Braća Grimm - Saputnici lektira

Braća Grimm - Saputnici

Jacob i Wilhelm Grimm - Saputnici

 

Neće dol brijegu, ali hoće čovjek čovjeku, a pogotovu se sastanu dobri i zli. Tako se jednom na putu sreli cipelar i krojač. Ovaj potonji, krojač, bio omalen, pristao čovjek, uvijek vedar i dobroćudan. Vidio je cipelara gdje dolazi sa suprotne strane, pa kako je po torbi prepoznao što je po zanatu, zapjeva mu pjesmicu rugalicu:

 

Šav mi prošij i zategni,

dretvu čvrsto ti potegni,

nasmoli je svuda, pobro,

drven čavlić kucni dobro.

 

Ali cipelar nije podnosio nikakve šale; isklibi on lice kao da je octa okusio, i bijaše kao da će veseljaka krojača onog časa za gušu pograbiti. A dobroćudni se čovuljak blago nasmija, pruži mrgodnomu svoju bocu i reče pomirljivo:
- Nisam ništa zlo mislio: hajde salij gutljaj, otjeraj niz grlo zlovolju!


Cipelar dobro poteže, i led mu se na licu poče topiti. Vrati on krojaču bocu i priklopi:
- Baš sam lijepo iz nje srknuo. Vele kako se mnogo pije, a ne kažu kolika je žeđ. Nego, prijane, bi li da zajedno putujemo?
- Meni je s voljom - prihvati krojač - ako kaniš u kakav velik grad gdje ima posla.
- Onamo sam i namjerio - preuze cipelar. - U malenu mjestu nema rada ni zarade, ljudi na selu radije idu bosonogi.

 

I tako njih dvojica uporediše cestom zajedno, sve stavljajući jednu nogu pred drugu, baš kao lasica šape u snijegu: nisu se suputnici žurili, jer vremena imađahu dovoljno, premda ne i zalogaja.


Kad bi stigli u koji grad, zaredali bi naokolo da pozdravljaju majstore i za zdravlje ih pitaju, a kako krojačić bijaše bodar i veseo, i onako rumenih obraza, svatko mu rado davaše od svoga, a kad bi mu sreća osobito bila sklona, majstorova bi mu kći pred vratima dala još i poljubac za put. I tako je uvijek imao sve više u svome zavežljaju.

 

Mrgodni je cipelar pokazivao kiselo lice i u sebi govorio: - Što veći lupež, to veća sreća.« krojač se pak smijao ili pjevušio, i sa suputnikom dijelio sve što bi dobio. Kada bi mu se u džepu zavrnuo i zazvečao koji novčić, već bi se on svratio u krčmu i ondje štogod naručio i sve od radosti lupkao šakom po stolu, tako da su čaše samo poigravale. Za nj je baš vrijedila ona: - Lako stekao, još lakše spiskao, ili pak: - Kako došlo, tako prošlo.


Pošto su neko vrijeme tako putovali, izbiju pred golemu šumu kuda je prolazio put do kraljevskoga grada. Ono, pravo da se kaže, vodila su onamo dva puta, od kojih jedan dug sedam dana hoda, a drugi samo dva. Dvojica suputnika sjednu pod hrast i počnu vijećati o tome kako da se opskrbe i za koliko dana da sa sobom ponesu kruha: za sedam ili za dva dana.
- Valja gledati dalje od nosa i opskrbiti se za više nego što čovjek ide - smotreno će cipelar. - Treba uzeti kruha da nam bude za sedam dana.

 

- Što? - u čudu će krojač. - Vući sa sobom kruha za sedam dana! Baš kao da smo stoka za vuču! Ja se uzdam u Svevišnjeg i ne obazirem se ni na što. Novac koji mi je u džepu dobar je ljeti kao i zimi, kruh se pak na vrućini samo skori, a može se i upljesniviti. Ni kaput mi ne seže dalje od gležnja. Zašto ne bismo pogodili pravi put? Za dva dana kruha - dosta i uvrh glave! I svaki kupi sebi kruha po svome, i tako udariše nasumce u šumu, uzdajući se u sreću.

 

U šumi se slegla tišina, bijaše baš kao u crkvi. Niodakle ni ćuha vjetra, nigdje potok da zažubori, ni ptica da zapjeva, ni sunčana zraka da kroz gusto lišće ozgo prosja. Cipelar nije riječi prozborio, pritiskao ga težak kruh što ga je na leđima prtio, znoj mu oblijevao mrgodno, mrzovoljno lice - sva mu se duša nasumorila. Krojač pak bio bodra duha, veselo poskakivao i fićukao, ili opet pjevušio, sve kazujući u sebi: - I samo se nebo zacijelo raduje gdje sam ovako veseo.


Potrajalo tako dva dana, ali kad ni trećega šumi ne bijaše kraja, a krojač pojeo svoj kruh, pade mu srce za lakat niže. No nije on klonuo duhom, nego se uzdao u Svevišnjeg i u svoju dobru sreću.

 

Kad je i treći dan izminuo, uvečer krojač leže gladan pod drvo, a sutradan, kad je objutrilo, ustade još gladniji. Bijaše tako i cijeloga četvrtog dana, pa kad bi cipelar sjeo na koje obaljeno drvo te uzeo gutati svoj obrok, krojaču nije preostajalo ino nego da gleda iz prikrajka, dok su mu zazubice samo rasle. A je li zamolio krišku kruha u cipelara, ovaj bi se podrugljivo nacerio i samo otresao:
- Ti si uvijek bio tako veseo: treba da jednom vidiš kako je to kad je čovjek neveseo. Pticu koja ujutro pjeva može uvečer jastreb ugrabiti.


Jednom riječi: bijaše cipelar baš nesmiljen. Petog jutra nije jadni krojač mogao više ustati, i od pustog umora i slabosti jedva je i riječ protisnuo: lice mu ublijedjelo, oči pocrvenjele. Naposljetku će mu okrutni cipelar:
- Danas ću ti dati komadić kruha, ali ću ti zato probosti desno oko.

 

Nesretni krojač, samo da održi život, prihvati tu okrutnost. Još jednom zaplaka na oba svoja oka, a potom mu cipelar, okrutnik kamenog srca, oštrim nožem probode desno oko. Krojaču se tom prilikom javi u sjećanju što bi mu majka govorila kad je pokazivao svoju oblapornost i kraduckao jestiva u smočnici: - Jedi koliko možeš i trpi što moraš.


Pošto je krojač pojeo svoj skupo plaćeni kruh, krenu suputnici dalje. Zaboravio je krojač svoju nesreću i tješio se time što preostalim jednim okom može još dovoljno vidjeti. Ali mu šestog dana opet zasvrdla glad u utrobi i gotovo mu srce izjede. Te se večeri srušio podno nekog drveta, a sedmog jutra nije više mogao na noge: smrt mu na vrat zajahala.

 

- Pokazat ću samilost - procijedi cipelar. - Još ću ti jednom dati kruha, ali ga nećeš dobiti besplatno: probost ću ti i drugo oko.


Krojač pretitra u glavi kako je vodio lakouman život, zamoli Svevišnjeg da mu oprosti, a potom će cipelaru:
- Uradi što si naumio, a ja ću trpjeti što moram. Ali promisli da Svevišnji ne sudi svakog časa i da će doći drugo vrijeme kada će ti se odmastiti i naplatiti za zlo djelo koje meni činiš a koje ja nisam ničim zaslužio. U dobru sam s tobom dijelio što sam imao. Zanat mi je takav da nižem jedan ubod iglom za drugim. Ne imadnem li očiju i ne mognem li šiti, valja mi prosjačiti. Kad budem slijep, samo me ne ostavljaj ovdje sama, jer ću inače presvisnuti.

 

Ali bezdušni cipelar, koji je odagnao Boga iz svog srca, kao da i nije ništa čuo: poteže on nož te krojaču probode i lijevo oko. Potom mu dade komad kruha, pruži mu štap i povede ga za sobom. Kad je sunce utonulo, iziđoše iz one šume, a pred šumom, u polju, stajala vješala. Onamo cipelar odvede oslijepljenog krojača, ostavi ga da ondje leži te ode svojim putem. Od umora, bola i gladi nesretni je slijepac zaspao i spavao je svu bogovetnu noć.


Probudio se kad je zora prosivjela, ali nije znao gdje se nalazi. Na vješalima visjela dvojica na smrt osuđenih: i jednome i drugome na glavi čučala vrana. Jedan od obješenih obrati se sada drugome:
- Bdiš li, brate?
- Bdîm, budan sam - odazva se taj drugi.
- Onda da ti nešto kažem - preuze prvi: - rosa što je noćas orosila s vješala vraća očni vid onome tko se njome umije. Kad bi slijepci to znali, koliki bi tako progledali koji ne vjeruju da je to moguće.

 

Kad je krojač to čuo, uze rupčić, rasprostrije ga na travi i rosom natopi te njime umi očne šupljine. Tek što je tako učinio, odmah se obistini što je obješeni kazao, i dvije svježe i zdrave očne jabuke ispuniše one šupljine. Uskoro krojač imade prilike vidjeti kako se sunce pomalja iza bregova, a dolje se u ravnici stere veliki kraljevski grad s divnim vratima i sa stotinu tornjeva kojima se na vrhovima zlate križevi i šiljci. Mogao je razabrati svaki list na drveću, vidio je ptice što prolijeću, čak i mušice što kolo vode u zraku. Izvadio je iglu iz džepa, i kad je uspio udjenuti konac u njezinu ušicu kao što je činio nekoć, srce mu zaigra od goleme radosti. Kleknuo je, zahvalio Bogu na iskazanoj milosti te izmolio jutarnju molitvu. Nije zaboravio da se pomoli i za duše dvaju na smrt osuđenih što su ondje visjeli kao klatno u zvonu, a vjetar ih njiše tamo-amo. Zatim je prebacio svoj zavežljaj na pleća, brzo zaboravio muke što ih je podnio i veselo pjevušeći krenuo je dalje.

 

Dok je tako išao, naiđe na smeđe ždrijebe što je slobodno skakutalo po polju. On ga uhvati za grivu i htjede se na nj vinuti da bi odjahao u grad.
- Stani malo, još sam ja premlado konjče za jahanje - uze ga ono moliti za svoju slobodu. - I lagan krojač kao što si ti može mi leđa slomiti: pusti me dok ojačam. Možda će jednom doći vrijeme kada ću ti dobrotu uzvratiti.
- Onda bježi, vidim da si neki vjetropir - vedro će mu krojač.


I pomilova ga prutom po sapima, a ždrijebe se od radosti ritnu stražnjim nogama te povrh živice i preko graba jurnu u polje. Da, ali krojač nije od jučer ništa niz grlo otisnuo. - Sunce mi doduše napaja oči, u sebi će krojač, ali mi kruh ne puni usta. Prvo na što se putem namjerim, pa bilo i napol jestivo, moram zgrabiti.


A prvo na što je naišao bijaše roda što je dostojanstveno gazila preko livade.
- Stani, stoj! - povika krojač i zgrabi je za nogu. - Ne znam jesi li baš za jelo, ali mi glad ne dopušta da budem previše izbirljiv: nema mi druge, moram ti glavu odsjeći pa te ispeći.
- Ne, nemoj - lijepo će mu roda. - Ja sam sveta ptica kojoj nitko ništa nažao ne čini, a čovjeku sam na veliku korist. Ako mi život poštediš, već ću ti kojom prilikom dobrotu uzvratiti.
- Onda idi, dugonoga prijo! - na to će krojač te je pusti. Roda se uzvinu opruženih nogu i mirno odletje.

 

- Što da se radi? u sebi će krojač. - Glad mi sve veća, žaludac sve prazniji. Na što sada naiđem, moje je!


Idući dalje, ugleda gdje na vodi u ribnjaku plove dvije mlade patke.
- Eh, baš mi dolazite kao naručene - poradova se krojač te zgrabi jednu, nakan da joj vratom zakrene.


Uto zakloca stara patka što je sjedila u ševaru, doplovi ona razjapljena kljuna i smjerno ga zamoli da se smiluje njezinoj dragoj djeci:
- Pomisli samo kako bi tvoja majka zajadala kada bi te tko namjerio oteti i ubiti!
- Budi bez brige - dobroćudno će joj krojač - samo zadrži svoju djecu! I pusti patkicu natrag u vodu.

 

Kad se potom okrenuo, stajao je pred visokim drvetom, napol šupljim, i vidio kako divlje pčele neprestano onamo ulijeću i odande izlijeću.
- Evo mi naplate za moje dobro djelo! - veselo će krojač. - Med će me okrijepiti.Ali odmah izletje matica te mu zaprijeti:
- Samo li uznemiriš moje rojeve i razoriš moj pčelinjak, vidjet ćeš što te čeka: u kožu će ti se zabosti naši žalci kao deset tisuća užarenih igala. Ali ako nas pustiš na miru te odeš svojim putem, već ćemo ti jednom iskazati kakvu uslugu.


Kad je razabrao da mu ni tu nema koristi, krojač reče u sebi: - Tri zdjele prazne, a u četvrtoj ništa, baš loš ručak. I prazna želuca odgega polako u grad, i kad je zazvonilo podne, bijaše za nj u krčmi već priređeno jelo, tako te je mogao odmah sjesti za stol. Kad se nasitio, reče:
- A sad na posao!


Išao je po gradu i tražio gdje bi se mogao zaposliti, pa najposlije naiđe na majstora koji ga primi na rad. A kako je svoj zanat još prije dobro ispekao, ne potraja dugo te on postade poznat krojač: svatko je htio da ima svoj novi kaput što ga je sašio mali krojač, komu je iz dana u dan rastao ugled. - Ne mogu u svome umijeću dotjerati dalje, govorio on u sebi. - A ipak je sa svakim danom sve bolje i bolje.


Naposljetku ga kralj odredi za svoga dvorskog krojača. Ali kako to već u svijetu biva, istog je dana njegov bivši drug i suputnik, okrutni cipelar, postao dvorskim cipelarom.

 

Kad je cipelar vidio krojača i razabrao da ovaj opet ima dva zdrava oka u glavi, u njemu sve uskipje. - Prije nego mi se on osveti, pomisli cipelar, moram ja njemu jamu iskopati. Ali, tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada! Uvečer, kad se umračalo i kad je završio posao za taj dan, iziđe cipelar pred kralja te mu reče:
- Kralju gospodaru, krojač ti je preuzetan čovo: usudio se izjaviti da može pribaviti zlatnu krunu što je nestala u davnini.
- To mi je po volji - uzvrati kralj, i sutradan zapovjedi da preda nj dovedu krojača. Kad su ga doveli, naredi mu da dobavi zlatnu krunu ili da se zanavijek izgubi iz grada.

 

- Gle, gle, pomisli krojač, ako nam ćorasti kralj od mene zahtijeva ono što nitko ne može, onda neću čekati do sutra da odem iz grada, nego još danas podbrusujem pete. I priteže svoj zavežljaj te odmah uze put pod noge. Kad je zamakao za gradska vrata, ipak požali što mu valja ostaviti onakvu sreću i grad u kojem je tako lijepo živovao.


Neko je vrijeme išao dok nije stigao do ribnjaka gdje se ono pri dolasku bijaše susreo s patkama. Ondje sjedila stara patka kojoj ono bijaše ostavio njezine pačiće: sjedila ona na obali i kljunom čistila perje na sebi. Odmah je prepoznala krojača te ga upitala zašto je tako tužan i žalostan.

 

- Ah, kako ne bih bio tužan i žalostan - odgovori joj krojač. - Vidjet ćeš i sama kad ti sve pripovjedim.
I tu joj pripovjedi kakvi ga jadi biju.
- Ako ti je sva nevolja u tome, onda tu ima pomoći - spokojno će mu patka. - Kruna je pala u vodu, eno je, leži na dnu.

 

Lako ćemo je iznijeti. A ti dotle samo prostri rubac na obali. I patka zaroni sa svojih dvanaestero pačića, i za koji časak izroni noseći krunu na krilima, a dvanaest pačića plivalo naokolo i pomagalo nositi podmetnuvši kljuniće: svi isplivaše na obalu i spustiše krunu na prostrti rubac. Nećeš mi vjerovati kad ti kažem kakva je to krasna kruna bila: kad ju je onakvu, svu od zlata, sunce obasjalo, blistala je kao stotinu tisuća dragulja. Krojač zaveza četiri roglja na rupcu i krunu odnese kralju, koji se uvelike obradovao te u nagradu objesio krojaču zlatan lanac oko vrata.


Kad je cipelar vidio gdje mu se izjalovila smicalica i kovarstvo, smisli odmah drugo: iziđe pred kralja te će mu ovako:
- Kralju gospodaru, krojač je opet zapao u obijest te se hvali kako je kadar u vosku izraditi cio kraljevski dvor, sa svime što je u njemu pokretno i nepokretno, unutri i vani.

 

Kralj pozva krojača te mu zapovjedi da u vosku izradi sav kraljevski dvor, sa svime što je u njemu pokretno i nepokretno, iznutra i izvana.
- Ako to ne učiniš ili pak pogriješiš i za jedan čavao u zidu - zaprijeti mu kralj - morat ćeš čitav život čamiti u tamnici pod zemljom.
- Ovo je sve sa zla na gore, naprosto se više ne može izdržati, zaključi krojač u sebi.


I uprti svoj zavežljaj na pleća pa put preda se. Neko je vrijeme tako pješačio, a kad stiže do šupljeg drveta, sjede poda nj: oborio glavu, zagnao se u puste misli. Izletjele pčele, a matica ga upita nije li mu se možda šija ukočila kada tako nahero drži glavu.

 

- Ah, nemoj mi na muku pristajati - protuži krojač.
- Nije to što veliš, nego su drugi jadi posrijedi.


I pripòvjedi joj što je i kako je, što kralj izvoljeva i od njega traži. Pčele među sobom zujale i nešto se dogovarale, a najposlije će mu matica:
- Ti samo lijepo kući, a sutra opet u ovo doba navrati ovamo. I ponesi povelik rubac sa sobom, sve će na dobro izići.


I vrne se krojač u grad, a pčele odlete u kraljevske dvore, ulete na otvorene prozore, razmile se na sve strane, počnu plaziti i zavirivati u sve kutke i zakutke i sve promotre osobito pomno. Poslije odlete natrag i u vosku načine dvore tako okretno i hitro te bi čovjek pomislio da su nastali pred njegovim očima. I tako već uvečer bijaše sve dovršeno.


Kad se krojač drugog jutra vratio šupljem drvetu i pčelama, nađe čitavu izrađevinu, krasnu zgradu, sasvim gotovu: nije manjkao ni jedan čavao na zidu, nijedan crijep na krovu. K tomu cijela građevina bijaše čipkasta i nježna, i bijela kao da je od snijega, a slatko je mirisala kao sam med. Krojač je pažljivo zamota u svoj rubac te je odnese kralju. Ovaj se nije mogao dovoljno načuditi i nadiviti umješnoj tvorevini: naredi on da je postave u njegovoj najvećoj dvorani, a krojaču dade u nagradu veliku kuću od kamena.


Ali opaki cipelar nije mirovao: i treći je put izišao pred kralja te oklevetao krojača kazujući:

 

- Kralju gospodaru, krojaču je došlo do ušiju da u kraljevskom dvorištu nema vodoskoka. Preuzetno izjavljuje kako može izvesti da usred dvorišta prsne vodeni mlaz visok kolik čovjek, a bistar kao kristal.


Tada kralj naredi da pozovu krojača, a kad se ovaj pojavi, kralj mu zaprijeti:
- Ne bude li sutra vodoskoka u mome dvorištu, kako si hvastavo obećao, na tome će istom dvorištu krvnik učiniti da budeš za glavu kraći.


Pokunjio se jadni krojač: nije dugo razmišljao nego je požurio na gradska vrata, a kako mu se ovaj put radilo o životu, navriješe mu suze na oči i potekoše niz lice. I dok je tako išao pun jada i čemera, preda nj izbi čio konj, nekadašnje ždrijebe koje je nekoć pustio na slobodu, a koje se razvilo i prometnulo u krasna dorata.

 

- Evo je sada čas da ti uzvratim dobro djelo koje si mi jednom učinio - progovori dorat. - Znam već kakva te nevolja bije, pa ću ti ubrzo pomoći. Samo bez brige uzjaši, moja leđa mogu sada nositi dvojicu takvih.


Krojaču se povrati duša, i u jednom se skoku on vinu na konja, a konj zaždi trkom pa uzagrepce ravno u kraljevsko dvorište. Optrčao je triput unaokolo, brz kao strijela, a onda se sruši. U taj čas zaori se strahovit prasak, i komad se zemlje odvali isred dvorišta i poput kugle sunu uvis iznad kraljevskih dvora, a potom ozdo provali vodeni mlaz visok kolik jahač na konju: voda bila bistra kao kristal, sunčane zrake samo se prelijevale u njoj. Kralj sav osupnuo od čuda, i od silnog udivljenja ustade, priđe krojaču te ga zagrli naočigled svima koji bijahu na dvorima.

 

Ali krojačeva sreća ne potraja dugo. Steklo se tako te je kralj imao više kćeri, sve jednu Ijepšu od druge, a nijednog sina. Time se okoristi opaki cipelar, pa i četvrti put iziđe pred kralja te će mu ovako:
- Kralju gospodaru, moram evo reći kako krojač ne odustaje od svoje obijesti i preuzetnosti: sad se hvali da može, ako samo hoće, kralju zrakom dopremiti i darovati mu sina.


Tada kralj zapovjedi da mu dovedu krojača.
- Ako mi do devet dana pribaviš sina - reče mu kralj - dat ću ti svoju najstariju kćer za ženu.

 

- Nagrada je doduše velika, te bi čovjek učinio i više od traženog. Ali su mi trešnje previsoko: ako se počnem za njima penjati, mogla bi se poda mnom grana slomiti i ja se strovaliti. Tako je razgađao krojač i otišao kući. Tu podvijenih nogu sjede na svoj radni stol i uze misli namátati oko toga što će i kako će.


- Ne, ne mogu ništa da smislim, uzviknu krojač najposlije. Ne, ne ide to nikako, i nema mi ovdje mirna života ni ostanka.


Tako zaključi, zaveza svoj zavežljaj pa na vrata. Kad je došao do livada, srete staru znanicu rodu, koja je onuda važno šetala tamo-amo kao kakav svjetski mudrac i kadikad zastajkivala, pobliže motreći koju žabu prije nego što će je naposljetku progutati. Kad je ugledala krojača, priđe mu, pozdravi ga i zapita:

 

- Vidim gdje prtiš svoj zavežljaj: što je posrijedi te odlaziš iz grada?


Krojač joj nato pripòvjedi što kralj izvoljeva i od njega traži, a on to ne može nikako. I okrenu u jadanje zbog svoje nesreće.
- Ne tari glavu oko toga, ja ću ti pomoći da se iz nevolje iskopaš - uze ga tješiti roda. - Ta odavna ja u grad nosim djecu u povoju, pa mogu jednom donijeti i malog kraljevića iz studenca. Samo se ti vrni kući i na miru počekaj. Do devet dana od danas kreni u kraljevske dvore, a eto tada i mene ondje.


Vrnuo se krojač kući, a potom se u pravo vrijeme obreo u dvorima. Ne potraja dugo te doletje i roda i pokuca na prozor. Krojač joj otvori i dugonoga prija uđe nadasve smotreno, a zatim odmjerena i dostojanstvena koraka pokroči po glatku mramornu podu, noseći u kljunu dijete, lijepo kao anđelak. Dijete odmah pruži ručice prema kraljici. Roda joj ga položi u krilo, a kraljica ga uze milovati i ljubiti - od radosti nije znala što bi prije.

 

Roda, prije nego što će odletjeti, snimi s ramena putnu torbu i dade je kraljici. U torbi bijahu vrećice sa šarenim slasticama, koje razdijeliše mladim kraljevnama. Najstariju ne zapade ništa osim veselog krojača za muža.
- Sve mi se nekako čini kao da sam dobio veliki zgoditak - vedro će krojač. - Pravo je imala moja mati kad mi je govorila: tko se u Boga uzdaje, sreća ga prati te ima svega.


Cipelara pak zapade dužnost da napravi cipele u kojima je sretni krojač plesao na svome svadbenom slavlju, a potom opakog čovjeka zauvijek izagnaše iz grada. Put u šumu vodio ga do vješala. Pun jada i bijesa, a umoran od vrućine, baci se na tlo. Kad je zaklopio vjeđe nakan da u san utone, sletješe one dvije vrane s obješeničkih glava, strašno grakćući, te mu iskljuvaše oba oka. On nato kao mahnit odjuri u šumu: tu je zacijelo i poginuo, jer ga odonda nitko nije vidio niti je o njemu štogod čuo.

___________________________________

 

Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki. Jacob je rođen 1785. a brat mu Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.

 

Na samom početku 19. stoljeća, u vrijeme kad su živjela braća Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a Njemačka kakvu znamo danas nije još postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni čimbenik koji je ujedinio njemački narod tog doba bio je zajednički jezik. Svojim su djelima i životom braća Grimm htjeli pomoći da se stvori njemački identitet. Javnost izvan Njemačke uglavnom ne zna da su braća Grimm sastavila njemački rječnik Deutsches Wörterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog "modernog" njemačkog jezika još od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemački. Taj vrlo opsežan rječnik (33 sveska, teži 84 kg) još se smatra autoritetom za njemačku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Christian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriće neke važne sustavne glasovne promjene.

 

Među najpoznatije njihove bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Palčić, Pepeljuga, Matovilka - Zlatokosa, Vuk i sedam kozlića, Mačak u čizmamaZlatna guska i td.


Zlo u bajkama nikad ne pobjeđuje, i kada u bajkama ima mnogo grubosti, kraj nikada neće ražalostiti djecu.

 

Braća Grimm - Bajke

Braća Grimm - Bremenski gradski pjevači

Braća Grimm - Crvenkapica

Braća Grimm - Dvanaest princeza

Braća Grimm - Ivica i Marica

Braća Grimm - Kraljević žabac

Braća Grimm - Mačak u čizmama

Braća Grimm - Matovilka - Zlatokosa

Braća Grimm - Našla vreća zakrpu

Braća Grimm - Palčić

Braća Grimm - Pepeljuga

Braća Grimm - Ribar i njegova žena

Braća Grimm - Sneguljica i sedam patuljaka

Braća Grimm - Trnoružica

Braća Grimm - Vuk i sedam kozlića

Braća Grimm - Zlatna guska

Braća Grimm - Zlatna ptica

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Braća Grimm - Saputnici

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u