Dragutin Tadijanović - Dugo u noć u zimsku bijelu noć

Književni rod - lirika

Vrsta - misaona pjesma s elementima duhovnog; intimna

Tema - ljubav sina i majke

Stih - slobodan; najmanji je šesterac, a najveći petnaesterac

Strofa - od jednog i dva stiha do strofe od šest stihova neujednačene dužine

Ritam - prigušen, često usporen i ravnomjeran

Pred nama je pjesnik koji će svojim djelom izvorne snage i autentične pojavnosti postati integralni dio hrvatskog pjesničkog korpusa. Kao pjesnička pojava Dragutin Tadijanović se veže za razdoblje između dva svjetska rata. To je bilo burno vrijeme kada su na pjesničkoj sceni odjekivali zvukovi različitih modernizama (ekspresionizam, nadrealizam, futurizam ) u čije su se tokove brzo uključili Miroslav Krleža i Tin Ujević. Ipak na toj uskomešanoj književnoj pučini bilo je i onih koji su samoniklo i samostalno brodili brodicom svojega pjesništva. Bili su to Gustav Krklec i Dobriša Cesarić. Sam je D. Tadijanović isticao kako su ga stavljali uz njihov bok iako su na pjesničkoj pozornici ova dvojica, već deset godina prije njega, bili afirmirani pjesnici s zapaženim izdanjima pjesama.

U takvim se uvjetima na hrvatsku pjesničku scenu dosta mukotrpno počela probijati Tadijanovićeva poezija. Bila je to poezija koja je gotovo u cijelosti napisana u slobodnom stihu. Sam je pjesnik isticao da je osjećao odbojnost prema pjesmama u kojima su prazne zvučne rime i drugi nakiti trebali nadomjestiti pravi doživljaj. Rado je govorio o jednostavnosti svojih pjesama kao niti koja povezuje sve njegove stihove. I zaista je ta intrigantna jednostavnost zaštitni znak ove poezije, njezino organsko približavanje svakodnevnom govoru. Imamo osjećaj da je to pjesništvo koje nas je gurnulo u svoj praiskon, u one početke kada se obični govorni iskaz ritmičkim preinakama pretvarao u davnu poeziju. Izgleda kao da pjesnik pođe od neke govorne situacije, a onda je ponavljanjem, inverzijom ili premještanjem riječi pretvori u pjesmu. Svakako je to poezija koja je u svojoj rudimentarnoj jednostavnosti originalna i jedinstvena, a time ju je jednostavno nemoguće oponašati u bilo kojem smislu.

Za Tadijanovića se može reći da je urastao u život u kojemu je nalazio sve svoje teme i inspiracije. Sam je govorio da ne izmišlja temu, nego jednostavno polazi od slika koje vidi u prirodi ili duhu. Kako život nije društvena situacija, tradicija, ljubav, zavičaj, djetinjstvo, nego sve to i daleko više, pjesnik je iz tog neiscrpnog vrela izvlačio snagu svojih nadahnuća i svojih tema . Zato su u tematskom pogledu ove pjesme bogate životom koliko je raznovrstan i bogat život sam. Kod njega je pjesma postala život u svojemu višem, sublimiranom obliku, zgusnuta u svoj misaono - osjećajni odraz. Za ovu se poeziju ne može reći da je posebno usmjerena na određene teme, nego je to kronologija životnih tokova koji teku pred pjesnikovim očima izvana i u duhu iznutra. Možemo tu naći socijalne teme, ali ne kao neku klasnu osviještenost, nego životni nanos koji se pojavio u određenom trenutku. Ili će nas pjesma vratiti u naivu i prostodušnost seljačkog djeteta (Dani djetinjstva). Dio tog djetinjstva je i rodno selo Rastušje koje je postalo više od mjesta rođenja. Ono je dobilo simboliku pjesnikova određenja i znak osobnosti pa i u nekim tematski posve drukčijim pjesmama. Pokretačka je snaga ove poezije i ljubav. Ljubav prema ženi koja je često puna čežnje, pa čak i petrarkističkih idealizacija (Siromašni mladić bogatoj djevojci). Uronjen u život pjesnik nije mogao izbjeći ni one bolne situacije koje taj život donosi, a to su pitanja samoće, smisla, prolaznosti i smrti. (Kad me više ne bude). Čak bi se moglo reći da je prolaznost i smrt konstanta, sjenka koja prati mnoge njegove pjesme. Pjesnikov je senzibilitet prepoznao i braću po pjesničkoj riječi. Bili su to Matoš, Ivan Goran Kovačić i drugi, ali i najuža obitelj (bolesni brat, baka, majka, davni predci). Svi su oni našli mjesto u njegovoj poeziji. Kako je za Tadijanovića život beskrajna filmska traka na kojoj sličice neprestano smjenjuju jedna drugu, svojom poezijom pjesnik nam, na neki način, pomaže da doživimo tu beskrajnu raznolikost i njezine duboke smislove. Omogućuje nam da vidimo ono što obično ne vidimo i što nepovratno otječe ispred nas, naših osjetila i naših osjećaja. To su pjesme o hrastu, grlicama, mjesečini, noći, pticama, samostanu, jutru, moru grmljavini jutarnjoj zvijezdi i tako stalno slika do slike, pjesnički odraz do pjesničkog odraza.

Uz jednostavnost ove poezije, slobodni stih, snažnu osjećajnost, iskrenost jaka njezina osobina je i autentičnost. Naći ćemo je u originalnim molitvama, obredima, pismima koja su ugrađena u strukturu pjesme. (Dopisnica na ratište). Gorčinu svojega siromaštva lako je nalazio u identifikaciji sa sebi sličnima. Rađalo je to ne samo gorčinnom, nego i ironijom pa i cinizmom. (Oh, kako je sirotinja bešćutna). Tu ćemo stati i oprostiti se od pjesnika koji je za svoju poeziju rekao: - Moja je poezija izraz moga života, Ostanem li , ostat ću po njoj, ili Poezija je dio mog života; iza riječi ja se otkrivam.

Priredio Željko Petrin, profesor

___________________________________

Dragutin Tadijanović - Dugo u noć u zimsku bijelu noć - verzija 2

Dragutin Tadijanović - Dugo u noć u zimsku bijelu noć - verzija 2 pdf

___________________________________

Dragutin Tadijanović - Dugo u noć u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć.

_________________

Ponavljanje – u tišini bez kraja, u tišini bez kraja...

Metafora – smrzle zvjezdice... zlato moje...

Epitet – majko žalosna... gluha noć... ...smrzle zvjezdice...

Asonanca – Dugo u noć, u zimsku gluhu noć...

Aliteracija – smrzle zvjezdice na zemlju...

Inverzija – Pazeć da ne bi zlato moje probudili... ...majko žalosna...

Hiperbola – Odavna je već zališe suzama...

Opkoračenje – što to sja / U tvojim očima...

Kontrast - dugo u noć, u bijelu zimsku noć... o, majko žalosna, kaži što sja u tvojim očima...

___________________________________

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studena 1905. godine kao najstariji sin Mirka i Mande Kegljen. Imao je brata Đuru koji je umro od tuberkuloze u 22. godini u Zagrebu, i dvije sestre, Franjku i Katu. One i danas žive u Rastušju. U krugu ovog djetinjstva, uz likove oca i majke, svijetle likovi bake Eve i djeda Nikole. Jedan je od glavnih pokretača hrvatskog pjesništva prošlog stoljeća. Osnovnu školu je polazio u Podvinju, susjednom selcu. Prvi krug biografije pjesnika čine godine najranijeg djetinjstva, do polaska u pučku školu. To su dani "lova na dugu", bezdani bunar u čijim nepoznatim, nepomućenim danima klija riječ i začinje se pjesma. Mir ranih đačkih dana poremetio je Drugi svjetski rat koji je ubrzo odvukao njegovog oca na frontu. U tim godinama, kao desetogodišnji dječak, prvi put se susreo sa gradom.

Drugi životni krug sačinjavaju godine školovanja od 1912. do ispita zrelosti u rujnu 1925. i u njemu nastaje prvo značajno i obimno poglavlje Tadijanovićeve lirike. Do svoje 20. godine napisao je mnoštvo pjesama koje su kasnije ušle u knjige i antologije. U dnu svih slika i metafora tih pjesama, u dubinama patnje, trepere dani djetinjstva, svjetlost izgubljenog zavičaja.

Treći krug života počinje dolaskom u Zagreb na studije, a završava se 1945. godine. Gimnaziju je polazio u Slavonskom Brodu, a univerzitetski je studij započeo 1925. na Gospodarsko - šumarskom fakultetu u Zagrebu kojeg napušta i 1929. upisuje Filozofski fakultet na kojemu će diplomirati na Grupi za narodnu književnost 1937. U posljednjim je godinama studija živio u đačkom domu u Runjaninovoj ulici i radio kao korektor Narodnih novina, te je kao i član Akademskog pjevačkog zbora "Mladost" puno i putovao.

U posljednjem, četvrtom krugu života, koji traje, evo, sve do danas, nastaju brojne stranice Tadijanovićevih poetskih te pretežito proznih tekstova. Poslije Drugog svjetskog rata Tadijanović je bio urednik najprije u Nakladnom zavodu Hrvatske , a zatim u izdavačkom poduzeću Zora do 1958. U proljeće 1953. izabran je za dopisnog, a 1965. za prvog člana JAZU - a.

U jesen 1953. postao je direktor Akademijina instituta za književnost. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 1965., nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1968., nagrade Goranov vijenac 1982., te nagrade Zlatna čaplja za cjelokupno književno djelo 1998. Počasni je građanin Slavonskog Broda, Raba i Zagreba te dobitnik Nagrade za životno djelo Dana Josipa i Ivana Kozarca (2000.). Autor je 30-ak knjiga poezije i proze, više od 500 pjesama, urednik stotinjak izdanja drugih autora te dobitnik brojnih nagrada.

Prve pjesme Tadijanović je napisao u svojoj trinaestoj godini. U tisku se javlja 1922. sa prvom pjesmom Tužna jesen (srednjoškolski list "Omladina") i 1928. (časopis "Književnik") pod pseudonimom Margan Tadeon, a nakon dvije godine svojim pravim imenom potpisuje dvije pjesme. Pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u ''Književniku'' i ''Hrvatskoj reviji''.

Njegova najznačajnija djela su knjige pjesama Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Intimna izložba crteža iz Raba, i sabrane pjesme Blagdan Žetve, Srebrne svirale i Prsten.

Poezija Dragutina Tadijanovića, živog klasika i prvaka hrvatskog pjesništva, javlja se iz dubokog punog doživljaja, i kada se pjesnik vraća u rano djetinjstvo i mladićke dan zarobljen bojama zavičajnih pejzaža i melodijom svoje Slavonije, i kada u stihovima, na svoj način, poetski ispisuje kronologiju svog života na putovima izvan zavičaja. Njegove su pjesme osebujna ugođaja, slobodna stiha, dojmljive u svojoj sažetosti.

Dragutin Tadijanović - Gozba

Dragutin Tadijanović - Klas

Dragutin Tadijanović - Prsten

Dragutin Tadijanović - Srebrne svirale