajemo i da se radi o vrlo rijetkim i skupocjenim lutkama. Novčana vrijednost, međutim, nije njihova glavna vrijednost, već je vrijednost u tome da se moraju čuvati skupa, kao i Lovro i Višnja. Lutke međusobno razgovaraju, ali jezikom nerazumljivim ljudima. Mario je nježna, prestrašena i zabrinuta lutka, a Marija pokazuje želju za životom, plesom, glazbom i zabavom. Lovro je ponio lutke k sebi i spremio ih u svoj ormar. Jedne je noći Mario osjetio neku tugu, a ta je tuga bila jer je znao da je umro djed Ljubo. U međuvremenu je Lovro diplomirao i postao pravnik, ali nije mogao pronaći posao. Jednoga dana odlučio je izvaditi lutke iz ormara te ih pokazati djeci u susjedstvu. Skupa s Višnjom izveo je lutkarsku predstavu. Mario je bio presretan, a Marija je bila uvrijeđena jer je smatrala da su oni namijenjeni otmjenoj publici. Zbog nemogućnosti pronalaska posla, Lovro se sjetio ideje da on i Višnja na Jelačićevu trgu u Zagrebu izvode lutkarske predstave za novac. To se pokazalo uspješno, ljudi su pozitivno reagirali, čak su o njima pisale i novine. No nije sve išlo tako bajno. Za vrijeme jedne predstave dobili su primjedbu starijeg gospodina lutkara da su to skupocjene lutke i da im nije mjesto na ulici. Tako je lutke primijetio i međunarodni trgovac prevarant Rikard Guf.

U novinama je pročitao o predstavi i prepoznao "Zaručnike" znajući kako na svijetu postoji još samo jedan takav par lutaka. Ubrzo je došao kraj predstavama: Višnju i Lovru napala je raskalašena mladež ukravši im novac. Jedva su uspjeli spasiti lutke. Višnja je otkrila pravu novčanu vrijednost lutaka tako što je primijetila da one imaju na grudima srce izrađeno od trinaest dijamanata. Gubitak novca i razočaranje što nije uspio naći posao u struci naveli su Lovru na odluku da ode u Beč živjeti s roditeljima i baviti se trgovinom. Nakon svađe s Višnjom to je i učinio, a da bi platio put, morao je prodati lutke. Na sajmu starina prodao je lutke u bescjenje prevarantu po imenu Viktor Drp, koji se predstavio kao profesor glazbene škole u Austriji. Nakon rastanka s Lovrom, Višnji je bilo teško te se posvetila učenju i fakultetu, a razmišljajući o Mariju i Mariji počela je pisati igrokaze za kazalište lutaka u kojima su oni imali glavne uloge. Od bivše Lovrine stanodavke Višnja je doznala da je Lovro prodao lutke, zbog čega joj je bilo beskrajno žao. Također, doznala je da je Lovri pisao pismo doktor Steiner, ljubitelj starina i vlasnik trgovine antikvitetima. Doktor Steiner pisao je o tome kako želi vidjeti lutke samo kako bi se uvjerio da postoji još jedan par takvih skupocjenih lutaka, ali i da na njih vreba prevarant Rikard Guf.

Višnja je odmah nazvala telefonom doktora Steinera i ispričala mu kako je Lovro prodao lutke, a doktor joj je obećao da će njoj vratiti lutke jer je njoj očito bilo puno više stalo do njih od Lovre. Viktor Drp, kojemu je Lovro prodao lutke, zapao je u dugove koje nije mogao podmiriti te je umjesto toga morao dati krčmaru jednu lutku, a to je bio Mario. Lutak je stajao pokraj blagajne te ga je tako primijetio svećenik. Uvidjevši sličnost između njegova lica i lica anđela, svećenik je uvjerio krčmara da je lutku mjesto u crkvi. Tako je Mario završio u crkvi prerušen u anđelčića. Rikard Guf cijelo to vrijeme neumorno traži Viktora Drpa kako bi došao do lutaka, a Gufa traži privatni istražitelj N. N. Kojega je unajmio doktor Steiner. N. N.uspijeva doći do svećenika i ispričati mu sve o lutku, te ga naposlijetku vraća Višnji. Marija i dalje obilazi krčme s Viktorom koji ju je preimenovao u Miciku. Tri godine nakon toga Viktor se oženio, a Marija je i dalje bila u njegovu vlasništvu. Lovri je u Beču posao išao dobro, ali stalno ga je mučila prošlost i želja da obnovi djedov dvorac.

Nakon prometne nesreće dosta je vremena morao provesti u bolnici, gdje je još više razmišljao o djetinjstvu, Višnji, djedu i lutkama. Lovro nije znao da ga cijelo vrijeme prati Rikard Guf te je donio odluku da će nakon izlaska iz bolnice otići u Zagreb da bi razgovarao s Višnjom i riješio se grižnje savjesti. U istom vlaku od Beča do Zagreba putovao je i Rikard Guf. Lovro dolazi na Višnjina vrata, ali ga zaprepašćuje novo saznanje: Višnja se udala i ima sinčića. Lovro shvaća da je njihova ljubav zauvijek propala, ali i dalje mu preostaje želja da vrati lutke. Višnja mu govori da je pronašla Marija. Za vrijeme dok oni razgovaraju, u Višnjinu spavaću sobu ulazi Rikard Guf i uzima lutku te je ipak odluči prodati. Tu dolazi do obrata, kada doznajemo da ukradena lutka nije Mario, već lažna Marija – imitacija koju je Višnja dala izraditi da bi izvodila predstave s lutkama u dječjoj emisiji na televiziji. U Beču na dražbi Guf je pokušao prodati ukradenu lutku, ali ga je u tome spriječio doktor Steiner objasnivši svima da se radi o falsifikatu koji je ujedno i ukraden. Tako završava Guf, a inspektor N. N. s Lovrom kreće u potragu za Viktorom Drpom da bi pronašao Mariju. Na kraju su ga pronašli i od njega otkupili Mariju, koja je napokon Vraćena Višnji i Mariju. Lovro je pronašao novu djevojku Narcisu, ubrzo i zaručnicu. Višnji su pripali Marija i Mario, a Lovri lažna lutka Marija. Dao joj je ime Narcisa.

Likovi - Lovro, Višnja, Lovrin djed, Mario, Marija, Kata, Rikard Guf, Viktor Drp, doktor Steiner, istražitelj N. N., krčmar, svećenik, Narcisa

Lovro je na početku djela opisan iz djedove perspektive kao dječak koji je oduvijek bio grubijan. Takvo mišljenje je o njemu imala i Višnja, a toga je bio svjestan i sam Lovro, što zaključujemo iz njegove ljubomore prema lutku Mariju koji je bio puno nježniji u odnosu na njega. Lovro je u svojim odlukama bio prenagao, pa je često zbog njih žalio i mučila ga je grižnja savjesti. Bio je jako nezadovoljan jer nije mogao naći posao u Zagrebu, pa je odlučio sve napustiti i otići u Beč, makar ga to koštalo gubitka lutaka i Višnje. Iako naizgled nije mario za lutke i činilo se da u njima vidi samo sredstvo pomoću kojeg će doći do novca, na kraju se pokazalo da zapravo nije bilo tako i da je Lovri bilo stalo do djeda, Višnje i lutaka, ali ih nije znao cijeniti u pravo vrijeme. Budući da je na kraju bio svjestan svojih postupaka i potrudio se da ih ispravi, možemo zaključiti da je Lovro pozitivan lik.

Višnja je osjećajna djevojka koja je jako voljela Lovru i njegovog djeda. Oduvijek je bila puno nježnija od Lovre, ali nije mislila da će ih ta razlika razdvojiti. Predosjećala je da će Lovro donijeti odluku da ode u Beč i napusti nju i mjesto gdje su proveli djetinjstvo. Višnja je bila puno više svjesna vrijednosti lutaka i uspjela je izboriti se za njih. Za razliku od Lovre, nju nije zanimala novčana vrijednost lutaka, nego sentimentalna. Višnja je znala da su lutke simbol djedove ljubavi prema voljenoj ženi i patnje zbog njezina gubitka.

Lutak Mario Višnju je podsjećao na dijete te je ona i sama maštala o tome da jednoga dana ima dijete. Naposljetku je počela izvoditi lutkarske predstave na televiziji sa "Zaručnicima" i na taj način učiti djecu o pravim ljudskim vrijednostima koje simboliziraju lutke.

Lovrin djed Ljubo predstavnik je starije generacije i tradicionalnih vrijednosti koje je pomoću lutaka htio prenijeti Lovri i Višnji. Bio je priznati likovni pedagog i osnivač prvog kazališta lutaka u Zagrebu.

Marija je otmjena lutka koja je željela putovati svijetom i biti slavna umjetnica. Imala je veliku želju za životom, plesom i glazbom. Za razliku od Marija, ona se mijenjala kroz roman. Najgore joj je bilo biti u ormaru jer se osjećala zatočeno. Nije bila zadovoljna kada su je promatrala djeca jer je smatrala da je namijenjena za otmjenu publiku. Unatoč tome, za vrijeme boravka s Viktorom Drpom po krčmama, Marija je prihvatila svoje novo ime Micika i u potpunosti se prilagodila takvom načinu života: počela je psovati, varati u kartama i ponašati se kao Viktor Drp. Kada je napokon vraćena Mariju, trebalo joj je vremena da shvati tko je on i da odbaci život kakav je naučila od Viktora Drpa.

Mario je prestrašeni nježni lutak koji je najviše od svega volio Mariju. On je u cijelom romanu ostao isti. Nije bio poput Marije, cijelo vrijeme je tražio siguran dom i vlasnike. Najsretniji bi bio da su vlasnici djeca koja će se igrati s njima, što je potpuno suprotno životu kakav je htjela Marija. Unatoč tome, nakon što su prisilno razdvojene i ponovno spojene, lutke su ostale zaljubljene i sretne.

Kata je dobrodušna žena koja je vodila kućanstvo djedu nakon što je postao udovac.

Rikard Guf međunarodni je trgovac i prevarant koji je imao veliku pohlepu za novcem i strast za posjedovanjem onoga što je jedinstveno (htio je "Zaručnike" jer su na svijetu postojala samo dva takva para lutaka).

Viktor Drp je prevarant kojemu je Lovro prodao lutke, život je provodio po krčmama i u dugovima. Na kraju se uspio oženiti za neku udovicu. Uz Rikarda Gufa predstavnik je negativnih likova u romanu.

__________________________________

Nada Iveljić rođena je 1931. u Zagrebu, gdje je završila Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet. Radila je kao profesorica hrvatskoga jezika ugimnaziji i osnovnoj školi, a bila je i suurednica časopisa za djecu Radost. Objavila je 23 knjige za djecu: Balonijada, Božićna bajka, Konjić sa zlatnim sedlom, Dječak i ptica, Šestinski kišobran, Zagrebački vrapčići, Kolibrić Lili, Zmajevi nad gradom, Srce na pragu, Školsko dvorište, Zvijezda na krovu, Kiosk na uglu ulice, Dođi da ti pričam... i nekoliko slikovnica.

Mladim čitateljima poznata je prije svega kao autorica brojnih knjiga za djecu i slikovnica. Doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu dala je pričama iz autentičnog dječjeg svijeta s blagim pomakom prema fantastici. Uspješna je bila u kraćem pripovjedačkom žanru za djecu pa su mnoge njezine pripovijesti postale dio školske lektire za mlađu dob.

Za knjigu Šestinski kišobran dobila je nagradu Grigor Vitez 1972. godine, a 1985. nagradu Ivana Brlić - Mažuranić za knjigu Dođi da ti pričam.

Nada Iveljić - Balonijada

Nada Iveljić - Božićna bajka

Nada Iveljić - Glinenko

Nada Iveljić - Šestrinski kišobran