Dragutin Tadijanović - Klas

Analiza i interpretacija pjesme djelomično slijedi redoslijed strofa, budući da su stihovi toliko kratki da se većina njih sastoji samo do dviju ili triju riječi pa je vrlo teško analizirati stih po stih. Analiza pjesme započinje mogućim versifikacijskim rješenjima, a nastavlja se izdvajanjem uočenih stilskih figura kojima pjesma obiluje te osobnom interpretacijom pjesme. Na kraju ovog seminarskog rada nalazi se zaključak donesen na temelju cjelokupne analize i interpretacije spomenute Tadijanovićeve pjesme.

Iako bi se prema naslovu isprva dalo naslutiti da je pjesma Klas pejsažna pjesma, čitajući i analizirajući pjesmu dolazi se do zaključka da je pjesma refleksivna i tematizira prolaznost i smrt. Iako u pjesmi nema rime i pisana je slobodnim stihom, pjesma je vrlo ritmična i obiluje opkoračenjima, odnosno stilskim postupkom prenošenja riječi iz jednog stiha u drugi, a koje prema smislu pripadaju prethodnom stihu. U pjesmi se također nalaze mnoge stilske figure, a pogotovo tropi kao što su: epiteti, perosnifikacija i metafora. Navedene stilske figure imaju izrazito važnu ulogu i funkciju u pjesmi pa će, stoga, te funkcije biti objašnjene u samoj analizi i interpretaciji pjesme.

Pjesma je pisana slobodnim stihom čime se otvaraju brojne mogućnosti raznim postupcima u pjesmi, a jedan takav čest postupak je opkoračenje. Podjelom pjesme u četiri strofe, od kojih se prva i zadanja strofa sastoje od šest stihova, s središnje dvije od pet stihova, stvara se zaokružena kompozicija pjesme. Stihovi su različite duljine; pojavljuju se stihovi od četiri sloga pa sve do stihova od osam, devet ili najdužeg od jedanaest slogova. Versifikacijski je sustav bez rime, ali se izmjenom dugih i kratkih stihova u pojedinim dijelovima pjesme postiže određena ritmičnost.

Već prvi stih, ali i cijela pjesma obiluje opkoračenjima koja, uz dominaciju kratkih stihova, stvaraju stanke te usporavaju određene dijelove pjesme. Opkoračenja također pridonose i neizvjesnosti koja se postiže kada čitatelj prije sljedećeg stiha napravi stanku:

Ja sam zreli

Klas u polju, Nježni me prsti

Vjetra milovali, Moja se žuta glava

Izbezumljena

Okretaše tražeći sunce, Ali se ukaza

Ispred mene srp.

Pravilnim slaganjem stihova ne bi se uspio postići isti efekt u pjesmi. Aliteracija je prisutna u stihu rose od srebra svjetlosti, a ponavljanje glasa s (pojačan glasom r) u tom slučaju ima sinestezijski učinak kojim se dočarava svjetlost i svjetlina.

Pjesma obiluje i raznim tropima. Najuočljiviji trop u analizi pjesme jest personifikacija:

Napajahu me

Jutra kapljama, Nježni me prsti

Vjetra milovali

On mi govoraše:

Zri, samo zri.  

U posljednjem primjeru personifikacije možemo uočiti zapovijed, odnosno imperativ kojim vjetar nalaže klasu da zrije. Razni epiteti pridonose zanimljivosti, ali i shvaćanju značenja pojedinih dijelova pjesme.

Epitet u polju plavom, beskonačnom asocira na nebo i taj epitet predstavlja bitan element u interpretaciji pjesme. Ako izostavimo pridjeve "plavo" i "beskonačno", a ostavimo samo imenicu „polje" prvu strofu možemo shvatiti kao da se klas upravo nalazi u polju i prepričava svoj "život", odnosno postojanje u polju, ali kada uzmemo u obzir ta dva pridjeva i izraz shvatimo kao metaforu, dolazimo do zaključka da se već u prvoj strofi klas nalazi „na nebu" (plavom, beskonačnom polju) i započinje s prepričavanjem svog "života" u polju.

Isto kao i prethodni epitet, tako i epiteti preteška glava i žetelice nasmijane u sebi sadrže inverziju. Međutim, u posljednjem izrazu možemo govoriti i o personifikaciji ukoliko prdjev "nasmijan" zamijenimo glagolom "nasmijati se". Inverziju također susrećemo i u sljedećim stihovima:

Napajahu me

Jutra kapljama i Moja se žuta glava,

Izbezumljena te Ipobježe, nenadano

dok je elipsa prisutna u zadnjem stihu treće strofe u kojem je pjesnik izostavio glagole: U usta. U plamen. U žar.

Isti taj stih sadrži i asindeton koji je usko povezan s elipsom, a predstavlja nizanje riječi bez povezivanja veznicima. U ovom konkretnom slučaju izostavljen je veznik "i" koji bi bio pogodan za povezivanje ovih triju rečenica.

Kao što je već spomenuto, pjesmu možemo shvatiti na nekoliko načina. Jedan od načina jest da zanemarimo pridjeve "plavo" i "beskonačno" te shvatimo prvu strofu kao da klas postoji i zrije u polju. Prva strofa djeluje smirujuće, a efekt smirenosti prisutan je i u većem dijelu druge strofe, međutim mala doza nemira primjećuje se već u zadnjem stihu te iste strofe kada vjetar "nenadano bježi". Nemir se gradacijski pojačava i mnogo je očitiji u trećoj strofi u kojoj je prisutna i neizvjesnost, a ona se razrješava četvrtom strofom koja donosi smrt lirskom subjektu, što doznajemo iz posljednjih stihova u kojima je prisutna metafora:

Preteška se moja glava zanjiha

U naručju dobre sestrice.

I nasmija se plavi mir.

Uporabom metafore postiže se ublažavanje smrti, smrt se ne prikazuje kao nešto strašno, već kao mir i spokoj. Važnu ulogu u posljednoj strofi ima i veznik "ali" koji odmah na početku prvog stiha pojačava efekt kojim se naslućuje da slijedi smrt. Ukoliko pjesmu shvatimo na taj način, dolazi do kontrasta ponajviše između prve strofe, koja predstavlja život, i zadnje strofe koja predstavlja smrt. Druga i treća strofa predstavljaju dio između života i smrti. Drugi, ali vrlo sličan način na koji se pjesma može shvatiti jest da izraz "plavo beskonačno polje"' u prvoj strofi shvatimo kao metaforu i već prvu strofu shvatimo kao smrt i da se lirski subjekt, tj. klas obraća "s neba".

Shvatimo li pjesmu na taj način, do izražaja dolazi zaokružena kompozicija koja je naglašena jednakim brojem stihova u prvoj i posljednjoj strofi i jednakim brojem stihova u središnje dvije strofe. Gledano na taj način, može se reći da prva i posljednja strofa predstavljaju smrt, dok središnje dvije strofe predstavljaju život pa su, stoga, prva i posljednja strofa kontrastne središnjima. Cijela se pjesma također može promatrati kao alegorija. Motiv klasa lako se može zamijeniti bilo kojim drugim motivom, a osobito motivom živog bića, budući da lirski subjekt poručuje da je sve ovozemaljsko prolazno; od ljudskog života pa sve do klasa u polju.

Dragutin Tadijanović - Klas

Ja sam zreli
Klas u polju
Plavom, beskonačnom.
Napajahu me
Jutra kapljama
Rose od srebra svjetlosti.

Nježni me prsti
Vjetra milovali;
On mi govoraše:
Zri, samo zri.
I pobježe, nenadano.

Moja se žuta glava,
Izbezumljena,
Okretaše tražeći sunce,
Da ga poljubi
U usta. U plamen. U žar.

Ali se ukaza
Ispred mene srp
Žetelice nasmijane:
Preteška se moja glava zanjiha
U naručju dobre sestrice.
I nasmija se plavi mir.

Zaključak - Pjesma Klas Dragutina Tadijanovića, iako vrlo kratka i pisana jednostavnim jezikom, obiluje brojnim stilskim figurama značajnima za cijelu pjesmu. Pjesma je prikladna i razumljiva čitateljima svih godina. Međutim, zrelost čitatelja bitno utječe na razumijevanje pjesme. Najmlađi će čitatelji vjerojatno pjesmu shvatiti kao pejsažnu, a ne refleksivnu pjesmu koja govori o prolaznosti svega ovozemaljskoga. Ipak, ova kratka pjesma svakog čitatelja potiče na razmišljanje, ali i dublje shvaćanje alegorije koja je pristuna u cijeloj pjesmi. Iako pisana slobodnim stihom, ritmičnosti pjesme doprinose mnoga opkoračenja te izmjene dugih i kratkih stihova. Na primjeru ove pjesme možemo zaključiti da je Tadijanovićeva poezija vrlo jednostavna, ukrašena i upotpunjena brojim stilskim figurama, pisana slobodnim stihom te pristupačnim i svakodnevnim jezikom.

Ivana Milošić

__________________________________

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studena 1905. godine kao najstariji sin Mirka i Mande Kegljen. Imao je brata Đuru koji je umro od tuberkuloze u 22. godini u Zagrebu, i dvije sestre, Franjku i Katu. One i danas žive u Rastušju. U krugu ovog djetinjstva, uz likove oca i majke, svijetle likovi bake Eve i djeda Nikole. Jedan je od glavnih pokretača hrvatskog pjesništva prošlog stoljeća. Osnovnu školu je polazio u Podvinju, susjednom selcu. Prvi krug biografije pjesnika čine godine najranijeg djetinjstva, do polaska u pučku školu. To su dani "lova na dugu", bezdani bunar u čijim nepoznatim, nepomućenim danima klija riječ i začinje se pjesma. Mir ranih đačkih dana poremetio je Drugi svjetski rat koji je ubrzo odvukao njegovog oca na frontu. U tim godinama, kao desetogodišnji dječak, prvi put se susreo sa gradom.

Drugi životni krug sačinjavaju godine školovanja od 1912. do ispita zrelosti u rujnu 1925. i u njemu nastaje prvo značajno i obimno poglavlje Tadijanovićeve lirike. Do svoje 20. godine napisao je mnoštvo pjesama koje su kasnije ušle u knjige i antologije. U dnu svih slika i metafora tih pjesama, u dubinama patnje, trepere dani djetinjstva, svjetlost izgubljenog zavičaja.

Treći krug života počinje dolaskom u Zagreb na studije, a završava se 1945. godine. Gimnaziju je polazio u Slavonskom Brodu, a univerzitetski je studij započeo 1925. na Gospodarsko - šumarskom fakultetu u Zagrebu kojeg napušta i 1929. upisuje Filozofski fakultet na kojemu će diplomirati na Grupi za narodnu književnost 1937. U posljednjim je godinama studija živio u đačkom domu u Runjaninovoj ulici i radio kao korektor Narodnih novina, te je kao i član Akademskog pjevačkog zbora "Mladost" puno i putovao.

U posljednjem, četvrtom krugu života, koji traje, evo, sve do danas, nastaju brojne stranice Tadijanovićevih poetskih te pretežito proznih tekstova. Poslije Drugog svjetskog rata Tadijanović je bio urednik najprije u Nakladnom zavodu Hrvatske , a zatim u izdavačkom poduzeću Zora do 1958. U proljeće 1953. izabran je za dopisnog, a 1965. za prvog člana JAZU - a.

U jesen 1953. postao je direktor Akademijina instituta za književnost. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 1965., nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1968., nagrade Goranov vijenac 1982., te nagrade Zlatna čaplja za cjelokupno književno djelo 1998. Počasni je građanin Slavonskog Broda, Raba i Zagreba te dobitnik Nagrade za životno djelo Dana Josipa i Ivana Kozarca (2000.). Autor je 30-ak knjiga poezije i proze, više od 500 pjesama, urednik stotinjak izdanja drugih autora te dobitnik brojnih nagrada.

Prve pjesme Tadijanović je napisao u svojoj trinaestoj godini. U tisku se javlja 1922. sa prvom pjesmom Tužna jesen (srednjoškolski list "Omladina") i 1928. (časopis "Književnik") pod pseudonimom Margan Tadeon, a nakon dvije godine svojim pravim imenom potpisuje dvije pjesme. Pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u ''Književniku'' i ''Hrvatskoj reviji''.

Njegova najznačajnija djela su knjige pjesama Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Intimna izložba crteža iz Raba, i sabrane pjesme Blagdan Žetve, Srebrne svirale i Prsten.

Poezija Dragutina Tadijanovića, živog klasika i prvaka hrvatskog pjesništva, javlja se iz dubokog punog doživljaja, i kada se pjesnik vraća u rano djetinjstvo i mladićke dan zarobljen bojama zavičajnih pejzaža i melodijom svoje Slavonije, i kada u stihovima, na svoj način, poetski ispisuje kronologiju svog života na putovima izvan zavičaja. Njegove su pjesme osebujna ugođaja, slobodna stiha, dojmljive u svojoj sažetosti.

Dragutin Tadijanović - Dugo u noć u zimsku bijelu noć 

Dragutin Tadijanović - Gozba

Dragutin Tadijanović - Prsten

Dragutin Tadijanović - Srebrne svirale