Nada Iveljić - Glinenko

Priče u kojima su lutke čovječuljci od gline ili tijesta. U oblikovanju ovih likova zapaža se sklonost Nade Iveljić prema folklornoj baštini. Lutke od gline ili tijesta pripadaju folklornom likovnom izrazu. U narodnoj su se umjetnosti najčešće oblikovali i ukrašavali materijali poput drveta, tekstila, kože, keramike, metala, tijesta, slame itd. Tvorevine koje su nastajale bile su plastične ili plošne.

Plastična ostvarenja dijele se na figuralnu plastiku i arhitekturu. U našoj narodnoj umjetnosti figuralna plastika nije česta, a u tu skupinu ubrajaju se obredna peciva (primjerice božićni, uskrsni, svadbeni kolači). Peciva su bila kružnoga oblika, a na njima su se nalazili dodaci od tijesta u obliku pletenice, klasja, cvijeta, križa ili drugih motiva i simbola. Bilo je i peciva u obliku ptica i drugih životinja, zatim u obliku košarica i pletenica s obojenim ili neobojenim jajetom. Na Krku su se za Božić iz tijesta pravili likovi muškarca i žene s djetetom. U trodimenzionalna ostvarenja spadaju i brojni ukrasi ili obredni predmeti izrađeni od grančica zimzelena bilja, slame ili gline. U pričama Nade Iveljić Glinenko i Pec Ivo su likovi pomagači koji prate ljude u njihovu radu i na tajanstven način utječu na njihovu životnu vedrinu, zdravlje i radnu sposobnost.

Glinenko je dječak od gline, pomoćnik staroga lončara Lojzeka, koji je, prodajući glinene lonce, vrčeve, tanjure i drugo posuđe, obilazio cijelo Hrvatsko zagorje. Bio je omiljen zbog vedre naravi, a ljudi su mu se divili kako spretno radi pjevajući uvijek kakvu veselu, njima nepoznatu pjesmicu. Književnica u uvod priče unosi dašak folklorne baštine. Naime, ljudski je rad oduvijek bio povod za pjesmu, pa se u sklopu običaja vezanih uz rad često nailazi na usmenu književnost. Tekst pjesme najčešće nije vezan uz rad.28 Promatrajući Lojzeka na sajmovima, ljudi su se čudili njegovoj svježini pri tešku radu i sumnjali da mora imati kakva pomoćnika:

S vremenom se pokazalo da je ipak imao pomoćnika, a seoske su žene već odavno rasprele priču da s njime u velikom glinenom vrču putuje Glinenko i da ga je neobični dječačić, stvoren od gline, naučio pjevati njima neznane pjesmice. Taj je dječačić čarobnjak koji uspijeva Lojzeka održati čilim i unatoč godinama što mu se skupljaju na leđima. Izgledom nalikuje na običnog seljačića, samo što je toliko sitan da može stati u vrč. Vjerovalo se da kroz dug i uzak hodnik pod zemljom odvodi starca u svoje carstvo. Ondje postoji čudesna cvjetna dolina, u kojoj obojica prezime. Početkom proljeća vraćaju se svježi, jer nisu osjetili studen i jer ih ona dolina puna sunca, cvijeća i čarobne izvorske vode okrepljuje.   

Lik Glinenka daje priči bajkovit ugođaj. Riječ je o čovječuljku, a u bajkama su čovječuljci i patuljci „duhovi zemlje i tla", imaju čarobnu moć, veseli su i često pjevaju. Valja reći da je Glinenko jedan od likova pomagača, a njihova je uloga pomagati dobrim likovima ako se nađu u nevolji. Kada zlo postane snažnije od njihove moći, pomoć pružaju i drugi likovi iz stvarnoga i zamišljenoga svijeta. Glinenko je čuvao Lojzekovu tjelesnu i duševnu snagu te mu je pomagao u radu. Izmicao je oku ljudi, ali se morao pokazati kada je majstor ozbiljnije obolio. Da je bila riječ o prehladi, rani ili ubodu, Glinenko bi tome znao lijeka, no stanje je bilo ozbiljno, pa je morao otići u ljekarnicu. Lijek je platio dvjema prekrasnim Lojzekovim zdjelicama. Ljekarnik je kasnije u krčmi pred poznanicima opisivao Glinenka, ali mu nisu vjerovali. Zatim je pokazivao zdjelice koje su izgledale kao djelo Lojzekovih ruku. Iako su se mnogi nad tim zamislili, opet je bilo ljudi koji su posumnjali da stari ljekarnik ima priviđenja i da je zdjelice mogao i davnije kupiti. Ipak, poraslo je zanimanje za Glinenka, pa su odrasli slali djecu ili sami pratili lončara ne bi li u njegovim posudama štogod otkrili.

Glinenko je Lojzeka smatrao nenadmašnim umjetnikom u svojemu poslu. Starac ga je zavolio, ali nije mu uspjelo od gline stvoriti dječaka nalik njemu: "Jer, ljudi ne mogu stvarati čudesa, oni mogu samo o njima maštati." Ovom rečenicom književnica daje naslutiti da Lojzek nije Glinenkov tvorac. Međutim, oni su kao otac i sin, a Glinenko je nestašan kao pravi dječak: "Glinenkova je kosa bila puna zemljanog praha, a prstići zamazani glinom. Putujući, starac bi tu i tamo zastajao u vrbiku pokraj nekog bistrog potočića i molio malog pratioca da se umije i opere, što ovaj nije htio. I nije jedini bio takav, mnoga se djeca ne vole kupati.

S vremenom su ljudi počeli zapažati tragove njegova djelovanja. Zle je ljude kažnjavao, a dobrima pomagao. Tako su bahatu bogatašu popucali svi kupljeni lonci, zdjele, tanjuri i bilikumi (zagorski vrčevi). Ljudi su vjerovali da je Glinenko tako osvetio svoga majstora, kojega je bogataš omalovažavao i snizio ionako nisku cijenu njegovih proizvoda. Prepoznavala su se i Glinenkova dobra djela. Siromašnoj ženi s mnogo djece noću je ostavio pun stol zdjelica i vrčića. O njegovu nevidljivu posjetu svjedočio bi i lijep glineni pijetao na krovu kuće u kojoj je živjela kakva skromna i lijepa djevojka. Lojzek o Glinenkovim djelima nije govorio. Samo se smiješio, rekavši da ljudi od njega znaju više.

Dugo su Glinenko i Lojzek uživali u zagorskom krajoliku, ali jedne je godine stigla velika suša. Ljudi su selili u potrazi za vodom, više nisu marili za Lojzeka, no to još nije bilo najgore što se moglo dogoditi starome lončaru. Zbog suše njegov se Glinenko ukrutio. Nije mu mogao pomoći niti naći čarobni prolaz u njihovo zimsko sklonište.

Glinenko se pretvorio u kip. Lojzek mu je pjevao pjesmice; čas je pjevao a čas plakao, nadajući se da će ga suzama oživjeti. Bilo ih je premalo u oku.

Starac je bez Glinenkove pomoći počeo propadati. Ukrcao je njegov kip u svoja kolica, koja je još neko vrijeme vukao dok ga nije svladala tuga i žeđ. Samo se jednom opet ponadao da će Glinenko oživjeti. Bilo je to jedne noći, kada je pala jaka kiša praćena gromovima. Svoga je prijatelja namještao pod kišom, gladio ga mokrim dlanovima, ali je ostao krut. Razočaran i tužan, lončar se nastanio u maloj kući s vrtom i radio tek da preživi. Glinenkov je kip postavio u vrtu kako bi ga svaki posjetitelj mogao vidjeti. O njemu nije pričao. Seoskim je dječacima na njihovu molbu izrađivao glinene ptičice što ćurliču kada su napunjene vodom. Njihov bi ga smijeh uvijek sjetio na Glinenka:

Sjećao se kako ga je tijekom dugih godina, dajući im iznimnu draž, vjerno pratio i pomagao mu. Tko zna, možda je Glinenko samo bio drugi znak za život ispunjen radom i ljubavlju, koji se u starom čovjeku s vremenom ugasio...

U raspletu priče Glinenko je, skrutnuvši se, postao lutka, kip. Možemo reći da je i on jedna od "lutaka s dušom" jer postoji tijesna veza između glinenoga dječačića, neljudskoga stvora, i starca Lojzeka. Književnica sama objašnjava njegovu simboliku, u čemu se osjeća potreba za nenametljivim poučavanjem, ili bolje rečeno, prenošenjm općeljudskih vrijednosti.

U razradi lika Glinenka dimenzija čudesnosti i mističnosti sve je naglašenija, taj je dječačić čarobnjak koji uspijeva Lojzeka održati čilim i unatoč godinama što mu se skupljaju na leđima. Izgledom nalikuje na običnog seljačića, samo što je toliko sitan da može stati u vrč. Vjerovalo se da kroz dug i uzak hodnik pod zemljom odvodi starca u svoje carstvo. Ondje postoji čusedna cvjetna dolina u kojoj obojica prezime. Početkom proljeća vraćaju se svježi, jer nisu osjatili studen i jer ih ona dolina puna sunca, cvijeća i čarobne izvorske vode okrepljuje.

Ovaj tip lika - fizički malen, čudesnih sposobnosti, obilježen dobrotom - poznat je u tradicionalnoj bajci u različitim varijantama - kao palčić, patuljčić, dječačić jednostavno izniman po svojim fizičkim i unutarnjim osobinama. Na koncu, bajkovni elementi upliću se i u samu radnju, čudesima koja se počinju događati tamo gdje borave Lojzek i Glinenko.

__________________________________

Nada Iveljić rođena je 1931. u Zagrebu, gdje je završila Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet. Radila je kao profesorica hrvatskoga jezika ugimnaziji i osnovnoj školi, a bila je i suurednica časopisa za djecu Radost. Objavila je 23 knjige za djecu: Balonijada, Božićna bajka, Konjić sa zlatnim sedlom, Dječak i ptica, Šestinski kišobran, Zagrebački vrapčići, Kolibrić Lili, Zmajevi nad gradom, Srce na pragu, Školsko dvorište, Zvijezda na krovu, Kiosk na uglu ulice, Dođi da ti pričam... i nekoliko slikovnica.

Mladim čitateljima poznata je prije svega kao autorica brojnih knjiga za djecu i slikovnica. Doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu dala je pričama iz autentičnog dječjeg svijeta s blagim pomakom prema fantastici. Uspješna je bila u kraćem pripovjedačkom žanru za djecu pa su mnoge njezine pripovijesti postale dio školske lektire za mlađu dob.

Za knjigu Šestinski kišobran dobila je nagradu Grigor Vitez 1972. godine, a 1985. nagradu Ivana Brlić - Mažuranić za knjigu Dođi da ti pričam.

Nada Iveljić - Balonijada

Nada Iveljić - Božićna bajka

Nada Iveljić - Lutke s dušom

Nada Iveljić - Šestrinski kišobran