Nada Iveljić - Balonijada lektira

Nada Iveljić - Balonijada

Nada Iveljić - Balonijada

 

Postoje razne knjige. Velike, debele, male tanke, stare, nove, teške, lagane... Ova knjiga ima od svega toga pomalo. Malo pjesama nježnih i čistih kao što je djetinjstvo o kome pišu, toplih i lijepih kao što je i sunce, i priroda koja se presijala u njihove stihove. Malo priča mudrih kao što su mudri ljudi koji su dugo živjeli. I malo igrokaza, veselih kao što je vesela svaka dječija igra. Sve je to za vas napisala Nada Iveljić, koja je cijeli svoj vijek posvetila djeci. Knjigu koja je pred vama pažljivo pročitajte, knjiga nije ni debela, jer Nada Iveljić zna da djeca ne vole debele knjige. Knjiga nije ni tužna, jer književnica zna da su djeci potrebnije veselije knjige. Knjiga nije ni dosadna, jer Nada zna da djeca ne vole dosadu. Knjiga nam priča o životinjama i prirodi, jer naša spisateljica zna da djeca vole priče o životinjama, i da se djeca i životinja vole i razumiju.

 

U ZEMLJI DJEČURLIJI

 

VESEO BUDI

 

Na ovom svijetu

uvijek i svugdje

sve je u pokretu.

 

Zbiva se nešto svečano,

neka čast, proslava,

ljepota:

prvi let ptića u proljeće rano,

rođendan maloga mrava

ili procvat različka kraj plota.

 

Sve se to slavi, zato svrati!

Nipošto nemoj izostati!

Čitav je život

jedna velika radost,

a ti si pozvan kao gost.

Prisustvuj otvaranju novoga gnijezda,

plesu oblaka što lete u visine,

večernjoj pojavi zvijezda

Raduj se dobrim djelima koja čine

djeca i ljudi.

I veseo budi!

 

KRILATA SVJETLOST

 

Svakom djetetu

u neki sunčan dan

ptičica svjetlosti

sleti na dlan.

 

Nježno ga grije.

Zabavlja.

Nasmije.

 

I ništa

ne traži kao uzvrat

za svoju muku.

Tek čistu ruku.

 

U ZEMLJI DJEČURLIJI

 

U zemlji Dječurliji

uvijek ima mjesta smijuriji.

 

Možeš mirno u krevet dovesti slona.

Nebo se ne vidi od balona,

škole uopće ne rade.

Imaš pet mačkica, a one svoje mlade

– i tako se račun uči.

Ne stanuješ u kući,

nego na staroj skeli

koja putuje kamo ti srce želi.

Tamo se ne pita zašto je lopta

kroz prozor ušla a ne kroz vrata.

Nema nijednog dječaka bez brata,

Ni djevojčice bez sekice.

Novac ne vrijedi tri trule kruške,

ne moraš paziti na držanje njuške,

nitko ne prigovara zbog deranja hlača,

besplatno se dijeli brdo kolača.

 

U zemlji Dječurliji

život je najveseliji,

istina to je prava.

 

Jedino je šteta

što ćeš brzo naučiti

da je jedno san – a drugo java.

 

VELIKI OSVAJAČ

 

Na sam vrh Europe

mali se miš pope.

Uho mu dopire do Sjevernog mora.

Izvalio se preko deset gora,

a rep mu visi do Australije

poput vesla s čudesne galije.

 

To ne bi bilo moguće

da se mišić nije smjestio na

globus

kao da je kod svoje kuće.

 

Tamo se sprtio,

ondje repom vrtio.

Velikim se osjećao

– sve dok nije pao.

Jao!

 

LIPANJ, MJESEC ŠESTI

 

Sjedi lipanj na lipi

odjeven kao hipi:

Sav u cvijeću,

na drveću

ljetnu pjesmu pjeva.

Latice hvata

i svakog sata

širi ogrlicu oko vrata.

 

Ogrlica blista

mekim sjajem,

a lipanj doziva:

"Požurite amo

dok toplinu dajem.

Upravo rastačem

medeni miris lipa.

Otvorite srce da se u njega sipa

blagodat sreće.

Imam je na vreće."

 

Tako pjeva mjesec šesti

čim se na prvu lipu smjesti.

Možete ga sresti

na Lipanjskoj cesti.

 

Lako ga je prepoznati

po mirisu cvata,

a i po tom što nježno kuca

na prozore i vrata.

 

KORNJAČA ČAČA

 

Rođendan slavi kornjača Čača.

Na stoluje hrpa kolača:

smeđa orehnjača,

crna makovnjača

i pun cvjetnog soka vrčić stari.

S raznih strana

stižu čestitari.

Kažu: - Svaka ti čast, slavljenice!

Doček je srdačan,

ljubazno ti lice.

Samo, bojimo se za srce tvoje...

da se ne zamoriš dok nas podvoriš!

Reci nam godine svoje!

Slaviš li godinu petu ili treću?

Reci, da znamo upaliti svijeću!

Torta čeka.

 

Slatka. Meka.

Ne misleći dalje od nosa,

kornjača odvrati smjesta:

- Ja sam mlada kao rosa!

Imam tek godina dvjesta.

 

PLETENICA

 

Rijeka je

pletenica, duga

od izvora

do ušća.

 

Dok kiša pada,

ona buja

i postaje

sve gušća.

 

Protječući

voda je pere

da uvijek bude

čista.

 

Noću u njoj

mjesečina

kao srebrn ukras

blista...

 

ŠEŠIRIĆU, POLETI

 

Ujesen i u proljeće rano

vjetar se ponaša razuzdano.

Svakakvih se ludorija sjeti.

No, ničeg nema zimi ni ljeti

što je njemu češće na pameti

od igre ŠEŠIRIĆU, POLETI!

 

Veseljem mu se ispune oči

kad nekom s glave šeširić skoči;

kad kolut pravi,

kotrlja se, kvrči,

dok za njim gologlavi

vlasnik trči

i vjetar kudi.

- Dobri ljudi! Ako ste na šteti,

oprostite, molim. Žao mi je –

kaže drznik, a krišom se smije:

- Nikada ja neću odoljeti

divnoj igri ŠEŠIRIĆU, POLETI!

 

NAJSRETNIJI DAN

 

Najsretniji od svih dana

koje je jedan plot doživio,

prije nego se raskliman

pod naletom vjetra nakrivio,

bio je onaj kada su djeca

sjedeći pred njim slikala sliku

na iznimno zanimljivu temu:

PLOT U JESENSKOME KRAJOLIKU

 

- Kakav je to bio prizor! -

još i danas znade reći.

- Tamo bijaše cijeli razred,

mislim, treći be; da, treći...

 

I svi su gledali mene,

slomljeni ostatak plota.

Tako mi sunčeve zjene,

to je vrijedilo života!

 

PJESMA O DJECI

 

Djecu žaloste nesporazumi

kojima ljudi ne znaju

na kraj stati.

 

S razlogom ih hvata strah

da se koja luda na svijetu

ne zarati.

Djeca se ne mogu navići

ni na kog tko želi

na njih ruku dići.

 

Ona su iskreno uvjerena

da je bogatstvo

livada zelena.

 

Čučeći uz rebra

starome plotu,

vjeruju u pravdu

i ljepotu.

Dok rastu,

oko njih bijelo cvijeće klija,

od kojega se svako zlo odbija.

S njima svijet biva.

S njima svoju budućnost

dobiva.

 

MINUTA

 

- Dođem, odem! -

To minuta

zbori tijekom kratka puta.

 

- Premda trajem

tako malo,

do života mi je stalo.

 

Odmatam se

poput niti.

Uskoro me neće biti.

 

Ne vraćam se nikad više.

Zbogom! Već me

vrijeme briše...

 

BEZ ODGOVORA

 

Bdijući u mraku,

rasadištu snova,

prstom po jastuku

dijete ispisuje

nevidljiva slova.

 

Kome piše dijete

i što želi čuti?

– Hoćeš li mi biti

dobar, dragi svijete?

pita. A svijet šuti.

 

NIŠTA ZATO ŠTO SI MALEN, CVIJETE

 

Ništa zato što si malen, cvijete.

Ne jadikuj daje to nesreća!

Male su i ptice koje lete

u visine.

Oko tebe, usred trave,

mnogo je sitnog cvijeća.

Veselo dižu glave

ivančice i djeteline.

Svaka ima ljupko lice,

svoje ime.

Nevelika je i kap kiše,

pa ipak od nje zelen diše.

Na livadi ne samuješ,

i tek si pupoljak!

U svojoj vrsti, kad se razviješ,

možda postaneš najveći različak.

Ne ponašaj se kao budala,

već zadovoljan budi.

Pogledaj djecu! Također su mala

– a postaju ljudi.

Uživati život mnogo je slađe.

Zato otvorena srca prihvati svijet,

u kojem svrhu postojanja nađe

svaki čovjek i svaki cvijet!

 

ZLATNI BROD

 

Uvijek kad usnem modre snove

nalik moru duboku,

neki me tajni glas zove

da za njim krenem

prema najbližem doku.

 

Dok zvijezde u visini

svjetlucavim vezom

kite nebeski svod,

strpljivo čekam da se na pučini

pojavi zlatni brod.

 

Ljudi ga traže,

a ne mogu otkriti

gdje pristaje dok bure pušu.

Predaja kaže: onom će doploviti

tko sačuva ćistu dušu.

 

Želim da se moje malo srce

na Veliko Nepoznato svikne,

da bez straha uhvati kormilo

i "Dižimo sidro!"

iz sveg glasa vikne.

 

Na valovima snova

sve oceane ću proći,

upoznat ću svijet kao najbliži rod,

ako se barem jedne noći

uspijem ukrcati na zlatni brod.

 

IGROKAZI

 

SUPER JEŽ - lutkarski igrokaz

 

LIKOVI - BOCKO, LEPTIR, SUNCE, CVIJET, JABUKA NA GRANI I JEŽIĆI

 

BOCKO: Idite od mene, obični ježevi! (Tjera ježiće.) I više me ne zovite Bocko. Ja sam Superjež. Želim biti drukčiji od vas, svoje braće. Hoću biti osobit, istaknuti se. Samo, ne znam čime. Amerika je otkrivena, za znanstvenika nisam...

LEPTIR: Ugledaj se na mene! Svi hvale ljepotu mojih bijelih krila. Zovu me snježnom pahuljicom.

BOCKO: Koješta! Ti si nevažna leteća mrlja. Nije ljepota ono pravo. Da još malo razmislim... pjevati ne znam, kao nogometaš probušio bih loptu...

SUNCE: Onda budi dobar kao što sam dobro ja, sjajno Sunce. Obasjavam i grijem, Zemlju i sve živo na njoj.

BOCKO: Ne, neću. Dobrota baš nije na velikoj cijeni. (Razmišlja.) Ah, sjetio sam se! Bit ću zločest, bosti sve oko sebe. Upamtit će me svatko na koga naiđem.

CVIJET: Spusti bodlje, Bocko! Što sam ti skrivio?

BOCKO: Ništa. Ja samo vježbani zločestoću. Važan sam, zar ne? I zapamti: više nisam Bocko, nego Superjež!

JABUKA: Okani se toga! Zločestoga nitko ne treba i ne voli.

BOCKO: Ušuti, jabuko! Za tebe ne marim...

JABUKA: Promijenit ćeš mišljenje kad ogladniš.

BOCKO: Ne trebam ni tebe, ni Sunce. Dosadile su mi priče o dobroti i ljepoti. Mogu živjeti i bez njih, štoviše, proslaviti se zloćom.

JABUKA: Kad tako govoriš, ja te neću nahraniti. A vidi kako sam rumena!

 

BOCKO: Nemoj! Baš me briga!

SUNCE: Ako ni mene ne trebaš, neću ti više sjati, neću te grijati.

BOCKO: Nemoj! Vrlo važno! (Pjeva.)

Ne zanima me dobro i lijepo. Neka se pronese nadaleko. Glas o zločestom ježu junaku. Biti dobar – priliči bedaku! (Smračenje)

SUNCE (publici): Djeco, ne bojte se mraka. Neće Bocko dugo izdržati bez Sunca. (Stanka.)

BOCKO: Jao, ovo mi se ne sviđa! Mračno je. Zebem. Glaaadan sam!

CVIJET: Nahrani se i utopli svojom zločestoćom!

BOCKO: Ne mogu. Vrati se, Sunašce, da vidim jabuku i leptira! Ugrij me!

SUNCE: Evo me, Bocko! Brzo si priznao da ne možeš bez dobrote...

JABUKA: ...bez hrane...

LEPTIR: ...i ljepote.

SUNCE (publici): Vidite, djeco, da sam bio u pravu. Superjež se začas opametio.

BOCKO: Oprostite mi, prijatelji! Priznajem vrijednost dobroga i lijepoga. To je životni zakon.

LEPTIR: Mi razumijemo da si se htio proslaviti. Ne budi nezadovoljan, Bocko. Ipak ti je uspjelo.

BOCKO: Kako? Reci...

LEPTIR: Pa, nakanio si biti zločest, a pokazao si primjerom da to ne valja.

 

CVIJET: Pročut će se istina.

BOCKO: Ne marim, samo ako se njome i ja pročujem.

JABUKA: Evo ti prigode za to! Ovdje je mnogo djece. Obrati se njima!

BOCKO (publici): Čast mi je što mogu poslužiti kao uzor vama, draga djeco. Vidjeli ste kako sam prošao sa svojim pokušajem zločestoće! Obećajte mi da nećete biti zločesti!

(Pričeka odgovor.) Hvala. To mi je drago čuti. Vrijeme je da pozovem natrag svoju braću. (Pjeva.)

Ježići mili, dođite amo da se veselimo i igramo! Želim živjeti u slozi s rodom i u skladu s cijelom prirodom!

- Prilaze mu ježići, plešu i pjevaju: Želim živjeti u slozi s rodom i u skladu s cijelom prirodom.

 

BALONIJADA - lutkarski igrokaz

 

U igri sudjeluju PRODAVAČ BALONA i lutke: JEŽ i pet ježića – BIČ, BOC, BUĆ, BIBI, BOBO – te VRANA.

 

Događa se u šumi.

(Pojavi se jež s mladuncima)

JEŽ: Gle! Ljudi su uza šumu načinili stazu. Sada možemo mirno proći njome kao pravi šetači.

BIČ: Ne moramo šuškati kroz suho lišće...

BOC: ...usred šume...

BUĆ: ...gdje na nas vreba lisica...

BOBO: ...ili jazavac!

BIBI: Sviđa mi se ovdje. (Naiđe vrana.)

JEŽ: Dobar dan, poštovana vrano. Vidim, i Vi ste pošli u šetnju.

VRANA: Mogla sam letjeti, što vi ne možete. No, želim isprobati novu šumsku stazu. Nije loša. Do viđenja, puzavci! Mičite se, mala bockala! Ako me slučajno taknete bodljom, kljucnut ću vas u njuškicu.

(Ode.)

PRODAVAČ: Baloni, baloni, šareni kao bomboni!

BOBO: Tata, vidi balone! Bič, Boc, Buć i Bibi, dođite i pogledajte ih izbliza!

BUĆ: Vidimo, Bobo! Zeleni, plavi, crveni, žuti i bijeli balon. Ne znam koji je ljepši.

 

JEZIĆI: Tata, kupi nam barem jedan!

PRODAVAČ: Baloni, baloni, šareni kao bomboni!

JEŽ:. Molim jedan. (Plaća i daje ga Bobi.)

JEŽIĆI: Zašto si ga dao Bobi? Ja hoću balon! I ja! Ja također! (Dok se otimaju o njeg, balon pukne.)

BOC: (cmolji): Trebao si svakome kupiti jedan.

JEŽIĆI: Kupi, dragi tata! Molimo te...

JEŽ: Nisu baloni za vaše bodlje.

BUĆ: Hoćemo ih. Tako su lijepi.

PRODAVAČ (za sebe): Neka samo budalice kupuju balone. Prsnut će im – kad ježići imaju iglice.

JEŽ: (Pruža novac prodavaču): Dajte svakome u ručicu po jedan.

PRODAVAČ: Evo, izvolite! I nemam ih više. (Ježići zaplešu s balonima.)

BIČ: Moj je žuti... (balon pukne) Oh!

BOC: Bio! Više ga nema.

BIČ: Daj mi svoj!

BOC: Ja svojega držim visoko da se ne nabode na moja leđa.

BIČ: Skočit ću za njim, dosegnuti ga. (balon pukne.) Jao!

BOC: Uništio si moj balon.

BUĆ: Moj je plavi.

BIBI: A moj crveni...

BOBO: Joj! Puče zeleni, a nisam ga ni taknuo.

PRODAVAČ (publici): On ga i nije dotaknuo, nego njegove iglice. Žalim tu iglastu čeljad. Donijet ću im neku drugu igračku. (Ode. Ježići cmolje.)

 

JEŽ: Umirite se, djeco! Rekao sam vam da za vas nisu baloni.

BIBI: Zašto i ja ne bih prošetao noseći balon kao sva djeca?

JEŽ: Zato što imaš bodlje. Balon je tanak i u dodiru s njima pukne.

BIBI: Moj neće. Držat ću ga visoko. L

(Poleti vrana i kljunom ubode crveni balon koji pukne.)

VRANA: Oprostite, mislila sam da pužete po stazi, a vi ste uzdigli balone. (Odleti dalje cereći se.)

(Ježići plaču za balonima. Potom zamijete da Buć još ima svoj plavi balon.)

JEZIĆI: Buć ima čitav balon! Daj ga meni. Ne, meni ga daj! (Nasta otimanje, te i posljednji balon pukne.) Nema više naših lijepih balončića.

BOC: Baš smo mi ježići jadni. Ne možemo se zabavljati ovim lijepim igračkama. Nama za igru preostaju samo češeri, žirovi i divlje jabučice.

BIČ: Ali ja hoću balon!

BUĆ: Hoću nešto lako i prozračno.

JEŽ: Dosta plača i galame! Gnjavite, a sami ste krivi. Jesam li vam kupio balone? Pa? Nisu bili za vas. Nije za rogatu kravu šešir, ni plesne cipelice za divlju svinju. Tišina! U red, jedan po jedan! Ruke na leda! Duboko dišite i polako šećite!

(Šeću.) (Prodavač donosi loptu i nove balone.)

 

PRODAVAČ (ježu): Žao mi je bilo vaših mališana, tatice, pa sam im donio na dar loptu.

JEZIĆI: Hura! Evo lopte! Ta je čvrsta. Šutni je nogom, udari glavom! Slobodno je nabodi, neće puknuti. (Igraju se loptom.)

JEŽ: Samo se vi veselo igrajte, mali moji kaktusići! Lopta će izdržati.

BOC: (zagleda se u nove balone): Sviđa mi se lopta, ali želim balon koji je lagan i nježan...

JEŽIĆI: I ja! I ja također! Draži mi je balon!

JEŽ: Stara je istina da svatko želi ono što ne može imati.

BOBO: A da nam kupiš još jednom... Nosili bismo ih kao kap vode na dlanu...

JEZIĆI: Nisu skupi. Molimo te, tata, kupi!...

JEŽ (prodavaču): Neka im bude. Dajte svakome još jedan balon. (Plaća, prodavač ježićima podijeli balone.)

A sad polako kući. Pazite na balone. I zapamtite ovaj lijepi sunčani dan kad smo prvi put prošetali novom stazom.

(Ježići krenu pjevušeći. Zastor se polako zatvara.)

PRODAVAČ (ispred zastora, publici): Znate li što će se sada dogoditi? Razumljivo da znate, to je jasno kao dan! Slobodno začepite uši, jer će odjeknuti pet prasaka... Jedan... dva... tri... četiri... pet! Točno. Što sam vam rekao, potvrdilo se kao istina. Nisu baloni za ježiće. Oni su za djecu. Za djecu? Pa kad sam već tako kazao, svoje ću riječi potvrditi djelom.

(Baca među publiku desetak balona.)

Baloni, baloni, šareni kao bomboni! Uzmite ih! Završava jedinstvena predstava na svijetu, u kojoj su gledatelji bili nagrađeni balonima.

Sve vas lijepo pozdravljam. Sad pođite kući. Gotova je balonijada!

 

PRIČAM TI PRIČU

 

PIPO

 

Pipo je tigrasti mačić. Djeca su ga donijela u dvorište, igrala se njime, natezala ga i ostavila. Kad su ih mame pozvale na večeru, dječaci i djevojčice otišli su kućama. Pipo je ostao sam pokraj oleandra u dvorištu. Popeo se na oleandar. Učinio je to na svoju sreću jer ga je spazila baka iz prizemlja, koja se bila naslonila na prozor da pogleda je li vedro.

– Vedro je – ustanovi baka.

– Mrjao – potvrdi Pipo.

– Ima i zvijezda, mnogo zvijezda – obradova se baka, a onda primijeti dvije zvijezde različite od drugih.

– To su moje oči – reče Pipo, ali baka nije razumjela mačji jezik. Čula je neko nejasno mijaukanje i činilo joj se nevjerovatnim da mijauče ružičasti oleandar.

Ode baka po naočale da bolje vidi one dvije neobične zvijezde. Gleda, gleda i napokon ugleda mačića.

– Pa to je Pipo! – reče baka. – Ostavila su te tvoja draga djeca. Popodne nisu dopustila ni da se primaknem k tebi. – Dođi! – zovne ga ona, i Pipo se useli kod bake.

Spavao je u košarici za kruh, valjao se po starom otiraču za noge, jeo s bakom njezine mliječne obroke. Baka je bila dobra, Pipo je bio dobar.

 

Ali jednoga dana promijenilo se vrijeme. I Pipo se promijenio. Postao je neposlušan. Uzeo je bakino klupko plave vune, bacio ga kroz prozor, jer je htio vidjeti što je na kraju klupka. To rade i djeca, zašto ne bi on? Baka je otišla na tržnicu i nije znala što se događa. Lupi šapom amo, lupi tamo i Pipo provuče klupko do zida. Zatim ga uze zubima i preskoči ogradu. Pletaće igle zapeše o prozor, vunica se napela. Sletio vrabac na nit pa se njiše, a Pipo se ne obazire na vrapca – toliko je bio radoznao. Provlači klupko kroz vežu, sve do ulice. Klupko se odmata. Ljudi stali i gledaju. Smiju se mačiću.

– Uđi u dućan, dat ću ti mlijeka – zove Pipa prodavačica s bijelom kapicom, ali on se ne odazove. Toliko je bio radoznao da je morao ići dalje. Zvali su ga i mesar i prodavač novina. Zvala su ga i djeca koja su se na ulici igrala perjanice. On se nije obazirao, zaokupljen jedinim ciljem da vidi što je na kraju klupka.

 

Klupko je bivalo sve manje i manje. Na kraju, ispružila se nit. U klupku nije bilo ničega.

Pipo se silno rastužio.

Uto je naišla baka i izgrdila Pipa. Nekako uz pomoć djece ponovo je namotala klupko.

Kad je sjela kraj prozora da plete, Pipo ju je tužno promatrao. Još iste večeri dovršila je plavu kapicu od vune i poklonila je Iskrici, svojoj unuci.

Sad tek Pipo nije razumio ništa. Kako je baki na kraju vunice izašla kapica?

– To je zato što moja baka ima zlatne ruke – rekla je Iskrica.

– Divan rad – potvrdile su susjede ogledavajući kapicu.

– Ah, o radu se radi! Raditi znaju samo ljudi – razmišljao je Pipo. – Ono što sam ja učinio s vunicom nije bio rad.

– I nije – dovikne mu vrabac s grane. – Bila je to obična mačja petljancija. Vrabac je odmah poletio, zato se Pipo i ne pomakne s mjesta.

– Brbljaš! – obrecne se na njega. – Kad odrastem, lovit ću miševe, to je posao za mene. I vrapce ću loviti – poviče osvetnički.

Ali vrabac ga nije čuo. Dao se u let – a let je ono što umiju ptice.

 

JEDNO MALO SLOVO a

 

Bilo jednom malo slovo a. Nije ono bilo nekakvo novo slovo, znalo je kako se zove i svi su znali kako se izgovara. Dotad je već na svijetu bilo mnogo slova a, a ovo malo slovo a o kome mi govorimo, ispalo je iz jedne prozirne vrećice za tjesteninu. Dubravka je voljela jesti juhu u kojoj su se umjesto zvjezdica ili rezanaca nalazila kuhana slova. Bilo je u toj vrećici mnogo slova i brojki, čak i jednoglavi F ili X, mister Iks, poznati gimnastičar među slovima. Svi su oni redom bivali skuhani i pojedeni. Kuhala ih je mama, a jela Dubravka. Samo je posve maleno a jednog dana ispalo iz vrećice sirovo, žuto i tvrdo, kakva već jesu slova od tijesta. Mama ga nije vidjela. Kad je Dubravka poslije ručka pomela kuhinju, metlom je izbacila malo slovo a na balkon. Na balkon je sletio vrabac i odnio slovo u vrt. Pokušao ga je kljucnuti, ali slovce je bilo pretvrdo.

– To je kamenčić – izjavi vrabac.

 

Malo a se vrlo naljutilo što ga je vrabac kljucnuo po nosu. Prestalo se ljutiti kad ga je nazvao kamenom. To mu se svidjelo, jer je kamen nešto trajnije od slova oblikovanog u tijestu. Neka slova a, stara i velika, bila su vrlo ponosna što su našla svoje mjesto u slavnim riječima kao što su: Apolon – bog ljepote, Atena – božica mudrosti, Afrodita – božica ljubavi. Tamo su ih stavili još stari Grci, i ta slova imala su počasno mjesto u povijesti ljudskog roda. Dva a u riječi mama dičila su se svojim položajem. I ona druga dva u riječi apoteka zadovoljno su treptala ispisana neonskim cijevima nad ulazom u trgovinu lijekovima. Naše malo a šetalo je vrtom.

– Uzmi me ti – reče voćki.

– Imam već a – odgovori jabuka. – I to dva.

– Onda me uzmi ti – ponudi se malo slovo ruži.

– Završavam na a, ne mogu – reče ruža. Nije ga htjela ni golubica, ni grlica, ni mačka.

– A mi je na hrptu i na repu, to jest, na kraju – našalila se neka vesela pjegava mačka.

– Nećete me, premda sam najljepše slovo – jadalo se malo slovo a.

– Najljepše slovo a u riječi magarac dolazi tri puta – rugala mu se neka stara čarapa. Rugala se, kako to već obično biva, ne videći da je i s njom tako.

 

Vjetar odgura malo slovo a na list odbačenih novina. Ono pade na mjesto otisnutog velikog crnog slova A. Pisalo je RAT.

– Neću tu biti! – uzvikalo se malo a. Neću biti u strašnoj riječi! Neka me ljudi premjeste. Ne pristajem služiti u tako ružnu svrhu. Prosvjedujem! – vikalo je koliko je glasnije moglo onako malo.

Veliko A iz novina reče:

– Mene su tu prilijepili crnom masnom bojom. Ja ne mogu pobjeći. Ali ti bježi, mlado si. Ne daj da te uzmu za riječ koja znači nešto strašno! Vi mladi morate se boriti za lijepo, za bolje.

I tako je malo a zamišljeno odlutalo dalje da nađe sebi mjesto. Ulica je imala svoje slovo a, škola je imala svoje slovo a. Mislilo je da je suvišno.

– Ljudi ne izmišljaju nove lijepe riječi kojima bih bilo potrebno – mislilo je snuždeno. Jedan prodavač novina zijevne:

– A-a-a-a!

Potom je stao izvikivati nešto nerazgovjetno.

– Ni k njemu neću!

 

Malo a pobježe kovitlano vjetrom koji se podizao dok su ulicom prolazili kamioni i tramvaji. Uh, kako ga je bilo strah da ne dospije na tračnice! Smrvili bi ga.

– Dođi k meni! – najednom ga netko pozove.

Ono pogleda prema gore i ugleda krasna plava slova u natpisu. Pisalo je: CVJEĆARNIC... Plavo slovo a vragoljasto mu je namigivalo.

– No, popni se, popni, rođače! Nedostaje nam a na kraju natpisa. Otpalo je.

– Moći ćeš se ponekad ovjesiti naglavce i mirisati u prodavaonici raznovrsno cvijeće – reče mu slovo ć.

– Maleno sam slovo – ponovi pridošle slovo a.

– Ako si na svom mjestu, nije važno kakvo si – povikaše mu u jedan glas plava slova, načinjena od staklenih cijevi s neonskim svjetlom.

– Jesi li a ili nisi?

– Jesam – spremno odgovori.

I tako se malo slovo a popelo nad izlog cvjećarnice i bilo mu je lijepo. Osjećalo se zadovoljno, ne samo zato što je iz izloga mirisalo cvijeće, što je promet pred izlogom bio živ i zanimljiv, već i zbog istine da je zadovoljan svatko tko u životu nađe svoje mjesto.

________________________________

 

Nada Iveljić rođena je 1931. u Zagrebu, gdje je završila Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet. Radila je kao profesorica hrvatskoga jezika ugimnaziji i osnovnoj školi, a bila je i suurednica časopisa za djecu Radost. Objavila je 23 knjige za djecu: Balonijada, Božićna bajka, Konjić sa zlatnim sedlom, Dječak i ptica, Šestinski kišobran, Zagrebački vrapčići, Kolibrić Lili, Zmajevi nad gradom, Srce na pragu, Školsko dvorište, Zvijezda na krovu, Kiosk na uglu ulice, Dođi da ti pričam... i nekoliko slikovnica.

Mladim čitateljima poznata je prije svega kao autorica brojnih knjiga za djecu i slikovnica. Doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu dala je pričama iz autentičnog dječjeg svijeta s blagim pomakom prema fantastici. Uspješna je bila u kraćem pripovjedačkom žanru za djecu pa su mnoge njezine pripovijesti postale dio školske lektire za mlađu dob.

Za knjigu Šestinski kišobran dobila je nagradu Grigor Vitez 1972. godine, a 1985. nagradu Ivana Brlić - Mažuranić za knjigu Dođi da ti pričam.

 

Sadržaj:

 

U zemlji dječurliji

Veseo budi

Krilata svjetlost

U zemlji dječurliji

Veliki osvajač

Lipanj, mjesec šesti

Kornjača Čača

Pletenica

Šeširiću poleti

Najsretniji dan

Pjesma o djeci

Minuta

Bez odgovora

Ništa zato što si malen cvijete

Zlatni brod

 

Igrokazi

Super jež

Balonijada

 

Pričam ti priču

Pipo

Jedno malo slovo a

 

Nada Iveljić - Božićna bajka

Nada Iveljić - Glinenko

Nada Iveljić - Lutke s dušom

Nada Iveljić - Šestrinski kišobran

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Nada Iveljić - Balonijada

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u