Braća Grimm - Pepeljuga lektira

Braća Grimm - Pepeljuga

Jacob i Wilhelm Grimm - Pepeljuga

 

Vrsta djela - bajka
Vrijeme radnje - jednom davno
Mjesto radnje - pepeljugina kuća , prinčev dvorac
Tema - život mlade pepljuge koja se udaje za princa
Pouka - na kraju uvijek pobjeđuje dobrota i pravda.

 

Kratak sadržaj - Nekad davno pepeljuga je srećno živela sa ocem i majkom, ali je njena sreća kratko trajala. Majka joj je umrla, a otac je u kuću doveo drugu ženu, maćehu, i njene dve ćerke. Od tada su počele njene patnje. Radila je sve kućne poslove po naredbi maćehe i njenih ćerki. Uveče je spavala u pepelu kraj ognjišta po čemu su je nazvali pepeljuga. Maćehine ćerke su prisvojile njenu odeću i obuću, a ona je dobila sve staro i pocepano. Iako u pocepanoj odeći, pepljuga je bila najlepša, a uz to i veoma skromna. Otac bi sa puta prema željama donosio poklone ćerkama, ali pepeljuga nebi poželela ni lepu haljinu, ni bisere ni drago kamenje nego leskovu grančicu koju je posadila kraj majčinog groba. Često je odlazila na grob svoje majke i suzama zalivala grančicu. Tako je grančica izrasla u drvo na koje bi sletale ptice i cvrkutale nesrećnoj i uplakanoj Pepeljugi. Jedne večeri kralj je organizovao svečanost u svom dvoru i pozvao sve devojke kako bi izabrao nevestu za svog sina. Devojke su se obradovale pozivu i maštale da postanu kraljice. O tome je maštala i Pepeljuga. Tužna i snuždena pored majčinog groba, nije ni očekivala da će joj se nešto lepo desiti. Bela ptičica joj je poklonila zulatnu haljinu i cipelice ukrašene dragim kamenjem. U svečanoj odeći dostojanstveno se pojavila u kraljevom dvoru. Pošto je bila njlepša, zapazio ju je kraljević. U određeneo vreme je morala napustiti zabavu pa je u žurbi izgubila zlatnu cipelicu koju je našao kraljević. Krenuo je da traži devojku kojoj pristaje zlatna cipelica. Na veliku žalost njenih polusestara, cipelica je pristajala samo Pepeljugi. Tako je Pepeljuga postala kraljevićeva žena. Živeli su srećno i zadovoljno, a zla maćeha i njene ćerke nesrećno u svojoj zlobi.

 

Pepeljuga - je kćerka plemića koji se drugi put oženio, maćeha je ne voli, Dbra je i plemenita srca, strpljiva i vrlo ijepa iako je uvijek radia najgore posove u kući.


Maćeha - je za i nepravedna žena koja ponižava svoju pastorku, ali na kraju će sve platiti za svoja nedjela.


Sestre - ohole zle podrugljive, stalnu su pred ogledalom i stalno se uređuju iako su ružne.

 

Braća Grimm - Pepeljuga - druga verzija

________________

 

Braća Grimm - Pepeljuga

 

Nekakvu bogatunu razboljela se žena, pa kad je osjetila da joj se bliži kraj, dozva k samrtnoj postelji svoju kćer jedinicu te joj reče:
- Budi dobra i ponizna, draga kćeri, pa će ti svagda Bog pomoći, a ja ću s neba gledati na te i biti s tobom.


To rekavši, zaklopi mati oči te promijeni svijetom. Djevojka svakog dana odlazila majci na grob i plakala, i ostala uvijek dobra i ponizna. Kad je došla zima, snijeg zameo majčin grob, a kad je sunce u proljeće otopilo snježni bijeli pokrivač, djevojčin se otac oženio drugom ženom. Maćeha u kuću dovela svoje dvije kćeri, koje naizgled bijahu lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Nastali teški dani za jadnu pastorku.
- Pa neće valjda ta glupa guska sjediti s nama u sobi! - rekoše dvije maćehine kćeri. - Tko hoće kruha, mora ga i zaslužiti. Van, sluškinjo!


I pograbiše njezine lijepe haljine, navukoše na nju star siv haljinac, a umjesto cipela dadoše joj drvene klompe.
- Kakve li ohole kraljevne, kako se samo ukrasila! - rugale joj se njih dvije pa je otjerale u kuhinju.
Ondje joj, u kuhinji, valjalo tegliti, od jutra do mrklog mraka teške poslove raditi: ustajala je prije zore, vodu nosila, vatru ložila, kuhala i prala. I još joj dvije zlobne sestre zadavale svakakvih jada, rugale joj se na svakom koraku, grašak joj i leću u pepeo sipale, a ona morala sjediti i trijebiti. Kad bi joj uvečer, iscrpljenoj od rada, klonule i ruke i noge, nije imala postelje u kojoj bi se pružila i počinula, nego joj valjalo leći u pepeo pokraj ognjišta i tu se skutriti. Bila je zato uvijek prašnjava, pepelom posuta, pa je prozvaše Pepeljugom.

 

Dogodilo se jednog dana da se otac spremao na sajam pa upitao dvije pastorke što bi im odande donio.
- Lijepih haljina - reče jedna.
- Bisera i dragog kamenja - poželjela druga.


Zatim upita Pepeljugu:
- A ti, Pepeljugo, što bi da ti donesem?
- Oče - odgovori ona - otkinite prvu grančicu što vam zapne za šešir kad se budete vraćali, i nju mi donesite.


Otac je dvjema pastorkama kupio lijepih haljina, bisera i dragog kamenja, a kad je na povratku jahao kroza šumarak, zape mu ljeskova grančica o šešir te mu ga zbaci. Nato on otkide grančicu i ponese je sa sobom. Kad je prispio kući, dade dvjema pastorkama što su željele, a Pepeljugi uruči ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i ondje zasadi grančicu: i toliko je plakala da ju je suzama zalila, te je grančica rasla i u lijepo drvo izrasla.


Pepuljuga svakog dana triput odlazila na grob, ondje plakala i molila se, i svaki put doletjela bi bijela ptičica i spustila se na drvo, pa kad bi Pepeljuga izrekla kakvu želju, ptičica bi joj dobacila upravo ono što bi djevojka poželjela.

 

Bijaše tako da je kralj one zemlje priredio svečanost što će trajati tri dana: pozvao je na dvore sve lijepe djevojke u svojoj kraljevini, kako bi tom prilikom kraljević, njegov sin, sebi odabrao zaručnicu. Kad su dvije sestre čule da su i one pozvane, baš se udobrovoljiše; zovnule su Pepeljugu te joj rekle:
- Hajde nas počešljaj, očisti nam cipele i zakopčaj kopče: idemo u kraljevske dvore na svečanost.
Poslušala Pepeljuga, ali je i zaplakala, jer bi i ona rada na ples, pa je zamolila maćehu da je pusti.
- Ta kako bi ti, Pepeljugo, onamo! - reče joj maćeha. - Kako bi ti na bal tako prašna i prljava? Nemaš ni haljine ni cipela, a htjela bi plesati.


Kako je pak Pepeljuga svejednako molila, maćeha joj naposljetku reče:

 

- Tu sam ti u pepeo istresla zdjelu leće: ako je za dva sata svu otrijebiš, možeš na ples.


Djevojka na stražnja vrata iziđe u vrt i viknu:
- Hej vi golubice i grlice, i sve druge ptičice nebeske, hodite ovamo i pomozite mi trijebiti:


Dobre u zdjelicu,

loše u gušicu!  

 

Kroz kuhinjski prozor uletjele tada dvije bijele golubice, pa grličice, i naposljetku zašumila mnoga krilašca, dolepršale mnoge ptičice te se okupile oko pepela. Golubice sagibale glavu i počele kljucati: kljuc, kljuc, a za njima sve druge ptičice: kljuc, kljuc - i lijepo sva dobra zrna otrijebiše u zdjelu. Jedva prođe sat vremena, a one već dokončale posao pa opet sve odletjele.


Nato djevojka odnese zdjelu maćehi: radovala se, jadna, misleći da će sada smjeti na svečanost. Ali se maćeha oprije i reče:
- Ne, Pepeljugo, ne možeš onamo, nemaš prikladne odjeće i ne znaš plesati, ondje bi te samo ismijali.


A kako je djevojka udarila u plač, maćeha joj postavi drugu pogodbu:
- Ako mi mogneš dvije zdjele leće otrijebiti iz pepela za sat vremena, onda možeš onamo.

 

Tako reče, sve kazujući u sebi: - Eh, to ne može nikako. Kad je maćeha istresla u pepeo dvije zdjele leće, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovnu:
- Hej vi pitome golubice i grlice, i sve druge ptičice pod nebom, hodite ovamo i pomozite mi trijebiti:


Dobre u zdjelice,

loše u gušice!  

 

Kroz kuhinjski prozor uletješe tada dvije bijele golubice, pa grličice i naposljetku zašumila mnoga krilašca, dolepršale mnoge ptičice te se okupile oko pepela. Golubice sagibale glave i kljucale: kljuc, kljuc, a za njima i sve druge ptičice: kljuc, kljuc - i lijepo sva dobra zrna otrijebiše u zdjele. Prije nego što je izminulo pol sata, bijahu one već gotove s poslom te opet sve odletješe.


Djevojka nato odnese zdjele maćehi: poradovala se, jadna, misleći da će sada smjeti na svečanost. Ali se maćeha i opet oprije i reče:
- Ne, Pepeljugo, ništa ti ne koristi: nećeš s nama, jer nemaš prikladna ruha i ne znaš plesati. Samo bismo se morale zbog tebe stidjeti.


I u tim riječima okrenu joj leđa pa sa svojim dvjema kćerima odbrza od kuće. Kad više nikog ne bijaše kod kuće, ode Pepeljuga majci na grob, stade pod ljeskovo drvo i zazva:


Stresi, drvce, kitne grane:

zlato, srebro baci na me!   

 

Ptica joj tada baci zlatno i srebrno ruho i k tome svilene cipelice, srebrom vezene. Pepuljuga se brzo odjenu, obu cipelice na noge te ode na svečanost u dvore. Maćeha i njezine kćeri nisu je prepoznale nego mišljahu da je to zacijelo kakva kraljevna — tako je bila lijepa u onom ruhu, zlatom protkanu. Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, bijahu uvjerene da ona sjedi kod kuće u svojoj prljavštini i trijebi leću iz pepela.


Kraljević odmah prišao k njoj, uzeo ju za ruku, te je plesao s njome, samo s njome, i nikako je nije puštao od sebe. Kad bi tkogod došao po nju, on bi ga otpravio kazujući:
- Ovo je moja plesačica.


Pepeljuga plesala dok se nije uvečerilo, a onda pošla kući. Ali kraljević htio znati čija je to ljepojka djevojka, pa joj reče:
- Idem i ja, želim te otpratiti.

 

Ali mu ona pobježe i sakri se u golubinjak. Kraljević pak počekao dok nije došao otac, pa on njemu kaza da se u golubinjak skrila neznanka djevojka. - Da to možda nije Pepeljuga? pomisli stari, pa kad mu donesoše sjekiru i pijuk, razvali on golubinjak, a kad tamo - ondje nikoga. A kad uđoše u kuću, ono u njoj, u svome prljavom haljincu, u pepelu čuči Pepeljuga pokraj čađave uljanice. Pepeljuga je naime brže - bolje izmakla iz golubinjaka sa stražnje strane i otrčala pod ljeskovo drvce: tu je sa sebe skinula i na grob stavila krasno ruho, a ptica ga uzela; zatim je Pepeljuga u svome sivom haljincu sjela u kuhinju kraj pepela.


Sutradan, kad se svečanost nastavila, a muž i žena sa dvjema kćerima otišli iz kuće, ode Pepeljuga pod ljeskovo drvce i zazva:

 

Stresi, drvce, kitne grane:

zlato, srebro baci na me!

 

Tada joj ptica baci haljinu još raskošniju nego što bijaše jučerašnja, pa kad se djevojka u njoj pojavila na svečanosti, svi se okupljeni zadiviše njezinoj ljepoti. A kraljević čekao dok nije stigla, pa ju onda uzeo za ruku i plesao s njome - samo s njome. Kad bi drugi po nju došli, on bi im rekao:
- Ovo je moja plesačica.


Kad se uvečerilo, djevojka krenu doma, a kraljević odmah za njom, da vidi u koju će kuću ona ući. Ali mu ona umaknu iza kuće pa u vrt.

 

U vrtu raslo veliko i granato drvo na kojem su visjele prekrasne kruške. Okretno poput vjeverice djevojka se uspe na kruškovo stablo i zavuče se među granje, tako te kraljević nije znao kamo je nestala. Čekao je ondje dok nije naišao djevojčin otac, komu kraljević reče:
- Umakla mi neznanka djevojka, sve mislim da se na krušku uzverala.


Otac pomisli nije li to možda Pepeljuga. Zaiskao on da mu donesu sjekiru, pa tako posiječe krušku, a kad ju je na zemlju obalio, vidje da u granju nema nikoga. Odoše onda u kuhinju, a kad tamo, to ondje Pepeljuga u pepelu kao uvijek. Ona je naime spuzala s kruške s druge strane, odnijela lijepo ruho pod ljeskovo drvce i predala ga ptici, a na se opet odjenula svagdanji svoj sivi haljinac. I trećeg dana, kad su roditelji sa dvjema kćerima otišli od kuće, Pepeljuga opet ode na majčin grob, pod ljeskovo drvce, i zazva:

 

Stresi, drvce, kitne grane:

zlato, srebro baci na me!

 

Ovaj put ptica joj dade tako sjajno i krasno ruho kakvo se još nije vidjelo, i k tome cipelice od samoga zlata. Kad se u tome ruhu pojavila na svečanosti, svi ondje okupljeni ni riječi da protisnu od pustog divljenja - bijahu naprosto zanijemjeli. Kraljević plesao s njome - samo s njome, i kad bi tkogod po nju došao da bi s njim zaplesala, kraljević ga otpravljao:
- Ovo je moja plesačica.


Kad je uvečer namjerila kući i kraljević ju htio pratiti, ona mu brzo umaknu, tako da ju nije mogao stići. Ali se ovaj put kraljević poslužio lukavštinom: naredio je da cijelo stubište namažu smolom, i tako kad je ona pojurila niza stepenice, lijeva joj se cipela zalijepi i ondje ostade. Kraljević je podiže: bijaše to malena i nadasve lijepa cipelica, sva od zlata.

 

Idućeg jutra ode on s cipelicom Pepeljuginu ocu te mu reče:
- Ženom će mi postati samo ona kojoj na nogu pristaje ova zlatna cipelica.


Obradovale se tome dvije sestre, jer je i jedna i druga imala lijepe noge. Starija uzela cipelu i s njome otišla u sobu da ogleda može li je obuti; i majka bijaše s njom da joj pomogne. Ali joj cipelica nije pristajala, bila premalena, nožni palac ne mogaše djevojka nikako ugurati. Mati joj nato pruži nož i reče:
- Odreži palac! Kad postaneš kraljicom, nećeš nikamo morati pješke.


Djevojka učini tako: odreza palac, ugura nogu u cipelicu stisnuvši zube od bola te iziđe pred kraljevića. On je nato kao svoju zaručnicu vinu sebi na konja pa odjaha odande.


Valjalo im pored groba Pepeljugine majke gdje se nadvijalo ljeskovo drvce, a na drvcetu smjestile se dvije golubice što su dovikivale:

 

Kraljević na konju žuri,

iz cipele krvca curi:

prijevara mu dvoru hodi,

zaručnicu krivu vodi,

cipela joj premalena,

vidjet će se varka njena.

 

Kraljević tada svrnu pogled na djevojčinu cipelu i vidje kako odande krv curi. Odmah okrenu konja natrag, dopremi krivu zaručnicu njezinoj kući i reče da ona nije prava, pa neka druga sestra obuje cipelu. Tad i ta druga ode u sobu i sretno ugura nožne prste u cipelu, ali peta nikako da u nju uđe, bijaše prevelika. Onda majka pruži kćeri nož i reče:
- Odreži dijelak pete: kad postaneš kraljicom, nećeš nikamo morati pješke.


Djevojka učini tako: odreza dijelak pete, ugura nogu u cipelicu, stišćući zube od bola, te iziđe pred kraljevića. On ju nato kao svoju zaručnicu vinu sebi na konja pa odjaha odande. Kad su naišli pokraj ljeskova drvceta, dvije golubice što su na njemu sjedile uglas zagukaše:

 

Kraljević na konju žuri,

iz cipele krvca curi:

prijevara mu dvoru hodi,

zaručnicu krivu vodi,

cipela joj premalena,

vidjet će se varka njena.

 

Kraljević tada pogleda bolje na njezinu nogu i vidje kako krv curi iz cipele i po bijeloj se čarapi razlijeva crvenilo. Odmah okrenu konja natrag i krivu zaručnicu dopremi njezinoj kući.
- Ni ova nije prava - ljutnu se kraljević. - Zar nemate još kćeri?
- Ne, nemamo - odgovori otac - to jest, imamo još samo siroče od moje pokojne žene, prljavu Pepeljugu, ali ona ne može biti zaručnica.


Kraljević nato kaza neka je dovedu preda nj, ali se maćeha usprotivi:
- Oh, ne, sva je prljava, ne smije se pokazati.

 

On ju je pak želio svakako vidjeti, i tako im ne preosta drugo nego pozvati Pepeljugu. Ona je najprije umila ruke i lice, a onda izišla pred kraljevića te mu se poklonila. On joj pruži zlatnu cipelicu, a ona sjede na klupicu, izvuče nogu iz teške drvene klompe i stavi je u zlatnu: pristajala joj kao salivena. Kad se uspravila i kraljević joj zagledao u lice, prepozna on ljepojku djevojku što je u tri navrata s njime plesala, te uzviknu:
- Ovo je prava zaručnica!


Maćeha i njezine dvije kćeri silno se uplašile i poblijedjele od pustog bijesa kojim su uskipjele. Kraljević međuto vinuo se s Pepeljugom na konja pa odjahao odande. Kad su jahali pokraj ljeskova drvceta, dvije bijele golubice zagukaše uglas:

 

Kraljević na konju žuri,

iz cipele krv ne curi:

istina mu dvoru hodi,

zaručnicu pravu vodi,

cipelica mjera njena,

stoji kao salivena.

 

I pošto su svoje odgukale, sletješe s ljeskova drvceta i sjedoše Pepeljugi na ramena - jedna s lijeve, druga s desne strane, i tako ostadoše. Kad bijaše da se svadba slavi, dođoše i neiskrene maćehine kćeri da se ulaguju i da s Pepeljugom sreću dijele. Kad su mladenci krenuli u crkvu, išla im s desne strane maćehina starija kći, a s lijeve mlađa - i tada golubice iskljuvaše svakoj jedno oko. A onda kad su izlazili, nalazila se starija maćehina kći s lijeve strane, a mlađa s desne - i tada im golubice iskljuvaše i drugo oko. I tako podle maćehine kćeri bijahu za svoju zlobu i podmuklost kažnjene sljepoćom za sav ostatak života.

________________________________

 

Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki. Jacob je rođen 1785. a brat mu Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.

 

Na samom početku 19. stoljeća, u vrijeme kad su živjela braća Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a Njemačka kakvu znamo danas nije još postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni čimbenik koji je ujedinio njemački narod tog doba bio je zajednički jezik. Svojim su djelima i životom braća Grimm htjeli pomoći da se stvori njemački identitet. Javnost izvan Njemačke uglavnom ne zna da su braća Grimm sastavila njemački rječnik Deutsches Wörterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog "modernog" njemačkog jezika još od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemački. Taj vrlo opsežan rječnik (33 sveska, teži 84 kg) još se smatra autoritetom za njemačku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Christian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriće neke važne sustavne glasovne promjene.

 

Među najpoznatije njihove bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Palčić, Pepeljuga, Matovilka - Zlatokosa, Vuk i sedam kozlića, Mačak i čizmamaZlatna guska i td.


Zlo u bajkama nikad ne pobjeđuje, i kada u bajkama ima mnogo grubosti, kraj nikada neće ražalostiti djecu.

 

Braća Grimm - Bajke

Braća Grimm - Bremenski gradski pjevači

Braća Grimm - Crvenkapica

Braća Grimm - Dvanaest princeza

Braća Grimm - Ivica i Marica

Braća Grimm - Kraljević žabac

Braća Grimm - Mačak u čizmama

Braća Grimm - Matovilka - Zlatokosa

Braća Grimm - Našla vreća zakrpu

Braća Grimm - Palčić

Braća Grimm - Ribar i njegova žena

Braća Grimm - Saputnici

Braća Grimm - Sneguljica i sedam patuljaka

Braća Grimm - Trnoružica

Braća Grimm - Vuk i sedam kozlića

Braća Grimm - Zlatna guska

Braća Grimm - Zlatna ptica

loading...
11 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Braća Grimm - Pepeljuga

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u