Braća Grimm - Bajke lektira

Braća Grimm - Bajke

Jacob i Wilhelm Grimm - Bajke

 

Bremenski muzikanti

Stari sultan

Pčelinja matica

Baba Hole

Šest labudova

Đavo sa tri zlatne dlake

Stočiću, postavi se


BREMENSKI MUZIKANTI

 

Neki čovjek imao magarca koji je dugo godina pokorno nosio vreće u mlin i čija je snaga sada bila pri kraju, pa je bio sve slabiji u poslu. Tada njegov gospodar naumi da ga se nekako riješi. Magarac primijeti šta mu se sprema, pa pobježe i uputi se u Bremen.* Tamo bi, mislio je, mogao postati gradski muzikant. Kad je prešao jedan dio puta naiđe na psa koji je ležao kraj druma i dahtao kao neko ko se dobro natrčao.

- Što toliko dahćeš, Šarove? - upita magarac.

- Star sam i sve slabiji, - odgovori pas – pa ne mogu više u lov i gospodar hoće da me ubije. Zato sam strugnuo. Kako sada da zaradim hljeb?

- Znaš šta, - reče magarac - ja idem u Bremen i postaću tamo gradski muzikant. Pođi sa mnom pa se i ti zaposli kao muzičar. Ja ću svirati na tamburici a ti udaraj u bubanj.

 

Pas se obradova, pa mu se pridruži. Nisu dugo pješačili kad - ugledaše mačka kako sjedi kraj puta natmuren kao tri kišna dana.

- Oj, šta je to tebi krenulo nizbrdo, macane? - upita magarac.

- Ko bi bio veseo kad mu rade o glavi, - odgovori mačak. - Pošto sam nabrao godina i zubi mi otupjeli, pa više volim u zapećku da predem nego da lovim miševe, gospodarica htjede da mi sveže kamen o vrat i utopi. Evo sam strugnuo, ali sad bi mi dobar savjet vrijedio zlata: šta ću sa sobom?

- Hajde s nama u Bremen, ti se bar razumiješ u noćnu muziku, pa možeš tamo postati gradski muzikant.

Mačku ovo polaska i pođe s njima. Uskoro tri bjegunca naiđoše na neko dvorište na čijoj kapiji čuči pijetao i krešti koliko ga grlo nosi.

- Što toliko kreštiš, uši ćeš nam probiti, - reče magarac. - Šta ti je?

- Sutra je nedjelja, - reče pijetao, - dolaze gosti, a domaćica nema milosti, naredila kuharici da mene spremi u čorbi. Večeras će mi odrubiti glavu, pa kreštim koliko mogu, dok god mogu.

- Ma, pusti ti to, crvenglavi, - odmahnu magarac - pođi s nama, mi idemo u Bremen, a od smrti bolje svugdje ćeš naći. Ti imaš zvučan glas, pa kad budemo zajedno muzicirali, dobro ćeš nam doći.

 

Pijetao prihvati prijedlog pa svi zajedno nastaviše put. Kako je do Bremena bilo više od jednog dana hoda, svratiše pred veče u neku šumu da tu prenoće. Magarac i pas legoše pod jedno veliko drvo, mačak se pope iznad njih na granu, a pijetao odleti do samog vrha gdje mu je bilo najsigurnije. Prije nego što zaspa, pogleda on još jedanput na sve strane. Kako mu se učini da u daljini vidi neku svijetlu tačku, doviknu svojim drugovima da je, izgleda, u blizini neka kuća, jer se vidi svjetlo. Magarac reče:

- Treba poći tamo, ovo je loše konačište.

Pas pomisli kako bi mu dobro učinila koja koska i malo mesa na njoj. Tako krenuše prema svjetlu koje je bivalo sve jače i sve veće postajalo, dok ne stigoše pred osvijetljenu razbojničku kuću. Magarac, kao najveći, priđe prozoru i pogleda unutra.

- Šta vidiš, Sivonjo? - upita pas.

- Hmmm, šta vidim? - odgovori magarac. - Vidim postavljen sto sa lijepim jelom i pićem i razbojnike kako sjede i goste se.

- To bi bilo nešto za nas - reče pijetao.

- E, da nam je kako unutra! - zamisli se magarac.

 

Posavjetovaše se šta da urade kako bi rastjerali razbojnike i najzad smisliše: magarac će prednjim nogama stati na prozor, pas će skočiti na magarčeva leđa, mačak će uspuzati na psa i najzad će pijetao uzletjeti mačku na glavu. Kad to uradiše, počeše na ugovoreni znak zajednički muzicirati: magarac zanjaka, pas zalaja, mačka zamrnjauka a pijetao zakukurika, pa se survaše kroz prozor u sobu da su stakla zazvečala. Na tu užasnu dreku razbojnici skočiše, pomisliše da to dolaze duhovi i navratnanos pobjegoše u šumu. Četiri drugara sjedoše za trpezu, navališe na preostala jela i najedoše se kao da će četiri sedmice gladovati.

 

Kad četiri muzikanta završiše s jelom, pogasiše svijeće i potražiše mjesta za spavanje, svako već prema svojoj želji i navici: magarac leže na đubre, pas iza vrata, mačka na topli pepeo kraj ognjište, a pijetao sjede na prečagu. I kako su bili umorni od dugog puta, ubrzo i zaspaše. Kad prođe ponoć i razbojnici izdaleka vidješe da u kući više ne gori svjetlo i da sve izgleda mirno, progovori harambaša:

- Nismo smjeli ovako nasjesti, - i posla jednog da ode i pretraži kuću. Taj zateče sve mirno, pa ode u kuhinju da zapali svijeću i kako je od užarenih, sjajnih mačkinih očiju pomislio da je pravi žar, on prinese njenim očima sumporno drvce da ga upali. Ali mačka nije znala za šalu već mu frkćući skoči u lice i izgreba ga. On se grdno uplaši, potrča i htjede da izleti na zadnja vrata i nagazi na psa. Pas skoči i ugrize ga za nogu. A kad potrča preko dvorišta i naiđe na đubrište, magarac se ritnu i opali ga zadnjim kopitama. A pijetao, koji se od buke probudi, zakrešta sa prečage: - kukuriku! Tad potrča razbojnik, što su ga noge nosile, svome harambaši i reče:

- Ah, u kući je grozna vještica, sunula mi je u lice i ogrebala me svojim dugim kandžama, pred vratima sjedi čovjek s nožem, taj me je ubo u nogu, na dvorištu leži neka crna neman koja me je zviznula toljagom, a gore na krovu sudija i viče: - Ovamo s tom huljom! - pa sam jedva živu glavu spasio. Od tada se razbojnici više ne usudiše da uđu u kuću, a četvorici nesuđenih bremenskih muzikanata kućica se toliko dopala da više nisu htjeli iz nje.

A onome ko je zadnji pričao još bride usta od pričanja.

 

*Bremen - grad u Njemačkoj

 

STARI SULTAN

 

Imao neki seljak vjernog psa, kojeg je zvao Sultan. Sultan je već bio star i pogubio sve zube, pa nije mogao gotovo ništa jesti. Stajao jednom seljak sa svojom ženom pred kućom i govorio:

- Sutra ću ubiti starog Sultana, taj više nije ni od kakve koristi.

Žena kojoj je bilo žao vjerne životinje odgovori:

- Kad nas je tolike godine vjerno služio i ostao nam odan, mogli bismo ga sada iz sažaljenja hraniti.

- Ne budi budala, - reče seljak - taj više nema ni jednog jedinog zuba u ustima, ni jedan lopov ga se ne boji, ne treba nam. Ako nas je služio, dobivao je dobro i da jede. Jadni pas, koji je nedaleko ležao na suncu i sve to čuo, rastuži se što će mu sutra osvanuti posljednji dan. On je imao dobrog prijatelja, vuka, pa se uveče odšunja njemu u šumu i potuži se na sudbinu koja ga čeka.

- Slušaj, rođače, - reče vuk - budi samo hrabar i ja ću ti pomoći u tvojoj nevolji. Sutra rano tvoj gospodar ide sa ženom u polje. Nikog neće biti kod kuće i oni će ponijeti svoje malo dijete sa sobom. Dok rade, oni obično ostave dijete u hladovini iza živice. Ti lezi kraj njega, kao da ga čuvaš. Onda ću ja izaći iz šume i ukrasti ga. Ti brzo potrči za mnom kao da hoćeš da mi ga otmeš. Ja ću ga ispustiti, a ti ga onda odnesi roditeljima, neka misle da si ga spasio. Biće ti toliko zahvalni da ti neće ništa nažao učiniti. Naprotiv, bićeš u milosti i neće više dozvoliti da ti išta nedostaje.

 

Psu se ovaj prijedlog dopade, pa sve izvedoše kao što su se dogovorili. Otac zakuka kad vidje da mu vuk odnosi dijete, ali kad mu ga stari Sultan vrati, on se obradova, pogladi ga i reče:

- Neće ti niko skinuti ni dlačicu s glave, živjećeš u milosti i hraniti se kod nas dok si živ.

A svojoj ženi reče:

- Idi odmah kući i napravi starom Sultanu poparu za koju mu ne trebaju zubi. Donesi mu jastuk iz mog kreveta, poklanjam mu ga, da mu bude ležaj. Od tada je starom Sultanu bilo tako dobro kako je mogao samo poželjeti. Uskoro potom posjeti ga vuk i obradova se što je sve tako dobro ispalo.

- Ali, rođače, - reče on - zažmiri na jedno oko ako ja ponekad ukradem tvome gospodaru koju podeblju ovcu. Danas se teško izlazi na kraj.

- Na to ne računaj, - odgovori pas – ja ostajem vjeran svome gospodaru i to neću dopustiti.

 

Vuk je mislio da ovo nije rečeno ozbiljno, pa se došunja te noći i htjede da odnese ovcu. Ali seljak, kome je vjerni Sultan odao vukovu namjeru, sačeka ga u zasjedi, pa mu toljagom dobro pročešlja dlaku. Vuk morade da bježi, pa doviknu psu:

- Čekaj ti, nevjerni druže, zbog ovog ćeš se pokajati.

 

Drugog jutra posla vuk svinju da pozove psa u šumu da izravnaju račune. Stari pas Sultan nije mogao naći bolju pratnju pa povede mačka, kome je jedna noga bila prebijena, i kad su krenuli jadni mačak je šepao i od bola ispružio rep uvis. Vuk i njegov pratilac bili su već na zakazanom mjestu, ali kad ugledaše protivnike kako dolaze, učini im se sablja od mačkovog uzdignutog repa i kako je ovaj skakutao na tri noge, pomisliše da to on sakuplja kamenice da ih gađa. Obojica se uplašiše, pa se vepar* zarovi u lišće, a vuk skoči na drvo. Kad pas i mačak stigoše, začudiše se što nikoga nema. Ali vepar nije mogao sasvim da se sakrije u lišće, malo su mu uši virile. Dok se mačak ispitujući osvrtao, strignu vepar ušima, a on, pomislivši daje to miš, skoči na njega i bezdušno ga ugrize. Vepar skoči i pobježe silno drečeći:

- Eno vam krivca na drvetu.

Pas i mačak pogledaše gore i vidješe vuka postiđenog što se pokazao toliki plašljivac pa prihvati mir koji mu je pas ponudio.

 

*vepar - mužjak divlje svinje

 

PČELINJA MATICA

 

Pošla jednom dva careva sina u svijet da traže pustolovine, pa zapadoše u buran i raspusan život tako da se nikako ne vratiše kući. Najmlađi sin, koga su zvali Glupavko, krenu na put da potraži braću, ali kad ih najzad nađe, oni ga ismijaše što je on, sa svojom glupošću, htio da se probija kroz svijet, kad to ni njima dvojici, koji su bili mnogo pametniji, nije uspjelo. Tako sad krenuše sva trojica na put i dođoše do jednog mravinjaka. Dvojica starijih htjedoše da ga raskopaju i da gledaju kako mali mravi u strahu mile na sve strane i odnose svoja jaja, ali Glupavko reče:

- Ostavite ih na miru, ne dam da im smetate.

 

Tako pođoše dalje i dođoše do jednog jezera po kojem je plivalo mnogo, mnogo pataka. Dvojica starijih htjedoše da uhvate nekoliko i ispeku, ali Glupavko reče:

- Ostavite jadne životinje na miru, ne dam da ih ubijate.

Najzad dođoše do jednog pčelinjeg gnijezda u kojem je bilo toliko meda da je sve curio niz stablo. Dvojica starijih htjedoše da nalože vatru pod drvetom i poguše pčele kako bi se domogli meda, ali Glupavko ih opet zadrža i reče:

- Ostavite ih na miru, ne dam da ih pogušite.

 

Najzad dođoše tri brata do jednog dvorca gdje su u štalama stajali sami okamenjeni konji, a nigdje nije bilo živog čovjeka. Oni prođoše kroz sve dvorane pa stigoše na kraju do nekih vrata, zaključanih sa tri katanca. Na sred vrata je bilo malo okno kroz koje se moglo pogledati u sobu. Tu ugledaše nekog sijedog čovječuljka kako sjedi za stolom. Oni ga viknuše jedanput, dvaput, ali on ih ne ču. Kad ga viknuše po treći put, on ustade, otključa katance i izađe. Ali ne progovori ni riječi, nego ih odvede do jednog bogato postavljenog stola, a kada se najedoše i napiše, on odvede svakog u posebnu sobu na spavanje. Drugog jutra dođe sijedi čovječuljak najstarijem bratu, mahnu mu rukom i odvede ga do jedne kamene ploče. Na njoj su bila ispisana tri zadatka koja je trebalo riješiti da se dvorac oslobodi čarolije. Prvi je glasio: u šumi pod mahovinom leže biseri careve kćeri, hiljadu na broju; treba ih sakupiti, a ako i jedan jedini bude nedostajao kad zađe sunce, onaj ko ih je tražio pretvoriće se u kamen. Najstariji pođe i tra­žio je cijeli dan, ali do kraja dana našao je tek stotinu. I dogodi se kako je na ploči pisalo, on se pretvori u kamen. Sljedećeg jutra pođe drugi brat da okuša sreću, ali ni on ne prođe bolje od starijeg, nije našao više od dvije stotine, pa se i on pretvori u kamen. Najzad dođe red na Glupavka.

 

I on je tražio po mahovini, ali je bilo tako teško naći bisere i išlo je tako sporo da on sjede na jedan kamen i zaplaka. I dok je tako sjedio, dođe mravlji car, kome je on onda život spasio, sa pet hiljada mrava, i ne prođe dugo a sićušni mravi nađoše sve bisere i skupiše ih na gomilu. Drugi zadatak je bio da se iz jezera izvadi ključ od spavaće sobe careve kćeri. Kad Glupavko dođe do jezera, doplivaše one patke kojima ja spasio život, zaroniše i donesoše ključ iz dubine. Ali treći zadatak je bio najteži: između tri zaspale careve kćeri trebalo je naći najmlađu i najljupkiju. A one su bile potpuno slične i nisu se mogle ni po čemu razlikovati osim po tome što su prije spavanja pojele različite slatkiše: najstarija komadić šećera, srednja malo sirupa, a najmlađa kašiku punu meda. Tada doleti pčelinja matica onih pčela koje je Glupavko spasio od vatre, okuša usne svim trima i zaustavi se na ustima one koja je jela med. Tako treći carev sin pronađe pravu. I sad čarolije nestade i sve se probudi iz sna, a ko je bio okamenjen vrati se opet u svoj ljudski lik. Glupavko se oženi najmlađom i najljupkijom carevom kćeri i postade car poslije smrti njenog oca, a njegova braća dobiše druge dvije sestre.

 

BABA HOLE

 

Imala neka udovica dvije kćeri. Jedna je bila lijepa i vrijedna, a druga ružna i lijena. Ona je ipak mnogo više voljela ružnu i lijenu jer je to bila njena rođena kći, a ona druga je morala da obavlja sve poslove i da bude Pepeljuga u kući. Jadna djevojka je svakog dana morala da sjedi na cesti kraj bunara i da toliko prede dok joj krv ne bi potekla iz prstiju. Jednom se dogodi da je klupče zamrljala krvlju, pa se naže na bunar da ga opere, ali joj ono iskoči iz ruke i pade u bunar. Djevojka se rasplaka pa otrča maćehi i ispriča joj svoju nevolju. Ali maćeha je strašno izgrdi i bila je tako nemilosrdna da joj reče:

- Pošto si ispustila klupče, moraš mi ga i izvaditi!

 

Djevojka se vrati na bunar, pa kako u svom strahu nije znala šta će, skoči u bunar da klupče izvadi. Izgubi svijest, a kad se probudila i došla sebi, nađe se na jednoj lijepoj livadi gdje je sjalo sunce i cvjetalo hiljade cvjetova. Ona pođe dalje po livadi i naiđe na jednu peć punu hljebova. Hljeb je vikao: "O, izvadi me, izvadi me, izgorjeću, već odavno sam pečen." Ona priđe pa lopatom povadi sve hljebove. Pođe dalje pa naiđe na stablo na kojem je bilo puno jabuka i koje je vikalo: - O, otresi me, otresi me, sve su jabuke već zrele. Ona zatrese stablo a jabuke počeše padati kao kiša, pa je tresla sve dok nijedna jabuka ne ostade na drvetu, a kad ih je sve sakupila na gomilu, pođe dalje. Najzad stiže do jedne kućice iz koje je virila neka stara žena, pa kako je ova imala velike zube, ona se uplaši i htjede da pobjegne. Ali starica povika za njom:

- Zašto se plašiš, drago dijete? Ostani kod mene, pa ako hoćeš da sav posao obavljaš u kući, biće ti dobro. Samo moraš paziti da moju postelju dobro namještaš ujutro i da je tako istreseš da perje leti, tada pada snijeg na zemlji: ja sam baba Hole.*

 

Pošto je starica tako ljubazno govorila, djevojka se osmjeli pa pristade i započe svoju službu. Brinula se za sve na staričino zadovoljstvo, a njenu postelju je tako jako tresla da je perje letjelo kao snježne pahuljice. Zato joj je kod nje bilo dobro i nikad nije čula ružne riječi a svaki dan je dobila dobrog jela i pića. Tako je provela jedno vrijeme kod babe Hole a onda postade tužna i žalosna. U početku nije znala šta joj je, a onda shvati da je to čežnja za kućom. Iako joj je ovdje bilo hiljadu puta bolje nego kod njene kuće, ipak je čeznula za njom. Najzad reče starici:

- Obuzela me tuga za kućom i ma koliko da mi je ovdje dobro, ne mogu više ostati. Moram gore svojima.

 

Baba Hole joj reče:

- Sviđa mi se što si poželjela svoju kuću i pošto si mi tako vjerno služila, ja ću ti pokazati put. Potom je uze za ruku i odvede do neke velike kapije. Kapija se otvori i baš kad je djevojka prolazila, pade jaka zlatna kiša i sve se zlato zadrža na njoj i prekri je.

- Ovo ti je nagrada što si bila tako vrijedna, - reče baba Hole pa joj dade i ono klupče što joj je bilo palo u bunar. Onda se kapija zatvori i djevojka se nađe gore na zemlji, nedaleko od kuće svoje maćehe. A kad se približi dvorištu, pijetao koji je sjedio na bunaru povika:

Kukuriku, naša zlatna djevojka opet je tu. Tada ona uđe u kuću i, pošto je bila prekrivena zlatom, maćeha i sestra je ljubazno dočekaše. Djevojka ispriča sve što joj se dogodilo i kad je majka čula kako je ona došla do velikog bogatstva, zaželje da i svojoj ružnoj i lijepoj kćeri pribavi takvu istu sreću. Sad je i ova morala da sjedi i da prede kraj bunara, i da bi joj prsti bili krvavi, gurnu joj ruke u živicu. Onda ona baci klupče u bunar pa skoči za njim. I ona se nađe, kao i ona prva, na lijepoj livadi i pođe istim putem dalje. Kad je stigla do peći, hljeb opet povika: - O, izvadi me, izvadi me, izgorjeću, već sam odavno pečen. Ali lijena odgovori:

- Neću, neću da se isprljam - i ode dalje. Uskoro stiže do jabuke koja povika: - O, otresi me, otresi me, sve su jabuke već zrele. Ali ona odgo­vori:

- Baš me briga, neću da mi padnu na glavu - i ode dalje. Kad stiže pred kućicu, ne uplaši se babe Hole jer je već znala za njene velike zube, pa se odmah pogodi da radi kod nje. Prvog dana se prisili da bude vrijedna i da sluša babu Hole, jer je mislila na ono silno zlato što će joj ga pokloniti. Ali već drugog dana poče da se lijeni, a trećeg još više, tako da ujutro nije htjela ni da ustane iz kreveta. Ona nije namještala postelju babe Hole kako treba pa ni perje nije letjelo. Zato je babi Hole ubrzo sve dosadilo pa joj otkaza službu.

 

Lijena je bila zadovoljna jer je mislila da će sada i na nju pasti zlatna kiša. Baba Hole je zaista odvede do one kapije, ali kad je ona prolazila, sruči se na nju umjesto zlata veliki kazan katrana.

- To ti je nagrada za tvoju službu, - reče baba Hole i zatvori vrata. Tako lijena sva pokrivena katranom stiže kući, a pijetao na bunaru, kad je ugleda, povika: - Kukuriku, naša prljava djevojka je opet tu. A katran se bio tako čvrsto prilijepio da ga nije više mogla skinuti do kraja života.

 

* U nekim krajevima Njemačke, kad pada snijeg, kažu: To baba Hole istresa posteljinu

 

ŠEST LABUDOVA

 

Lovio jednom neki kralj u jednoj velikoj šumi i gonio divljač tako žustro da niko od njegovih ljudi nije mogao da ga slijedi. Kad se približi veče, zaustavi se i pogleda oko sebe. Tada vidje da je zalutao. Tražio je izlaz, ali ga ne nađe. Tada spazi jednu ženu koja je tresla glavom, i koja naiđe kraj njega. To bijaše vještica.

- Draga ženo - reče joj on - možete li mi pokazati put kroz šumu?

- Da, gospodine kralju - odgovori ona - ali pod jednim uslovom. Ako ga ne ispunite, nećete nikada izaći iz šume i moraćete tu i da umrete od gladi.

- Kakav je to uslov? - upita kralj.

- Ja imam kćer - reče stara - koja je toliko lijepa da je ne možete naći na svijetu. Ona je dostojna da postane vaša žena. Ako hoćete da je učinite gospođom kraljicom, pokazaću vam put iz šume.

 

Kralj iz straha pristade, i stara ga odvede u svoju kućicu, gdje je njena kćerka sjedjela pored vatre. Ona dočeka kralja kao da ga je očekivala. On se uvjeri da je vrlo lijepa, ali mu se ipak ne dopade pa ne mogaše da je gleda bez groze. Pošto podiže djevojku na svoga konja, pokaza mu stara put i kralj se vrati u svoj kraljevski dvorac gdje proslaviše vjenčanje. Kralj je bio već jednom oženjen i sa svojom prvom ženom imao je sedmero djece, šest sinova i jednu kćer, i on ih je volio iznad svega na svijetu. Pošto se sada bojao da maćeha neće dobro postupati s njima, ili da će ih čak i mučiti, odvede ih u jedan usamljeni zamak, koji je bio u sredini jedne šume. Dvorac je bio tako skriven, a put je bilo tako teško naći, da ga ni on sam ne bi našao da mu jedna vila nije poklonila čudotvorno klupče konca. Uvijek bi klupče bacio preda se, ono se samo odmotavalo i pokazivalo mu put.

 

Ali, kralj je često išao svojoj dragoj djeci, tako da je njegovo odsustvovanje palo kraljici u oči. Ona je bila radoznala i htjede da sazna šta on sasvim sam radi u šumi. Dade njegovim slugama mnogo novaca i oni joj odadoše tajnu. Ispričaše joj i o klupčetu koje jedino može da pokaže put. Ona nije imala mira dok nije doznala gdje kralj čuva ovo klupče. Zatim saši male svilene košuljice, a kako je od svoje majke naučila vradžbine, ušila je u njih čini. Kad kralj jednom ode u lov, ona uze košuljice i ode u šumu. Klupče joj pokazivaše put. Djeca, koja su izdaleka opazila da neko dolazi, pomisliše da je to njihov dragi otac, i od silne radosti mu potrčaše u susret. Ona prebaci preko svakog po jednu košuljicu, i čim košuljica dodirnu njihovo tijelo, pretvoriše se oni u labudove i odletješe preko šume. Kraljica se vrati kući presrećna. Vjerovala je da se oslobodila svojih pastorčića.

 

Ali djevojčica nije potrčala za braćom u susret, i ona o njoj nije ništa znala. Sutradan dođe kralj i htjede da posjeti svoju djecu. Ali ne nađe nikoga sem djevojčice.

- Gdje su tvoja braća? - upita kralj.

- Ah, dragi oče - odgovori ona - oni su otišli, a mene su ostavili samu. I ispriča mu da je sa svoga prozorčića vidjela da su njena braća kao labudovi odletjeli preko šume. Pokaza mu i pera koja su pala u dvorište, a koja je ona pokupila. Kralj se rastuži, ali nije ni pomislio da bi to nedjelo izvršila kraljica. Pošto se plašio da mu i djevojčicu ne otmu, povede je sa so­bom. Ali ona se bojala maćehe i zamoli kralja da još samo ovu noć ostane u šumskom dvorcu.

 

Sirota djevojčica je mislila: - Meni ovdje više nema opstanka. Poći ću da tražim svoju braću. Kad se spustila noć, pobježe i pođe pravo u šumu. Išla je neprestano, cijelu noć i cijeli dan, dok od umora nije mogla dalje. Tada spazi lovačku kolibu, pope se gore i nađe sobicu sa šest krevetića, ali se ne usudi ni u jedan da legne, već se zavuče pod jedan, te leže na tvrdi pod gdje htjede da provede noć.

 

Kad je već sunce, trebalo da zađe, ču šum i ugleda šest labudova kako uletješe kroz prozor. Oni sjedoše na pod i duvahu jedan drugoga dok ne oduvaše sve perje, a svoju labudovu kožu svukoše kao košulju. Tada ih djevojčica pogleda i poznade svoju braću, obradova se i izmili ispod kreveta. Ni braća se nisu manje obradovala kad spaziše svoju sestricu. Ali je njihova radost bila kratka vijeka.

- Ti ne možeš ostati ovdje - rekoše joj - ovo je razbojničko prenoćište, kad dođu kući i nađu te, ubiće te.

- Zar me ne možete zaštititi? - upita sestrica.

- Ne – odgovoriše braća - jer mi možemo svako veče samo četvrt sata da skinemo naše labudove kože, a poslije se opet pretvaramo u labudove.

Sestrica plačući reče:

- Zar se ne možete spasti?

- O, ne - odgovoriše oni. - Uslovi su preteški. Šest godina ti ne smiješ da progovoriš, ni da se smiješ, a za to vrijeme moraš da nam ispleteš šest košuljica od cvjetova narcisa. Progovoriš li samo jednu riječ, trud je uzaludan.

 

Dok su braća to govorila, prošlo je četvrt sata, i oni kao labudovi izletješe kroz prozor. Djevojčica je donijela čvrstu odluku da oslobodi svoju braću pa makar je to stalo života. Ona napusti lovačku kuću, ode u sredinu šume, sjede na jedno drvo i tu provede noć. Sutradan je brala narcise, pa otpoče da plete. Govoriti nije imala s kime, a za smijeh nije imala volje. Ona je sjedjela i gledala samo svoj posao. Pošto je tu već dugo boravila, dogodi se da je kralj te zemlje lovio u šumi i njegovi lovci dođoše do drveta na kome je sjedjela djevojčica. Oni je pozvaše i rekoše:

- Ko si ti?

Ali ona ne odgovori.

- Siđi dolje - rekoše oni - nećemo ti ništa nažao učiniti.

 

Ali ona samo klimnu glavom. A pošto su oni i dalje navaljivali s pitanjima, baci im svoja zlatnu ogrlicu misleći da će ih time zadovoljiti. Ali, oni nisu popuštali. Nato im ona baci svoj pojas, a kad ni to nije pomoglo, podvezice, i dalje sve što je imala na sebi i čega se mogla lišiti. Tako je ostala samo u svojoj košuljici. Ali se time nije mogla osloboditi lovaca. Oni se popeše na drvo, skidoše djevojčicu i odvedoše je kralju. Kralj reče:

- Ko si ti? Šta radiš na drvetu?

Ali ona nije odgovarala. On ju je pitao na svim jezicima koje je znao, ali ona ostade nijema kao riba. Pošto je bila tako lijepa, kralja to dirnu i on je mnogo zavolje. Ogrnu joj svoj kaput, uze pred sebe na konja i odvede u svoj zamak. Tada naredi da joj obuku skupocjene haljine, te je u svojoj ljepoti blistala kao vedar dan. Ali od nje se nije mogla izvući ni jedna riječ. Za stolom je posadi pored sebe. Njena skromnost i dobrota toliko su mu se dopadale da je rekao:

- Jedino njom želim da se oženim i ni jednom drugom na svijetu. Poslije nekoliko dana vjenčao se s njom.

Ali kralj je imao opaku majku koja je bila nezadovoljna ovom ženidbom i koja je govorila ružno o mladoj kraljici.

- Ko zna odakle je ova djevojčura - reče ona - kad ne može da govori. Ona nije dostojna kralja.

 

Kroz godinu dana, kad kraljica donese na svijet prvo dijete, stara joj ga oduze, a njoj, dok je spavala, namaza usta krvlju. Onda ode kralju i optuži je da je ljudožderka. Kralj to nije htio da vjeruje niti je htio da joj se išta nažao učini. A ona je stalno sjedjela i plela košulje i nije se obazirala ni na šta drugo. Idućeg puta, kada rodi lijepog dječaka, izvršila je neiskrena svekrva istu prevaru. Ali kralj se nije mogao odlučiti da njenim riječima povjeruje. Govorio je:

- Ona je suviše dobra da bi mogla da učini tako nešto. Kad ne bi bila nijema, i kad bi mogla da se brani, dokazala bi svoju nevinost.

Ali kada je stara po treći put otela novorođeno dijete i kada je optužila kraljicu koja u svoju odbranu nije izrekla ni jednu jedinu riječ, kralj nije mogao drugačije već morade da je preda sudu, koji je osudi na smrt.

 

A kad dođe dan kada je trebalo da se izvrši presuda, to bijaše upravo i posljednji dan od onih šest godina za vrijeme kojih ona nije smjela ni da govori ni da se smije kako je oslobodila svoju dragu braću od čini. Svih šest košuljica bile su gotove, samo je na posljednjoj nedostajao rukavčić. Kad su je doveli do lomače, ona položi košulje na svoju ruku, a kad je stala gore i kad je baš trebalo da se upali vatra, osvrnu se unaokolo. Tada doletje šest labudova. Ona vidje da se njihovo spasenje približava i njeno srce od radosti zakuca brže. Labudovi doletješe do nje i spustiše se da bi mogla da im prebaci košulje. Kad su ih košulje dotakle, spadoše labudove kože. Njena braća stajala su pred njom, a bila su mila i lijepa. Samo najmlađi nije imao lijevu ruku, a mjesto nje imao je na leđima labudovo krilo. Oni su se veselili, a kraljica ode kralju i reče:

- Najdraži mužu, sada smijem da govorim i da ti otkrijem da sam nevina i krivo optužena.

 

Tada mu ispriča o prevari stare koja je odvela i sakrila troje djece. Na veliku radost kraljevu dovedoše ih sada, a opaka svekrva je za kaznu privezana za lomaču i spaljena u pepeo. A kralj i kraljica sa njeno šestoro braće živjeli su dugo godina u sreći i miru.

 

ĐAVO SA TRI ZLATNE DLAKE

 

Bijaše jednom jedna sirota žena koja rodi sinčića. Pošto se rodio u košuljici, prorekoše mu da će se u četrnaestoj godini oženiti kraljevom kćerkom. Dogodi se da kralj uskoro zatim dođe u selo, a niko nije znao da je to kralj. Kad upita ljude šta je novo, oni odgovoriše:

- Ovih dana se rodilo dijete u košuljici i sve što bude radilo, donijeće mu sreću. Predskazano mu je da će se u svojoj četrnaestoj godini oženiti kraljevom kćerkom.

Kralj, koji je bio zao i koji se naljuti zbog proročanstva, ode roditeljima i tobože kao prijatelj reče:

- Vi ste siroti ljudi, dajte vi vaše dijete i ja ću se o njemu brinuti.

U početku su se ustezali, ali kada im stranac ponudi mnogo novaca, pomisliše: - To je srećno dijete i tako mora da je najbolje. Pristadoše i dadoše mu dijete.

 

Kralj stavi dijete u kutiju i odjaha. Kad dođe do jedne duboke vode, baci kutiju i pomisli: - Spasao sam svoju kćer od neočekivanog prosca. Ali kutija ne potonu, već plivaše kao lađica i nijedna kap vode ne prodre u nju. Plovila je do na dvije milje pred prijestonicu, gdje je stajala jedna vodenica na čijoj se brani zakači. Srećom, tu je stajao vodeničarski momak koji primijeti kutiju i izvuče je jednom kukom. Mislio je da će u njoj naći veliko blago, ali kad ju je otvorio, unutra je ležalo jedno lijepo dijete koje je bilo čilo i veselo. On ga odnese vodeničaru i vodeničarki. Pošto oni nisu imali djece, obradovaše se i rekoše: - Bog nas je darovao. Oni su nahoče lijepo njegovali, i ono je raslo i bijaše puno vrlina. Dogodi se jednom da je kralj zbog nevremena došao u vodenicu i upitao vodeničara i njegovu ženu da li je mladić njihov sin.

- Ne - odgovoriše oni - on je nahoče. Prije četrnaest godina doplivao je do brane u jednoj kutiji i vodeničarski momak ga je izvukao iz vode.

 

Kralj se tada sjeti da to nije niko drugi nego srećno dijete koje je on bacio u vodu i reče:

- Dobri ljudi, da li bi mladić mogao da odnese jedno pismo gospođi kraljici? Ja ću mu dati dva zlatnika na ime nagrade.

- Kako gospodin kralj naređuje!

Pozvaše mladića da bude spreman. Kralj napisa pismo kraljici u kome je stajalo: - Čim dečko sa ovim pismom stigne, ubijte ga i sahranite. Sve to obavite prije nego što se vratim. Dečko pođe sa ovim pismom, zaluta i stiže uveče u jednu veliku šumu. U pomrčini vidje slabu svjetlost pođe tamo i stiže do jedne kućice. Kad je ušao, sjedjela je jedna stara žena sama pored vatre. Uplaši se kad spazi dječaka i reče:

- Odakle dolaziš i kuda ćeš?

- Dolazim iz vodenice - odgovori on. - Idem gospođi kraljici, kojoj treba da odnesem jedno pismo. Ali pošto sam zalutao u šumi, rado bih ovdje prenoćio.

- Siroti mladiću - reče žena - ti si dospio u razbojničku kuću i kad se oni vrate, ubiće te.

- Neka dođe ko hoće - reče mladić - ja se ne plašim. Tako sam umoran da dalje ne mogu.

Opruži se na klupu i zaspa. Ubrzo dođoše razbojnici i upitaše ljutito kakvo to nepoznato dijete leži.

- Ah - reče stara - to je jedno nevino dijete, koje je zalutalo u šumi i ja sam ga iz sažaljenja primila. Ono treba da odnese jedno pismo gospođi kraljici.

 

Razbojnici otvoriše pismo i pročitaše ga. U njemu je stajalo da dečka čim stigne ubiju. Tada se okorjeli razbojnici sažališe i harambaša iscijepa pismo, a napisa drugo. U njemu je stajalo da se dječak, čim stigne, oženi kraljevom kćerkom. Ostaviše ga na miru da leži do jutra, i kad se probudi, dadoše mu pismo i pokazaše pravi put. A kraljica, čim je dobila i pročitala pismo, uradi kao što je u njemu stajalo, priredi sjajnu svadbenu svečanost i kraljeva kći se vjenča sa srećnim djetetom. I pošto je mladić bio lijep i prijatan, ona je živjela zadovoljno i srećno s njim. Poslije nekog vremena vrati se kralj u svoj dvorac i vidje da se proročanstvo ispunilo i da se srećno dijete oženilo njegovom kćerkom.

- Kako se to desilo? - reče on. - Ja sam u svom pismu sasvim drugu zapovijest izdao.

 

Tada mu kraljica pruži pismo da sam vidi šta u njemu stoji. Kralj pročita pismo i vidje da je ono zamijenjeno drugim. On upita mladića šta se desilo sa pismom koje mu je povjerio, zašto je drugo umjesto njega donio.

- Ne znam ništa - odgovori mladić - sigurno je u noći zamijenjeno kad sam spavao u šumi.

Sav bijesan, kralj reče:

- Ne može da ti tako prođe. Jer, ko hoće da dobije moju kćer, mora mi donijeti tri zlatne dlake sa đavolove glave. Doneseš li što ti tražim, možeš zadržati moju kćerku. I tako se kralj nadao da će ga se osloboditi.

Srećno dijete odgovori:

- Zlatne dlake ću donijeti, ja se ne bojim đavola.

Tada se oprosti i pođe na put.

 

Put ga je vodio kroz jedan velik grad, gdje ga stražar na gradskoj kapiji upita kakav zanat zna i šta umije.

- Ja znam sve - odgovori srećno dijete.

- Onda budi dobar - reče stražar - pa nam kaži zašto je presušila naša česma na trgu iz koje je do sada teklo vino, a sada ne teče ni voda.

- To ćete saznati - odgovori on. - Pričekajte dok se vratim.

Ode dalje i stiže u drugi grad, gdje ga stražar na gradskoj kapiji opet upita kakav zanat zna i šta umije.

- Znam sve - odgovori on.

- Onda ćeš nam učiniti uslugu i kazati zašto jedno drvo u našem gradu, koje je inače rađalo zlatne jabuke, sada čak ni lišće ne istjera.

- To ćete saznati – odgovori on. - Pričekajte dok se vratim.

Ode dalje i dođe do jedne velike vode preko koje je trebalo da pređe. Splavar ga upita kakav zanat zna i šta umije.

- Znam sve - odgovori on.

- Onda budi dobar i kaži mi zašto ja moram da vozim tamoamo i da nikad nemam odmora?

- To ćeš saznati - odgovori on. - Pričekaj dok se vratim.

 

Kada je prešao preko vode, nađe ulaz u pakao. Unutra je bilo crno i čađavo, a đavola nije bilo kod kuće, već je njegova majka sjedila u širokoj stolici.

- Šta tražiš? - upita ga ona. Nije izgledala tako zla.

- Ja hoću tri dlake iz đavolove glave - odgovori on - inače ne mogu zadržati svoju ženu.

- Mnogo tražiš - reče ona. - Kad se đavo vrati i nađe te, stradaćeš. Ali pošto mi te je žao, ja ću vidjeti da li mogu da ti pomognem.

Ona ga pretvori u mrava i reče:

- Uspuži se u nabore moje haljine, tamo si siguran.

- Dobro - odgovori on - ali ja bih htio da saznam još tri stvari: zašto je jedan izvor iz koga je teklo vino, presušio pa sada ni voda ne teče; zašto jedno drvo, koje je do sada rađalo zlatne jabuke sad ni lišća nema, i zašto jedan splavar mora da prevozi s jedne strane na drugu a da nikad nema odmora.

- To su teška pitanja - odgovori žena - ali budi tih i miran i pazi šta đavo govori kad mu iščupam tri zlatne dlake.

 

Kad pade veče, dođe đavo kući. Tek što je ušao, osjeti da vazduh nije čist.

- Ja osjećam čovječje meso - reče on. - Ovdje nije nešto u redu.

Tada pogleda u sve ćoškove, ali ništa ne nađe. Majka ga prekide.

- Tek što si se vratio - reče ona - a sve je bilo u redu, sada si mi sve ispreturao. Stalno ti je u nosu čovječje meso! Sjedi i večeraj.

Pošto se najeo i napio, bio je umoran i stavi glavu u krilo svoje majke, pa reče da ga malo pobište. Ne potraja dugo, on zadrijema, poče da duva i hrče. Tada stara uhvati jednu zlatnu dlaku, iščupa je i stavi pored sebe.

- Jaoj - viknu đavo. - Šta hoćeš?

- Sanjala sam težak san - odgovori majka - i zato sam te zgrabila za kosu.

- Šta si sanjala? - upita đavo.

- Sanjala sam da je jedna česma na trgu, iz koje je uvijek teklo vino, presušila i da sada čak ni voda ne teče iz nje. Šta je tome uzrok?

- Eh, kad bi oni znali! - odgovori đavo. - Jedna žaba sjedi pod jednim kamenom u česmi. Kad bi je ubili, vino bi opet poteklo.

 

Majka ga ponovo pobiska, dok ne zaspa i ne zahrka da su se prozori tresli. Tada mu iščupa drugu dlaku.

- Uh, šta radiš to? - viknu ljutito đavo.

- Nemoj se ljutiti - odgovori ona - to sam učinila u snu.

- Šta si opet sanjala? - upita on.

- Sanjala sam da u nekom kraljevstvu jedna voćka koja je rađala zlatne jabuke sada ni lišće ne istjeruje. Šta je uzrok tome?

- Ha, kad bi znali - odgovori đavo. - Korijen joj glođe jedan miš. Kad ga ubiju, drvo će opet rađati zlatne jabuke, a ako duže bude glodao, tada će se drvo sasvim osušiti. Ali ostavi me na miru sa tvojim snovima, ako me još jednom u snu uznemiriš, dobićeš šamar. Mati ga umiri i dalje ga pobiska, dok on ne zaspa i ne zahrka. Tada uhvati treću zlatnu dlaku i iščupa je. Đavo odskoči, povika i htjede da je udari, ali ga ona ublaži i reče:

- Ko je kriv što se rđavo sanja?

- Pa šta si sanjala? - upita, jer je bio radoznao.

- Sanjala sam jednog splavara koji se žali da mora stalno da prevozi preko rijeke, a da nikad nema smjene. Zašto je to tako?

- Ha, glupak! - reče đavo. - Kad neko dođe da se preveze, neka mu da motku u šake. Tada će taj drugi morati da prevozi, a on će biti slobodan.

 

Pošto mu je majka iščupala tri zlatne dlake, ostavi ona đavola na miru i on je spavao sve do svanuća. Kad đavo ode, izvadi majka mrava iz nabora svoje haljine i vrati srećnom djetetu ljudsko obličje.

- Evo ti tri zlatne dlake - reče ona. - A što je đavo odgovorio na tvoja tri pitanja, to si sigurno čuo.

- Da – odgovori on - čuo sam dobro i zapamtiću.

- Ja sam ti pomogla - reče ona - a sada idi svojim putem:

On se zahvali staroj na pomoći u nevolji i napusti pakao. Bio je zadovoljan što se srećno svršilo. Kad je došao do splavara, trebalo je da mu da obećani odgovor.

- Prevezi me preko - reče on - tada ću ti reći kako ćeš se spasti. I kad pređoše na drugu obalu, reče mu đavolji savjet:

- Kad neko dođe da ga prevezeš, daj mu motku u šake.

 

Ode dalje i stiže u grad gdje je bilo jalovo drvo i gdje stražar zatraži odgovor. Tada mu on reče, kao što je čuo od đavola:

- Ubijte miša koji glođe korijen, ona će opet rađati zlatne jabuke. Stražar mu zahvali i dade kao nagradu dva magarca natovarena zlatom, koji će poći za njim. Naposlijetku stiže u grad čija česma bijaše presušila. Tada reče stražaru kao što je đavo rekao:

- Jedna žaba sjedi u česmi pod kamenom, morate je naći i ubiti, tada će opet izdašno poteći vino.

Stražar mu zahvali pa mu i on dade dva magarca zlatom natovarena.

Naposlijetku srećno dijete stiže kući svojoj ženi, koja se mnogo obradova kad ga ponovo vidje i ču kako mu je sve uspjelo. On odnese kralju ono što je tražio, tri zlatne đavolje dlake, i kad ovaj vidje četiri magarca natovarena zlatom, bijaše zadovoljan i reče:

- Sad su ispunjeni svi uslovi i možeš zadržati moju kćerku. Ali, dragi zete, reci mi odakle ti toliko zlato? To je ogromno blago!

- Prevezao sam se preko jedne rijeke i tamo sam ga uzeo, ono tamo leži mjesto pijeska na obali.

- Mogu li i ja donijeti? - upita kralj jer je bio pohlepan.

- Koliko god želite – odgovori ori. - Na rijeci je jedan splavar, neka vas on preveze, tamo ćete moći napuniti vaše vreće.

 

Gramzljivi kralj krenu najvećom žurbom na put i kad stiže do rijeke, mahnu splavaru da ga preveze. Splavar dođe i pozva ga da se popne, dade mu veslo u šake i odskoči. Kralj je otada morao prevozeći da ispašta svoje grijehe.

- Vozi li on još?

- Nego šta? Niko mu neće oduzeti motku.

 

STOČIĆU, POSTAVI SE

 

Nekad davno živio krojač sa tri sina i jednom kozom čijim su se mlijekom hranili. Pošalje tako jedanput otac najstarijeg sina da napase kozu. Čitav je dan dječak hodao proplankom, šumarkom, a koza brstila. Uveče upita mladić kozu da li je sita.

Sita, presita

kući mi se hita!

- odgovori koza. Poslije, otac dođe u štalu, pomilova kozu, a ova zavreča:

Gladna pregladna,

trave ne vidjela,

na kamenu bila!

Otac se razljuti na sina lijenčinu, izudara ga i otjera od kuće. Sutradan, srednji sin povede kozu na pašu. Kada je predveče htjede vratiti kući, koza sretno izmeketa:

Sita, presita,

kući mi se hita!

Ali kad gazda dođe da je vidi, koza opet odmeketa:

Gladna, pregladna,

trave ne vidjela,

na kamenu bila!

 

Tada krojač istuče i svog srednjeg sina i otjera ga iz kuće. Isto se desi i sa najmlađim sinom – koza je svoju pjesmu svaki put na isti način odvrečala. Tako krojač i svog trećeg sina otjera od kuće. Četvrtog dana povede krojač sam kozu na pašu. I njemu je ona uveče tvrdila:

Sita, presita,

kući mi se hita!

 

A kad dođoše u štalu, koza vreknu:

Gladna pregladna,

trave ne vidjela,

na kamenu bila!

 

Sad tek krojač shvati šta je uradio pa istuče i otjera kozu i osta sam. Njegovi sinovi se raziđoše po svijetu tražeći posla. Najstariji je učio zanat kod jednog stolara. Poslije godinu dana, jer je bio marljiv i vrijedan, dobi od majstora običan drveni stočić na dar. Ali to nije bio običan drveni stočić. Kad mladić, prema majstorovim uputama reče: - Stočiću, postavi se! gle čuda. Stočić se ispuni najraznovrsnijim i najljepšim jelima.

 

I kako što nestane sa stola, tako se opet napuni! Obradova se mladić i veselo krenu kući jer se oca poželio, a htio je i da ga obraduje svojim stočićem. Jedne večeri zastade pred nekom krčmom da se odmori i da tu zanoći. Dobar kakav je bio, pred svim gostima viknu svom stočiću: "Stočiću, postavi se!". Gosti se zadiviše čudu i dobro se pogostiše. Ali krčmar odluči da noću, kad mladić zaspe, zamijeni čarobni stočić običnim starim stolom kakav je imao negdje na tavanu. Tako i učini. A mladić, ništa ne primijetivši, krete očinskoj kući. Obradova se otac sinu, a još više priči o čarobnom stočiću. Sazvaše prijatelje i rođake i najstariji sin uzviknu:

- Stočiću, postavi se! Pa opet: - Stočiću, postavi se!, ali se ništa ne desi. Gosti ismijaše mladića i otidoše gladni svojim kućama, a mladić od stida samo što u zemlju nije propao.

 

Srednji brat učio zanat kod nekog mlinara. I on je bio marljiv i vrijedan pa mu gazda poslije godinu dana dade nagradu. Magare. Ali ni to ne bijaše obično magare: kad se prostre ispod njega čaršaf i blago ga se povuče za uši i kaže "Magarence, daj!" iz njega, na sve strane pljusne kiša dukata. Obradova se mladić i veselo krenu kući. Jedne večeri i on zastade kod iste krčme i isto mu se desi što i njegovom najstarijem bratu. Krčmar vidje kako mladić ide u štalu, kako prostire čaršaf ispod svog magarenceta i kako, povukavši magarence za uši i uzviknuvši "Magarence, daj!", dobi kišu dukata. Iste noći krčmar zamijeni čarobno magare običnim. I tako mladić dođe kući i tako sazvaše prijatelje i rođake, ali na uzvik "Magarence, daj!" ne bi ništa. Naljutiše se gosti i odoše praznih ruku svojim kućama, a mladić od stida samo što nije u zemlju propao.

 

Najmlađi brat učio zanat kod nekog tokara. I on je bio marljiv i vrijedan i poslije godinu dana šegrtovanja za nagradu je dobio vreću, a u vreći štap. Ali ni to ne bi obična vreća, ni obični štap. Na uzvik "Udri!", štap bi izletio i devetao neprijatelja sve dok mu se ne kaže "Stani!". Obradova se najmlađi sin staroga krojača. Znao je što se desilo njegovoj braći, pa požuri put one krčme. Tamo se pravio važan. Tajanstven. Pričao je o čudima koja je vidio ili za koja je čuo. A svoju vreću pomno čuvao. Krčmar jedva sačeka noć pa se krišom prikrade usnulom mladiću i njegovoj vreći. Ali dječak nije spavao, nego kad krčmar dotače vreću, povika "Udri! Udri!" a štap izletje i tako dobro obavi svoj posao da krčmar pristade da vrati i stočić i magare, i da uradi sve što treba samo da sklone štap.

 

I tako se najmlađi sin uputi očevoj kući. Sa sobom je nosio stočić, za sobom vodio magarca, a preko leđa prebacio vreću i u vreći čarobni štap. Dočekao otac radosno svoje najmlađe dijete, ali jedva pristade da sazove prijatelje i rođake. Dođoše gosti i stočić se postavi: "Stočiću, postavi se!" i na stolu se nađe svakojakih jela. Kad magarencetu reče "Magarence daj!" magarence izdukata hrpu dukata: Samo niko ne viknu štapu u vreći: - Udri! Zašto bi i viknuo!? Svi su se gostili i radovali. A stari krojač ostavi iglu i makaze i živio je sa svoja tri sina sretno i dugo.

________________________________

 

Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki. Jacob je rođen 1785. a brat mu Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.

 

Na samom početku 19. stoljeća, u vrijeme kad su živjela braća Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a Njemačka kakvu znamo danas nije još postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni čimbenik koji je ujedinio njemački narod tog doba bio je zajednički jezik. Svojim su djelima i životom braća Grimm htjeli pomoći da se stvori njemački identitet.

Javnost izvan Njemačke uglavnom ne zna da su braća Grimm sastavila njemački rječnik Deutsches Wörterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog "modernog" njemačkog jezika još od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemački. Taj vrlo opsežan rječnik (33 sveska, teži 84 kg) još se smatra autoritetom za njemačku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Christian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriće neke važne sustavne glasovne promjene.

 

Među najpoznatije njihove bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Palčić, Pepeljuga, Matovilka - Zlatokosa, Vuk i sedam kozlića, Mačak u čizmamaZlatna guska i td.


Zlo u bajkama nikad ne pobjeđuje, i kada u bajkama ima mnogo grubosti, kraj nikada neće ražalostiti djecu.

 

Sadržaj:

Bremenski muzikanti

Stari sultan

Pčelinja matica

Baba Hole

Šest labudova

Đavo sa tri zlatne dlake

Stočiću, postavi se

4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Braća Grimm - Bajke

Playhowto.net

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin

Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin   Kako to kaže književnik Milorad Pavić, lik Onjegina sačinjavaju tri elementa. Prvo, autobiografski… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u