Ivan Mažuranić - Dopuna Gundulićevog Osmana

Vrsta djela - dopuna povjesnog epskog spjeva

Vrijeme radnje - 17. stoljeće

Mjesto radnje - Carigrad

Ivan Gundulić hrvatski barokni pisac je autor Osmana. Prema književnoj vrsti Osman je ep, koji je pisan tridesetih godina 17. stoljeća, ali kao i većina svjetovnih djela u tom stoljeću, nije bio objavljen u svom vremenu, već je tiskan tek nakon Gundulićeve smrti. Najstarija verzija ovog epa potječe iz 1651. godine. Ovaj povijesni ep zamišljen je u 20 pjevanja, ali u svim pronađenim rukopisima 14. i 15. pjevanje nedostaju. Zašto je to tako, ne zna se sa sigurnošću: neki djelo smatraju žrtvom cenzure, dok drugi misle da je djelo jednostavno ostalo nedovršeno zbog Gundulićeve smrti. Osman je pisan u osmercima, unakrsnom rimom (abab). Pun je stilskih figura, prvenstveno metafora, antiteza, usporedbi i različitih opisa. Tema ovog epa je sudbina turskog sultana Osmana II, koji je bio mladi vladar Turskog carstva od 1618. do 1622. godine. Neki od događaja u epu temeljeni su na pravim povijesnim činjenicama, dok neki od njih nemaju povijesnu podlogu, poput nekih romantičnih epizoda, ali svakako utječu na književnu vrijednost sjela. U epu Gundulić započinje neke radnje koje će tek Mažuranić završiti. Primjerice, u jednom pjevanju Osman susreće Krunoslavu, zaručnicu zarobljenog Korevskog, te nam opisuje kako je izgledalo njegovo zarobljivanje te odluku Krunoslave stupi dođe u vojsku.

Također, imamo prilike vidjeti opis Krunoslavine tuge za čovjekom kojeg voli, ali i epizodu sa Sunčanicom, ljepoticom iz Srbije, kćeri starca Ljubdraga, koju je Kizlar-aga oteo kako bi postala Osmanovu ženu, dok je istovremeno u njega zaljubljena hrabra ratnica Sokolica. Ivan Mažuranić nadopunio je Osmana nadopisavši četrnaesto i petnaesto pjevanje. Time je postao četvrti autor koji je nadopunio ovaj Gundulićev ep o poljsko-turskom sukobu. Prije Mažuranića, ep su nadopunili Pjerko Sorkočević, povjesničar, teolog i hrvatski pjesnik. Zatim Maro Zlatarić te još jedan anonimni pjesnik. 1844. godine, Osman je tiskan s Mažuranićevom dopunom. Nakon toga nitko više nije pokušavao nadmašiti Mažuranićevu verziju pisanjem novih dopuna. Dopuna obiluje nepoznatim riječima od kojih su neke objašnjene odmah ispod epa, a druge se nalaze u rječniku.

Mažuranić je u svojoj dopuni želio riješiti neke probleme epa, koji su bili vidljivi kod Gundulića, a vjerojatno su nastali upravo nedostatkom sadržaja. To su, primjerice, događaji u Carigradu i sudbine ženskih likova Krunoslave, Sokolice i Sunčanice. Po Mažuraniću, životi Krunoslave i njezinog zaručnika Korevskog završavaju tragično; ubijeni su od ruke nemilosrdnog Rizvan-paše. Sokolicu, odanu ratnicu, učinio je Osmanovom ženom, a oteta Sunčanica opet biva oteta i to od strane svoga brata Vlatka. Međutim, to nije sve što susrećemo u Mažuranićevoj dopuni. Upoznajemo još i lik Osmanova zvjezdoznanca, kojemu je zadaća Osmanu proreći njegovu sudbinu te zlog duha hodže koji se Osmanu javlja u snu i govori mu kako mora poći na put na istok. U četrnaestom i petnaestom pjevanju Osmanov astrolog, Čelebi Muhamet proriče zlu sudbinu mladom caru, te mu govori kako ne bi smio ići na Istok. Međutim, od toga puta Osman ne odustaje. On sanja proroka Muhameda koji mu opali šamar, čupajući mu iz ruku Kuran. Zatim se jedan demon (ili pak sami Đavao) pretvori u lik hodže, te ulazi u Osmanovu spavaonicu. Osman se budi, ugleda lik hodže koji mu govori kako svakako mora ići na Istok i prikupiti novu vojsku. Hodža odlazi pretvorivši se u sovu. Susrećemo i Ljubicu, kćer Rizvana - paše, koja je zaljubljena u zarobljenika Korevskog. Korevski, međutim, ima zaručnicu Krunoslavu koja dolazi do njega kako bi ga spasila, ali oboje pogibaju od ruke Rizvana-paše. Nakon toga, stvari ne izgledaju obećavajuće, jer Osman ujutro saziva svoje vijeće. Na njemu kaže kako je sklopljen mir s Poljacima i kako se trebaju osloboditi svi zarobljenici, pa tako i Korevski. Tu istupa Rizvan-paša i govori kako je Korevski naveo njegovu kćer Ljubicu da se zaljubi u njega, pa je ubio njega i njegovu zaručnicu Krunoslavu. U radnju ulazi i lik Kazlar - age kojemu je na putu u grad Jedrenu Sunčanica pobjegla, pa se na kraju Osman ženi Sokolicom.

Četrnaesto pjevanje - Mažuranić piše kako Bog (Višnji) po Nebu piše. Njegova slova nitko ne može obrisati. S Nebesa se ori glazba truba da je sve ovo Božja država i da je njegova kuća najveća. S Nebesa nam dolaze četiri godišnja doba, sve kiše, snijeg i grmljavina. Ali, ljudska žudnja nije zadovoljena onim što može, nego uvijek traži više, pa i ono što ne može dobiti. Mažuranić uvodi lik zvjezdoznanca Čelebi-Muhameta kojeg nema u Gundulićevom Osmanu. Mlađahan car traži Čelebi-Muhameta da mu kaže što za njega sprema Vijeće od Neba. Kaže mu da otvori strašne knjige, da vidi jesu li nebeske misli iste kao i njegove. Govori i ako mu zvijezde pokažu tešku sudbinu, da se on neće predati, jer tko se smrti ne boji, ne boji se ni zvijezda. Zanima ga hoće li se zvijezde sručiti na njega i spustiti svoj gnjev na njega. Mehmet je svoje zvjezdoznanstvo izučio u Arabiji, dok ga sultan nije pozvao na svoj dvor. Listovi knjiga su zauzeli prostor u cijelom hramu. Vidi se Atalant, mitološki lik koji cijelu Zemlju nosi na leđima. Zatim, Merkur (grč. Hermes) koji je bio glasnik bogova i zaštitnik trgovaca. Vide se Mars i Venera, koje idu oko Zemlje. Tu nam se prikazuje Ptolomejeva slika Svemira, gdje je Zemlja u središtu. Zatim i Jupiter "gdje ponosno u krug hodi" i Saturn za kojeg kaže da gospodari nebom (za Uran i Neptun se nije znalo da postoje).

Vidi se još kolo od zvijeri (sazviježđa). Tu su Bik koji se vrti u krug; Rak spreman da usmrti svojim kliještima; Lav koji oholo skače; Jarac, Riba... Nad svime stoji vještac sijede brade i blijeda lica. Mehmet govori:

Ali kad me, da ti vjerno
Sve navijestim, tva vlast nuka,
Kazat ću ti pravo i smjerno,
Što mi višnja kaže ruka.
Nebesa ti rijet me sile
Nauk ako me moj ne vara –
Da paklene ljute od sile
Trijes odazgar na te udara.
I da pakô vas se zbuča,
Da ti raspe teške uzroči

Sav Pakao se uzbunio da mu pošalje tešku propast. Kad se sretnu Saturn i Mars, baciti će zlu kob na zemaljske stvari. Sinovi Saturnovi su Jupiter, Neptun i Pluton, bogovi zemlje, mora i podzemnog svijeta, a Saturn je proždro svu svoju djecu, bojeći se da će ga svrgnuti s prijestolja. Govori kako nije potrebno reći što je drugi bog, Mars, jer je i sam okusio njegovu krvavu želju, osjetio ju je u Podolju, plodnoj ravnici na srednjem Dnjestru, rijeci na kojoj je Hoćim. Car je i sam vidio kako je bog Mars ispunio sve što je prorekla zvijezda, kada se cijeli Carigrad pobunio protiv njegova oca Ahmeta. Ali, doći će i bolja vremena, kada Mjesec dva puta obiđe Zemlju. Mehmet govori kako mu je strašno što unaprijed zna što će se dogoditi, a opet ne zna kako to sve izbjeći. Traži ga da odustane od puta na Istok.

I bio bi starac veće
Uložio još besjeda
Za odvrnut gorke smeće
Carske od glave, s kojih prèda
Ali mlad car za ne čuti
I ne odustat misli od svoje

Traži da njegov objavljivač kaže cijelom puku da će ostati na dvoru, ali car to ne želi čuti i ne odustaje. Osman kaže da će hodočastiti na Muhamedov grob. Ako je volja višnjega da on i umre, neka tako i bude jer - i slavna smrt je bolja, Neg li život pun sramote. Mladi car odlazi na počinak. Mažuranić uvodi nadnaravne likove, jer se na Zemlju spušta crna neman. Paklena sila se pretvara u hodžu, koji se obraća caru. Osman sanja kako stoji u slavi, ali mu dolazi svetac (Muhamed), istrgne mu knjigu (Kuran) iz ruku i ošamari ga. Opazi tad hodžu koji mu se obrati i kaže mu da je on kalif (turski sultan smatrao se nasljednikom bagdadskih kalifata, odnosno vrhovnim, svjetovnim i vjerskim poglavarom svih Muslimana). Ako je Muhamed sultanu izbio Kuran iz ruku, to znači da je odbacio njegov nauk. Hodža mu govori kako svakako treba poći na istok:

Stoga u istok udilj kreni
Lake konje, bijela jedra,
I smijeh blagi opet zeni
Ispod tvoga čela vedra.

Daje mu i razlog za odlazak: onaj tko brani tursko, imat će sreće kod Proroka. Hodža odlazi i sve umukne, a čuje se samo huk sove (hodža se pretvorio u sovu). Pjesnik priča o Sotoni, nakazi koja je na Nebu nekad bila Anđeo ljubavi, a poprimila je utoliko gore obličje što se dublje srozala u ponor. Ispostavi se da je to furija, odnosno neman ljubomore. Leti neman do raskošna perivoja, gdje sjedi lijepa Ljubica i žudi doći kraju svoje slatke boli. Zaljubljena je u Korevskog, ali njena ljubav nije sretna jer mora poći za Kaurskoga, svijetla bana. A Krunoslava, obučena u ugarskog velikaša, mladog Ugrina, putuje u Carigrad izbaviti Korevskog iz tamnice.

Mlad se Ugričić hini samo,
Poljačka je dikla inako:
Krunoslava, koja ovamo
Donije u srce tebi pako.

Saznajemo da je ona njegova zaručnica i njen izgled:

Blage slike, blaga lica,
A neizmjerno zlato trati.

Za to vrijeme, Korevski je zatvoren u tamnici:

Ali u jazu, gdje boravi
Mlad Korevski jadne dane,
Sunčan zrak se vijek ne javi,
Ni rumena zora osvane.
Tu starinskijeh vrhu tmina
Vijek nove se tmine grnu,
Zatvorajuć sred dubina
Tamničara skutu u crnu.

Korevski izgleda uništeno. Propao je, iz duplji mu vire oči, brada mu je sva zarasla, kosa mu je u neredu, ali živne kad dođe njegova zaručnica Krunoslava.

Tamničar se jadni uzdrma
Na nenadne slatke glase,
Vikó, jama da mu strma
Samo uzdasim oziva se.

Jedno vrijeme su uspijeli biti zajedno, ali tada izbija strašna borba u kojoj Krunoslava brani ono što voli i ne predaje se:

Ali ona se hrve i bije
S njimi i goni na sve strane.

Na kraju Rizvan - paša pištoljem ubija i Krunoslavu i Korevskog, koji su uzletjeli na Nebesa:

Otklije najprije Korevskoga,
Zatočnicu lijepu paka
Zgodi zrnom šuplja iz svoga
Gvožda njega ruka opaka.
Pade dikla s rane teške
Kon predraga svoga roba,
I na nj ruke struć viteške
S njim uzletje k nebu iz groba.

Petanesto pjevanje - Petnaesto pjevanje započinje u jutro kada Osman saziva vijeće kako bi ga obavijestio o sklopljenom miru:

Ali-paša mojom voljom
Mir s Poljakom kletijem udri,
Kako njegda česti boljom
I Suliman djed moj mudri.

Međutim, Poljaci su tražili da im vrate njihove robove. Iako Osman smatra da nije vrijedan slobode onaj koji se vlastiti mačem ne može spasiti iz ropstva, ispunjava i tu želju Poljacima. Osman traži da puste Korevskog. Rizvan-paša mu govori kako je Korevski zaveo njegovu kćer Ljubicu i da ne može shvatiti kako kršćanin može zavesti Turkinju. Kaže da ga je Ugričić mladi htio prevariti zlatom, pa ga je bacio u tamnicu kod Korevskog.

Zlobnik umrije, nje zamani
Štićen s ruke, 'er umrije i ona

Kada je čula krik, Ljubica, njegova kćer, skočila je niz zidine. Kada je to Rizvan-paša rekao, zavladao je muk, jer su svi znali da taj sklopljeni mir sada ovisi o jednoj osobi.

Svud tišina mrtva vlada;
Svak, što ćuti, rijet se boji
Znajuć da o jednoj glavi sada
Mir i nemir carstvu stoji.

Ne znaju što će napraviti. Javlja se Dilaver i govori da onaj koji bi trebao braniti vjeru (hodža) upućuje cara na nevjeru. Nastavlja kako se ratu s Nebesa mogu oduprijeti samo čudom, a ratu s Poljacima viteškim mačem. Istovremeno, Kizlar, crni aga, pročitavši pismo koje mu je poslao Osman, počne se jako žuriti. Ulazi u Jedrenu (grad u europskom dijelu Turske, na rijeci Marici, koji je bio prijestolnica turskog carstva do osvojenja Carigrada). Susrećemo Sunčanicu, krotku i mladu, za koju pisac kaže:

Sila 'e rijeti, kô da oslijepi,

Nje uhiljen pokli ostade.

Sunčanica diže ruke u nebo i moli:

Bože, ah, ti spasi,
Pod tve krilo tko se utječe,
Ni daj dobit što me krasi,
I što tebi jur se obreče

To nam govori da se Sunčanica obećala Bogu, odnosno htjela zarediti. Njezinom ocu umrlo je dvanaest sinova, ali bio je protiv njezinog zaređenja. Sunčanica se uplašila, netko ju je uhvatio za ruku. Bio je to njen brat Vlatko, za kojeg su drugi mislili da je nastradao od turskih gusara. Srami se pred svojom sestrom. Budući da je istovremeno i Musliman i Kršćanin, to ga razdvaja na pola. Ni Kršćanstvo ni Islam ga ne mogu u potpunosti prevladati. Tu njegovu podvojenost autor uspoređuje s vjerski podijeljenim slavenskim narodima, pozivajući ih na vjersku slogu i toleranciju. Kizlar-aga nastavlja tražiti Sunčanicu, ali ju ne može pronaći. Uzavre mu krvi i hrli k upravi. Kako je ostao bez Sunčanice, Osman će morati oženiti Sokolicu.

Nu ko mlad car pak dovede
Mogorkinju, ka ga travi
I pred skladne tijeme rede
Hrabru i lijepu diklu stavi

Mogorkinja je drugo ime Sokolice, načinjeno po imenu njezina oca Mogora.

Likovi - Osman, zvjezdoznanac Čelebi-Muhamet, Korevski, Krunoslava, Sokolica, Ljubica, Rizvan-paša, Kizlar-aga, Sunčanica, Vlatko...

Osman – o glavnom liku ovog epa u ovim pjevanjima ne saznajemo ništa novo, jer se ona prirodno nastavljaju na Gundulićev rad, pa dodatni opisi Osmana nisu potrebni. U ovim pjevanjima vidimo ga tek kao mladog sultana koji želi krenuti na Istok, te od svog astrologa traži da mu prorekne sudbinu i potvrdi njegovu odluku kao ispravnu. Ženi se Sokolicom, mladom turskom ratnicom koja je od početka epa zaljubljena u njega. U hoćimskoj bitci borila se protiv Krunoslave.

Ljubica – kći tamničara Rizvan-paše. Upoznajemo je dok sjedi u perivoju:

Put raskošna perivoja,
Gdje Ljubica lijepa sjede
Pod naranču tancijeh hvoja.

Zaljubila se u zarobljenika Korevskog, ali je svjesna da je on Kršćanin, a ona Muslimanka, te da im vjera ne dopušta da budu zajedno.

Znam da kaurka njega rodi,
A kaduna mlada mene:
Ali ljubav, ka gospodi
Mnom, i s ke mi srce vene,
Vijek ne pozna vjere ine,
Neg ki ljube, da se ljube:
Raj još doli onijem sine,
Ki s ljuvezni zakon gube

Krunoslava – zaručnica poljskog plemića Korevskog. U Hoćimskoj bitci ratovala je na strani Poljaka i borila se protiv Sokolice. Preoblači se u mladića, ugarskog velikaša, te odlazi u Carigrad kako bi spasila zaručnika iz tamnice. Završava u tamnici s Korevskim pa umiru zajedno.

Korevski – poljski plemić, koji je završio u ropstvu. Mažuranić nam daje jako realan opis Korevskog, njegovog izgleda i mjesta na kojem se nalazi:

Htje pak Turčin, on da kuša
Bez sunčane živjet zrake.
I neka još tu na sviti
Gorke od pakla muke uživa

U toj tamnici gmižu štipavci i ljute zmije, a kada bi je obasjao zrak kuteve tamnice, ni sam Bog ne bi znao što se sve tamo skrilo:

Bijele noge gadnu u kalu
Uštapljene čame i trunu,
A proz vrata rupu malu
S grla mu se gvoždje sunu.
Loš je u licu, i propala
Viri iz dupljâ svijeća od oči,
A na prstijeh poput rala
Ostrljat se nokat koči.
Zaraso je vas u bradi,
I u neredu vlas mu visi... 
__________________________________

Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. avgust 1814. - Zagreb, 4. avgust 1890.), hrvatski pesnik, jezikoslovac i političar.najznačajnija je kreativna ličnost Hrvatskog narodnog preporaoada (pesnik, jezikoslovac, hrvatski ban). Potiče iz imućne građansko-težačke, poljoprivredno-vinogradarske familije u Novom Vinodolskom. U "Danici" je, od samog početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pesnika. Ivan Mažuranić se ozbiljno spremao za svoje veliko delo. Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše 16 - godišnji đak riječke gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, do dopune Gundulićeva Osmana (1844), dug je i strm put.

Kao jezikoslovac, ostvario je prvi moderan hrvatski rečnik: zajedno s Josipom Užarevićem, sastavio je delo od 40.000 reči u kom je, osim apsorpcije starijeg nazivlja iz rečnika Mikalje i Stullija, skovao hrvatsko pojmovlje za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Njegov pesnički ugled bio je u to doba već tako neosporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV i XV pevanje Gundulićeva velikog epa.

Uspeh je i u javnosti bio toliki da ga je, karlovačkog advokata, šurak Dimitrija Demetera, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah "Iskra" napiše nešto novo. To novo bio je spev Smrt Smail - age Čengića, koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz.

Ivan Mažuranić - Smrt Smail - age Čengića